FILOZOFIJA VREMENA

VRIJEME (hron†s, tempus)

U teorijskom smislu nijedan pojam nije manje određen, manje artikulisan, nego što je pojam vremena. U praktičnoj upotrebi nijedan pojam nema tako višeznačnu i široku primjenu. Kaže se, nemam ili imam vremena. Vrijeme prolazi, dolazi, usporeno ili ubrzano teče. Govori se o prošlom, davnoprošlom, sadašnjem i budućem vremenu. Može biti rđavo ili dobro vrijeme. U upotrebi je istorijsko i kosmičko odnosno kalendarsko vrijeme. Neko naše djelovanje može biti rano, kasno ili blagovremeno započeto. Za biološke, fizičke, lingvističke ili društvene procese kažemo da se odigravaju u vremenu. Čovjekov život je vremenski omeđen i stoga je konačan. Sve što postoji mjerimo odnosom između početne i završne tačke nekog konkretnog događanja ili stanja, dakle vremenom. Sudimo i mislimo o stvarima našega iskustva, pa i o samoj misli koja se odnosi na ova iskustva isključivo sa stanovišta protoka vremena. Sve što objektivno postoji ili što se subjektivno zamišlja da postoji s obzirom na neku mjerljivu jedinicu vremena, upravo je tom jedinicom identifikovano.
U vremenu ne postoji praznina. Uvijek je nešto prisutno ili ga takvim držimo. Ako isključimo svijet i svijest, odnosno znanje o svijetu, i vrijeme će se sasvim povući, jer neće ni za koga postojati. Pa ipak vrijeme nije atribut, osobina svijeta, niti mišljenja o svijetu, kao što je na primjer trostranost osobina trougla. Vrijeme je samo mogućnost ispoljavanja svega što se može pomisliti, stoga ono može biti sve, a istovremeno je ništa. Svako zna za vrijeme i njegovu upotrebu, ali ga niko ne može na zadovoljavajući način odrediti, definisati. Uprkos tome, nijedno glavno ontološko, gnoseološko ili etičko pitanje ne može biti adekvatno promišljeno ili uključeno u neki pojmovni poredak ukoliko teorijski ne riješimo pojam vremena.
Ako se zapitamo nije li pretenciozno pokušavati da definišemo vrijeme poslije tolikih umnih napora od Platona i Aristotela do Kanta i Hajdegera  odgovorno tvrdim  nije! U najgorem slučaju svaki pokušaj da se pronađe idejni korelat za vrijeme, postaje jedan od modela mišljenja koji omogućuje intelektualnu komunikaciju sa najbitnijim problemima nauke i iskustva. Svako ozbiljno određenje vremena pretpostavlja neko teorijsko utemeljenje koje obogaćuje naš um i podiže nivo znanja o svijetu. Stoga se usuđujem da dam svoj vlastiti prilog za jedan od temeljnih pojmova bića i mišljenja koji se naziva vrijeme. Ali prije nego što pređem na obrazloženje svojega viđenja i shvatanja vremena, izložiću nekoliko temeljnih određenja kojima su se služili ili se danas služe autori kosmoloških i filozofskih teorija.

Aristotel (384  322 p.n.e.) je prvi definisao vrijeme kao broj i mjeru kretanja prema onome što je bilo prije i onome što će doći kasnije. Sve do pojave Njutna i Ajnštajna bila je na snazi Aristotelova definicija vremena koja odgovara strukturi kretanja i rada časovnika.

Sveti Avgustin (354  430) smatra da vrijeme stoji u neposrednom odnosu prema psihičkom doživljaju.
Stoga je vrijeme nešto unutrašnje, subjektivno. Ne može se svesti na spoljnji slijed tačaka, trenutaka nezavisno od subjektivnog događanja i rada duše. Kontinuitet tačaka  trenutaka omogućen je aktivnošću duše, doživljajem sadašnjosti koja je u isti mah povezana sa budućim i prošlim stanjima. Ovu unutrašnju povezanost duhovnih sadržaja nazivamo vremenom.

Isak Njutn (1642  1727) pretpostavlja apsolutno i matematičko vrijeme koje ravnomjerno teče iz svoje vlastite prirode. Vrijeme polazi iz samog sebe izvan uticaja bilo čega spoljašnjeg. Ono ne zavisi od materije, njenih stanja ni promjena, stoga ima ravnomjeran tok. Ova ravnomjernost zadovoljava uslov jednoznačnog odnosa prije i poslije, ranije ili kasnije. Nepovratno i jednosmjerno vrijeme teče upravo zato što ne zavisi od stvari i zbivanja. Njegova je vrijednost po sebi stvarna i apsolutna.

Imanuel Kant (1724  1804) smatra da je vrijeme forma unutrašnje svijesti, oblik čulne opažljivosti na osnovu koje konstituišemo iskustvo. Upoznajući vrijeme mi u stvari upoznajemo sami sebe i naša unutrašnja stanja. Prostor i vrijeme su čiste forme a priori i u tom svojstvu predstavljaju idealnu mogućnost svakog saznanja. Postoji, dakle, empirijski realitet i transcendentalni idealitet prostora i vremena. Prostor, kao ni vrijeme ne mogu biti formirani na osnovu iskustva, jer oni čine temeljne pretpostavke, uslove a priori svakoga iskustva.

Šopenhauer (1788  1860) misli da se vrijeme može predstaviti ciklično. Silazna polovina čini prošlost, a uzlazna budućnost. Vrijeme je beskonačno, vrteći krug koji teče u nezadrživom strujanju. Suština vremena se sastoji od čistog strujanja i kretanja nezavisno od prisustva onoga šta se kreće.

H. Minkovski (1864  1909) smatra, postoji prostor za sebe i vrijeme za sebe. Oni se međusobno potpuno prožimaju. Njihovo obostrano jedinstvo čuva njihovu samostalnost. Dat je model četvorodimenzionalnog prostora čime je isključena apsolutna istovremenost.
Brockhaus, Bilder  Conversations  Ledžikon (Lajpcig). Vrijeme je, kao prostor, jedan od bitnih metafizičkih pojmova. Izražava suštinu svih stvari i čulnih oblika prirode. Vrijeme se pojavljuje kao opšti odnos za opažene pojave koje nastaju jedna za drugom ili uporedno, postoje i prolaze, iz toga se, u našoj svijesti razlučuju na prošlost, sadašnjost i budućnost. Vrijeme je u našoj svijesti kontinuirani niz stvari i događaja pri čemu svaka pojava u nizu ima svoje odgovarajuće mjesto, samostalno ili zajedno sa ostalima.

Mayers Ledžikon 1970. Vrijeme je veličina koja ne podliježe uticajima iskustva. Zavisna fizikalna veličina, prihvaćena kao jedinstven parametar za označavanje toka svih događaja.

Grimschl, E. Lehrbuch der Fhysik (Leipzig 1921)
Pojam vremena izvire iz iskustvenih činjenica da se svako zbivanje sastoji od događaja koji slijede jedan drugog. Dva vremena nazivamo istim ako se u njima dešavaju identična događanja.

E. Huserl (1859  1938) razlikuje kosmičko vrijeme koje je moguće mjeriti od unutrašnjeg vremenskog doživljaja. Ovaj posljednji predstavlja iskonski oblik transcendentalne svijesti dat u strukturi doživljaja.

M. Hajdeger (1889  1976) govori o iskonskom vremenu veoma značajnom za razumijevanje bića. Vremenost u smislu konačnosti određena je strukturom čovjekova opstanka. U filozofiji egzistencije vrijeme ima posebno značenje, igra veliku ulogu pri određivanju čovjekovih konačnih svrha. Simultanost prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena postaje osmišljena vrijednost egzistencijalne ontologije.

A. Bergson (1859  1941) odbacuje pojam mehaničkog vremena u smislu mjerljive spoljašnje sukcesije tačaka prostora. Ovome vremenu suprotstavio je „trajanje” kao unutrašnje pravo stvaralačko vrijeme.

Shodno teoriji relativnosti ,vrijeme je četvrta dimenzija zajedno sa tri mjesne koordinate, u četvorodimenzionalnom prostor  vremenskom kontinuumu. Objektivno vrijeme odgovara kontinuiranom nizu tačaka. U tome nizu svaki događaj ima svoje određeno mjesto. Unutar vremena se sve može mjeriti ako se u istom sistemu koordinata odredi početna i krajnja tačka. Ovo čini polaznu osnovicu fizičkog istraživanja vremena.
Pojam i suštinu vremena nije moguće opisati ili opisno prikazati. Ono nam je poznato iz opšteg iskustva. Šta pod tim pojmom treba shvatiti? Naučnici i filozofi DžIDž vijeka uglavnom su podrazumijevali da je vrijeme osnovni pojam za obuhvatanje kretanja materije. Na osnovu složenih sistema savremene fizike vremenski procesi shvataju se kao neprekidan tok energije. Ovi energetski procesi su ireverzibilni tj. nepovratni. Pozitivan tok vremena objašnjava se povećanjem ili prirastom entropije. Za najveći broj fizičara današnjice vrijeme je energija u prostoru. U DžDž vijeku preovlađuju teorije o povezanosti energije i vremena. Pošto postoje mnogi oblici energetskog kretanja to se smatra da postoje i mnogi oblici vremena. Vrijeme, dakle, zavisi od kretanja energije na nivou atoma, molekula zatim konkretnih stvari kao i svih oblika čovjekove djelatnosti. Spominje se vrijeme koje zavisi od subatomskih procesa, promjena unutar atomskog jezgra. Govori se o primarnom vremenu koga karakterišu procesi unutar atomske ljuske. Razlikuje se sekundarno vrijeme koje se odnosi na zbivanja u području molekula. Tercijalno vrijeme podrazumijeva događajnost u materijalnom svijetu svakidašnjice. Pretpostavlja se složeno vremensko kretanje odnosno energetski tokovi koji obuhvataju mnoge komponente energije  vremena.
Poslije Ajnštajna i Planka za većinu fizičara vrijeme je samo energija u prostoru. Model izgleda ovako: tačka koja se kreće putem energije postaje prava. Kretanjem prave nastaje površina. Površina u pokretu postaje prostor. Kretanjem prostora odnosno energije dobija se četvrta dimenzija tj. vrijeme. Trodimenzionalnost prostora zajedno sa vremenom sačinjava četvorodimenzionalno stanje, kontinuum prostorvrijeme.

MOJA HIPOTEZA VREMENA

Pokušajmo optimalno definisati vrijeme i povezano sa vremenom prostor na temelju logičkog mišljenja, dobićemo ove definicije.
Vrijeme je najmanji neprostorni razmak između dva neposredno zavisna i uzastopna događaja. Za prostor bismo prema istom obrascu kazali:
Prostor je bezvremeno rastojanje između dvije neposredno zavisne najbliže fizičke tačke. Iz toga proizilazi dokazivost njihovoga realiteta na osnovu međusobnog isključivanja. U tom slučaju vrijeme i prostor postoje kao uzajamna mjera negacije kojom se potvrđuje obostrani realitet.
Prednje definicije su izvedene shodno logičkom principu isključenja jednog od dva suprotna pojma, pa imaju logičku, a ne ontološku valjanost. U ontološkom smislu ne postoji nikakav minimalni interval koji bi dijelio dva uzastopno i neposredno data zavisna događaja. Ovo je uostalom empirijski provjerljivo. Savremeni atomski časovnici, ili moguće još savršeniji uređaji koji bi bili u stanju da sekundu dijele na milijarde ili bilione dijelova ne bi mogli registrovati postojanje temporalnog minimuma, niti kakav najmanji vremenski razmak, interval između dva uzastopna stanja.
Kretanje kosmičke energije i procesi u prirodi predstavljaju kontinuum koji isključuje fizičku prazninu, praktično vrijeme u mikrosvijetu. Dakle, u mikrosistemu bilo koje pojavnosti nema vremena, niti je zamisliva temporalna granica koja bi dijelila dva neposredno zavisna stanja energije u protoku. Slijedeći isti princip, onda, ne postoji ni u makrosistemu takva granica koja bi dijelila dva uzastopna događaja. Konačno, u ontološkom smislu nezamisliv je kako temporalni minimum, tako i temporalni maksimum.
Iz prednjeg se može zaključiti slijedeće: Ne kreće se niti teče vrijeme, već se kreću postojeće stvari i događaji, njihovi diskretni saznatljivi ili nesaznatljivi procesi, koji samo u logičkom pogledu imaju vrijednost pretpostavljenog vremena.
Iz činjenice da ne postoji iskustveno mjerljivi najmanje temporalni interval, moguće je zaključiti da ne postoji mjerljivi prostorni minimum, odnosno maksimum. Ova okolnost čini mogućim apstraktno manipulisanje kako vremenom, tako i prostorom u smislu naših praktičnih potreba i pozitivne orijentacije.
Kalendarski određujemo: dane, mjesece i godine na temelju stalnog i ujednačenog rotiranja naše planete. Pomoću časovnika odbrojavamo časove, minute i sekunde isključivo zahvaljujući stalnosti uređenog svemirskog poretka ili bar jednog njegovog dijela. Na sličan način mislima uobličavamo prostor u željene i konstantne geometrijske forme. Sve to ne bi bilo moguće ukoliko bi vrijeme i prostor predstavljali suštinu stvarnosti, ontološki realitet svjetskog bića. Stoga je osnovano zaključiti: trodimenzionalnost prostora je logički fiksirana geometrijska slika energije u procesu i kretanju, dok je četvorodimenzionalnost brojčano prikazana slika energije u proticanju.
Iz okolnosti da je vrijeme nebistveno i nesuštinsko u objektivnom svijetu proističe nedvosmislen stav da se vrijeme ne kreće niti na koji drugi način utiče na promjene kretanja. Vrijeme realno ne postoji osim kao pojmovno određenje u odnosu na ponašanje nekog parcijalnog kosmičkog sistema, kao što je rotacija planeta oko Sunca.
Moj načelan stav je: vrijeme ne prolazi jednosmjerno, dakle linearno, spiralno niti kružno. Ono nije ciklično niti aciklično, determinisano ni indeterminisano, reverzibilno niti ireverzibilno, određeno prošlim ili budućim stanjima. Vrijeme ne može biti uzrok ničega niti posljedica bilo čega, ne teče kontinuirano niti diskontinuirano. Nema mnogih vremena niti jednog vremena. Prošlost, sadašnjost i budućnost čine samo teorijske odrednice vanvremenog kontinuuma kosmičke energije.
Vrijeme nije imanentno stvarima niti njima transcendentno, nije samostalno niti od čega zavisno. Ono ne čini pokretnu ili nepokretnu sliku vječnosti. Ne predstavlja energiju ili osobinu energije. Vrijeme nije forma opažanja, niti oblik mišljenja, nije pojavno niti nešto nepojavno, objektivno kao ni subjektivno. Ne uključuje mogućnost niti u sebi sadrži pojam nužnosti. Vrijeme nema ubrzanja niti usporavanja, gomilanja ili smanjenja. Ne grana se u mnoge pravce niti ima ikakvog pravca. Pošto ne teče nije ga moguće isprazniti, vremenu nije moguće isteći. Ono nema puninu niti odsustvo punine. Vrijeme, dakle, ne uključuje u sebe pojam trajanja ili prolaznosti. Nije kreativno niti pasivno. Ne pripada pojmovima privida niti stvarnosti.
Kao što vrijeme ne uzrokuje ništa od onoga čemu je potreban uzrok, tako ni vrijeme nije ničim uzrokovano niti stvoreno, niti je posljedica bilo čega. Pošto vrijeme naprosto nije nikada postalo, ono nije ništa od onoga što mu se pripisuje, ili mu se može pripisati kao suština, ili dio suštine, ili makar svojstvo neke suštine po sebi.
Sva pobrojana stanja ili svojstva koja smo u odrečnom smislu u odnosu na vrijeme upotrijebili, imaju pozitivnu vrijednost u odnosu na kosmičku energiju i prirodu pojavnog svijeta, a ne na vrijeme.
Vrijeme je samo pojmovno  numerička mjera svih mogućih stvarnih, zamišljenih ili pretpostavljenih pojavnih stanja, procesa, odnosno događaja. Prošlost, sadašnjost i budućnost su naše zamisli pomoću kojih od neke zamišljene tačke, stalne ose određujemo poziciju iskustvenih činjenica, ali oni sami nemaju nikakvog uticaja na proizvodnju i ukidanje ove pozicije ili ovih činjenica.
Vrijeme nastaje iz odnosa naše svijesti prema tokovima stvarnosti iz mogućnosti da pojmovno usaglašenim, statičnim numeričkim jedinicama odredimo konkretna stanja energije u kontinuiranom protoku. S obzirom na mogući sukcesivni tok i simultanu prisutnost, mi ova stanja imenujemo terminima  vrijeme i prostor ili, rečeno jezikom savremene fizike definišemo kao kontinuum prostorvrijeme. Vrijeme je isključivo problem jednog pretpostavljenog saznajnog odnosa naše svijesti prema stvarnosti, a nikako njegove realne egzistencije. Ono nije problem suštine, već ono što zovemo načinom uspostavljanja odnosa prema suštini, njenim svojstvima i tokovima. Stoga vrijeme ne egzistira ni subjektivno ni objektivno, već postoji kao mjera važenja subjektivnog i objektivnog svijeta u carstvu pojmovne slobode. Ono je veličina koja proističe iz prirode jednog odnosa i zadržava nesuštinski karakter u subjektivnom i objektivnom smislu.
Vrijeme, kao ni prostor ne treba miješati sa determinisanim rokom trajanja, odnosno prolaznošću nekog prirodnog stanja, pojave ili procesa. Gospod, koji je izvjesno stvorio materijuenergiju iz ničega i uveo je u poredak svojim predvječnim planom i prirodnim zakonima oročio je trajanje svega što postoji kao pojavni i nepojavni svijet u cjelokupnom svemirskom poretku. Stoga su riječi Starozavjetnog Propovjednika o vremenu sasvim tačne: „Svemu ima vrijeme, i svakom poslu ima vrijeme” (Knj. Prop. gl. 3). Ovdje vrijeme nema konvencionalno temporalno značenje. Propovjednik ga uzima u smislu oročenog, dakle determinisanog, odnosno sudbinskog načina egzistiranja svake konkretne pojavnosti ili čovjekovog djelovanja. Mi ovu ontološku ili sudbinsku oročenost stvari, bića ili naših svakodnevnih djelatnosti podvodimo pod naš mjerni sistem vremena i u okviru toga sistema božanska oročenost prirodnih pojava pokazuje zapanjujuću pravilnost. Po ustaljenim zakonima kreću se fizičke mase, zvijezde, planete itd. Zakonito i nepromjenljivo traju procesi unutar živoga svijeta. Odgovarajućim redoslijedom nužnim načinom se dešavaju, nastaju i prolaze istorijska zbivanja. Sve pojave imaju ograničeni rok trajanja u prirodi kao i u društvenom životu ljudi. Sudbinski je oročen, omeđen čovjekov život, rođenje i tjelesni kraj. Sve što postoji ima svoju mjeru trajanja i odstupanja od ove mjere su ili minimalna ili ih uopšte nema.
Ali, biti oročen i rasprostirati se ne znači da prostor i vrijeme igraju aktivnu ulogu u svijetu stvorenih ili još nestvorenih pojava. Biti konačan i oročen ne znači biti suštinski proizveden, odnosno ukinut djelatnošću vremena i prostora. Uobličenje pojava i njihovo ukinuće stvar je odmjerenosti granice trajanja nekog stanja, pojave, procesa, događaja ili bića u umu Kreatora prirode. Naše mjerne jedinice u najboljem slučaju tačno registruju sudbinski tok prirode i ne mogu uticati na zbivanja. Egzistencijalno biti oročen znači biti determinisan božanskim projektom stvaranja u vječnoj, a ne vremenskoprostornoj prirodi Boga. Vrijeme i prostor nijesu konkretne Božije tvorevine niti esencijalna svojstva stvari, niti apriorne mogućnosti mišljenja. Oni nastaju iz odnosa ljudskoga duha prema Božijem planu, oročenoj, determinisanoj tvorevini. Ovaj duh je sposoban da konstantnim jedinicama mjerenja konstituiše relativnu stalnost jednog svijeta koji se pod vječnom pažnjom živoga Boga javlja, obnavlja, ukida i prolazi.
Prihvatanjem hipoteze da prostor i vrijeme ne postoje drugačije već kao mjera prolaznosti unutar vječnih i nepokretnih sistema, otvara se novo poglavlje shvatanja izvankauzalnih, izvančulnih sinhronih događajnosti u psihičkom, organskom i anorganskom svijetu. Sa punom odgovornošću tvrdim da se povezanost prirodnih pojava može razumjeti na jedan sasvim novi način u kome kauzalitet, vrijeme i prostor ne čine prepreku njihovog uzajamnog uticaja i djelovanja. Ja sam ovo shvatanje široko obrazložio i primijenio u svojoj studiji „Bog je stvorio život” (Nikšić, 1993. god.)

Definicija
U pojmu vremena razumijem nebistvenu, ograničavajuću, konstantnu, mišljenjem konstituisanu, idealno važeću mjeru ujednačenog, kontinuiranog, otvorenog, linearno zamišljenog, u ontološkom smislu atemporalnog protoka realne kosmičke energije u formi pretpostavljenih uzročnoposljedičnih dejstava koja tvore ili ukidaju: stvari, bića, stanja, procese, pojave i događaje.

Objašnjenje definicije
Svako konkretno stanje energije u procesu fiksirano je beskrajnim diskretnim nizom, sukcesivno poređanih, ravnomjerno udaljenih, od energije apstrahovanih fiktivnih momenata temporalnih jedinica sa stalnom numeričkom vrijednošću čime se definiše njihov konstitutivno pojmovni a ne ontološki karakter.
Analogno vremenu i prostor se može razumjeti kao beskrajni niz simultano poređanih tačaka, diskretno povezanih pojmom ekstenzivne neprekidnosti koja omogućuje njihovu kvantifikaciju u vidu bilo koje slobodno odabrane geometrijske forme, stalne numeričke vrijednosti. Ovim se pokazuje nesuštinski, čisto pojmovni karakter vremena i prostora i eliminiše njihov uzročni uticaj na prirodu i njene zakone. Stoga su instrumenti za mjerenje vremena, časovnici, odnosno naprave za određivanje prostora saobraženi konstantnim brojčanim vrijednostima. To ne bi bilo moguće ukoliko bi vrijeme i prostor bili stvarni, potpuni ili djelimični uzroci kosmoloških zbivanja, promjene i kretanja ili da su bilo na koji način primarno, odnosno sekundarno od uticaja na slobodne i otvorene pravce energetskih aktivnosti. S druge strane, prostor i vrijeme ne čine apriorne forme iskustva, već nastaju kao idealne tvorevine mišljenja iz neposrednog odnosa duha prema stvarnosti. Promjene u svijetu i protok energije u svemiru utiču na naše shvatanje vremena i prostora samo utoliko što konkretna stanja u oblasti fizičke pojavnosti, koja se objektivno mijenjaju, identifikujemo nepromjenljivim brojčanim jedinicama odnosno linijama i geometrijski konstantnim formama.
Stoga, vrijeme i prostor nemaju objektivno  ontološko, ali ni subjektivno  psihološko suštastvo. Oni idealno važe u formi logičnomatematičkog modela mišljenja koji je konstituisan na temeljima nepromjenljivih brojčanih apstraktnih jedinica ili linijama ograničenih formi prostora koje podjednako važe kao mjere za spoljnji svijet i unutrašnje iskustvo. Ovaj model samo u numeričkologičkom smislu funkcioniše kao saznanje koje dopušta da u njega možemo ugraditi na vremenskoprostorni način sve pojave spoljnjeg svijeta, odnosno njihov psihički korelat ili sadržaj.
Što se tiče oročenosti ili ustaljenog, zakonomjernog djelanja i trajanja pojava realnog svijeta, to suštinski ne pripada pojmu vremena, već pojmu ontološke granice koja je povezana sa nepomičnim zakonom vječnosti i Božijim planom stvaranja.
Pošto se upozna i stekne uvid u naprijed prikazane modele vremena i njihovu funkciju u različitim misaonim sistemima i praktičnom iskustvu čovječanstva  molim poštovanog čitaoca da još jedanput obrati pažnju na moju definiciju vremena i njeno objašnjenje.

MY HYPOTHESIS OF TIME

Let’s try to give a definition of time and in connection with it, the space, based on a logical thinking we’ll come to these definitions.
Time is the smallest spaceless interval between two immediately dependent and successive events. For a space we might say using the same pattern.
Space is timeless distance between two directly dependent nearest physical points. Out of these we can prove their existence based on their inter–exclusion. In that case time and space exist like a mutual measure of negation confirming so their reciprocal reality.
The previous definitions are brought out of the logical principle of exclusion of one of two opposite concepts and so they have logical and not ontological value. In the ontological meaning there is none minimal interval which would devide two consecutive and directly dependent events. This is, after all feasible to be empirically verified. The modern atomic watches or even some other more sophisticated devices are able to devide a second into thousand million or billion of parts and on the other hand wouldn’t be able to registrate the existence of temporal minimum nor any other, even the smallest time interval, break between two consecutive conditions. The flucturation of a cosmic energy and the processes in nature represent the continuity that excludes physical emptiness, practically excludes the category of time. Consequently, in the microsystem of any kind of phenomenon there’s no time. It isn’t also conceivable the temporal line that might devide two directly dependent states of the flowing energy. Following the same principle then there is not in the microsystem such a line that would devide two successive events.
Finally, in the ontological sense it is impossible to imagine the temporal minimum as well as the temporal maximum. From the previous mentioned the following may be concluded. The time doesn’t move, nor roll on, it hasn’t its course but only the existing things run, as well as their understandable or non–understandable processes that only in the logical sence have the worth of the presumed time.
From the fact that it doesn’t exist empirically measurable minimal time interval one may come to a conclusion that there’s no measurable spacial minimum nor maximum. This fact makes it possible, the abstract manipulation of time and space as well, all with purpose to serve our pratical needs and positive orientation.
By calendar we determine: days, months and years on the basis of continuous and uniform turning round of our planet. Using watch we count hours, minutes, seconds thanks to the continuity of pre–determined cosmic order of at least one of its parts.
In the similar way, in our mind we are giving shape to space making of it the desired constant, geometrical figures. All of these wouldn’t be possible if only time and space were substances of reality, ontological reality of the creature of the world. So, it is to be concluded with a good reason: three–dimensional quality of space is logical, fixed, geometrical figure of energy in the process of constant movement while the four–dimensional quality is numerically expressed figure of the flowing energy.
From the situation that time is unexistable and unessencial in the objective world we can bring out unequivocal statement; the time doesn’t roll by nor in any other way influences the changes in that movement–Time doesn’t exist in the real world except as a conceptual determinant in relation to the behaviour of some partial cosmic system as the rotation of planets round the Sun.
Here is my attitude of principle: time doesn’t pass one–way, nor linearly, nor spirally nor circulary. It is not cyclical, determinated or un–determinated category. Also it is not reversible: besides, it is not conditioned with some past or future positions. Time cannot be cause of anything or even consequence of it, it doesn’t run continuously or discontinuously. There are not numerous times nor one time only, the past, the present and the future make only theoretic term of reference of the timeless continuum of the cosmic energy.
Time is not immanet for things. It isn’t transcendental, not dependent of independent, not conditioned by anything. It doesn’t make any motion or still picture of eternity. Besides, it doesn’t represent energy or some of its characteristics. Time is not the form of observation, nor is kind of thinking, it isn’t appearant and dis–appearant, objectively or subjectively.
It doesn’t include possibility as it doesn’t contain the idea of necessity. Time has no accelerations or slowing downs, accumulation or lessening.
It doesn’t remify into different directions and has no only one direction. Since it doesn’t flow it can’t get drained, can’t become empty or be over. It has no fullness not even the shortage of the same. The time by itself doesn’t involve the idea of lasting and transience. It is not creative nor inactive. It doesn’t belong to the concept of fiction or reality. Since the time is not a cause to the other things or anything that might need some cause, the same occurs to time. It is not caused nor created and even not the consequence of anything. As a matter of fact the time never really existed and simply nothing of these could be assigned to it. Nothing can be attributed to time as it can to some substance, part of the substance of at least some peculiarity of the substance itself.
All the mentioned counted states or characteristics that we have put in the negative sense regarding time have their positive value in connection to the cosmic energy and the nature of appearant world and not on time itself.
Time is only notionally numerical measure of all possible, real, immaginated and supposed appearant states, processes of in other words, events. The past, the present and the future are our concepts and by them we determine starting from some fictive, projected spot that represents a constant axis, the position of experienced facts but those by themselves have no influence on the creation or annuling of that position or those facts.
We build a time in our mind from our relationship towards the course of reality and from the opportunity to define, using static, constant numerical units, the concrete state of energy never ceasing to flow which are notionally harmonized. Having the possibility to be successive and simuntaneously present we name these states using terms t i m e and space or in the modern physics language we define them as continuum space–time
Time is exclusively a problem of a supposed cognitive relationship between the real world and our comprehension of it but not its true existence. It is not a problem of its real essence but what we call the way of establishing relations towards essence and the courses that are typical to the essence itself. In such a way time doesn’t exist either objectively or subjectively but there exists like a rate merit of the subjective and objective world in the empire of the freedom of ideas. It is magnitude that derives from the nature of relationship and keeps its un–essencial character in the subjective and objective meaning.
Not the time nor even space should be confused with the determined expiring period or the transience of some state of nature, phenomenon or process. The Lord, who for sure has created matery, energy from nothing and brought it into the order in his pre–eternal plan and the law of nature he has limited the lasting for everything that exists in the world like visual or un–viasual in the whole system of the universe.
So, the words that some evangelist in the Old Testament has used about time are true: „There’s time for everything and every action has its time” (Eva. book, chapter 3). in this case, time has no conventional, temporal significance. The preacher takes it in the meaning of limited, i.e.determined. It is to say fateful existing and fatelul existing of any concrete appearance of human activity. We, this ontologic and fateful limitation of thinking, beings or our everyday’s activities consider in the view of our system of measuring time and inside that system God’s limitations of natural phenomenon show an amazing regularity. By pre–settled and established laws, the physical substanse is in motion, the stars, the planets and so on. Lawfully and unchangeably the processes last inside the living world. In the corresponding order and necessary manner, they occur, come of and pass like historic events. All these phenomenon have their expiring date in nature as well as they have it in the social life of human beings. Human life is limited by faith and bordered by his birth and physical death. All that exists has its lasting standard rate, it is kept inside the bounds of lasting and every exception to this standard is or minimal or it doesn’t exist.
But, be limited and spread out doesn’t mean that space and time play an active role in the world of created or non–existed events. Being limited and determined means not be essencialy produced or cancelled with the action of time and space.
Forming things or their annulment is only the matter of determining limits for how long all the processes, events, conditions, things and beings will last, as created in the mind of Creator of the universe.
Our units of measurement, in the best case, register very accurately, the destined course of nature but are not capable to effect events.
Be limited, in the existential manner, means be determined by the divine project of creation in eternal and not spacialy–temporal nature of God. Time and space are not concrete categories made up by God nor they have essential characteristics that things may have, nor a priori possess the capability of thinking. They come of the relation that human spirit has towards the God’s plan, which is, on the other hand, one determined and limited creation. This spirit is able to design, and develop, using the constant units of measurement, a relative or comparative continuity of one world which is created revived, gone of passed under the eternal attention of the living God.
With the acceptance of the hypothesis that time and space don’t exist if not like a measurement of transience inside the eternal and immovable fixed systems, a new era of comprehension extra–causal, extra–sensitive, synchronous events of common occurrence in psychological organic and inorganicv world.
With a full responsibility I do confirm that integration of natural forces can be understood in a quite different new way in which casualities like time and space are, make no obstacle to their reciprocal influence and activity. I have already explained and applied it thoroughly in my study under the title „God makes life” (printed in Nik{i}, 1993).

Definition
Under the term time understand non–essential, limitating, constant, constituted in our minds, ideally worth measurement of standardized, continued, open, lineal and in ontologic sense conceivablem atemporal course of real cosmic energy in the shape of supposed causally–consecutive actions in which things, beings, states, processes, phenonenon or events have appeared and disappeared.

Explanation of the definition
Every concrete state of energy in process is fixed by endless, discret serie of successively lined, evenly distant of energy abstract fictitious moments of temporal units with constant numerical value with which their constitutive notional but not ontologic character is defined.
Analogously to time even the space can be comprehended like endless serie of simultaneously lined points, discretely joined with notion of extensive continuity that makes their quantification possible, in the view of any free chosen geometrical figure with constant numerical value. With this it is expressed non–essential, purely notional character of time and space and in the same time is eliminated their causal influence on nature and its laws.
For this reason, the instruments that are measuring time clocks or other devices for defining space are gauged to the constant numerical values. It wouldn’t have been possible if the time and space were real, complete or partial causes of cosmic events, changes or movements or if they were in some other way primarly or secundarly of some impact to free and open directions of energy activities.
On the other hand, neither time nor space make a priori forms of experience but are only the ideal constructions derived from the mind in the dirrect relationship of spirit towards reality. The changes in the world and flowing of energy in the universe impact our comprehension of time and spaces much as the concrete conditions in the area of physical appearance that is objectively changed we identify by unchangable, constant numerical units or lines or constant geometrical forms.
So time and space have no objective–ontological nor subjective–psychological essence. They are worth in the form of logically–mathematical model of thinking and are made on the basis of permanent numerical abstract units of lines of the limited forms of space and can be applied as measurements for the outside world or even better their physical correlation or contents.
As for the limitation or constant lawfully activity and lasting of phenomenon in the real world essentialy it does’ not belong to the term of time but to the notion of ontologic bound that is linked to unchangable law of eternity and the God’s plan of creation.
Getting insight the previously shown models of time and their function in the various mental systems and practical human experience I am asking the respected reader to pay attention once more to my definition of time and its explanation.

TEMPORALNI MODELI I NJIHOVE LOGIÄŒKE IMPLIKACIJE U RAZLIÄŒITIM MISAONIM SISTEMIMA

Konvencionalno vrijeme

Postoji univerzalno društveno vrijeme. To je konvencionalna podjela hroničkog vremena koja je analogna toku prirodnih pojava, u prvom redu položaju Sunca i Mjeseca, rotaciji Zemlje, pojavi dana i noći, godišnjih doba, i sl. Opšteusvojeno društveno vrijeme postoji u svim epohama ljudske kulture. Ono je izraz praktične potrebe za usaglašavanjem u smislu hronološke menzure sukcesivnog toka stvari. Časovnici, kalendari, razne geološke i astronomske menzure predstavljaju sredstva društvene konvencije diktirane potrebom za tačnim lociranjem događaja u određeni hronološki sistem. Uzima se ona mjera koja služi da označi neki stalni interval između periodičnog ponavljanja kosmičkih fenomena (solarnih, lunarnih, sinderalnih). Pomoću takvih menzura, utvrđuje se temporalni položaj događaja u nekom hronološkom poretku. Sama menzura je neutralna i atemporalna.

Usmjereno linearno vrijeme

Podrazumijeva se da vrijeme čini usmjereni niz sukcesivnih promjena od prošlosti ka sadašnjosti i budućnosti. Pojam linearnog vremena obuhvata beskonačan niz usmjerenih stanja koja pripadaju neograničenoj prošlosti i, isto tako, neograničenoj sadašnjosti, odnosno budućnosti. Smatra se da zakoni prirode diktiraju jednosmjerne i ireverzibilne promjene, shodno tome, proticanje vremena jeste stalan, usmjeren i nepovratan tok. To je jednoličan linearan kontinuum koji je mogućno beskrajno dijeliti  matematički, logički ili mehaničkim napravama, i koji dopušta ograničene, odnosno bezgranične mogućnosti razvitka.

Struktura promjene i struktura vremena

Vrijeme se identifikuje s promjenom i to ne bilo kojom, nego onom koja se podudara s usmjerenom sukcesijom fizičkih stanja. Promjena ne zavisi od vremena, već vrijeme teče zato što postoji jednosmjerna sukcesivna promjena stanja (tempus fugit). Struktura promjene određuje strukturu vremena.
Model autonomnog vremena

Svaki sljedeći vremenski trenutak donosi neko novo stanje i promjenu. Drži se da je poredak vremena nezavisan od poretka stvari. Promjene se uključuju u vremenski tok zato što vrijeme objektivno teče, i što u svakom posebnom trenutku biva ostvaren neki od njega nezavisan i nov događaj. Sukcesivna promjena stanja može se zbiti samo u vremenu koje teče i čije je svojstvo da teče. Promjene se dešavaju usmjereno zato što je vrijeme, a ne stanje, u svom toku usmjereno. Stoga događaji nemaju vlastitu temporalnu strukturu, već je naknadno uspostavljaju u vremenu koje je od njih različito i prema njima sasvim indiferentno.

Vrijeme Å¡to se grana

U nekim modernim sistemima tok vremena izjednačuje se s tokom događanja. Pošto postoje različiti tokovi događanja (mogućnost da se desi ili ne desi neki događaj), postoje i različiti vremenski tokovi. Vrijeme se na taj način grana u niz mogućnih pravaca koji, u krajnjoj liniji, ne izlaze iz okvira jedinstvenog, obično linearno zamišljenog vremena. Kontingentnost budućih stanja ne leži u temporalnoj strukturi, već u strukturi događaja i njihovog toka.

Hrišćanska filozofija vremena

U hrišćanskoj religiji vrijeme je odvojeno od vječnosti. Vječnost nije mogućno dijeliti, ona je atemporalna. Pojam vremena vezan je za konkretni čovjekov život i njegovo zemaljsko trajanje. U tom smislu, vrijeme je samo „sjenka vječnosti” koja omogućuje nizanje ograničenih i konačnih stvari. Pošto je vrijeme, prema ovom shvatanju, stvoreno od Boga, ono nužno ima početak i kraj. Cilj vremena je da samo sebe dovrši i utone u vječnost, odnosno punu božansku harmoniju. Linearni tok vremena će se u nekoj dalekoj budućnosti zaustaviti, otvarajući perspektivu za nov ciklični početak.

Vrijeme  forma spoljašnjosti (Hegel)

Hegel je spekulativno shvatio vrijeme kao spoljni oblik zbivanja. Različiti stadijumi razvitka i njihovi momenti vezani za istoriju i sudbinu naroda ili određeni prostor, predstavljeni u njihovoj spoljašnjoj formi, čine vrijeme. Da bi se shvatio razvitak bilo u oblasti konačnoga duha ili u filozofiji prirode, potrebno je razumjeti vrijeme, odnosno spoljnji oblik njihovih ukupnih stanja. „Svaka filozofija, upravo stoga što predstavlja jedan naročit stupanj razvitka, pripada svom vremenu i vezana je za njegove ograničenosti” (Hegel).

Vječna sadašnjost

Platon je uveo princip vječne sadašnjosti. Vrijeme je, po njegovom mišljenju, pokretna slika vječnosti i kreće se shodno broju. Pošto supstancija ne može biti ni mlađa ni starija, kao slika vječnosti  vrijeme je i samo vječno. Pravo vrijeme za svoje djelove ne može imati ni prošlost ni budućnost, stoga imamo vječnu sadašnjost. Slijedeći Platona, Avgustin prihvata postojanje vječne sadašnjosti. Sva su stanja sadašnjost: prošlost je sadašnjost prošlog; sadašnjost je sadašnjost sadašnjosti, dok je budućnost sadašnjost budućnosti. U zenbudizmu govori se o istovremenoj razdvojenosti i sjedinjenosti vjernika s Budom, što je mogućno jedino u vječnoj sadašnjosti. Kjerkegor takođe ukazuje na mogućnost da vjernik bude u svakom vremenu Hristov savremenik. Neki noviji filozofi misle da vrijeme ne može imati prolaznost za svoju glavnu osobinu, jer nije mogućno da nešto bude pa da to više nije. Različiti modeli takozvane vječne sadašnjosti impliciraju različite eshatološke predstave.

Racionalno i empirijsko poimanje vremena

Žan Pijaže razlikuje dva tipa poimanja vremena  racionalni i empirijski. Ukoliko se vrijeme shvati ireverzibilno, to jest kao tok zbivanja u kojem se prethodni trenutak nikad ne ponavlja, onda nije mogućno pratiti procese u vremenu saznanjem. Da bi se procesi mogli racionalno pratiti i razumjeti vrijeme, mora se pretpostaviti suprotan, odnosno reverzibilan smjer. Empirijsko vrijeme je ireverzibilno, dok reverzibilno vrijeme odgovara racionalnom toku mišljenja. Osnovni životni i istorijski procesi su ireverzibilni, pošto se ovdje ne može ustanoviti nikakvo početno stanje.

Apsolutno i relativno vrijeme (Njutn)

Po mišljenju Njutnovu, pravo, apsolutno i matematičko vrijeme ravnomjerno teče, i po svojoj prirodi ne zavisi ni od čega spoljašnjeg. Apsolutno vrijeme je istinito, pa je u tom smislu izjednačeno s trajanjem. Kretanje, materija, prostor i vrijeme su nezavisni jedni od drugih i kontinuirani. Matematičko vrijeme protiče sasvim ravnomjerno, i ne stoji ni u kakvom odnosu prema stvarima, procesima i događajima. Apsolutno vrijeme je prazno biće, zbog čega je u njemu mogućno sve rasporediti u smislu sljedovanja. Pod relativnim vremenom Njutn razumije spoljašnju mjeru proticanja koja se određuje pomoću kretanja. Kalendarsko vrijeme, vrijeme časovnika, predstavlja relativnu mjeru trajanja koja se koristi i važi kao prividno spoljašnje opažanje apsolutnog trajanja. To je čulima dostupno vrijeme i upotrebljava se u svakidašnjem životu važeći kao mjera trajanja.

Organ za doživljaj vremena

U romanu Tomasa Mana Čarobni breg nalazimo zanimljivu raspravu o čulu vremena. S tim u vezi, postavlja se pitanje: Postoji li organ, odnosno čulo za doživljaj vremena, kao što postoje čula za percipiranje prostornih osobina? Mnogi su tragali za „vremenskom osnovicom” koja bi ukazivala na postojanje unutrašnjeg biološkog hronometra vezanog za neurološke ili hemijske procese. No, istraživanja nijesu donijela rezultate. Vrijeme je, izvjesno, kompleksan doživljaj za koji nijedno posebno čulo nije specijalizovano.

Vrijeme se sastoji iz djelova koji ne postoje (Aristotel)

Vremenu ne pripada nikakvo biće, učio je Aristotel. Ono se ne može izjednačiti s kretanjem i promjenom. Ipak, vrijeme se sastoji iz trenutaka, odnosno djelova koji realno ne postoje. Trenuci koji ne pripadaju prošlosti nijesu više tu, a oni koji se odnose na budućnost nijesu još nastali. Ono što nazivamo sada, takođe ne postoji. Svaki vremenski dio mora imati neku kvantitativnu odrednicu, a pošto je sada nemjerljivo  takvu odrednicu ne možemo ustanoviti. Sada je nestalno, promjenljivo, te nijesmo sigurni da li ovo sada ostaje trajno ili je to neko drugo sada. Shodno tome, vrijeme za Aristotela jedva ili neznatno postoji, ukoliko postoji dato je kao mogućnost a ne kao realno biće. „Vrijeme je broj kretanja u odnosu na prije i poslije” (Aristotel). To je razlika između sad kao granice i sad koje čini beskrajno mali dio vremena.

Prvi dijalektički pogled na vrijeme (Heraklit)

„Vrijeme je prva materijalna suština” (Heraklit). To je ono što biva i ono što bivstvuje. Vrijeme je čisto mijenjanje na osnovu apstraktnih suprotnosti koje ga u isti mah čine skladnim i harmoničnim. Dakle, to je ono što istovremeno jeste i nije, ali ne u tom smislu da vrijeme postoji i ne postoji. Heraklit uči da vrijeme u biću neposredno nije, a u nebiću neposredno jeste. S druge strane, u vremenu ne može biti onoga što je bilo ili onoga što će biti. U njemu postoji neposredno sada, i to sada jeste da ga odmah ne bi bilo. Prema tome, vrijeme je stalni preobražaj i prelazak iz nebića u biće. Ali, kao preobražaj ono je istovremeno materijalna suština svega postojećeg, i onoga što postaje.

Zdravorazumska intuicija vremena

Po intuiciji zdravog razuma, svako zna Å¡ta je vrijeme. Zna se da ono jeste, u svemu prisustvuje i postoji, da je povezano sa svim naÅ¡im realnim doživljajima: pamćenjem, opažanjem, predviÄ‘anjem… Zdravorazumski misleći, nije mogućno posumnjati u tok dogaÄ‘aja i njihovu prolaznost, kao i temporalno odstojanje od jednog do drugog dogaÄ‘aja, pravilan slijed hronoloÅ¡kih stanja… No, po zdravom razumu niko nije u stanju da tačno objasni i eksplicitno odredi Å¡ta pojmom vremena podrazumijeva. Intuicija zdravog razuma izraz je svakodnevnih navika na vrijeme povezanih sa sadržinom percepcija slika sjećanja, emocija i slično, kao i zakonima njihovog psiholoÅ¡kog slijeda. I ma koliko da je u praktičnom životu neophodna zdravorazumska predstava vremena, u naučnom smislu ona nema posebnog značaja.

Vrijeme  forma opažanja (Kant)

Kant je učio da su vrijeme i prostor dati a priori, kao oblici opažanja i opažajne svijesti. Iz apriorne osobine vremena proističe mogućnost apodiktičkih stavova i vremenskih aksioma. Uloga vremena je u tome da materijal iskustva koji dobijamo posredstvom spoljašnjih čula a posteriori, sredi i dovede u pravilan temporalni odnos. Vrijeme je, za Kanta, nešto subjektivno i duhovno, ali ga pri tom razlikuje od kategorija i pojmovnih oblika mišljenja. Vrijeme je isključivo opažajne, a ne diskurzivne prirode.

Vrijeme kao mogućnost sintetičkog saznanja a priori (Kant)

Sponu između čulnih i racionalnih faktora Kant pronalazi u čistom vremenskom obliku. Vrijeme, kao čista forma unutrašnjih opažaja, može biti taj transcendentalni shemat koji bi trebalo da uspostavi logičku vezu u odnosima čistog razuma i predočenih pojava u opažaju. Vrijeme zadovoljava oba gornja uslova jer je, s jedne strane, čisto apriorni oblik svijesti, što odgovara kategoriji, a s druge strane mogućni uslov za spajanje, sintetizovanje različitih čulnih podataka. Nema nijedne empirijske pojave u kojoj ne bi bilo sadržano vrijeme. S druge strane, vrijeme se svojim karakterom opštosti uzdiže iznad čulnosti i nalazi se u apriornoj vezi s kategorijama. Tako je vremenski oblik onaj shemat koji omogućuje transcendentalnu primjenu opštih pojmova na pojave iskustva. Kao takvo, vrijeme predstavlja mogućnost sintetičkog saznanja a priori.
Primjena vremenske sheme na pojave, po miÅ¡ljenju Kantovu, izgleda tako Å¡to nijednu pojavu ne možemo shvatiti drugačije nego ili da traje u vremenu, ili da ispunjava neki vremenski sadržaj, ili da se nalazi u nekim vremenskim odnosima, ili da na odreÄ‘en način egzistira u vremenu. Ova četvorostruka vremenska uslovljenost pojava odgovara, u prvom slučaju, kvantitativnom shvatanju suda. Trajanje pojava zamiÅ¡ljamo tako Å¡to im u jednakim vremenskim razmacima dodajemo jednake vremenske jedinice koje izražavamo brojem. Naravno, svako kvantitativno odreÄ‘enje zasniva se na broju. Vrijeme, dalje, odgovara kvalitetu suda; poÅ¡to svako ispunjavanje vremena od strane bilo koje pojave nužno pretpostavlja neki odreÄ‘eni sadržaj. Relaciji suda odgovara stoga Å¡to se pojave u vremenskom poretku razlikuju na taj način Å¡to mogu da stoje jedna iza druge, mogu biti istovremene, duže ili kraće potrajati… U smislu modaliteta suda, vremenski shemat može se razumjeti tako Å¡to neku pojavu zamiÅ¡ljamo u tačno odreÄ‘eno ili sasvim neizvjesno vrijeme; možemo je zamisliti na trenutak ili trajno prisutnom; zamiÅ¡ljamo je uvijek kao jasnu i živu, ili je zamiÅ¡ljamo na neko odreÄ‘eno vrijeme. Vrijeme shvaćeno kao transcendentalni shemat omogućuje na ovaj način da se podvedu fakti opaženih pojava pod odreÄ‘ene misaone kategorije, učio je Kant.

Vrijeme  sudbina i organizacija života (O. Špengler)

Postoje mislioci koji odbacuju uticaj kauzaliteta i prostornih oblika na vrijeme. Takvi su, u novije doba, Bergson i Špengler. Posebno je Špengler, svojom impresivnom argumentacijom u znanjima iz oblasti istorije kulture, povezao vrijeme sa sudbinom. Ne prihvata da ono što je istorijsko i organsko može biti rastavljeno na određene kauzalne nizove. Za njega je vrijeme stvaralački entitet i glavna pokretačka sila razvitka. Svaka posebna civilizacija u istoriji imala je svoju mladost, razviće, zrelost, krizu i na kraju smrt, zavisno od vremenske odnosno sudbinske forme u kojoj ne važi nikakav uzročnoposljedični odnos. Razvitak, usponi i padovi poznatih kultura, epoha i civilizacija u prošlosti mogu se uzeti samo u funkciji vremena. Vrijeme za Špenglera ima ulogu da uobliči izvjestan tip civilizacije i, isto tako, dovede do njegovog pada i nestajanja. Ono što je zajedničko u svim kulturama, to su analogne forme razvitka, neminovnost uspona, sazrijevanja i konačno, propasti. To je bila sudbina Grčke, Rima, Vavilona, Egipta, arapske, indijske i drugih civilizacija. Špengler predviđa kraj evropske civilizacije s obzirom da je ona u vremenu dostigla optimalni nivo razvića.

Vrijeme  stvaralačko trajanje (Bergson)

Jedan od vodećih filozofa evolucionista, Anri Bergson, razgraničava psihičko i fizičko vrijeme. Pod psihičkim vremenom podrazumijeva trajanje. Psihičke pojave ne mogu se uzimati kao izolovani fenomeni. Unutar psihičkog postoji sklad prošlih, sadašnjih i budućih stanja. Psihički život karakteriše totalna prožetost i međuzavisnost djelova. Tamo nema ničega pojedinačnog ili izdvojenog iz ukupne struje života; stvari kojih se sjećamo u ravnopravnom su odnosu sa sadašnjim doživljajima. Stoga psihičko vrijeme predstavlja spontano kontinuirano trajanje „životnog elana”, pod čijim se dejstvom formira lično iskustvo. Po mišljenju Bergsonovu, ne može biti linearnog vremena čija bi važnost bila opšta. „Prošlost je u biti ono što više ne djela”, pod sadašnjošću Bergson razumije „ono što djela”. Vrijeme je, dakle, akcija, a ono što sačinjava našu čistu percepciju jeste početak akcije. Pošto se u organskom i psihičkom vremenu ne ponavlja nijedan rezultat, tamo svaka sadašnjost sadrži prošlost kao svoje stanje. Aktivno, stvaralačko, unutrašnje vrijeme predstavlja temeljni pojam evolucije.
Što se tiče fizičkog vremena, njega nije mogućno primijeniti na psihičke procese, s obzirom da su elementi ličnog iskustva nezavisni od mehaničke predstave prostora i njegovih oblika. U fizičkom vremenu dešavaju se promjene na materiji; ono predstavlja homogeni kontinuum gdje je ponavljanje mogućno i u kome je sadržaj jednog momenta mehanički određen sadržajima prethodnih stanja. Zbog mogućnosti beskonačnog ponavljanja, u fizičkom vremenu ne može biti progresa ni stvaranja. Prema Bergsonu, stvaralačko je jedino organsko, to jest psihičko vrijeme.

Vječno vraćanje stvari (Niče)

Autor ideje o vječnom vraćanju stvari je Fridrih Niče. Prema Ničeu, svijet se mora zamisliti kao određen kvantum energije s određenim brojem centara. Iz toga slijedi nužnost da svijet prođe kroz sasvim određen broj kombinacija. Beskrajno vrijeme omogućuje da se dostigne svaka optimalna kombinacija, i to bezbroj puta. Između svake kombinacije i njenog najbližeg povratka moraju se zamisliti uopšte sve mogućne kombinacije, i svaka od tih kombinacija uslovljava seriju kombinacija u istom redu, iz čega se mora pretpostaviti kružno kretanje apsolutno istovjetnih serija. Svijet se kreće kružno, i sve će se ponoviti bezbroj puta u vječnosti. Pošto je broj kombinacija ograničen a proces bezgraničan, i mi sami ponovo ćemo nastati i nastajali smo bezbroj puta. Svijet će se ponoviti u svim svojim detaljima i to ne posredstvom zakonomjernosti kakvog metafizičkog entiteta, već jednostavnom mehaničkom kombinatorikom ili razmjenom elemenata, sile i energije.

Determinisana budućnost (Spinoza)

Spinoza je učio: budućnost je određena i svi su procesi vječnom prirodom supstancije unaprijed determinisani. Samo zbog našeg nepoznavanja bića svijeta subspecie aeternitatis mislimo da možemo uticati na sopstvenu budućnost. No, budućnost je neopozivo utvrđena, kao i prošlost. Sva naša strahovanja, nadanja i očekivanja rezultat su neizvjesnosti i nepoznavanja uzroka. Mudrac vidi svijet drugačije, shvata vječnu supstanciju i lanac uzroka smatra njenom vječnom prirodom na koju nije mogućno uticati. Promjene su samo modaliteti vječne supstancije koja se u svojoj osnovnoj strukturi ne mijenja.

Vrijeme  princip individuacije (Šopenhauer)

Slično Kantu, Šopenhauer misli da prostor i vrijeme pripadaju fenomenalnom svijetu, a ne svijetu suštine. Vrijeme je, za Šopenhauera, funkcija mozga. Što se tiče stvari po sebi, ona ne podliježe vremenskim kao ni prostornim odredbama. Svijetom upravlja nesvjesna djelatna volja. Volja je univerzalan princip, ona je jedina vanvremena. Vrijeme ne može pripadati volji, zato što se kroz vrijeme ostvaruje raznovrsnost. Shodno tome, vrijeme je izvor različitosti i princip individuacije, dok je volja monolitna i pojavljuje se u cijelom toku organske i neorganske prirode.

Vrijeme ne podliježe percepciji (Hjum)

Hjum je razlikovao dvije grupe filozofskog odnosa. Prva vrsta obuhvata: sličnost, razliku, stepen kvaliteta, srazmjeru kvantiteta, odnosno brojeve. U drugu grupu spadaju prostornovremenski i kauzalni odnosi. Prva vrsta zavisi od ideja i daje sigurno znanje. Prostornovremenski i kauzalni odnosi mogu se mijenjati nezavisno od promjena u idejama. Zbog toga, znanja stečena putem druge vrste odnosa su samo vjerovatna. Percipiranje uzročnog kao i prostornovremenskog odnosa nije mogućno. Ostaje da vjerujemo u vremenske odnose koje ne možemo percipirati. Mislimo da se vrijeme prostire unaprijed i unatrag, otuda su znanja, stečena na osnovu vremenskoprostornog kompleksa, nesigurna i u najboljem slučaju vjerovatna. Ona se ne zasnivaju na opažanju već na uvjerenju.
Prošlost koja stvara

U indijskoj filozofiji Karme, koja je starija od budizma, govori se o prošlosti koja proizvodi sadašnjost i budućnost. Između prošlosti i sadašnjosti postoji kontinuitet. Prošlost se javlja kao određujući princip u odnosu na sadašnjost i doprinosi da se sadašnjost s onim što joj prethodi slaže kao posljedica sa svojim uzrokom. To ne znači da je sadašnjost mehanička i jedino mogućna posljedica prošlosti. Budućnost je ipak otvorena i zavisi od pravca naše djelatnosti. Riječ je o tome da se ljudi imaju uzimati kao određene vremenske karike u neprekidnom lancu trajanja od prošlosti prema sadašnjosti. Nijedna individua ne počinje svoj život rođenjem, već je stvorena i stvarana u beskrajnom vremenskom periodu prošlosti.

Vanvremena samoegzistencija

Religiozna indijska filozofija Gite polazi od toga da je posljednja realnost svijeta nepromjenljivo, vanvremeno samopostojanje. Stvarnost je samoegzistencija koja nikad nije postojala niti će prestati da postoji. Vrijeme, prostor i uzrok pripadaju kosmičkom, a ne metafizičkom svijetu. U spjevu Mahabharata, božanstvo Krišna govori Arđuni o najvišem principu vječnosti i neuništivosti:

„Duh nikada nije bio rođen
Duh nikada neće prestati da postoji,
Nikada nije bilo vremena kad
On nije postojao;
Kraj i početak su samo snovi.”

Pred odlučujući broj, Arđuna, koji je ustao protiv svojih zemljaka, počinje da se koleba. Krišna mu umiruje savjest riječima da su njegovi neprijatelji već mrtvi. Budućnost se u samoj prošlosti stekla.

Trenuci i prolaznost

Rana budistička filozofija Upanišada razvila je učenje o prolaznosti. U kasnom budizmu ovo učenje je dopunjeno idejom trenutka i trenutnosti. Prema ovom shvatanju, prolazno i trenutno nijesu sinonimi. Buda je učio da je trenutno samo ono što je u vezi sa sviješću i mišljenjem. Sve ostale stvari su prolazne. Duhovni procesi su trenutni, ali zbog toga nijesu nepostojani, jer su suštinski i uvijek se kroz trenutke vraćaju. Nepostojanost je karakteristika neduhovnih predmeta. Ako bi stvari ostale iste u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onda u njima ne bi mogla da se zamisli nikakva proizvodeća sila iz koje bi nastalo ono što čini raznovrsnost i stvarnost svijeta, zbog toga je trajno postojanje u sebi protivrječno. Takozvane vječne stvari ne bi mogle da proizvode promjene, zato ne bi moglo biti ni različitih posljedica u raznim vremenskim intervalima. Sve što postoji trenutno je, učili su neki kasniji budisti, i veoma kratko traje, da bi se sve rodilo ponovo i to svakog trenutka.

Vrijeme što teče natraške (Franc Kafka)

U Kafkinoj literaturi postoji mnogo elemenata koji ukazuju na nepravilan slijed vremena. Nije riječ o sasvim dezorganizovanom vremenu, već o vremenu što teče pravilno, ali natraške, od efekta prema uzroku. Jozef K. iz romana Proces okrivljen je i osuđen prije nego što su se stekli uslovi za krivicu, ili sasvim nezavisno od krivice. Geodet K. iz romana Zamak pohvaljen je i nagrađen za učinjeni rad koji de facto nije izvršen, pošto prethodno nije postojalo ni takvo radno mjesto niti zahtjevi u tom smislu. Kafkin svijet stao je u vremenu i prostoru, i počeo da se okreće natraške od posljedice prema uzroku. Najprije se desi neki događaj, pa tek kasnije uslovi koji bi trebalo da ga izazovu, ili se čak i ne pojave. To je posebno karakterističan slučaj s radnjom u romanu Amerika. Ne može se reći da u Kafkinoj literaturi vrijeme ne postoji, nešto se ipak događa i ukazuje na prisustvo vremena, ali se događaji javljaju van usmjerenog kauzalnog slijeda. Ovo ukazuje na činjenicu pomjerenog i pogrešnog vremena u kojem je sve moguće, pa i obrnut redosljed stvari: od posljedice prema uzroku. Prema ovoj logici, mogućno je da se desi ubistvo na takav način da ubijeni bude mrtav prije nego što je stvarno pogođen, ili da živa u termometru pokazuje temperaturu narednog dana.

Vrijeme  vječnost

Nasuprot prolaznom, konačnom i ograničenom vremenu, metafizički nastrojeni filozofi stvorili su pojam nepromjenjive vječnosti. Nije riječ o stalnosti u beskrajnom toku vremena. Vječnost je mogućnost postizanja apsolutne nezavisnosti od bilo kojeg konkretnog vremena. Ona se ne nalazi u trenucima budućeg kao ni prošlog vremena. Vječnost je uopšte izvan cjelokupnog svjetskog zbivanja i procesa; unutar vječnosti ne postoji ranije ili kasnije, pa, shodno tome, nema ni promjene. No, vječnost ne bi trebalo izjednačiti s beskrajnim trajanjem, pojmom koji je u proces uveo Heraklit. Vječnost je isto što i totalni mir supstancije o kojem je učio Parmenid. U Evanđelju po Jovanu govori se o stvaranju kao nečem vanvremenom, što odista nije u skladu s idejom procesa, te predstavlja alogičnost. Neki mističari matematičkim putem utvrđuju svoje shvatanje o vanvremenoj vječnosti, koristeći se nepromjenljivom prirodom brojeva i figura. To shvatanje potiče još od Platona i Pitagore. Platon je govorio da je „Bog geometar”. Bio je to pokušaj da se čistom racionalnomatematičkom dedukcijom prikaže vječnost kao nešto suprotno predstavi čulnih objekata i vremena koje je s ovima povezano.
Vrijeme i egzistencija (Hajdeger)

Prema Hajdegeru, čovjek može da živi na dva načina, i to kao ostvareno biće i kao egzistencija. Prvi oblik podrazumijeva bezlično, indiferentno postojanje subjekta; drugi pretpostavlja kreativni oblik osjećanja, djelovanja i mišljenja. Pravo postojanje je čovjek  egzistencija, koji u susretu s prolaznošću biva otvoren za sve mogućnosti. Jedino kao stvaralačko biće čovjek živi vremenom i u vremenu. Vrijeme je svojstveno egzistenciji koja plodotvorno misli, djeluje i traje. Sve što je konačno, uostalom i čovjek, podliježe temporalnosti. Pored ostalog, Hajdeger je na subjektivnom planu apostrofirao tijesnu povezanost smrti i prolaznosti. Smrt je značajna u našem životu na taj način što se prikazuje kao „najsvojstvenija od svih mogućnosti”, a ipak vremenski neizvjesna i neodređena. Upravo ta neizvjesnost u kom će trenutku nastupiti smrt utiče i može uticati na nivo našeg egzistencijalnog zalaganja, djelujući unatrag kroz vrijeme. Budućnost se na taj način vraća i premješta u prošlost, uobličava našu aktivnost shodno predstavi kraja, smrti, to jest onoga što je neminovno, ali u isti mah krajnje vremenski neodređeno. Za Hajdegera, vrijeme je put u stvaranju najvećih ljudskih značenja i vrijednosti. Gotovo sav smisao egzistencije poistovjećen je s razumijevanjem temporalne strukture.

Vrijeme  determinacija logičkog suda (Djui)

Svaka promjena stanja ističe se pomoću pravca od nečega i prema nečemu. Nije mogućno opaziti ili procijeniti nikakav čisti tok stvari, tvrdi vrsni logičar Džon Djui. Svaka propozicija koja se odnosi na neku egzistenciju znači istovremeno ograničavanje promjena u odnosu na proÅ¡lost i budućnost. U tom smislu Djui ističe: nema apsolutnih početaka ni zavrÅ¡etaka! „Vremenski poredak se ustanovljava ritmovima koji izražavaju periodičnosti, razmake i granice”. Ono Å¡to počinje nije drugo nego zavrÅ¡avanje i razgraničavanje jednog kruga kvalitativnih promjena. Vremenski trenuci služe da se njima označi i obilježi razgraničavanje. SuÄ‘enje je moć utvrÄ‘ivanja i organizovanja iskustva na odreÄ‘en način. Predmet svake vremenske propozicije je ciklus, period, krug… Mjere kojima se služimo u odreÄ‘ivanju vremenskih tokova: sekundi, minuti, časovi, dani, sedmice, mjeseci, godine, vjekovi, epohe, samo su ograničeni ciklusi ili „proceduralna sredstva pomoću kojih se ustanovljuje predmet suda, odnosno propozicije”.
Počeci kao i završeci čine granicu predmeta u nekom problemu, ili posredni događaj u nekom drugom problemu. Konačno, ne postoje događaji koji se mogu podijeliti na početne i one koji su završeni. Takođe, ni datiranje ne može biti apsolutno. Ono zavisi od načina povezivanja nekog parcijalnog događaja s drugim događajem koji dolazi prije ili kasnije unutar vremenskog niza.

Zakrivljeno vrijeme (Ajnštajn)

U teoriji relativiteta pretpostavlja se da postoji jedinstveni prostornovremenski kontinuum. Bilo koja tačka u trodimenzionalnom prostoru ima objektivni korelat ili trenutak u vremenu, čime je njen položaj uvijek prostornovremenski određen. Ajnštajn ukazuje da vrijeme zavisi od koordinatnog sistema u kome se ono mjeri, prema tome nije nikakva nezavisna varijabla. U pokretnom sistemu, vrijeme će teći sporije nego u sistemu koji miruje. S obzirom da je vrijeme ravnopravno u oba sistema, postojanje apsolutnog vremena nije uopšte nužno, kao ni postojanje beskrajnog prostora. Riječ je o zakrivljenom četvorodimenzionalnom prostornovremenskom kontinuumu čija relevantnost zavisi od tačke posmatrača, odnosno od koordinatnog sistema u kojem se događaj posmatra. Pošto nema apsolutnog prostora, nema ni apsolutnog vremena. Istovremenost kao i slijed događaja prije i poslije gubi svaki smisao. Nije mogućno da su se dva događaja desila u istom trenutku u dvjema različitim pozicijama.
Ajnštajn ne polazi od objektivne supstancije ili najsitnijih djelića, čestica, već od događaja. Između događaja moraju se zamisliti odnosi ili intervali. Svaki od tih intervala može se analizovati na razne načine kao element  prostor i element vrijeme. U suštini, fizički svijet predstavlja vezu među događajima, a ne nikakvu realnost po sebi. Ajnštajnova je zasluga što je, i pored subjektivističkog gledanja na kompleks prostor  vrijeme, ukazao na njihovu kontinuiranost i povezanost s kretanjem. U fizici, kao i u filozofiji, Ajnštajnova teorija relativiteta doprinijela je da se promijene mnogi ključni pojmovi o stvarnosti.

O djelimičnoj reverzibilnosti vremena

Polemišući s Diringom i metafizičkim shvatanjem vremena, Engels ističe da vrijeme nije nikakav entitet koji bi se mogao zamisliti ili postojati nezavisno od bića prirode i materije. Materija se nalazi u vremenu i prostoru tako da kretanje, prostor i vrijeme čine osnovne forme stvarnosti, osobine materije. Vrijeme je, prema Engelsu, vječno i objektivno kao forma stvarnosti, u onom smislu u kome je i biće materije vječno i objektivno postojeće. U vremenu i prostoru materija vječno kruži, zbog toga je proces nastajanja i razvitka objekata relativno ponovljiv. Uprkos sveopštim promjenama i razvoju, postoji određen stepen reverzibilnosti u svim oblastima stvarnosti. Vrijeme ipak nije ciklično, nego samo u izvjesnoj mjeri ponovljivo. Ako bi se priroda ciklično kretala u vremenu, onda bi joj time bio oduzet svaki dinamizam i razvojnost, negiran smisao i istorija razvitka. No, priroda se ne kreće sasvim usmjereno i linearno. Usmjeren tok razvitka vodio bi kreacionističkim zaključcima, što Engels, konačno, ne želi. On je stanovišta da je svaki prirodni proces i promjena u vremenu, samo relativno i u izvjesnoj mjeri, ponovljiva.
Vrijeme što leti (Njegoš)

Pjesnik i filozof Njegoš ima svoj lirskointimistički doživljaj vremena što leti. Kao i drugi predstavnici dualističke filozofije, razlikuje vječnost od vremena.
Tu lećaše vječnost okrunjena
Vješto svoje polete snovaše
Na krilima tamo i ovamo,
Časom u vrh, časom u nizinu
Tainstvenom pokrita zavjesom.
Neposredno iza vječnosti nalazi se vrijeme koje pokušava da dostigne vječnost, da se s njom sjedini ili uroni u njenu beskonačnost. Naravno, i vrijeme leti, ali s manje elegancije nego vječnost. Vrijeme je veoma bučno i, reklo bi se, povezano s akcijom, stvaranjem i procesom.
Za njom vr’jeme sa velikom hukom
Na zefirna sljedovaše krila
U Å¡iroke svoje kolovrate
Neće li je kako uhvatiti.
Cilj vremena je da dostigne vječnost, što nije mogućno. Njegoš u ovom smislu ne slijedi biblijsko shvatanje po kojem će vrijeme konačno da upadne u vječnost. Svoje gledište ilustrativno saopštava.
Ali svoje c’jelji postić neće
Jer vjekovah mati bezbrojnijeh
Ima lakša nego sjenka krila.
Na jednom mjestu Njegoš govori kako Bog nije stvorio vrijeme, već ga je „oduzeo” ili „oteo” nekim haotičnim snagama, „mrakama”. Po tome bi se moglo zaključiti da je vrijeme prvobitno egzistiralo nezavisno od Boga, dakle potencijalno, u haosu ili neorganizovanom svijetu. Za vrijeme Njegošev Bog veli:
Koliko sam ja posla imao
Dok sam v’rjeme oteo mrakama
Puštio ga da leti svobodno.
Po opširnoj državi vječnosti
I po carstvu svijetloga lica
Ovo leteće vrijeme je u isti mah nešto tvoračko, nešto čemu je svojstvena sposobnost da organizuje stvarnost. U konačnom ishodu vrijeme će, ili tačnije poredak, trijumfovati nad stihijom, elementima koji unose nered i dezorganizaciju u kosmički sistem.
Vrijeme će i k toj c’jelji doći
Da se bezdne mračne osvijetle
Pored kosmičkog vremena, postoji i zemaljsko vrijeme. Ovo drugo je ograničeno, nestalno, promjenljivo kao i svi pojavni oblici života na Zemlji. Mnoge patnje i nevolje čovjeka proističu iz nestalnosti vremena. Vrijeme nema samo osobinu da stvara, već i da ruši, razara stvoreno.
Vrijeme zemno i sudbina ljudska
Dva obraza najviše ludosti:
U ljudskom životu vrijeme je neÅ¡to privremeno, nepostojano, pa i negativno. NjegoÅ¡ pjeva o „vremenoj”, dakle, prevremenoj „pitateljici”, odnosno hraniteljici  Zemlji. O „vremenom” ili privremenom „žiliÅ¡tu” gdje je čovjeku nemogućno da upozna sreću… Stvarajući Zemlju, Bog je uporedno stvorio i vrijeme, ali ne kao nagradu već kao kaznu zbog Adamovog učešća u nebeskoj pobuni na strani Satane.
Stihije ću na njem poumjerit
A vremenu nepostojanost dati
Šar ću grubi ovaj zemlja nazvat.
Impresivno je Njegoševo polivalentno shvatanje vremena. On poznaje tehniku psihološkog usporavanja vremena, čak i njegovog zaustavljanja.
Trenuć mi je svaki sahat,
Moje v’rjeme sad ne ide.
Misao o usporavanju, odnosno produžavanju vremena u naročitom emocionalnom uzbuđenju, pjesnik je izrazio u erotskoj pjesmi.
Ustav luno svoja kola
Produži nam čase mile
Kad su sunce nad Inopom
Ustaviti mogle vile.
I posebno je značajno mjesto gdje Njegoš govori o relativnom karakteru vremena, o tome da su sve vremenske jedinice, ma koliko bile brojčano neograničene, u odnosu na vječnost jednake.
U Boga je trenuć što i vijek
U Boga je vijek što i trenuć.
U konačnom sudu, Njegoš je doživio vrijeme kao intenzivnu osobinu prirode i stvarnosti. Apostrofirajući let, žurbu, dinamičnost vremena, on je istovremeno naglasio njegovu globalnu tvoračku i procesualnu ulogu u formiranju svijeta.
Sve nek krače svojiem vremenom.
Vrijeme pjesniku služi i kao sredstvo u čijem će se procesu razjasniti sve što je nepojmljivo i zagonetno, a u isti mah u vremenu se ostvaruje i princip svjetske pravde.
Vrijeme je majstorsko rešeto.
Snažna pjesnikova vezanost za vrijeme, i pored dualističkog ili čak polivalentnog doživljaja ovog fenomena, dala je pečat njegovoj ukupnoj literaturi.

Tolstoj o vremenu

Tolstoj ima svoje tumačenje vremena. Za njega je vrijeme isto što i kretanje života, objektivni proces mijenjanja i širenja životnih granica i unapređivanje njegovih funkcija. Bez obzira na to što je vrijeme kategorija mišljenja, ono bi bilo nezamislivo ukoliko ga odvojimo od kretanja prirode i života u cjelini. „Vrijeme je odnos kretanja svega živoga prema kretanju drugih bića” (Tolstoj). Pošto su kretanje, proces i vrijeme isto, Tolstoj ne isključuje ni subjektivno značenje i proticanje vremena. U početku života vrijeme teče znatno sporije, da bi u starosti dobilo neograničeno ubrzanje. Širenje granica života i proces koji vodi ekspanziju životnih sila postaje sve brži, dinamičniji, zbog toga u raznim dobima starosti imamo različit doživljaj vremena. „Brzina širenja (života) slična je padu  ona je obrnuto srazmjerna kvadratu rastojanja od smrti” (Tolstoj). Iako je vrijeme tijesno povezano s rašćenjem i osipanjem bioloških funkcija života, ono nije strogo subjektivno i nije ga mogućno zamisliti van globalnog kretanja života i ostvarivanja njegovih energija. Vrijeme je isto što i proces života u cjelini.

Ekspanzivno vrijeme

U novije doba javile su se mnoge hipoteze o postanku svemira. Posebno su interesantne hipoteze Lemetra, Gamova, Habla, zatim F. Hojla, Bondija, Tomasa Golda i drugih. U njima se zastupa shvatanje o takozvanoj kosmičkoj eksploziji. Polazi se od toga da proces kosmičkog razvitka nije tekao ravnomjerno i evolucionistički. Sve se desilo odjednom, i eksplozijom. Prvobitna kosmička masa imala je relativno malu zapreminu i odlikovala se izvanrednom temperaturom i gustinom. Bilo je to neko „kosmičko jaje” iz kojeg je nastala „velika eksplozija”, ili kosmički „bum”. Dalji fizičkohemijski procesi odvijali su se u nevjerovatno kratkom roku. Stvaranje elemenata desilo se u intervalu koji se može mjeriti minutima, ili čak sekundima! Koristeći podatke o takozvanom „crvenom pomaku”, ovi naučnici su došli do zaključka da se vasiona neprekidno i bezmjernom brzinom širi. To navodi na zaključak o postojanju ekspanzivne i nestacionirane vasione. S obzirom da vasiona nije stacionirana u prostoru i vremenu, izvodi se zaključak, da ne može doći do njene entropije ili „toplotne smrti”, što, uostalom, proističe iz drugog zakona termodinamike. Stoga svi procesi imaju budućnost, pa i vrijeme. Vrijeme prema ovom shvatanju predstavlja usmjeren tok jedne ekspandirajuće vasione, i služi njenoj daljoj penetraciji u beskraj.

Prazno vrijeme

Prema miÅ¡ljenju nekih starih naroda, na nižem stupnju civilizacije, vrijeme se ne pojavljuje sve dok se ne javi dogaÄ‘aj koji svojim dužim ili kraćim trajanjem nametne potrebu za vremenskim poimanjem njime proizvedenih efekata. Ispitujući tradicionalnu bantu  kulturu, A. Kagame zapazio je da tamo postoji snažna sklonost poistovjećivanju vremena i činjenica  vrijeme se identifikuje s konkretnim individualnim dogaÄ‘ajima. Kratko ili dugo vrijeme traje zavisno od toga koliko traje dogaÄ‘aj Å¡to ga individualizuje. Riječ je o zbivanjima koja imaju značaj za opstanak zajednice, odnosno pojedinca: to su ratovi, vojni pohodi, svečanosti, epidemije, prirodne kataklizme… IzmeÄ‘u dogaÄ‘aja ne postoji nikakvo vrijeme. Trenuci nijesu ispunjeni zbivanjima od značaja po individualnu i kolektivnu djelatnost. Ne mogu se u svijesti registrovati kao vrijeme. Trenuci su prazni, u njima je vrijeme stalo i ne teče, ono jedino traje dok traje dogaÄ‘aj ili njegovo dejstvo na svakodnevne djelatnosti. Otuda, uvijek postoji temporalni meÄ‘uprostor izmeÄ‘u različitih dogaÄ‘aja. Ovaj prostor je u suÅ¡tini prazan i ravnoduÅ¡an u odnosu na ono Å¡to se desilo ili će se desiti. U svijesti ovih naroda vrijeme nije nikakav komparativni entitet zbivanju, niti traje u saglasnosti sa zbivanjima, ono je samo zbivanje. PoÅ¡to zbivanje nije kontinuelno, već individualno, to i svijest o vremenu nema neko jedinstveno značenje. Ona je atemporalna i ograničena samo na intervale u kojima se neÅ¡to dogaÄ‘a.

Srednjevjekovno shvatanje vremena

U srednjem vijeku vrijeme je ime, sinonim za ograničenu i usmjerenu promjenu. Nije predstavljeno kao apstraktno  neutralno trajanje stvari, već kao njihov sastavni dio. Vrijeme se shvata kao nešto što se u svom trajanju može opaziti kao bilo koja konkretna stvar. Srednjevjekovni čovjek doživljava trenutak u formi konkretnog opažaja kao sasvim izvjesnog psihološkog stanja. Za Avgustina, na primjer, vrijeme je čisto psihološka činjenica u kojoj duševni opažaj ima jačinu, upečatljivost pune doživljenosti. Dakle, nije pojmovno  apstraktna mjera kretanja o kojoj govori Aristotel. No, poimanje vremena bilo je ograničeno na istoriju društva, ličnost vladara, promjenjivu sudbinu ovog ili onog monarha ili naroda. Srednjevjekovni čovjek veoma teško shvata jedinstvo društvene zajednice s prirodnim tokom stvari. Za njega, vrijeme ne protiče jednako u svim oblastima. Postoji nepokretni svijet za koji je vrijeme samo spoljna manifestacija i društveni život koji se, doduše, mijenja, ali samo usmjereno i do izvjesne granice unaprijed utvrđene. Pod uticajem crkve, misli se da će proces u vremenu jednom biti zaustavljen, stoga se moglo vjerovati u ponovni Hristov dolazak. U suštini, srednjevjekovne predstave vremena imaju psihološki, a ne filozofskoteorijski značaj.

Vrijeme koje pulsira

Neka novija stanovišta o postanku prirode i svemira u cjelini polaze od toga da se vasiona u pravilnim vremenskim razmacima naizmjenično skuplja i širi, dakle pulsira. Sada se, navodno, nalazi u periodu ekspanzije. Ciklusi širenja i skupljanja međusobno se ne razlikuju, stoga je vrijeme za svaki ciklus jednako. Otuda nije mogućno govoriti o vremenu koje bi se odnosilo na ukupan tok razvitka ili cijelu vasionu, već samo o vremenu koje važi za pojedine regije svemira, odnosno posebne cikluse. S obzirom da se u tzv. pulsirajućoj vasioni ciklusi neprekidno ponavljaju, vrijeme je mogućno mjeriti samo u odnosu na te odvojene i pojedinačne cikluse. Pošto ciklusi širenja i skupljanja imaju ravnomjernu dinamiku i periodiku, vrijeme je isto što i trajanje ove periodike, shodno tome, ono pulsira. Hipotezu je postavio Ajnštajn, a zatim dosta savremenih autora prihvatilo.

Ciklična evolucija svemira

Zastupnici hipoteze o cikličnoj evoluciji svemira polaze od toga da se vrijeme vječno ponavlja. Govori se o vječnom vraćanju. Na osnovu relativističke teorije o zakrivljenosti prostora, izvodi se stav da je i vrijeme zakrivljeno, što ukazuje na njegov kružni tok i kretanje. Ako je krivina konstantna, tok vremena mora biti kružan, odnosno eliptičan ukoliko je krivina promjenjiva. Krug i elipsa su parametri kojima se određuje slijed vremena, pri čemu se ima na umu periodično ponavljanje svih procesa.

Pogled na svijet (subspecie temporalis)

SvakidaÅ¡nje obaveze i dinamičan tempo života nameću savremenom čovjeku homogeno shvatanje vremena. On ga shvata kao neÅ¡to Å¡to postoji van promjena i zbivanja, teče ravnomjerno i mogućno ga je u beskraj dijeliti. Vrijeme se uzima u smislu čiste jednoobrazne forme koja neutralno protiče. Zbog mogućnosti beskrajne diobe vremena na ravnomjerne temporalne jedinice, mogućno se njime koristiti u svakodnevnim aktivnostima. PoÅ¡to je nediferencirano formalno trajanje, onako kako ga običan čovjek shvata, vrijeme se može predstaviti kao ravnomjerno razvučena linija od proÅ¡losti prema budućnosti. Ova linija prolazi kroz tačku  trenutak, odnosno sadaÅ¡njost. Tu se razlika izmeÄ‘u proÅ¡log i budućeg jasno ocrtava, dok je sadaÅ¡njost sabijena u pokretljivu tačku koja klizi po liniji izmeÄ‘u proÅ¡log i budućeg. SadaÅ¡njost je neuhvatljiva stoga Å¡to se pomjera čas prema proÅ¡losti a čas prema budućnosti, zavisno od naÅ¡eg subjektivnog odnosa prema dogaÄ‘aju. Prema ovom shvatanju, vrijeme teče nezadrživo i ravnomjerno, bez obzira da li se neÅ¡to dogaÄ‘a ili ne. Ono nameće svoj ritam, i u tom kontekstu nastali su iskazi o vremenu: „Vrijeme je novac”, „izgubio sam vrijeme”, „nemam slobodnog vremena”, zatim pojmovi o vremenu kao Å¡to su: vrijeme rada, tempus clausum, vrijeme odmora, vrijeme dokoličenja… U običnom životu vrijeme predstavlja neko opÅ¡te i javno dobro koje se može praktično koristiti, ali i dokoličenjem, neefikasnošću zloupotrijebiti. Umjesto pogleda na svijet pod „vidom vječnosti”, čovjek savremene civilizacije uzima svijet sub specie temporalis.

Starozavjetna himna vremena

1. „Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme.
2. Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno.
3. Vrijeme kad se ubija i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se razvaljuje, i vrijeme kad se gradi;
4. Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme ridanju i vrijeme igranju;
5. Vrijeme kad se razmeće kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se ostavlja grljenje;
6. Vrijeme kad se teče, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se baca;
7. Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se ćuti i vrijeme kad se govori;
8. Vrijeme kad se ljubi i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru.
9. Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme”.

Vrijeme  korelacija brzina

ObjaÅ¡njavajući psiholoÅ¡ku genezu pojma vremena, Žan Pijaže dovodi vrijeme u zavisnost od kretanja predmeta i korelacije njihovih brzina. Vrijeme se prvobitno javlja kao pojam vezan za premjeÅ¡tanje i pokrete u prostoru. Promjena meÄ‘usobnih položaja i odnosa dva tijela koja se kreću, reflektuje se u svijesti kao brzina. Brzina je identična s trajanjem, odnosno preÄ‘enim putem objekta koji se kreće. „Konstitucija vremena počinje s korelacijom brzina, bilo da su u pitanju čovjekove aktivnosti, bilo spoljnji predmeti”. Za Pijažea, vrijeme je korelacija različitih brzina fizičkih predmeta, odnosno subjektivnih pokreta u psiholoÅ¡kom smislu. U predstavi djeteta, na primjer, vrijeme je nerazdvojno od prostora, a prostor se dovodi u vezu s premjeÅ¡tanjem objekata, to jest korelacijom njihovih brzina, dostizanjem, preticanjem… No, i psiholoÅ¡ko vrijeme odreÄ‘eno je pomoću prostornih kriterijuma. Ono podrazumijeva seriju sukcesivnih opažaja objedinjenih trajanjem. Njegova je organizacija ista kao i fizičkog vremena.

Materijalističko tumačenje vremena

Materijalni svijet vječno postoji sa svim svojim osobinama, u prvom redu: kretanjem, promjenama, objektivnim procesima, prostorom i vremenom. Vrijeme pripada materiji i, zajedno s prostorom i kretanjem, čini jednu od njenih glavnih osobina. Objektivno  materijalističko shvatanje vremena definiše Lenjin u Filozofskim sveskama. „U svijetu nema ništa osim materije u kretanju, a materija koja se kreće ne može se kretati drugačije nego u prostoru i vremenu”. Vrijeme je forma bića, odnosno materijalne stvarnosti, ono je objektivno, apsolutno i neiscrpno, kao što je objektivan i neiscrpan cjelokupni materijalni svijet. Prema Engelsu, vječnost se manifestuje u vremenu i beskonačnost u prostoru. Ono što je konačno dijalektički je povezano s beskonačnim. Materijalni svijet nema početka ni kraja, beskrajno je raznolik u oblicima egzistencije. Vrijeme je jedan od faktora koji omogućava raznolikost svjetskih procesa, raznovrsnost pojava i manifestacija u materiji. Vrijeme je povezano s prostorom i kretanjem, ali se od njih kvalitativno razlikuje. Njegova apsolutnost nije u tome što je ono zatvoreno i odvojeno od ostalih formi egzistencije, već u njegovoj povezanosti s bićem materije. S obzirom da je biće materije vječno i apsolutno, i vrijeme kao njegova glavna osobina takođe je vječna i apsolutna. Dijalektičkomaterijalistički pogled na svijet ne odbacuje subjektivno, odnosno psihološko vrijeme. No, subjektivna ili psihološka opažljivost vremena nije mogućna nezavisno od objektivnog kretanja materije i mnogobrojnih spoljašnjih uticaja koji se odnose na raspored materije u vremenu i prostoru. Subjektivna konstrukcija vremena predstavlja odraz ili psihološki korelat realnog materijalnog vremena povezanog s procesima i kretanjem.

Nihilistički odnos prema vremenu (Dostojevski, Kafka, Kami i drugi)

U literaturi Dostojevskog, Albera Kamija i drugih, često se srećemo s tokovima apsurdne svijesti glavnih junaka i, u skladu s ovom sviješću, apsurdnim, odnosno negativnim shvatanjima vremena. Knez Miškin iz romana Dostojevskog Idiot živi u vječnoj sadašnjosti. Stavrogin iz romana Zli dusi ne vjeruje u vječnost, već u „vječnu sadašnjost”. Za njega ne postoji prošlo kao ni buduće stanje, pošto su svi doživljaji izgubili poseban značaj. Slično se dešava i Kamijevom Mersou. Mersou je svejedno je li mu majka umrla juče, odnosno prekjuče. Riječ je o naročitoj vrsti junaka literature koji su, zbog svoje posebne psihičke konstitucije, ukinuli kvalitativnu razliku između iskustava i ponašaju se tako kao da su sva iskustva ista, dakle imaju jednaku vrijednost. Merso, na primjer, ističe kako mu iz dubine njegove budućnosti nešto govori da svaki doživljaj ima „istu vrijednost”, tačnije nema prošlosti kao ni budućnosti  preostaje nijema sadašnjost koja je tek toliko prisutna i kadra da uništi svaku razliku, svaku kvalitativnu diferenciju i time omogući negativno shvatanje vremena. Ravnodušnost ove vrste proističe iz neke posebne jasnoće i lucidnosti junaka literature apsurda, u okviru njihove budne svijesti koja izjednačava trenutke i na taj način uništava njihov slijed. Apsurdni junak literature poništava doživljaje i čini ih bez odraza na budućnost, uklanjajući njihovo vrijeme. I u Franca Kafke imamo sličan problem. Jozef K. iz Procesa, ili geodet iz Zamka, imaju sasvim negativnu budućnost. Umjesto u budućnost, ulaze u prazninu koja izjednačava izglede. Proces se odvija, ali samo prividno. Što se više udaljavamo od početka, sve smo zapravo bliži početku.

Logička antinomija početka svijeta u vremenu (Kant)

Tradicionalnu dilemu je li svijet počeo u vremenu ili je vječan, to jest nema početka, čini se, najpotpunije do sada analizuje Imanuel Kant, i to na posredan način. Pokazuje logičku opravdanost kao i nužnost teze da je svijet nastao u vremenu i prostoru, a zatim neposredno, isto tako logički nužnost antiteze da svijet nema početka u vremenu i prostoru  čime oduzima razumni smisao i jednom i drugom stavu. Teza glasi:
„Svet ima svoj početak u vremenu, i po prostoru on je tako isto zatvoren u granice.
Dokaz
Jer neka se pretpostavi da svet nema nikakvog početka u vremenu: onda je do svakoga trenutka u sadašnjosti protekla jedna večnost, te je, prema tome, u svetu istekao jedan beskonačni niz stanja stvari jednih za drugima. Međutim, beskonačnost jednoga niza sastoji se upravo u tome, što on pomoću sukcesivne sinteze ne može nikada biti završen. Prema tome, jedan beskonačni niz koji je u svetu protekao jeste nemoguć, te je usled toga jedan početak sveta nužni uslov njegove egzistencije; to je prva stvar koju je trebalo dokazati.”
Antiteza glasi:
„Svet nema nikakvog početka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, već je kako po vremenu, tako i po prostoru beskonačan.

Dokaz
Jer neka se pretpostavi: da svet ima svoj početak. Pošto je početak jedna egzistencija kojoj prethodi jedno vreme u kome stvar ne postoji, to je moralo prethoditi jedno vreme u kome svet nije postojao, tj. jedno prazno vreme. Međutim, u jednome praznome vremenu nije moguć nikakav postanak ma kakve stvari, jer nijedan deo toga vremena nema na sebi za razliku od drugih njegovih delova neki naročiti uslov egzistencije za razliku od uslova neegzistencije (bilo da se pretpostavi da svet postaje sam od sebe ili pomoću nekog drugog uzroka). Prema tome, u svetu zaista može da počne neki niz stvari, ali sãm svet ne može da ima nikakvog početka, te je dakle s obzirom na prošlo vreme beskonačan” (Kant, Kritika čistog uma).

„Ispreturano” vrijeme (Homer, Dante, Gete, Njegoš i drugi)

Snažan psihološki efekt postižu pisci, takozvani klasičari, tehnikom miješanja, dekomponovanja i dekonkretizacijom slijeda u vremenu. Posebno je to u Homera, Dantea, Getea, donekle i Njegoša. Savremenost, bliža i dalja prošlost prožimaju se i zamjenjuju uloge. Danteovi savremenici već žive u paklu, iako su to stvarne ličnosti. Duh pisca ih je premjestio u prošlost u kojoj se poništavaju razlike onoga što je bilo i što će biti. Gete u Valpurgijskoj noći spaja, dovodi na jedno mjesto ličnosti dalekih i bliskih doba, dovodi u realan odnos one koji su nekad živjeli s ličnostima koje fizički još postoje. U Njegoša „duše prađedovske” prisustvuju činu oslobodilačke akcije Crnogoraca. U Homera u Ilijadi, ratnik pogine u boju da bi, neposredno zatim, učestvovao u nekom sljedećem boju. Vjerovatno nije u pitanju interpolacija, već umjetnički postupak.

Problem djeljivosti vremena

Svakodnevno iskustvo ukazuje na to da je vrijeme kontinuirano, ali da se može dijeliti na određene hronološke jedinice. No, postoje velike teškoće u definisanju diobe i vremenskog diskontinuiteta. Ukoliko se vrijeme sastoji od djelova, postavlja se pitanje koliko ovi djelovi traju. Djelove možemo nazvati trenucima, intervalima, osnovnim vremenskim jedinicama, ali niko nije u stanju da kaže koliko trenutak traje. Trenutke određujemo prema vlastitim emocijama, shvatanjima ili biološkom ritmu. Ukoliko primijenimo na vrijeme pojam matematičke beskonačnosti, dolazimo do besmislenog saznanja da se vrijeme sastoji od jedinica koje u hronološkom smislu ne postoje. S druge strane, javlja se logička poteškoća ako se pretpostavi da se vrijeme sastoji od trenutaka, s obzirom da se mora dati prethodni odgovor na pitanje čime je ispunjen razmak između tih trenutaka. Da li razmak između trenutaka i sãm predstavlja neko vrijeme? Pod pretpostavkom da se trenuci dodiruju, morali bismo usvojiti stav kako se svi oni stapaju u jedan trenutak. Koji kriterijum valja uzeti za određivanje najmanje vremenske jedinice, s obzirom da se uvijek može pretpostaviti postojanje još manje jedinice? Iz tih razloga diskontinuirano vrijeme podrazumijeva nedosljednost u mišljenju, ali, s druge strane, pretpostavka kontinuiteta implicira mogućnost njegove diobe. Antinomija je izgleda nerješiva, pošto se javlja logička kontradikcija u stavu da se vremenska neprekidnost sastoji od izolovanih, isprekidanih jedinica, odnosno trenutaka.

Vanvremeni svijet primitivnih zajednica

Većina istraživača primitivnih zajednica uglavnom se slaže da je njihova percepcija vremena drugačija nego predstave civilizovanih naroda. Primitivni narodi shvataju vrijeme u obliku slika konkretnih zbivanja koje se odnose na ono što ih okružuje, neposrednu budućnost ili sasvim nedavnu prošlost. Svijest primitivnog čovjeka je nekako vanvremena. Događaje koji su se desili ranije ova svijest ne razlikuje bitno od događaja koji se dešavaju, odnosno koji će se neposredno desiti. Za primitivne zajednice, sve pojave na neki način sinhronizovano teku. A. J. Gurevič ističe da u primitivnih naroda „svijest obuhvata svijet u njegovoj sinhronskoj i dijahronskoj cjelini, te je, dakle, vanvremena”. Čovjek arhaične zajednice nastoji da uništi vrijeme. Ovo postiže na nekoliko načina: predviđa njegovo vječno obnavljanje, izjednačava ga sa silama dobra ili zla koje unapređuju, odnosno remete njegove planove. On se ne zadržava na opažanju procesa i promjena, već je sav okrenut onome što je bilo i njegovoj projekciji u budućnost. Vječno vraćanje vremena koje karakteriše arhaične zajednice povezano je s težnjom za trajnim održavanjem izvjesnog tipa društvene organizacije. Osim toga, strah od smrti, izolovanost, neznanje i nesigurnost pojedinaca unutar primitivnih zajednica sugerišu vjeru u besmrtnost, odnosno nepostojanje vremena.

Vrijeme  pokretač

U filozofiji kao i u literaturi sreću se ideje o tvoračkoj funkciji vremena. Vrijeme je, dakle, kreativno. U jednoj lijepoj našoj narodnoj pjesmi govori se o vremenu koje „gradi i razgrađuje”.
Vr’jeme kule po primorju gradi
vr’jeme gradi vr’jeme razgraÄ‘uje.
U filozofiji se, naravno, ide dalje. Vremenu se često pripisuje kreacionistička uloga i značaj. Ono je „uzrok”, „prvi pokretač”, „kreator” svijeta. Vrijeme se podiže na nivo principa koji pasivnu masu svijeta stavlja u pokret. Iz činjenice da je stvarnost neodvojiva od vremena izvodi se zaključak kako vrijeme prethodi stvarnosti, odnosno da je stvarnost proizvod vremena. Neki moderni evolucionisti, kao Bergson, drže da je organski i psihički svijet postao aktivnim sudjelovanjem vremena, njegovom sposobnošću osmišljavanja. Čak i neki filozofi ateističkog smjera pripisuju vremenu atribute velike moći, sposobnost da cjelishodno sudjeluje u razvitku prirodnih i društvenih pojava. To je supstancijalno shvatanje vremena koje, u krajnjoj liniji, ima metafizički smisao.

Istorijsko i ontološko vrijeme

Pod istorijskim vremenom misli se na konkretno vrijeme vezano za strukturu čovjekovog druÅ¡tvenog bića, organizaciju života, razvitak duhovnih i proizvodnih mogućnosti. U istorijskom smislu, vrijeme ne teče prema nekom odreÄ‘enom ili neodreÄ‘enom cilju. Istorija ne polazi od nekog unaprijed utvrÄ‘enog uzroka. Vrijeme je, jednostavno, imanentno biću istorije; ne odreÄ‘uje njegov razvitak nego je u funkciji razvitka i dogaÄ‘aja od kojih se on sadrži. Å to se tiče ontoloÅ¡kog vremena, postoje različite interpretacije. Svima je zajedničko to da se vrijeme uzima odvojeno od istorije, konkretnih zbivanja i realnih procesa. Vrijeme se posmatra kao jednostavna linearna hronologija zbivanja bez uticaja na dogaÄ‘aje. To je nepomična sadaÅ¡njost, odnosno proÅ¡lost, predstava, pojam, apstraktna prolaznost, unutraÅ¡nji doživljaj, spoljaÅ¡nji oblik kretanja, onostranost, sudbina i usmjeren razvitak, apsolutna relativnost, kopija vječnosti… U suÅ¡tini, ontoloÅ¡kometafizičko tumačenje vremena ima spekulativnu, a ne druÅ¡tvenoistorijsku vrijednost.

Nepomično vrijeme

U filozofiji je konstituisano shvatanje po kojem se promjena uzima kao bitno određenje i osobina svijeta. No, neki misle da ovdje nije riječ o promjeni vremena, već stanja. Sve prolazi, mijenja se, nastaje i nestaje osim vremena koje je jedino identično sebi i nepomično. Vrijeme postoji ali ne prolazi, već stvari, pojave i događaji prolaze u vremenu. Prolazi ono što nije vrijeme. Kretanje može biti kružno, odnosno linearno, ali vrijeme ostaje ravnodušno prema jednom ili drugom smjeru. Ovdje se ukida dualitet vremena i vječnosti i prihvata koncept vječnog, odnosno nepomičnog vremena, u kome se sve mijenja osim njega samog.

Vrijeme  era ili epoha

U nekim starim civilizacijama kao što je kineska, vrijeme se mjeri erama, odnosno epohama. Epohe ne znače jednolični ritam doživljaja i promjena. Svaka epoha čini zasebnu i gotovo izolovanu cjelinu koja se kvalitativno razlikuje od svake druge. Ove cjeline nijesu usmjerene ni kružno ni linearno. Neponovljive su, ali se ne nadovezuju jedna na drugu. Nemaju usmjerenu evoluciju. Vrijeme je podijeljeno na temporalne jedinice koje se u sadržajnom smislu razlikuju, odnosno duže ili kraće traju. Ere ili epohe nemaju pravilan ritam, pa stoga u hronološkom smislu ne predstavljaju jednake cjeline.

Vrijeme  ukidanje vječnosti (Hegel)

Pod vječnošću se razlikuje apsolutna prošlost i, isto tako, apsolutna budućnost. Hegel je smatrao da vrijeme nastaje ukidanjem vječnosti. Početak vremena mogućno je pojmiti jedino kao negaciju i ukidanje apsolutne prošlosti, odnosno vječnosti.

Isprekidano vrijeme

U islamskoj kulturi preovlađuje misao o vremenu koje se sastoji od trenutaka, odnosno isprekidanih temporalnih jedinica. Ne usvaja se apercepcija neprekidnosti i neprekidnog prolaženja. Postoji „vječno božansko vrijeme”, i ograničeno, konačno čovjekovo vrijeme, koje se može brojevima prikazati. Ova dva vremena se spajaju i dodiruju pomoću mase trenutaka. Ako bi vrijeme bilo kontinuirano, njegova dodirljivost s vječnošću, odnosno Bogom, ne bi uopšte bila mogućna. Isprekidanost stvara uslove za dodir trenutaka s bezmjernom vječnošću i aktivnu komunikaciju koja se uvijek, u svakoj sadašnjosti, može ostvariti. Prema islamskoj tradiciji, ne bi trebalo čekati daleku budućnost da bi vrijeme uronilo u vječnost.

Vrijeme  otvoreni ciklus ili spirala

Postoji naročito ciklično poimanje vremena. Vrijeme se ponavlja, ali uvijek drugačije i na nekom višem nivou. Uzima se da je vrijeme ciklično, ali unutar ciklusa događaji su neponovljivi. Ciklus u kome su promjene ireverzibilne pripada otvorenom tipu. Ovakvi ciklusi okreću se oko neke središne ose u vidu spirale. Razdoblja, godine, epohe, etape i slično imaju istu vertikalu, ali nikada na istom, već na nekom višem nivou. Otuda se tok vremena ne zamišlja sasvim ciklično, već spiralno.

Vrijeme  zatvoreni ciklus

Za narode čija osnovna egzistencija zavisi od prirodnih sila, prije svega plodnosti zemlje, uticaja klimatskih faktora i smjene godišnjih doba, vrijeme je obično kružno. Periodika godišnjih doba pojavljuje se u predstavi ljudi kao kružna putanja vremena. Vjera u napredak je mala ili uopšte ne postoji, pa se sve odvija uvijek u istim oblicima i po neopozivim pravilima. Prošlost je medijum čovjekovog življenja, i sve ljudske djelatnosti podređene su gravitacionom središtu prošlosti. Vremenski ciklus je zatvoren.

Riječ  početak vremena

U Evanđelju po Jovanu, početak svijeta, pa i početak Boga (bića), izjednačen je s riječju. Riječ je uzeta u funkciji zakona, ali i zakon koincidira s početkom svijeta ili čak Boga  vremenom. „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku Boga”. Logos, stvaralaštvo, početak, Bog, zakon i riječ pripadaju istom redu ideja koje mogu imati vremensko značenje.

Temporalni smisao sadašnjosti

U filozofiji vremena sad, to jest ono što bi trebalo da obilježi nešto između onoga što se dogodilo i onoga što će se dogoditi, najčešće je višeznačan pojam. Sad se uzima kao granični trenutak između dva događaja, kao izvjesno trajanje; kao sasvim kratak trenutak, zatim trenutak koji se može sažimati ili proširivati, pomjerati naprijed ili unazad, zavisno od toga šta njime želimo da označimo. Neki mislioci odbacuju pojam sad i sadašnjosti, pripisujući realitet jedino onome što je bilo i što će biti. Drugi, opet, prihvataju „vječnu sadašnjost”, među njima i neki savremeni pisci i protagonisti filozofije apsurda kao Kjerkegor, Šestov, Kami i drugi. U svakom slučaju, sad je izvjesno temporalno raskršće o kome su mogućna različita, pa i protivrječna gledišta.

Magijska kontrola vremena

Mitološku ili magijsku svijest o vremenu karakteriše to što ona prošlost, sadašnjost i budućnost doživljava istovremeno, u istoj ravni po analogiji s prostorom. Prošlost se doživljava na čulan, materijalno opažljiv način. Vrijeme se ne razlikuje od prostora u predstavi mitskog čovjeka, zbog toga postoji veoma snažan uticaj tradicije na njegovu psihu i svijest. Kult predaka je veoma živ, a mogućnost neposrednog komuniciranja s duhovima predaka čini sastavni dio njegove magijske svijesti. Na istoj liniji stoji moć proročanstva i predviđanja, to jest magijskog uticaja na budućnost. To je pokušaj skretanja događaja i zadobijanja kontrole nad onim što će se desiti. S obzirom da se ovdje buduće neposredno miješa u prošlost i sadašnjost, mitološka slika svijeta sugeriše istovremenost svih stanja i događaja. Njome se neopozivo teži ukidanju i uklanjanju vremena.

Vrijeme  iskustvo

U naroda na nižem stupnju civilizacije, vrijeme se ne doživljava kao apstraktni pojam koji podrazumijeva kontinuirani tok, i može se dijeliti prema pogodbi na jednake periode. Za njih je vrijeme čulno opažanje koje se doživljava s istom jačinom kao i svi ostali sadržaji iskustva. Ono ne postoji van iskustva, ni prije iskustva. Vrijeme je sam‡ iskustvo. Vrijeme se predočava kao stalno ponavljanje godišnjih doba, obnavljanje i povraćaj života, ljudskih pokoljenja i generacija. Ono ima smisao spontaniteta, a ne svjesnog doživljaja. Neposrednost, čulnost, opažljivost prirodnih fenomena, njihovo konkretno trajanje, prostiranje i regeneracija čine psihološku osnovu za hronološki doživljaj vremena. Svijest koja poistovjećuje vrijeme i iskustvo u osnovi je atemporalna.

Vrijeme  čulna obmana (Zenon)

Prvu potpunu negaciju vremena u objektivnom smislu izveo je Zenon iz Eleje, i to posredno negacijom kretanja. Zenon je shvatio da suštinu vremena i prostora čini kretanje. Odbacivši kretanje kao logičku protivrječnost i privid, on u isti mah osporava egzistenciju vremena. Zenon to izvodi tvrdnjom da ne postoji nikakav prirodni kontinuitet, kao i da se svaki prostor sastoji od beskonačno mnogo pojedinačnih, izdvojenih tačaka, odnosno apstraktnih, apsolutnih granica. Da bi tijelo moglo uopšte da se kreće, ono bi od jedne nepokretne tačke do druge trebalo da pređe beskonačan broj granica. Stoga tijelu nije mogućno preći ni jedan razmak, jer ma koje odstojanje od nepokretne tačke A do tačke B sastoji se od bezbroj odijeljenih tačaka  granica. Pošto je kretanje neprekidnost, a prostor isprekidan apsolutnim granicama djeljivim do u beskonačnost, onda kretanje postoji jedino u smislu čulne percepcije. Kretanje je obmana koja ne odgovara suštini. Ahil ne može stići kornjaču, odnosno brže tijelo sporije. Vrijeme koje je potrebno za dostizanje i preticanje koristi se u jednakoj mjeri zbog toga, i sporije tijelo ima vrijeme koje je dovoljno da izmakne dostizanju bržeg tijela bez obzira na stvarnu ništavnost međuodstojanja. Iz istog razloga strijela u letu miruje. Ono što se kreće uvijek se nalazi u sebi jednakom sada i sa sobom jednakim ovdje. Pošto strijela koja izgleda da leti nikad ne izlazi iz vlastitog ovdje i sada (prostora i vremena), ona je nepomična, miruje. S obzirom na teorijsku djeljivost prostora i vremena u beskonačnost, na diskretnost i punktualnost njihovih osnovnih jedinica, Zenon izvodi zaključak o nepostojanju prostornog ili vremenskog kontinuuma. Kontinuum je čulna iluzija, zbog toga nema ni stvarnog vremena.

Neke moderne kosmološke predstave o vremenu

Na temelju savremenog znanja o istoriji kosmosa, a naročito poslije epohalnih Ajnštajnovih dokaza, javile su se brojne moderne hipoteze o kosmičkom vremenu i prostoru. Između njih izdvajamo nekoliko karakterističnih:
a) Ukupna materijalna masa kosmosa neprestano se kvantitativno i kvalitativno mijenja i razvija u vremenu, od prostog prema složenom, od nižeg prema višem tipu egzistencije.
b) U kosmosu ne može biti određene linije razvitka. Procesi teku jednako po uzlaznoj i silaznoj liniji, pri čemu se svaki svodi na vječno kruženje i transformaciju jednog entiteta.
c) Prihvata se raznovrsnost i diferencijacija oblika u prostornom smislu, ali se negiraju bitne promjene u vremenu. Cjelokupna masa svemira ostaje uvijek ravna sebi.
d) Postoji istovremeni polaritet cikličnosti i ireverzibilnosti svih kosmičkih procesa. Kosmos se usavršava po uzlaznoj liniji, ali se istovremeno ponavljaju njegova stanja po analogiji sa živom prirodom.
e) Progres je ograničeni razvitak, a ne cio razvitak. Evolucija i disolucija su naizmjenične kad su u pitanju krupni kosmički procesi. Mogućno je govoriti o razvitku nekog podsistema, a ne o cijelom sistemu.
Dualitet vremena i vječnosti
Razna mističnoreligiozna stanovišta nastoje da riješe problem odnosa vremena, vječnosti i Boga na jedan od ovih načina:
1. Vrijeme je isto Å¡to i Bog.
2. Vrijeme se izdvojilo iz vječnosti.
3. Vrijeme je stvoreno neposredno od vječnog Boga.
4. Vrijeme je emanirano iz vječnosti po etapama (eonima).
5. Vrijeme je komparativno vječnosti, savječno je vječnosti, dakle i samo je vječno.
U smislu održavanja kontakta između vremena i vječnosti imamo sljedeće modele:
1. Vrijeme u svakom svom trenutku kontaktira s vječnošću, odnosno Bogom.
2. Vrijeme povremeno u etapama kontaktira s vječnošću.
3. Pošto se odvojilo od vječnosti, vrijeme je prekinulo svaku vezu s izvornim principom.
Na pitanje kakav cilj ima vrijeme u odnosu na vječnost, mogućni su ovi odgovori:
1. Vrijeme će se negdje u neodređenoj budućnosti spojiti s vječnošću (princip konvergencije).
2. Vrijeme će se neprekidno približavati vječnosti, ali se neće nikad sjediniti (asimptotni princip).
3. Vrijeme teče svojim vlastitim putem, i tako će se trajno odvojiti od vječnosti (princip divergencije), bilo da je proisteklo iz vječnosti ili je njoj savječno.

Božidar Knežević o vremenu

Originalno shvatanje vremena imao je srpski filozof Božidar Knežević. U svom djelu Principi istorije, Knežević prikazuje ukupan prirodni, organski i društveni razvitak. U istoriji prirode, drži on, prostor prethodi vremenu. Najprije je svijet lociran u prostoru, vrijeme je nastalo kasnije, kao uopšte i cijeli razvitak. Evolucija prirode i čovječanstva počinje odvajanjem individualnog od opšteg. U tom procesu sudjeluje vrijeme kao činilac koji omogućuje neprekidnu individualizaciju stvari i pojava. Sve individualno teži da proširi sferu uticaja, zbog čega dolazi do opšteg konfliktnog stanja, a time i do redukovanja individualiteta. Tada počinje proces suprotan individualizaciji  generalizacija, ekspanzija i uopštavanje pojedinačnog. Vrijeme uslovljava sve veću proporciju. Svaki evolutivni stupanj izražava proporciju i svi stupnjevi proporcionalizacije stoje u vremenskom nizu u proporciji među sobom. Razvitak vodi harmoniji, izmirenju različitosti. Kad se dostigne ovaj stupanj, nastaje obrnut proces ili disocijacija. Disocijacija se odvija suprotnim redosljedom od evolucije. Najprije će iščeznuti ono što je na vrhuncu razvitka i što je došlo najkasnije. Vrijeme, prema Kneževiću, ima svoju silaznu liniju koja ipak ne znači isto što i haos. Ova linija je hronička usmjerenost silaženja u prvobitno stanje i prvobitnost. Knežević zaključuje da su sve stvari dobro postavljene, ali samo u svome vremenu i u nizu u kome su date.

Vrijeme  formativni princip

Proces diferencijacije i reprodukcija novih stanja nije istovjetan kretanju niti promjeni u smislu proste transformacije. Kretanje i promjena mogu se dešavati bez ikakve unutrašnje tendencije unapređivanja i porasta, mogu čak označavati opadanje i silaznu liniju razvitka. U fizičkoj nauci postoji problem entropije ili transformacije u kojoj će se izgubiti početne razlike intenziteta unutar pojedinih sistema i koje će na kraju dovesti do kosmičkog sloma. Predviđa se da će tada i vrijeme biti sasvim zaustavljeno. No, većina evolucionista drži da vrijeme stoji u vezi s porastom, unapređenjem, oplođavanjem i javljanjem raznovrsnih oblika i uzoraka. Vrijeme čini da se vrši neprekidna diferencijacija ne samo u kvantitativnom već i u kvalitativnom smislu, permanentno umnožavanje i usložnjavanje datih stanja. Ono omogućuje kako ekstenzivni tako i intenzivni razvitak. Aristotel je još govorio o formativnom principu koji aktualizuje ono što je potencijalno dato. Niz savremenih autora usvaja ideju o tome da vrijeme igra ulogu formativnog principa i da se evolucija ne bi mogla zamisliti van dinamičke usmjerenosti u vremenu.

Lingvističko vrijeme

Govor raspolaže s nekoliko jezičkih oblika kojima je obuhvaćeno sadašnje, prošlo i buduće stanje. U temporalnom smislu, govor slijedi logiku trodimenzionalnog vremena. Ipak, postoje znatne varijacije u raznim jezicima i civilizacijama. Izvjesni narodi imaju više vremenskih oblika kojima obilježavaju blisku ili dalju prošlost. U drugih, problem jezičkog imenovanja vremenskih oblika pomjeren je prema budućnosti. Osim toga, neki narodi nemaju posebnih oblika za iskazivanje budućeg stanja, već stanje budućnosti izražavaju prezentom. Jezičko ustrojstvo vremena odgovara logičkom ustrojstvu misli, pri čemu postoji vremensko središte odakle se ideje o vremenu kreću retrospektivno i prospektivno. To središte je sadašnjost, zbog čega je prezent osnovni oblik kazivanja kojim se označava dešavanje neke radnje. Jezik sređuje vremena na taj način što postavlja neku osovinu odakle je mogućno predviđati ili se prisjećati. Svaki govor je, u stvari, govor u sadašnjosti, odakle se prezent pomjera reprodukujući odnosno anticipirajući iskustvo. Iz ovoga nastaju iskazni oblici za prošlost kao što je aorist, perfekt, ili razni oblici futura. Nesadašnja vremena, za čije oblike postoje jezički iskazi, nijesu po značaju na istom nivou s prezentom. Događaje vezane za njih jezik locira s obzirom na položaj predmeta i u odnosu na tačku gledišta iz perspektive sadašnjeg vremena. Lingvističko vrijeme ima svoje vlastite zakone, posebno misaono ustrojstvo, te nije zavisno od hronološkog vremena.

Kalendarsko vrijeme

Hroničko kalendarsko vrijeme različito je od doživljenog ili realnog vremena. Kalendarsko vrijeme predstavlja objektivnu mjeru vremena i sastoji se od utvrđenih podjela u koje smještamo događaje. Ovakva hronička struktura je nepomična, pošto bi u protivnom nastalo lutanje u smislu obilježavanja događaja, i ne bi bilo mogućno organizovati nikakvo pouzdano mišljenje. Podjela vremena na stoljeća, godine, mjesece, dane, ima cilj da u okviru statičnih, nepomičnih temporalnih struktura uključi sadržaj onoga što teče i što se mijenja. Kalendarsko vrijeme je nešto spoljašnje realnom vremenu, i ne otiče zajedno s njim. Ono ima svoju vlastitu strukturu i povinuje se svojim nužnostima. U suštini, hronološko vrijeme je netemporalno. Ono po sebi ne objašnjava slijed događaja, već samo upućuje na nepomične sheme kojima je ovaj slijed primjeren i odgovarajuće ravnomjerno izdijeljene jedinice. Ovo vrijeme ima isključivo praktičnu vrijednost, jer je na osnovu fiksiranih termina i njihove čvrste zasnovanosti mogućno locirati događaj bliže, odnosno dalje od nas, unutar hronološkog lanca. Na ovaj način mi određujemo svoje vlastito mjesto u prostranstvu istorije. Menzura i podjela hronološkog vremena izvedena je na osnovu ponavljanja prirodnih pojava. To je društvena konvencija namijenjena organizaciji mišljenja i lakšem sređivanju znanja i utisaka.

Vrijeme časovnika

U antičkih i vanevropskih civilizacija preovlađuje ciklički koncept vremena. On odgovara društvenoj strukturi u kojoj statički elementi života imaju prevagu nad dinamičkim poimanjem svijeta u funkciji jednosmjernog procesa i razvitka. Čovjek evropske, građanske civilizacije počinje da misli u kategorijama vremena koje označavaju njegov subjektivni, aktivan i kreativan odnos prema svijetu. Ovdje se javlja percepcija pravolinijskog, vektorskog vremena. Ritam djelatnosti čovjeka građanske civilizacije bitno se razlikuje od osjećanja vremena u srednjem vijeku. Feudalna društvena struktura nije imala potrebu za preciznim mjerenjem vremena, s obzirom na opštu sporost ritma života u zemljoradničkom tipu proizvodnje. Prodorom kapitalističkih odnosa, podizanjem gradova, industrije, zanatstva, školovanja i administrativnih službi, vrijeme dobija suštinsko, egzistencijalno značenje. Sprovodi se potpuna racionalizacija vremenskih jedinica, vrijeme se dijeli na časove, minute, sekunde i još manje cjeline. Postavlja se problem totalnog korišćenja vremena u proizvodne svrhe. Izumi mehaničkih naprava, časovnika, hronometra i drugog, posljedica su revolucije u životu i mišljenju ljudi građanske civilizacije. Nastaje vrijeme trgovaca, zanatlija, učenih ljudi, đaka, administratora, vrijeme racionalne eksploatacije trenutaka. S obzirom na sve veću ekspanziju čovjekovih sila i proširenje njegovog uticaja na objektivni tok stvari, vrijeme postaje vrijednosna kategorija i bitan kulturnoekonomski faktor. Svi društveni ritmovi sjedinjeni su u vremenu, tako da je ono postalo činilac po sebi sa svojim nepomičnim podjeljcima na preciznim instrumentima i mehaničkim napravama. Veći radni efekt u što manjoj jedinici vremena postao je gotovo glavni princip života. Naučna organizacija proizvodećih snaga društva, zahvaljujući efikasnom korišćenju vremena, dovela je do toga da se može upotrijebiti svako vrijeme, pa i ono zanemarujuće malo, koje u hronološkom smislu gotovo i ne postoji. Proizvodna sposobnost, nivo kulture, širenja naučnih informacija, odbrambena moć, stepen političke organizacije društva postali su zavisni od brzine i racionalne upotrebe vremena čiji je mehanički ekvivalent časovnik, odnosno njegovi podjeljci. No, ni ovdje nije riječ o stvarnom vremenu, već o nepomičnoj menzuri koja se koristi u svakidašnjem životu.

Uspostavljanje izgubljenog vremena (Prust)

Tragajući za „izgubljenim vremenom”, Marsel Prust postavlja značajan psiholoÅ¡ki problem reorganizacije vremena posredstvom miÅ¡ljenja, uspomena i sjećanja. U literaturi obnavlja mnoÅ¡tvo uspomena vezanih za proÅ¡lost, odreÄ‘eno mjesto i vrijeme. Koristi mehanizam neposrednih čulnih senzacija, podražaja, obično senzacija mirisa. Senzacije izazivaju trenutnu reminiscenciju, uspostavljajući odnos i komunikaciju sa slikama iskustva iz podsvijesti i sjećanja. Iz podsvijesti onoga Å¡to je u djetinjstvu doživio, Prust s velikim uspjehom evocira slike dogaÄ‘aja iz toga doba i uspostavlja minuli tok vremena u sadaÅ¡njosti. Sredine u kojima se nekad kretao ponovo se obrazuju i organizuju, iskrsava vrijeme, ličnosti, dogaÄ‘aji, krugovi Svanovih, Germanovih, Verdirenovih… Objektivni tok vremena najprije je zaustavljen, zatim je pronaÄ‘eno vrijeme u naslagama reminiscencija, potom je originalnom spisateljskom tehnikom vrijeme osmiÅ¡ljeno i u stvarnost postavljeno. Na taj način Prust otvara problem psiholoÅ¡kog vremena koje se s istim intenzitetom može uspostaviti, obnoviti i ponovo doživjeti. Sfera života pomjera se na cjelokupna iskustva unatrag zahvaljujući medijumu vremena, pri čemu se koriste mnogobrojni asocijativni putevi miÅ¡ljenja.

Vrijeme  faktor dezorganizacije

Postoje veoma različita shvatanja o posljedicama u smislu funkcije vremena. Prema jednom, vrijeme povećava red unutar živog i neživog svijeta, društva, prirode, osmišljuje sve postojeće, dovodi do pune harmonije i proporcionalizacije stvari. Prema drugom, vrijeme je blisko slici nereda i haosa. Argumenti za ovo posljednje stanovište su sljedeći: svaki uređeni tok misli vremenom se pretvara u neshvatanje samog problema na koji se odnosi. Drži se da vrijeme ne povećava jasnoću, naprotiv, unosi zbunjujuću sumnju u najočiglednije probleme utoliko jače što smo više upoznati s predmetom o kojem mislimo i što su nam misli skladnije. Slično je i u prirodi. Vrijeme djeluje unapređujući prirodna stanja, ali samo do određenog stepena. Tada nastaje retroaktivni proces, disolucija, nesklad se povećava a zatim slijedi potpuni nered i haos. U razvitku društva nije drugačije. Svaka dograđena socijalna struktura vodi nenormalnom stanju i haosu, na osnovu zakona koji u fizici važe. Vrijeme se, konačno, svuda javlja kao dezintegracioni faktor, i to u trenutku kad je ostvareno neko optimalno, uravnoteženo stanje.

Mikrokosmičko i makrokosmičko vrijeme

U savremenoj fizici dominantno je shvatanje da u elementarnim česticama materije nema vremena. Atomi, molekuli, mikročestice i drugi osnovni konstituensi materije su bezvremeni. Tamo su procesi reverzibilni, riječ je o sistemima u kojima nema sukcesivnog toka, zbog toga vrijeme uvijek ima samo i isključivo nultu vrijednost. Obrnuto je u makrosistemima. U makrosistemu vrijedi zakon ireverzibilnog vremena. Ni jedan sistem nije stacioniran u vremenu i prostoru. Ireverzibilni proces valja razumjeti kao težnju jednog sistema da se približi drugom, koji se nalazi na nekom višem stupnju razvitka. U slučaju da se ostvari neko totalno makrokosmičko stanje, fizičari vjeruju da će vrijeme prestati da teče. Shvatanje je po sebi interesantno i ukazuje na to da se može različito gledati na vrijeme, zavisno od toga da li se radi o makro, odnosno mikrosistemu.

Istovjetnost kraja i početka

Postoji vremenski model po kojem trenuci ne teku sukcesivno. Prema ovom shvatanju, odjednom su dati trenuci koji su bili, koji jesu, i koji će biti. Sve je dato istovremeno i uporedno, samo su naÅ¡a čula podeÅ¡ena za sukcesivno praćenje trenutka. Jedan univerzalni razum mogao bi odjednom da sagleda sva zbivanja. Za njega ne bi postojala vremena, već isto vrijeme i dogaÄ‘aji koji uporedo traju. U takvom vremenu nemaju vrijednosti pojmovi prije i poslije, ne postoji kraj ni početak. Sve je dato odjednom i dovijek, dakle istovremeno. Konsekvencija tog modela jesu razni metafizički pojmovi kao Å¡to je individualna besmrtnost, moć predviÄ‘anja onoga Å¡to će se desiti, kontrole nad vremenom…

Stranac u vremenu

U literaturi postoji „junak doba”, kao Pečorin u noveli Ljermontova. No, postoji i model stranca u vremenu. Takvi su Kirilov, Stavrogin i Miškin u Dostojevskog, odnosno Merso u Kamija. To je, obično, nekonvencionalni tip čovjeka koji ne želi da se poistovjeti ni s jednom situacijom u vremenu, živi izolovano i vanvremeno. Ovaj tip čovjeka drži da je sve jednake vrijednosti, ravnodušan je prema sebi i drugima, što ga ne sprečava da prisno učestvuje, sarađuje i komunicira s okolinom i ljudima. On ne odbacuje smisao stvaranja i djelatnosti, iako je potpuno ravnodušan prema ishodu. Zbog toga su sve njegove djelatnosti prepuštene subjektivnom i pojedinačnom odmjeravanju utisaka. Ne prihvatajući vrijeme kao faktor značenja, stranac u vremenu stoji izvan bola i zadovoljstva, sudbine, konvencija, uvjerenja. Njegove svijesti ne dotiču se uspjeh ili neuspjeh, ne zanimaju ga efekti onoga što čini  nego sama djelatnost kao takva. On se ne bavi predviđanjima, još manje živi od sjećanja, jer sam pripada sadašnjosti prema kojoj je takođe indiferentan. Ne prihvatajući ni jednu uzročnoposljedičnu zakonitost, stranac praktično ne prihvata ideju značenja. Sve što ga interesuje to je kvantitet utisaka, a ne njihov sadržaj i kvalitet, zbog toga mu svijet izgleda pogrešan a vrijeme tuđe.

Vrijeme  parapsihički sinhronicitet (Jung)

Obrađujući parapsihičke fenomene, Jung govori o mogućnostima vanvremenog odnosno nečulnog poklapanja međusobno nezavisnih i kauzalnoneuslovljenih događaja. Prema Jungu, mogućna je vančulna, neuzrokovana podudarnost nekog psihičkog i fizičkog fenomena. Takvu pojavu on naziva sinhronicitetom. Sinhronicitet je vremenska koincidencija dva ili više događaja koji imaju sličan ili isti smisao, bez obzira na mjesto i vrijeme u kojem se dešavaju. Jung navodi mnoge primjere takvih koincidencija, kao što su vančulne podudarnosti snova, vizija, predosjećaja s objektivnim tokom i smislom fizičkih događaja. Kod parapsihičkih fenomena, vrijeme, odnosno uzročnost, aktivno ne sudjeluje. Riječ je o istovremenosti ili slučajnoj koincidenciji događaja koja ne odgovara astronomskom, već subjektivnopsihološkom vremenu. Subjektivni doživljaj uklanja razlike budućih i prošlih stanja. Neobjašnjiva podudarnost ili sinhronicitet parapsihološke vizije i stvarnog događaja mogućna je samo na planu unutrašnjeg iskustva gdje, pored intelektualnog, učestvuje emocionalni faktor. S obzirom da se kod paragnostičkih i parapsihičkih fenomena nevjerovatno javlja kao mogućno, ukinut je kauzalitet. Zapaža se tendencija da se, umjesto kauzalnih objašnjenja pojave, stvarnost tumači nedovoljno razjašnjenim sinhronicitetom.

Vrijeme  odnos

Kod modela vrijeme  odnos polazi se od toga da elementarne čestice materije ne posjeduju nikakve kvalitativne razlike po sebi. Njihove osobine nastaju zavisno od položaja u prostoru i slijeda u vremenu. Vrijeme se uzima kao faktor koji uspostavlja vezu, odnos među elementarnim česticama materije, od čega zavise njihove realne osobine. Zahvaljujući vremenu i prostoru, mogućno je opaziti pojave u nekoj njihovoj individuaciji i posebnosti. Van vremena postoji amorfna jednolikost svih djelova materije.

Teorija kvanta i vrijeme (Plank)

U suprotnosti s iskustvima klasične fizike, Maks Plank na početku 20. vijeka uvodi pojam kvanta, koji čini osnov moderne kvantne mehanike i fizike. Kvant podrazumijeva najmanju mogućnu količinu energije koju emituje ili apsorbuje atomsko jezgro, atom, molekul… Pomoću kvanta Plank je objasnio zračenje crnog tijela, uvodeći konstantu ili pojam za minimalni iznos energije. Ovim je utvrÄ‘eno da sve mjerljive fizičke veličine imaju samo diskretne vrijednosti (kvant). Plankova univerzalna konstanta djejstva isključuje postojanje manjih količina nego Å¡to je kvant. Postoji, dakle, elementarni kvant djejstva, zbog čega je energiju mogućno kvantovati. Unoseći ideju o stalnosti i odreÄ‘enosti diskretne vrijednosti materije, Plank je stvorio osnovu za diskontinuelni model prirode i materije. Unutar materije, atoma, mogućno je da neko odreÄ‘eno stanje traje, da bi odjednom bilo zamijenjeno nekim drugim stanjem. Diskontinuelna priroda elementarnih sastojaka materije sugeriÅ¡e novo shvatanje prostora i vremena. Pokazuje se da prostor i vrijeme u mikrostrukturama imaju drugačiju vrijednost nego u makrostrukturama. Kvantna fizika stvorila je uslove za shvatanje jednog multiverzuma koji naruÅ¡ava klasične predstave fizičara i filozofa o kontinuiranom, integralno važećem univerzumu. Na osnovu kvantne teorije, nastala je hipoteza o dualističkom svojstvu materije, talasnom i korpuskularnom, čije se važenje prostire i na svjetlost. Ovim je pomjereno značenje vremena. Linearni i linearno uzlazni tok dogaÄ‘aja sveden je na nivo psiholoÅ¡kog iskustva.

Fizički indeterminizam i vrijeme

Istaknuti fizičari Nils Bor, Rajhenbah, Fon Nojman, Hajzenberg i drugi zauzimaju se za indeterministički stav u shvatanju osnovnih svjetskih procesa i zakonitosti u smislu ponašanja elementarnih čestica materije. Unose novo shvatanje o energiji, brzini, položaju i količini kretanja. Kvantni indeterminizam ne prihvata apsolutnu nužnost u smislu nekog fizičkog stanja, priznaje slučajnost i njemu odgovarajući saznajni korelatvjerovatnost. Iz faktičkog stanja nepredvidivosti kvantnih procesa izvlače zaključak o njihovoj realnoj neuzrokovanosti. Umjesto kauzalne zavisnosti i objektivno važeće nužnosti uvode probabilizam, neodređenost i spoljnu statističku zakonomjernost u smislu fizičkih pojava i njihovog ponašanja. Čestica više nije određeni objekt u okviru prostora i vremena, već skup mogućnosti, vjerovatnosti. Takođe, ni talas nema konkretno prostornovremensko obilježje, već čini predstavu vjerovatnosti. Hajzenberg utvrđuje takozvane relacije neodređenosti, po kojima tačno mjerenje jedne veličine pogoršava uslove za mjerenje tačnosti drugih veličina. Na primjer, ukoliko se tačnije određuje količina kretanja neke čestice, smanjuje se mogućnost tačnog mjerenja njenog položaja i veličine, naravno i obrnuto. Pošavši od principa neodređenosti, Nils Bor i Verner Hajzenberg uvode princip komplementarnosti, čime su doveli u pitanje jedan od najvažnijih zakona klasične fizike  uzročnost. Princip komplementarnosti dopušta novo shvatanje o smislu prostora i vremena. Hajzenberg postavlja dvije ravnopravne mogućnosti koje se međusobno isključuju, ali, u krajnjoj liniji, vode istome.
a)    Pojave teku u prostoru i vremenu van uzročnih veza.
b)    Pojave se uzročno dešavaju, ali van prostora i vremena.

Međusobno združena, ova dva protivrječna stava trebalo bi da daju opis i objašnjenje prirodnih procesa. Riječ je o nekoj vrsti ograničenog indeterminizma koji dopušta manji, odnosno veći stepen vjerovatnosti u smislu odnosa čestice i talasa. Određenost fizičkih pojava ovim je izgubila klasični smisao pa, shodno tome, i prostor i vrijeme.

Vrijeme u svakodnevnoj upotrebi

Da bi društveni život tekao organizovano, vrijeme je steklo višestruki smisao u svakidašnjim praktičnim djelatnostima čovjeka.
a) Ekonomsko vrijeme: to je vrijeme rada. Ono obuhvata vrijeme priprema sredstava za radni proces i vrijeme u kojem se radni proces vrši. Zatim vrijeme  prekid radnog procesa zbog odmora i drugih uzroka. Osim toga, vrijeme u kojem se poslovni fond u toku svog kružnog kretanja nalazi u sferi prometa.
b) Vrijeme prava: neophodno vrijeme za sticanje vlasniÅ¡tva, rjeÅ¡avanje službenog odnosa, penzije, odmora, bolovanja, ličnih prava uopÅ¡te. To je vrijeme čijim se proticanjem može izgubiti ili steći pravo u smislu nekog subjektivnog zahtjeva, tužbe, molbe…
c) Službeno vrijeme: u pojedinim državama službeno vrijeme je različito. Javni život zahtijeva prilagođavanje u radu određenim geografskim meridijanima, granicama, industrijskom tempu života, klimatskim i drugim uslovima.
d) Lokalno vrijeme: zavisi od različitih geografskih širina i dužina. Zemlja je podijeljena na 24 jednake vremenske zone, koje su ograničene meridijanima. Sva mjesta u istoj zoni imaju jednaka vremena.
e) MeteoroloÅ¡ko vrijeme: zavisi od stanja u atmosferi. Pojmovi koji odreÄ‘uju meteoroloÅ¡ko vrijeme su stanje temperature, vlažnosti, pritiska, oblačnosti, vjetra, različitih optičkih pojava…
f) Lingvističko vrijeme: podrazumijeva jezičke oblike (glagole) kojima se izriče vremenski odnos prema radu.
g) Astronomsko vrijeme: ocjenjuje se pomoću rastojanja događaja u slijedu prilikom posmatranja nebeskih tijela. Za osnovicu astronomskog vremena uzima se u obzir zemljina rotacija i revolucija.
h) Sunčano vrijeme: odnosi se na ono vrijeme što je proteklo između dva uzastopna Sunčeva prolaska kroz isti meridijan.

Utopijsko vrijeme (jevrejska tradicija, Bloh, Markuze)

Utopijsko vrijeme povezano je s utopijskim načinom miÅ¡ljenja. PredviÄ‘a se neko buduće stanje totaliteta srećno realizovanih druÅ¡tvenih odnosa u skladu sa subjektivnim željama, imaginacijom i fantastičnim projekcijama. Zbog nezadovoljstva postojećim načinom života, čovjek kao pojedinac i u masi projektuje lične želje i planove u bližu, odnosno dalju ili sasvim neodreÄ‘enu budućnost. Nije riječ o naučnom planiranju i predviÄ‘anju, već o fiksaciji emotivnog odnosa, želja čiji fantastični uzlet u neodreÄ‘eno i nepoznato pruža optimističku sliku budućnosti, stvara neograničeno povjerenje i nadanje u ono Å¡to će doći. To je model sadaÅ¡njeg vremena koji, prenijet u budućnost, mijenja objektivnu situaciju i u sadaÅ¡njosti, uobličavajući je shodno predstavi otvorene i pozitivne budućnosti. Iako nema naučne osnove, to je u izvjesnoj mjeri kulturnostvaralački odnos prema budućnosti. Od budućnosti se očekuje: zlatno doba, zemaljski raj, zadovoljenje svih ličnih i druÅ¡tvenih potreba… Polazi se od totaliteta čovjekovih mogućnosti koje bi trebalo da odnesu prevagu nad neumitnošću bioloÅ¡kih zakona ili eksploatatorskih odnosa u druÅ¡tvu. Izbavljenje je krajnji cilj čovjekovih napora, učili su stari Jevreji u očekivanju svoga Mesije. U novije vrijeme, mnogi filozofskoutopijski nazori stiču pravo graÄ‘anstva, prije svega u modernoj nauci. Oni se ne zadovoljavaju racionalnim naučnofuturoloÅ¡kim planovima. Ernest Bloh i Markuze rehabilituju filozofskofuturoloÅ¡ku utopiju, dajući joj smisao kulturnostvaralačkog čina i stava prema stvarnosti.

Statični model zlatnog doba

Za neke rane civilizacije, i posebno za helensku, proÅ¡lost dominira svim vremenskim oblicima. Vremenski oblici: bio, jeste i biće „podražavaju vječnost”. Vrijeme napreduje u krugu slijedeći broj, mislio je Platon. Enigma vremena je u proÅ¡losti. I sami bogovi podreÄ‘eni su sudbinskom toku vremena, to jest vječnosti. Za sav antički svijet razvitak nema poseban značaj. Priroda je već u početku savrÅ¡ena, pa se zlatna epoha uvijek nalazi iza nas, u onome Å¡to je proÅ¡lo. Mudraci, pisci i filozofi podsjećaju na vrijeme koje se može označiti kao: zlatni vijek, hrišćanski raj, stanje u kojem nema nikakvih nedostataka i potreba… Takvome vremenu svijet može ići u susret i približiti mu se samo natraÅ¡ke. Statični model zlatnog doba imamo gotovo u svim epohama. Različita nezadovoljstva druÅ¡tvenim prilikama i nedostacima koje život nameće uticala su na formiranje fantastične slike savrÅ¡eno ureÄ‘enih druÅ¡tvenih prilika bilo ispred nas  u budućnosti, ili u proÅ¡losti, za leÄ‘ima konkretne civilizacije. I kao Å¡to imamo utopijsko zamiÅ¡ljanje srećne budućnosti, govori se i o srećnoj proÅ¡losti. U filozofskoj i religioznoj literaturi pominju se zemlja Utopija, Grad sunca, Hrišćanski raj… Legenda o razvijenim civilizacijama koje su neočekivano propale (Atlantida) vjerovatno ovdje ima svoj psiholoÅ¡ki korijen.
Bjekstvo iz sadašnjosti u prošlost, odnosno budućnost, predstavlja jednu od glavnih osobina čovjekove apstraktnomisaone djelatnosti kompenzacionog karaktera. I u ličnom životu dešava se da pojedinac svoja prošla stanja i iskustva nerealno procjenjuje i pretpostavlja ih sadašnjim doživljajima. Slično je i s „kultom predaka”. Glorifikovanje načina života i rada predaka i slijepo žrtvovanje radi njihovih ideala ima osnov u prekomjernoj fiksaciji prošlosti i označava pomjerenu poziciju življenja, okrenutost u vremenu natraške. Pored budućeg i prošlog vremena, mogućna je, takođe, mistifikacija sadašnjice i sadašnjosti. Insistiranje na superiornoj sadašnjici pokazuje nerealan odnos prema vremenu. Sadašnjost je u tom slučaju zlatno doba, odnosno vremenski ideal egzistencije.

Vrijeme, prema Ernestu Blohu

Istorija je, za Bloha, horizont budućnosti, a čovjek je biće otvoreno prema budućnosti. Egzistencija ima vremensku strukturu. Napredak, vrijeme, nada i utopija čine glavne filozofske kategorije kojima se služi Bloh. Ovi pojmovi predstavljaju suštinu čovjekovog odnosa prema materijalnoj stvarnosti i svijetu uopšte. Bloh ne shvata vrijeme u klasičnom smislu kao prelaz i tok od prošlosti prema budućnosti. Za njega, ne postoji nikakva granica koja dijeli budućnost od prošlosti. Smisao istorije nije samo dat u prošlosti, već i u pojmovima, vremenskim dimenzijama kao što su sadašnjost, odnosno budućnost. Ukoliko društveni život shvatimo kao stalan proces, tada se otkriva međuzavisnost budućnosti i prošlosti. Iz budućnosti se, takođe, prodire u prošlost, kao i iz prošlosti u budućnost. Horizont prošlog i budućeg, njihovo prožimanje i miješanje daju novu, realnu dimenziju bića. Biće nije zatvoreni krug egzistencije, nego vječni proces i kretanje naprijed. Ako je proces nešto što je dato bez početka i kraja, onda vrijeme ne označava prelaz iz prošlog stanja u buduće. Istinitost čovjekovog nadanja sastoji se u stalnom otkrivanju budućnosti i zalaženju u budućnost. Budućnost se prema sadašnjosti i prošlosti ne odnosi kao nešto što bi tek trebalo da dođe, već je iz njenih stanja mogućno otkriti i objasniti sadašnjost i prošlost. Ona u sadašnjosti ima neko dejstvo jer podiže našu aktivnost i tako približava cilj.

Preticanje vremena

Čovjekove misaone aktivnosti organizovane su i usmjerene u pravcu budućnosti po potrebi da upoznaju stanja i događaje prije nego što su se stekli uslovi za njihovu stvarnu pojavu. Naučno prognoziranje i predviđanje događaja u cilju upravljanja njihovim procesima možemo nazvati preticanjem vremena. Futurističko predviđanje valja razlikovati od utopijskog prognoziranja. Ovo drugo zavisi od fantastičnoemotivnog odnosa prema budućim događajima. Futurologija podrazumijeva racionalno procjenjivanje i rukovođenje događajima koji će se tek desiti na temelju poznavanja opštih zakona prirodnog i društvenog razvitka. Cilj naučnog prognoziranja, to jest preticanja vremena je praktično ovladavanje budućim stanjima u cilju njihovog racionalnog iskorišćavanja. Ovdje se podrazumijeva planirano izazivanje pojava vezanih za naučni progres i društvena kretanja i, shodno tome, puna kontrola nad budućim stanjima. Za uspješno naučno prognoziranje neophodni su ovi uslovi:
a) maksimalna koncentracija naučnih informacija;
b) tehnička, proizvodna i opštedruštvena mogućnost za stvaranje takvih situacija i odnosa obuhvaćenih prognozom;
c) racionalno se mogu planirati jedino stanja i procesi koji su već dati opsegom postojećih proizvodnih mogućnosti i globalnih tehnoloških rješenja;
d) prognoziranje je uspješnije ukoliko su data mnoga alternativna rješenja.
Budućnost koja je obuhvaćena naučnom prognostikom, čiji je smisao realno preticanje vremena, smanjuje rizik promašaja i neuspjeha i omogućuje racionalno korišćenje svih radnih potencijala, pod uslovom da su oni pravilno usmjereni. U proizvodnji, na primjer, prognostično preticanje vremena ima posljedicu u boljem planiranju, produktivnosti, pojačanoj kontroli i efikasnoj upotrebi raspoloživih sredstava i energija. Na planu društvenog života prognoziranje budućih događaja može biti uspješno jedino na osnovu korišćenja i poznavanja opštih zakona društva i njegova razvitka. Naravno, ovdje su mogućna znatna odstupanja i zloupotrebe, posebno u društvima s klasnim karakterom ili birokratskim sistemima. Ukoliko se nudi unaprijed organizovana i savršeno upoznata budućnost, sve je manje prostora za inicijativu ličnosti kao i za njeno neuslovljeno djelovanje, odnosno slobodan susret s budućnošću. Budućnost se ne smije doživjeti prije nego što je stvarno došla, jer bi i sama budućnost tada izgubila realan smisao.

Psihopatološko vrijeme

Usljed kontuzije ili kakve druge povrede mozga, nastaje prekid u mišljenju i pamćenju i time, naravno, vrijeme gubi smisao. Gubitak sjećanja, ili amnezija, može biti ograničen na kraće ili duže vrijeme, kao u romanu Džemsa Hiltona Robovi prošlosti, odnosno biti stalan i nepovratan. Amnezije se mogu odnositi samo na prošla stanja do određenog kritičnog trenutka koji je izazvao poremećaj, odnosno na sva buduća iskustva povezano s događajem koji je uslovio nepravilan rad pamćenja. Naravno, postoji gubitak sjećanja usljed normalnog procesa zaboravljanja, zakrečavanja krvnih sudova, starenja. Psihopatološki prekid sjećanja na događaje, tačnije na vrijeme u kojem su se oni zbili, dovodi do poremećaja cjelokupnog sistema mišljenja. Ovo potvrđuje stav da je za pravilno mišljenje neophodan sukcesivni slijed i neprekidnost percepcije u vremenu.

Besmrtnost i vrijeme

PolaziÅ¡te svake religije je vjera u ličnu besmrtnost. Za duhovni život poslije fizičke smrti nastaje vječna egzistencija poÅ¡teÄ‘ena nestalnosti materije i vremena. Za neke od njih, posebno istočnjačke religije, veliki značaj ima pojam ponovnog roÄ‘enja umrlih u svojstvu druge osobe (reinkarnacija). U raznim eshatoloÅ¡kim tumačenjima besmrtnosti, pomiÅ¡lja se na mogućnost jednovremenog ustajanja mrtvih, njihovog uvoÄ‘enja u novu fizičku budućnost. No, na fizičku besmrtnost pomiÅ¡lja se sa stanoviÅ¡ta naučnog progresa. Postoji dosta osnovano shvatanje o mogućnosti zaustavljanja procesa starenja, ili bar njegovom znatnom usporavanju. Dubljim upoznavanjem svojstva organske ćelije javljaju se mogućnosti manipulisanja s njenim osobinama, pa čak indicije zaustavljanja unutraÅ¡njih degenerativnih procesa i promjena. Bergson je oglasio pobjedu života nad smrću, i to u sasvim konkretnom, empirijskom smislu. ÄŒovjekova težnja da postigne besmrtnost psiholoÅ¡ki je snažno motivisana, stoga i u nekim sferama ozbiljne naučne misli ovaj problem ima svoje mjesto. Na primjer, u fizici i astronomiji jedna moderna hipoteza ukazuje na mogućnost vječnog vraćanja stvari onim svojstvima kako su se one nekada desile. Belgijski naučnik Lemetr unio je shvatanje po kome je svijet nastao eksplozijom prvobitnog kosmičkog jajeta. Pramaterija ogromne gustine sabijena u kosmičkom jajetu eksplodirala je, i to je bio početak raÄ‘anja i stvaranja kosmosa. Iz srediÅ¡ta prvobitne eksplozije djelovi materije su se razletjeli na sve strane  tako je dobijen model ekspandirajućeg svemira. S tim u vezi, uveden je pojam kosmičkog vremena koji se odnosi na sveobuhvatni niz trenutaka čija je uloga da Å¡iri razmjere svemira u svim pravcima. Takozvani big beng  model omogućuje savremenim fizičarima da postave nekoliko smjelih hipoteza. Jedna meÄ‘u njima je svakako i ta da se svemir u pravilnim razmacima skuplja i Å¡iri kad dostigne optimalnu granicu razvoja u jednom ili drugom pravcu. Ovo podrazumijeva mogućnost da će sadaÅ¡nji ekspandirajući svemir ući u fazu kondenzacije i kontrakcije, kao Å¡to se to možda zbilo s nekim prethodnim svemirom. Evolucija bi se u tom slučaju odvijala u suprotnom smjeru. U fazi svjetske kontrakcije sve bi se stvari, procesi i dogaÄ‘aji ponovo javili, ali obrnutim redom od onog kako su nastali. Svjetski „film” bio bi prikazan unazad. Iz toga proističe fantastična mogućnost pri kojoj bi umrli mogli da iziÄ‘u iz sanduka i grobova, slično onome Å¡to se deÅ¡ava u romanu M. Bulgakova Majstor i Margareta. Zatim bi se vraćali u život i to natraÅ¡ke, idući prema procesu roÄ‘enja i začeća, da bi ustupili mjesto onima koji su prije njih živjeli… Naravno, zavrÅ¡etkom faze svjetske kontrakcije, sve bi počelo iznova. U vječnosti bi se sve naizmjenično ponavljalo i mi isti mogli bismo postati bezbroj puta i, naravno, umirati na bezbroj načina.

Zamrznuto ili degenerisano vrijeme

U modernoj fizici predstave o pravolinijskom vremenu, odnosno geometrizovanom prostoru, doživjele su znatnu korekciju. Svijet je shvaćen kao rezultat dejstva, interakcije mnogih sila, u prvom redu univerzalne sile gravitacije i njenog prevashodnog uticaja na ponašanje materije, prostora i vremena. Dobijena je jedna dinamizirana geometrija zakrivljenog četvorodimenzionalnog prostora  vremena. Ovakav stav dopustio je veoma interesantne opservacije o fundamentalnim prirodnim zakonima. Jedna od njih odnosi se i na shvatanje zamrznutog, odnosno degenerisanog vremena u oblasti crnih rupa. Crna rupa je fenomen u čije se postojanje u posljednje vrijeme sve manje sumnja. Riječ je o singularitetu koji nastaje usljed starenja zvijezda i njihove nuklearne evolucije. Dostizanjem određene starosne granice, zvijezda naglo kolapsira, pretvarajući se u nevidljivo tijelo strahovite gustine (crnu rupu). Ovako sabijena materija ne pokazuje nikakvu aktivnost, u stanju je da zarobi sve što se nalazi na njenoj površini. Ništa, čak ni svjetlost ne može da registruje ili oslobodi! To je stanje u kojem su prostor i vrijeme dostigli ekstremni oblik degeneracije. Stoga, u blizini crne rupe nije mogućno zauzeti nikakav razumni prostornovremenski pravac. Za ovakav singularitet ne važe nikakvi prirodni ni fizički zakoni. Usljed strahovitog kolapsa zvjezdanih masa, dostignut je takav nivo monolitnosti koja isključuje aktivnost i procese. Misli se da će cijeli svemir biti pretvoren u takozvane singularitete  crne rupe. Vrijeme bi tada potpuno stalo, s obzirom da prošlost i budućnost pripadaju svijetu procesa, kosmičkih sila i njihovih uzajamnih interakcija.

O mogućnostima supervremena

Savremeni fizičari polaze od raznovrsnih, prije svega intenzivnih osobina materije, s kojima se u staroj fizici nije računalo. Pretpostavlja se da je materija rasuta u kosmosu na veoma različite načine, kao i da se nalazi u različitim fazama razvitka. Iz toga se izvodi zaključak da postoje etape u razvitku materije o kojima se ne može govoriti u smislu klasičnih kategorija prostora i vremena. U kosmosu postoje ogromne mase koje kolapsiraju do nulte zapremine. O tim krajnjim izvornim ili degenerativnim oblicima materije nije mogućno suditi na stari način. Identifikovani su izvori ogromne radioenergije, kvazari, zatim neutronske zvijezde, tačkasti izvori sa strogo ritmičkim pulsirajućim radiotalasima (pulsari), kolapsirane zvijezde (crne jame)… Smatra se da su neki od ovih ivice svemira i da poslije njih nastaje carstvo superprostora i, analogno tome, supervremena. Neki smatraju da astronaut koji bi proÅ¡ao kroz kapije ovih tijela koje se nalaze na marginama opažljivog svemira, upao bi u supersvemir za koji viÅ¡e ne važe usvojeni prostornovremenski kriterijumi. Američki naučnik Džon Uiler uveo je pojam superprostora. DopuÅ¡ta niz različitih prostora i bezbroj mogućnosti njihovog razvitka. Ovaj stav podrazumijeva mogućnost da u superprostoru postoji takva vremenska aktivnost u kojoj se niÅ¡ta ne mijenja, poÅ¡to se ni jedna poznata osobina materije ne odnosi na superprostor. U principu, superprostor je bezvremen, odnosno praćen supervremenom u kojem nije mogućno zamisliti ni jedno od konkretnih svojstava vremena. Supervrijeme nije sastavljeno od izolovanih trenutaka, niti je kontinuirano. Ono ne teče ravnomjerno ni skokovito, nije linearno, odnosno ciklično. Za takvo vrijeme ne postoji ni nazad ni naprijed, ne važe uzročnoposljedične veze. Svi su pravci jednako dozvoljeni i jednako mogući, poÅ¡to nema ni proÅ¡lih ni budućih stanja. To je vrijeme bizarnih mogućnosti meÄ‘u kojima je svakako najapsurdnija mogućnost prelaska astronomskih rastojanja u nepostojećoj jedinici vremena. Takav probabilistički pristup u savremenoj fizici Å¡iri horizont grotesknih predstava o svemiru. U odnosu na njih, mitoloÅ¡ke slike starih naroda izgledaju sasvim realistično.

O mogućnosti samoproizvođenja vremena

Na pitanje da li je vrijeme samo sebe moglo da proizvede i reprodukuje, odgovor je obično isti kao i za materijalni svijet u cjelini. Na postojećem stupnju razvitka, čovjekov razum nije u stanju da shvati samoproizvođenje, niti je ono bilo gdje empirijski ustanovljeno. To ipak nije dokaz da samoproizvođenje u drugačijem svijetu i u drugim okolnostima, bar teorijski, nije mogućno. Samoproizvođenje je hipoteza koja ne mora biti manje vjerovatna nego što je ideja samousavršavanja ili samorazvoja. Razum se mora opredijeliti za vječnu egzistenciju; ili egzistenciju koja je nastala od Boga; odnosno za nešto bezrazložno, koje je samo sebe odredilo i proizvelo. U slučaju pristanka uz vječnost, dolazimo do apsurda tražeći razloge i krajnje uzroke nečemu što je bez uzroka  vječnosti. Prihvatajući ideju da je Bog stvorio svijet, nijesmo u stanju da odgovorimo na pitanje otkuda Bog, odnosno konstituensi koji su ga proizveli. Ideja samoproizvođenja, iako u suštini apsurdna, nelogična (jer iz ničega se ne može dobiti nešto), ima pristalica i u savremenoj nauci. Bilo je eksperimentalnih pokušaja da se prikaže mogućnost samoproizvođenja elementarnih čestica materije u naročitim i povoljnim uslovima. Tvrdi se da rezultati u tom smislu nijesu sasvim izostali. Ukoliko se pretpostavi mogućnost samoproizvođenja svijeta, to jest njegovih osnovnih čestica, materije, prostora, uzroka, ovim se već podrazumijeva i samoproizvođenje vremena. Samostvaranje je proces za koji je potrebno neko vrijeme koje može biti sasvim različito od našeg vremena. Takvo vrijeme može se pomišljati odjednom kao vječnost i kao hiljadumilijarditi dio sekunde. No, svijet koji bi samog sebe stvorio iz ničega pomoću odgovarajućeg vremenskog procesa, ličio bi na ono što se desilo baronu Minhauzenu. Slavni lažljivac izvukao se iz dubokog blata na taj način što je povukao samoga sebe za perčin! Samosaglasni svijet i samoproizvodeće vrijeme predstavljaju bitstrap  proces koji je malo vjerovatan, ali ne i sasvim nemogućan.

Anihilacija vremena

U prirodi je mišljenja da se neprekidno interesuje za konstituente onoga što je dato, zatim za sastojke sastojaka, i tako redom. Postoje li sastojci prouzrokovani sami sobom, vječnim kretanjem i kruženjem materije u prostoru? Ukoliko je svijet samostvoren te ne možemo ustanoviti nikakve druge konstituente iz kojih je on nastao, postoji realna mogućnost da bude i samouništen. Pošto vrijeme prati sva stanja i promjene u svijetu, ono dijeli njihovu sudbinu. Dogodi li se anihilacija svijeta, to će ujedno biti kraj svih njegovih subodredaba. Vrijeme neće više postojati, pošto neće biti više ničega čemu je ono potrebno. U naučnim krugovima fizičara govori se o tijelima „kanibalima”, koja žderu materiju u svemiru, takozvanim crnim jamama. Postoje dosta seriozne pretpostavke da crne jame apsorbuju ogromne količine energije i materije, vrše proces svemirske anihilacije. Ukoliko je ovo tačno, i ukoliko je anihilacija materije, uprkos poznatom principu o njenoj neuništivosti, mogućna, to i vrijeme kao jedna od njenih bitnih osobina podliježe procesu anihilacije.

Izomorfno vrijeme

Klasični kosmološki princip zasnovan je na shvatanju da su zakoni prirode stalni, to jest jednom zauvijek dati. Svemir je beskonačan i isti za svako mjesto u prostoru i svaki trenutak u vremenu. Prema ovom načelu, živimo u homogenoj, izotropnoj vasioni čije su osobine nepromjenljive, a zakoni vječni. Tamo nigdje ne postoji granica niti kakav centar. Svako mjesto u beskrajnom prostoru ima jednaku priliku da bude centar. Stacioniranom svemiru odgovara izomorfno vrijeme. U takvom vremenu svejedno je kada će istraživač ispitivati određene pojave, rezultati će uz jednake uslove biti uvijek isti. Svemir ima isti izgled i raspored masa u svim vremenima, stoga je u njemu zastupljena ravnopravnost svih temporalnih jedinica. U izomorfnom vremenu istraživaču je jedino značajna reprodukcija vremenskog intervala u kome se neki događaj desio, njega ne interesuje lociranje događaja u linearnoj skali vremena. Ovdje se smatra da je biće prirode u osnovi atemporalno, zato što su vrijeme i prostor nepomični bar što se tiče cjeline svjetskog sistema, iako u podsistemima važe drugačija mjerila.
Polivalentno vrijeme

U naučnim krugovima uobičajeno je da se vrijeme posmatra kao nešto što posreduje u međusobnoj razmjeni materije, energije i kretanja, što odgovara njihovim prirodnim ritmovima. U tome se sastoji mogućnost polivalentnog doživljaja vremena. Interakcije nuklearnih, gravitacionih, elektromagnetnih procesa, zatim sile koje izazivaju radioaktivno raspadanje, čine da se različiti fizički sistemi mogu smatrati relativnim i ograničenim na dati sistem. Mogućnost da se funkcija vremena shvati polivalentno raste s pojavom novih naučnih hipoteza prema kojima svemir ne isključuje postojanje drugih svemira. Shodno tome, vasiona nije beskonačna, vječno stacionirana i izomorfna, već je data u obliku masa koje sadrže različite stepene organizacije, ritma homogenizacije i razvitka. Ozbiljno se razmišlja o postojanju više vasiona koje bi bile alternative našoj. Njihov zbir ne bi uvećao naš univerzum, van našega, samo su hipotetične alternative postojećem svemiru. Ova ideja nije sasvim nova. Na filozofskom planu razvio ju je Baruh Spinoza. Jevrejski mislilac smatrao je da osnovna supstancija postoji u bezbroj atributa, od kojih su duh i materija samo dva, nama dostupna atributa. Šta je onda s bezbroj ostalih mogućnosti egzistencije koje pripadaju biću vječne supstancije? Može li ista pojava egzistirati u bezbroj komparativno datih egzemplara? Možemo li imati bezbroj kopija svoga ja u drugim, nama komparativnim svjetovima, a da mi za to uopšte ne znamo, jer moćima razuma nijesmo u stanju da probijamo postojeću, prostornovremensku barijeru? Ako postoje nama komparativni događaji, stvari ili pojave, ima li tamo vremena? Traje li ono linearno, kružno, unatrag? Važi li za sve sredine jednako? Slična pitanja za sada nemaju mnogo smisla, izuzev kao filozofske hipoteze.

Vrijeme u tumačenju raznih religija

Svaka religija u manjem ili većem stepenu koristi vremenske modele za dokazivanje svojih glavnih pretpostavki, učenja o Bogu, besmrtnosti, reinkarnaciji. Vrijeme je medijum kroz koji religiozan čovjek, vjernik doživljava neposredan susret s Bogom, vječnošću… PoÅ¡to vjerovanje čini proces, smatra se da ono ima autonomnu temporalnu strukturu. Pripadnici raznih religija uglavnom se slažu u tome da je aktom vjerovanja mogućno transcendirati vrijeme i uroniti u vječnost, u samo biće Boga. Na taj način, u činu vjerovanja uvijek se sastoji neka savremenost, bez obzira da li se radi o proÅ¡lim, odnosno budućim stanjima. Vrijeme se koristi i kao sredstvo za dokazivanje besmrtnosti. Sve tri velike induske religije, budisti, hinduisti i Ä‘ainisti, polaze od vjere u reinkarnaciju. PonaÅ¡anje u prethodnom životu trebalo bi, prema zakonu Karme, da odredi sadržaj i nivo sljedećeg života. Hrišćani ne vjeruju u reinkarnaciju, ali drže da je duÅ¡a u vječnoj sjedinjenosti s Bogom. Vrijeme je pripremni stadijum za besmrtnost, a Hristos je kraj i početak vremena. Islamska religija razlikuje vječnost i vrijeme. Vrijeme je rasparčano na trenutke, dok su trenuci znakovi Božje prisutnosti. Naravno, postoji i božansko vrijeme, život u zemaljskim uslovima je samo priprema za vječnost. Jevreji očekuju dolazak Mesije, stoga je njihova religija okrenuta budućnosti za razliku od hrišćanske, koja osim budućnosti prihvata i proÅ¡lost. Manje ili viÅ¡e, za sve religije vrijeme i vječnost su neÅ¡to različito, a opet postoje zajedno i sjedinjeno. U pitanju je način kako se razlikuju i kako su povezani. Zanimljivo o tome kaže jedan tumač Zena:

Od vječnosti do vječnosti Buda i ja smo
razdvojeni, a opet, ni trenutka se ne razdvajamo.
Čitavog dana Buda i ja se gledamo oči u oči,
iako nema nikakvih izgleda da se ikada sretnemo.

Jedna legenda u Kur’anu govori u istom smislu. Kad je anÄ‘eo podigao za kosu Muhameda uvis i odveo ga na nebo, Muhamed je tada udario nogom u krčag napunjen vodom i prevrnuo ga. AnÄ‘eo je vodio Muhameda kroz svih „sedam nebesa”, pokazujući mu ljepote vančulnog svijeta. Muhamed je, prema tome, proveo ogromno vrijeme u razgledanju beskrajne božanske riznice i svemira. Kad se ponovo vratio na Zemlju, voda iz krčaga nije bila sasvim istekla.

Vrijeme i kretanje

Uprkos evidentnoj povezanosti vremena s procesom, promjenama i kretanjem (brzina je odnos između vremena i pređenog puta), karakter ove veze nije sasvim jasan. Evo nekoliko određenih dilema:
a) Prethodi li vrijeme promjeni, ili promjena stanja vremenu;
b) Mjeri li se vrijeme posredstvom kretanja ili kretanje pomoću vremena?
c) Je li vrijeme dio kretanja ili je kretanje nešto od onoga što čini sadržaj vremena?

Aksiološko značenje vremena

Svaki temporalni model implicira izvjesno vrijednosno značenje. Mislioci ateističkomaterijalističkog, ili pozitivističkopragmatističkog opredjeljenja odbacuju dualističke modele. Ukazuju, kao Niče ili Djui, da vječnost ne znači ništa u životu čovjeka, niti je ona božanski regulator ponašanja i djelovanja ljudi u sistemu društvene organizacije. Štaviše, vjera u vanvremeni svijet srozava čovjekovo dostojanstvo ispod dozvoljene granice. Čovjek je subjekt istorije i kovač svoje sudbine. Zemaljsko vrijeme i konačna egzistencija čine sav prostor u kome se čovjekovo društveno biće ispoljava. Nasuprot ovima, Kjerkegor i mislioci hrišćanskog pravca smatraju da je vjerovanje poseban vid temporalnosti. Kroz vrijeme vjernik nužno ide u susret vječnosti, dok sam akt vjerovanja utiče na obrazovanje sistema vrijednosti. Čovjekovo biće otvoreno je za beskonačnost, a Hristos je savremenik svakoga vjernika. No, bilo da se radi o religioznom ili nereligioznom stanovištu, svuda je prisutna misao da vrijeme može imati nekog uticaja na ponašanje, rad i mišljenje ljudi ili formiranje njihovog odnosa prema dužnostima i obavezama, jednom riječju, na ukupni sistem vrijednosti.

Vrijeme  čovjekova svijest o sebi samom

U vremenu postajemo svjesni svoje egzistencije i svojih mogućnosti, postavljamo se u ravan istorije i zauzimamo odnos prema sebi samima. Van čovječanstva i istorije vrijeme nije ništa. Pravo vrijeme je autentično istorijsko vrijeme. Vrijeme bića i vrijeme svijeta nemaju poseban značaj za čovjeka, ukoliko istorijom, kulturom, životom, radom i ponašanjem ljudi nijesu osmišljeni. Tek tada se vrijeme postavlja kao polje pozitivnih mogućnosti otvorenih prema budućem i budućnosti. Čovjek je rezultat ukupne istorije razvitka, ali i njegova svijest o razvitku ne bi bila mogućna osim u vremenu. Ukoliko ne vodimo računa o svojoj opštoj vremenskoj poziciji i distanci unutar kruga istorije i života, prestala bi važnost mišljenja i iskustva, ne bismo se mogli pravilno odrediti prema svojim vitalnim zadacima i potrebama.

Umjetnost i vrijeme

Između svih umjetnosti, literatura je najneposrednije povezana sa vremenom i gotovo u njega utkana. Koristeći medijum vremena, literatura otkriva prostorne odnose i opisuje događaje i situacije vezane za njihovo vrijeme. Vrijeme ima posebno značenje za moderni psihološki roman. U Marsela Prusta, Džojsa, T. Mana, Viljema Foknera, Tomasa i Virdžinije Vulf i drugih, vrijeme je subjektivna dimenzija trenutka, te ne postoji čvrsta granica između prošlih, sadašnjih i budućih stanja. S obzirom da se radi o subjektivnim procesima, jedan isti događaj može biti bezvremen, vančulan i u isti mah da pripada određenom istorijskom poretku. Sjećanje i predviđanje kao produžena svijest kroz vrijeme, u interpretaciji različitih pisaca čine glavnu temu moderne literature. Zatim, pozorišna umjetnost ima svoje vlastito scensko vrijeme. Stvaraoce više ne obavezuje klasično jedinstvo vremena. Umjetnički efekat je najčešće potpuniji ukoliko su značenja vremena izokrenuta i pomaknuta. Retrospektivna analiza doživljaja postaje sve više sredstvo kako scenske tako i filmske umjetnosti. Za razliku od literature, koja kroz vrijeme locira događaj u prostoru, film posredstvom slika prostora dočarava vrijeme u kojem su se događaji odvili. Film je komponovan iz više scenskih elemenata: muzike, govora, pokreta, koji, tek sjedinjeni, obrazuju kompleksan doživljaj vremena. Otuda se ima utisak sinhronizovanosti snimka s objektivnim svijetom i vremenom u kojem se radnja događa. Postoji i muzičko vrijeme ili vrijeme tempa, ritma; prema nekima, to je jedini autentičan doživljaj vremena. U svakom slučaju, medijum vremena je eksploatisan u scenskoj umjetnosti, muzici i literaturi do najvišeg stepena. Različite kombinacije s vremenom u samom umjetničkom postupku svjedoče o njegovoj povezanosti s ljepotom i estetskim sadržajem djela.

Zl‡ vrijeme

Za svijest primitivnih zajednica vrijeme je povezano s predstavom dobra, odnosno zla, drži se da je ono njihov realni povod. Za mnoge narode zl‡ vrijeme označava sjećanje na doba loÅ¡ih vladara, surovih druÅ¡tvenih prilika, elementarnih nesreća, epidemija, gladi, tektonskih poremećaja… Ovdje pripadaju i meteoroloÅ¡ke prilike ili sjećanja na duže i kraće atmosferske nepogode. Različite religije uče o vremenima „Gnjeva Gospodnjeg”, kao Å¡to je onaj koji je zadesio Sodomu i Gomoru. Osim toga, postoje shvatanja koja se rukovode izvjesnim načelima nauke, a pokuÅ¡avaju da objasne nestanak nekih starih civilizacija velikim svjetskim kataklizmama. O zlom vremenu ne govori se samo u proÅ¡lom obliku, već i u smislu perspektive. PredviÄ‘aju se katastrofe svjetskih razmjera, ne samo od strane raznih religioznih sekti. Posebnu pažnju zaslužuje ideja da će svijet zadesiti takozvana toplotna smrt, Å¡to proističe iz drugog zakona termodinamike. U psiholoÅ¡kom smislu, insistiranje na tome da je doÅ¡lo ili će doći zl‡ vrijeme, odražava raskorak izmeÄ‘u subjektivnih inrteresa, želja i shvatanja i onoga Å¡to se objektivno dogaÄ‘a.

Vremeplov

U naučnoj literaturi, naročito poslije Ajnštajnovog otkrića da se vrijeme različito ponaša u raznim fizičkim sredinama, nastale su mnoge hipoteze o mogućnosti putovanja kroz vrijeme. S obzirom da se vrijeme povezuje s dinamikom kosmičkih zbivanja, misli se na mogućnost konstruisanja letilica bržih od fizičkih događaja, u kojima bi se moglo, gotovo bez ograničenja u smislu brzine i pravca, putovati nazad kroz prošlost, kao i u budućnost. Ovakav vremeplov, u slučaju da je svjesno upravljen i dirigovan, podrazumijeva punu kontrolu nad vremenom i njegovim tokovima. „Putovanje kroz vrijeme” omogućilo bi putniku da na izvjestan način utiče na događaje koji su već prošli, a time posredno na one koji će doći. Mogao bi se, dakle, po volji mijenjati karakter prošlosti, što bi se nesumnjivo odrazilo na događaje u sadašnjosti i budućnosti, doprinijelo bi da se izmijene uslovi čak i u odnosu na naše vlastito postojanje!
U literaturi, kao i u umjetnosti u cjelini, pomoću slika imaginacije putuje se kroz vrijeme. Tako je slavni romanopisac Žil Vern s relativnom tačnošću opisao događaje koji će uslijediti nakon sto godina poslije njegove smrti. Mjesto polijetanja Žil Vernove fantastične naprave pokazuje samo neznatna odstupanja od mjesta sa kojeg je, vijek kasnije, letilica  raketa stvarno u svemir otputovala! I spuštanje njeno sasvim se podudara s grupom kratera na Mjesecu, koje je romanopisac obilježio kao mjesto slijetanja rakete! O vremeplovu mogućno je govoriti i u psihološkom smislu. Različita somnambulna duhovna stanja dopuštaju „putovanje kroz vrijeme”. Na tome se zasnivaju telepatija, snovi, proročanstva, okultizam, predosjećaji, različite praznovjerice i ekstrasenzorni doživljaji uopšte.

Vrijeme i brojanje

Aristotel je govorio: „Vrijeme je broj kretanja u odnosu na prije i poslije”. Vrijeme se često povezuje s prirodnim brojevima, a prostor s raznim geometrijskim figurama i oblicima. Zanimljivo je u tom smislu gledište Dragana Mojovića:
„Uživljavanjem u beskonačno nizanje brojeva, bivam neprimetno uvučen u neposredni doživljaj vremena zahvaljujući unutraÅ¡njoj korespodenciji algoritma prirodnog brojnog niza sa ritmom mog bila. Ako pažljivo čitam 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10… (kao Å¡to se čita notni tekst), ako ne prelećem preko zapisanih brojeva, podrazumevajući dobro poznati tempo uvećavanja za jedan, ako dakle doslovce čitam napisane brojeve, otkrivam posle dovoljno dugog odbrojavanja emocionalni smisao tog nizanja. Kada se tempo nizanja potpuno sinhronizuje s pulsom, ostvarujem doživljaj vremena”.
Ipak, postoji važna distinkcija koja ukazuje na to da, ma koliko da su prirodni brojevi povezani s vremenom, oni s njime ne mogu biti isto, niti nadređeni vremenu. Izražavajući unutrašnje biološke ritmove, vrijednost brojeva je čisto psihološke prirode. Brojevi su apstrakcije i formalni objekti mišljenja koji ne mogu reprezentovati neko fizičko, objektivno vrijeme. U najboljem slučaju, prirodni brojevi nalaze se u funkciji vremena i izražavaju samo neku od njegovih strana. Osim toga, beskonačni niz prirodnih brojeva ne može biti obrazovan u konačnoj svijesti a da to ima neki razumni smisao. Stoga se brojanje postavlja i kao različitost od vremena, u kojem se pomišlja uvijek neka beskrajnost, drugo vrijeme, ili čak njegova negacija.

Dilatacija vremena

Dilatacija vremena je problem nastao u našoj epohi. Smatra se da će u sistemu koji miruje, časovnici ići brže, odnosno sporije u sistemu koji se kreće. Astronaut, koji bi se kretao brzinom 90% brzine svjetlosti, smatra se, stario bi sedam puta sporije od svojih sunarodnika na zemlji. U ovakvoj situaciji astronaut  otac, poslije duže svemirske avanture, vrativši se na Zemlju, bio bi mlađi od sina kojega je pri polijetanju ostavio!? Putnik koji bi se, recimo, otisnuo danas u vasionu mogao bi da se vrati prekjuče, naravno na osnovu svog časovnika i svoje evidencije vremena! Dva američka naučnika pokušala su ovo i praktično da dokažu. Obletjeli su planetu džambodžetom i ustanovili da veoma precizni atomski časovnici kasne tačno za predviđeno vrijeme u odnosu na takve časovnike koje su ostavili prilikom polijetanja. Implikacije takvih eksperimenata, ukoliko se prošire na svemirske letove, same po sebi su razumljive.
Dinamičko shvatanje vremena

Problem vremena nastao je onda kada se javila ideja procesa. Iz toga se može zaključiti da je vrijeme dinamička kategorija i da ono izražava aktivna stanja i svojstva prirode. Ipak, nije mogućno precizno utvrditi šta pod tim razumijemo. Zbog toga navodim nekoliko alternativnih određenja:
a) Vrijeme je tvorački princip (materijalni ili duhovni); nešto od onoga čime se izražavaju procesi; odnosno, čini mogućnost, uslov za proces;
b) Vrijeme je neÅ¡to od onoga Å¡to se kreće. Kretanje se, sa svoje strane, može ubrzavati, usporavati, javljati u skokovima, naizmjenično kasniti i žuriti…
c) U modernoj fizici ima shvatanja da svaki fizički sistem ima svoje vlastite prostornovremenske singularitete, to jest ireverzibilne sukcesije stanja (Rajhenbah i Edington). Podrazumijeva se da svaki sistem ima mogućnost za samo jednu sukcesiju stanja, što čini njegovu posebnu strijelu vremena. Govori se o elektromagnetskoj, termodinamičkoj i kosmološkoj strijeli. Prihvata se mogućnost korelacije, prožimanja svih posebnih vremena;
d) U svom dinamičkom toku vrijeme se ponaša dvojako, i to: događaji se prikazuju najprije kao prošli, sadašnji i budući, usmjereni od prošlosti prema budućnosti. To se može postaviti obrnuto: budući događaji postaju sadašnji, zatim prošli, naposljetku ulaze u sastav neke daleke prošlosti, putuju od budućnosti prema prošlosti. Jedan isti doživljaj ponaša se kao da prisustvuje raznim vremenima i odjednom putuje u dva različita smjera;
e) Dinamičko shvatanje vremena ne isključuje, već podrazumijeva relativnu statičnost, u kojoj su događaji obuhvaćeni čvrstom hronološkom strukturom u odnosu na prije i poslije. Neopoziva je istina da je Aleksandar Makedonski živio prije Napoleona, odnosno Ajnštajn poslije Njutna.

Fenomen Metuzalem

U prvoj knjizi Mojsijevoj govori se o ličnostima čiji je životni vijek, za naše iskustvo, bio nepojmljivo dug. Adam je živio 930 godina, Sid 912, Enos 815, Kainan 840, Maleleilo 825, Jared 800, Enoh 365, Metuzalem 969, Lameh 777 i Noje 950. Riječ je o ljudima iz iste genetske linije. Karakteristično je da je svaki od njih izrodio djecu najčešće između 70 i 200e godine života. Izuzetak čini Noje, koji je u 500oj godini dobio sinove: Sema, Hama i Jafeta. Riječ je, naravno, o legendi čiju istoričnost ne bi trebalo sasvim potcijeniti. U novije vrijeme stvaraju se različite pretpostavke o fenomenu Metuzalema. Ne isključuje se mogućnost da su ovi drevni ljudi poznavali neku vještinu korišćenja vremena i kontrole nad iskustvom u vremenu. Neki, čak, tvrde da su tajne starih naroda u smislu dugovječnosti zaboravljene, odnosno nijesu mogle biti prenijete na nove naraštaje zbog kakve prirodne kataklizme. Teleolozi nemaju pravi odgovor na to pitanje. Hoće li nauka pronaći način da pokaže fizičkobiološku osnovanost ovih verzija, ostaje da se utvrdi.

O mogućnosti uspostavljanja kontrole nad vremenom

Misli se da se može uticati jedino na budućnost, ali ne i na prošlost. Kontrola nad vremenom bila bi potpuna kad bismo bili u stanju da mijenjamo karakter onoga što je doživljeno (prošlosti), a ne samo onoga što bi trebalo da doživimo (budućnosti). Problem je povezan s relevantnošću odgovora na mnoga druga pitanja. U prvom redu, da li struktura događaja i struktura vremena znače isto, i da li uspostavljanje vlasti nad jednom od ovih struktura uključuje obje? Da li su u jednom istom vremenu mogućni divergentni pravci događaja? Šta je budućnost i budući nizovi događaja, da li je otvorena budućnost u prirodi vremena? Je li budućnost nijema, neodređena ili determinisana prethodnom strukturom? Zalazi li prošlost u polje budućnosti, ili budući događaji putuju preko sadašnjosti u prošlost? Da li je vrijeme nešto što je dato i što je mogućno prilagoditi određenim svrhama? Odgovori na sva ova pitanja za sada nijesu adekvatni, a tek njihovim rješavanjem bilo bi mogućno govoriti o spoljnjem uticaju na vrijeme ili eventualnoj kontroli vremena. Ipak, ne prestaje se razmišljati o tome na koji bi se način mogao uspostaviti odnos s prošlim stanjima, ličnostima i situacijama kojih više nema, a da to ne znači sjećanje ili upoznavanje s njima posredstvom hronika i zapisa. Ili, kako bismo mogli uhvatiti fizički kontakt s događajima koji će tek nastati, a da se to ne odnosi na sposobnost procjene i prognoziranja? Može li se rastegnuti, odnosno skupiti vrijeme? Poslije pojave mnogih relativističkih teorija, ne bi trebalo isključiti ni jednu mogućnost, ali ni suviše očekivati od slobodnog manipulisanja prostornovremenskim kompleksom.

Postoji li temporalni minimum?

Vrijeme kao i sve ostalo podliježe diobi. Pitanje, postoji li najmanja vremenska jedinica u prirodi, problem je logičkog mišljenja. Ako postoji temporalni minimum, koliko on iznosi? Zdrav razum nalaže da se zaustavimo kod nekog stanja koje bi značilo najmanji podjeljak, konstituens, sa svojstvima vremena. Teži se infinitezimalnim vrijednostima, gdje se gubi trag svakoj konkretnoj veličini. Možemo, na primjer, pretpostaviti da je milijarditi dio sekunde podjeljak koji bi daljom diobom izgubio smisao. Problem se komplikuje time što je dioba nužno svojstvo misaonog procesa sve dok se ne dođe do nekog termina koji je ispod praga temporalnog minimuma, što realno vodi u apsurd. Pitanje infinitezimalnih veličina kod vremena povezano je s problemom najmanjih djelića, čestica atoma. Jezgro atoma sastavljeno je od protona i neutrona. Pretpostavlja se, iako nije sasvim dokazano, da protoni i neutroni nijesu osnovne čestice, već i oni imaju konstituente, takozvane kvarkove. Ukoliko se dokaže postojanje kvarkova, podrazumijeva se da su i oni sastavljeni od svojih vlastitih konstituenata, pri čemu se gubi svaki pojam prirodne veličine, čestice. Paradoks je u tome što nije mogućno zamisliti da se ono što postoji sastoji od nečega što nema nikakvu veličinu, dakle ne postoji! Problem vremenskog minimuma je još složeniji. Postavlja se pitanje na koji način vrijeme koje teče može da se sastoji od jedinica koje ne teku, koje nemaju nikakve veličine, jer se nalaze ispod praga svake veličine. Temporalni minimum teorijski postoji, ali dosadašnja istraživanja nijesu u stanju da pokažu njegovu realnost. Na kraju, ostaje dilema šta je u stvari temporalni minimum  trenutak, interval, ili nešto treće?

Kako osmisliti vrijeme (Tomas Man)

Ugledajući se donekle na Getea, slavni pisac Budenbrokovih, Doktora Faustusa, Čarobnog brega i dr., Tomas Man, postavio je problem vremena u središte literature. Roman Čarobni breg, s glavnim junakom Hansom Kastorpom, u stvari je posvećen pojmu vremena; djelo je, pored ostalog, refleksija o vremenu. Pored Džojsa i Prusta, Man je cijeli umjetnički postupak doveo u najužu vezu s mogućnostima reprodukcije, sažimanja, proširivanja i inverzije vremena. Vrijeme za Mana može različito trajati, duže ili kraće, zavisno od sadržaja onoga što se u vremenu zbilo, od intenziteta događaja ili jačine naših čulnih utisaka. Iskustvo je, u stvari, najpouzdaniji mjerač vremena. Duže živimo ako smo svoja iskustva osmislili, unaprijedili radom i stvaralaštvom. U dokolici, vrijeme je kratko, ili ga uopšte nema. Najduže žive oni u kojih se maksimum iskustva koncentriše oko najmanje vremenske jedinice, kako bi rekao naš pjesnik Rakić, koji cijeli život prožive „u trenutku jednom”.

„Razdoblja u kojima smo mnogo doživljavali izgledaju nam ne samo značajnija, već i duža; dani, mjeseci ili godine koji su protekli monotonom ujednačenošću izgledaju u našem sjećanju neizraziti i kratkotrajni” (T. Man).

Vrijeme se može obnoviti, udvostručiti, pojačati, emotivno intenzivirati, učiniti dužim i efikasnijim ako smo u stanju da prikažemo i opišemo iskustveno, sadržajnoistorijsko vrijeme, i u okviru čina pripovijedanja ponovo ga doživimo kao ritmičnomuzikalni efekat. Prema Manu, vrijeme koje je potrebno da se opišu pojave i pripovijedanje iscrpi, valja razlikovati od vremena koje opisujemo. Pri kraju života, Man vrijeme ne shvata više predmetom filozofske refleksije, već muzičkoepskim elementom kompozicije literarnog djela.

Vrijeme i modalne kategorije

Vrijeme se nesumnjivo nalazi u nekom odnosu prema modalnim kategorijama, i to prema nužnosti i mogućnosti. Kant je zasnovao mogućnost apodiktičkih stavova na apriornoj nužnosti vremena. Pojmovi: nužno i mogućno, pod izvjesnim uslovima, mogli bi se definisati u sklopu vremenskih relacija. Postoje aksiomi vremena u logičkom smislu, kao što postoji i smjer koji ukazuje na mogućnost vremenskih odnosa s različitim stepenima vjerovatnosti. Ovaj problem je još oštrije postavljen na ontološkom planu. Strogi determinizam povezuje tok vremena s nužnošću svih njegovih stanja. Indeterministi ne prihvataju nužnost, pretpostavljajući joj razne modele vjerovatnosti. No, ono što određuje smjer vremena povezano je s porastom vjerovatnosti u svakom posebnom procesu. Budućnost nije realno, već potencijalno vrijeme, bez obzira što svjetski procesi i zbivanja pretpostavljaju neke opšte zakonitosti. Događaji koji nijesu ostvareni uvijek mogu biti mogućni. Idući u susret budućem, potencijalno uzima oblik realnog, a mogućno postaje stvarno. U smislu budućnosti, ne može uvijek biti primijenjena dvovalentna logika. Razni probabilistički sistemi imaju više uspjeha.

Skučeno vrijeme (Džems Džojs)

U modernoj literaturi, posebno u takozvanim romanima toka svijesti, srećemo pojam sabijenog, skučenog vremena koje ne slijedi objektivnu istoričnost događaja. Ono se sastoji od izolovanih, na segmente razloženih sadržaja mišljenja. Takvo vrijeme je obično neshvatljivo kratko, podrazumijeva maksimalnu koncentraciju radnje u neznatnoj jedinici vremena. Tipičan primjer sabijenog vremena u ravan relativno kratkog intervala predstavlja roman Džemsa Džojsa, Ulis. Sve što je od značaja za ličnost Jevrejina Bluma i njegovu bližu okolinu, dešava se u jednom danu. Događaji podsjećaju na one iz Odiseje, ali, za razliku od njih, zgusnuti su na veoma ograničeni period. Ovaj metod kontrakovanja vremena, to jest ograničavanje njegove dužine u linearnom smislu, ne osiromašuje već obogaćuje vrijeme novom dimenzijom, dubinom doživljaja i intenzitetom emocionalne aktivnosti. Ogroman svijet, stvari, situacija, zapleta i ličnosti zbijen u ravan intervala ili trenutka daje utisak dubine koja je van uobičajenog hronološkog niza. Temporalni minimum neophodan za postavljanje radnje djela dopušta bezgraničnu koncentraciju psihičkih stanja, analiza i problema. Ovo vodi uspostavljanju nove hronološke menzure nezavisne od linearnog toka događaja i gotovo beskrajnom proširivanju vremena u subjektivnopsihološkom smislu.

Prostor i vrijeme

Prostor i vrijeme uzimaju se kao pojmovi koji stoje u najužoj vezi i koji istovremeno izražavaju supstancijalna svojstva stvarnosti. Karakter ove veze tumačen je na veoma različite načine:
1. Vrijeme je identično prostoru.
2. Prostor i vrijeme su potpuno raznovrsni oblici ispoljavanja svjetskoga bića.
3. Prostor je obrazovan prije nego vrijeme.
4. Vrijeme je prethodilo prostoru.
5. Vrijeme je osobina prostora (četvrta dimenzija).
6. Vrijeme je proces, dok je prostiranje oblik kretanja.
7. Pomišljanje vremena oslobađa vezanosti za prostor.
8. Prostor i vrijeme su osobine duha u ontološkom smislu.
9. Vrijeme je nezavisno od prostora, ali s njim komparativno egzistira.
10. Vrijeme je ono Å¡to izaziva promjene, procese i kretanja u prostoru.
11. Vrijeme i prostor su konkretni oblici ispoljavanja materijalnog svijeta.
12. Prostor i vrijeme su relativni, njihov odnos je takođe relativan.
13. Prostor je apsolutan i statičan, vrijeme promjenljivo, odnosno vrijeme je statično dok prostor podliježe promjenama.
14. Prostor dominira vremenom.
15. Vrijeme upravlja svim procesima u prostoru.
16. Vrijeme i prostor naizmjenično utiču na događaje.
17. Svaka tačka u prostoru sinhronizovana je s trenutkom i mjesto s intervalom.
18. Vrijeme je kompleksan faktor razmjene materije i energije u prostoru.
19. Vremenska sukcesija poklapa se s promjenama, prostiranje s premještanjem.
20. Postoji kombinovano kretanje tačaka u prostoru s trenucima u vremenu.
21. Vrijeme i prostor su instrumenti mišljenja i sasvim su nezavisni od spoljnih događaja.
22. Postoji gustina, diskretnost, kauzalitet vremena kao i prostora…

Psihološki smjer vremena

O vremenu se može govoriti kao o nečemu što je jednako vezano za fizički svijet i za personalnu egzistenciju. Ni ekstremni objektivisti ne odriču vremenu subjektivnopsihološki smjer. Ovo ne bi trebalo poistovjetiti sa subjektivističkim shvatanjem vremena, jer se psihološkim prikazom vremena ne dovodi u pitanje njegova stvarnost. Ukazuje se samo na to da je vrijeme mogućno tumačiti, istraživati pomoću različitih duhovnih sposobnosti. Sadašnjosti odgovara psihološka sposobnost percipiranja, prošlost stoji u vezi s pamćenjem, dok je budućnost uslovljena moćima analize i racionalnog predviđanja. Psihološkoj strukturi vremena odgovara gramatička struktura glagola. Računa se i s mogućnošću apstrahovanja od vremena na čisto psihološkom planu. Time bi bilo ostvareno vanvremeno, vančulno iskustvo, no to je problem koji se vezuje za različite parapsihološke sposobnosti. Pored fizičkog, objektivnog, i njegovog unutrašnjeg psihološkog korelata  subjektivnog vremena, neki uvode hroničko vrijeme, ili vrijeme događaja koji su od važnosti po personalnu egzistenciju. Lična egzistencija je u vezi s hroničkim vremenom. Događaji koji imaju značaj po naš život ne predstavljaju vrijeme, već se nalaze u vremenu, i mi isti opažamo sebe kao dio lanca događaja u vremenu. „Sve je u vremenu osim samog vremena”, ističe Emil Benvenist. Hroničko vrijeme nije ni subjektivno ni objektivno, ono je to ujedno.

Vrijeme  korisna hipoteza

O vremenu se govori u subjektivnom i objektivnom smislu na veoma različit, često kontroverzan način. U vezi s vremenom nastaju paradoksi kao što je onaj o blizancima od kojih je jedan postao kosmički putnik. Po relativističkoj hipotezi, blizanac  kosmički putnik po povratku na Zemlju trebalo bi da bude mlađi od svoga brata blizanca. No, i blizanac na Zemlji je kosmički putnik u odnosu na prvog. Iz toga nastaje paradoks  svaki blizanac bi trebalo jedan od drugoga da bude mlađi! Zbog sasvim neodređenih osobina vremena, kao i zbog činjenice da vrijeme nije konkretno opažljiv objekat  već ga možemo samo pomišljati  mnogi stoje na stanovištu da vrijeme nema nikakvu realnost. Ovim se ne negira značaj vremena u smislu korisne, to jest praktično upotrebljive hipoteze. Takva hipoteza može biti od pomoći u rješavanju teškoća, eliminisanju nekih paradoksalnih stavova u mišljenju i iskustvu. Drži se da vrijeme igra ulogu hipoteze kakvu je nekad imao flogiston ili etar.

ZAKLjUÄŒAK

Pošto je vrijeme utkano u sve procese prirode, istorije, društva u cjelini, i uvijek na neki način pomišlja se u vezi s njima, pogled na vrijeme koincidira s pogledom na svijet. Saznanje o svojstvima vremena u funkciji je određene filozofije i posredstvom nje povezano je s ukupnim kulturnim i društvenim djelatnostima čovjeka. Gnoseološki pristup vremenu pomaže da se uobliče, integrišu znanja o prirodi u užem i širem smislu, i stvore uslovi za fundamentalnu ontologiju. Znanje o svojstvima i osobinama vremena, pored ostalog, ima aksiološki značaj, tiče se društvenog života u cjelini. Različiti sistemi mišljenja, pa i norme za praktičan život, imaju oslonac u određenim temporalnim modelima. Pošto vrijeme nije mogućno čulno doživjeti ili opaziti, već do znanja o vremenu dolazimo na osnovu mnogobrojnih posrednih dejstava i posljedica, sasvim je normalno što postoji više različitih, pa i međusobno kontradiktornih modela.
Studija koju prezentiram, POGLEDI NA SVIJET SUBSPECIE TEMPORALIS, obuhvata 109 oblika, modela ili podmodela u kojima je mogućno pomišljati vrijeme. Unutar svakog od tih modela varira veliki broj mogućnosti. Veći dio izloženih modela ne stoji na osnovama nauke, pa ipak njihovu pjesničku, literarnu ili praktičnu vrijednost nije mogućno prenebreći. Studijom su obuhvaćeni gotovo svi bitni pojmovi povezani s ontološkom, fizičkom, društvenom, estetskom, moralnom i psihološkom organizacijom vremena. Potpuno ili djelimično obrađeni su pogledi na vrijeme iz perspektive filozofije, prirodnih nauka, sociologije, psihologije, teologije i literature. Studija registruje tumačenja vremena u različitim istorijskim razdobljima od Homera, Heraklita, Platona, Aristotela, staroindijskih mitova, Biblije i Avgustina  sve do Hajdegera, Frojda, Ajnštajna, Planka, Džojsa i Tomasa Mana.

* * *

O vremenu se raspravlja i sudi na više različitih načina. U filozofskim modelima pitanje odnosa bića i vremena zauzima centralno mjesto. Ističem nekoliko mogućih alternativa:
Struktura vremena odgovara strukturi dogaÄ‘aja. Vrijeme postoji po sebi, to jest posjeduje autonomnu strukturu. Postoji početak i kraj vremena, njegov je smjer relativan i ograničen. Vrijeme apsolutno nema početka ni kraja. Budućnost je otvorena za sve mogućnosti, podrazumijeva improvizaciju i slučaj. Vrijeme je datost koju prilagoÄ‘avamo odreÄ‘enim druÅ¡tvenim i praktičnim svrhama. Vremenom je unaprijed odreÄ‘en cilj i karakter onoga Å¡to će se dogoditi. Vrijeme je objektivno, njegova je važnost ograničena na spoljni svijet. Vrijeme je subjektivno, ima značaj samo za personalnu egzistenciju. Vrijeme postoji a priori u aktu opažanja, odnosno miÅ¡ljenja. Vrijeme postoji a posteriori u sadržajima spoljaÅ¡njeg iskustva. Vrijeme je sastavljeno iz djelova koji se mogu dijeliti ad infinitum. Postoji osnovni temporalni minimum koji dalje nije mogućno dijeliti. Prostor i vrijeme kombinovano i uporedo teku. Prostor i vrijeme su jedno od drugoga nezavisni. Vrijeme teče usmjereno i ravnomjerno. Vrijeme se grana u viÅ¡e smjerova, teče neravnomjerno i skokovito. Vrijeme je supstancijalno svojstvo stvarnosti. Vrijeme je akcidentalna osobina bića. Vrijeme je ontoloÅ¡ka kategorija. Vrijeme pripada biću istorije, izvan istorije je nezamislivo. Vrijeme se sastoji od jedne, dvije ili tri dimenzije. Vrijeme nema dimenzija, sve je dato istovremeno i odjednom. Glavno svojstvo vremena je sposobnost da stvara. Vrijeme je neutralno u odnosu na realni svjetski proces. Vrijeme teče ciklično, pravolinijski, spiralno… Osobina vremena je neprolaznost. Procesi u vremenu su reverzibilni, ireverzibilni, odnosno relativno ponovljivi. Vrijeme čini prazan interval izmeÄ‘u dogaÄ‘aja. Vrijeme ima gustinu, strukturu i svojstvo da bude opaženo. Vrijeme se sastoji od izolovanih trenutaka, odnosno intervala. Vrijeme je trajanje stvari, njihova istorija, kretanje i proces. Vrijeme je smjer koji ukida istoriju, kulturu i vrijednosti prethodnih civilizacija. Vrijeme ide u prilog involuciji i disocijaciji stanja koja su dostigla optimalni nivo razvitka.
U filozofiji, nauci i literaturi govori se o homogenom i multilateralnom vremenu. Zatim o vremenu koje trči, leti, skače, teče usporeno ili natraÅ¡ke; skučenom i zaustavljenom vremenu, zakrivljenom, diskontinuiranom, nepomičnom i praznom vremenu. Vrijeme se povezuje s vječnošću, ili beskrajnim tokom koji nije vječan. PokuÅ¡ava se rijeÅ¡iti dilema u kojoj mjeri proÅ¡lost postaje sastavni dio strukture sadaÅ¡njeg vremena, odnosno budućnosti; ili na koji način budućnost retrogradno usmjerava proÅ¡lost. Da li je vrijeme datost ili potencijalnost koja se aktualizuje u procesu? ÄŒini li vrijeme ekstenzivnu ili intenzivnu stranu procesa? Je li ono sadržaj stvari ili njihov formativni princip? Može li se govoriti o vremenu u smislu menzure kretanja ili je ono samo kretanje vječne materije čija razmjena s energijom i ritam te razmjene odreÄ‘uje njegov tok? Postoji li, pored vremena, joÅ¡ i vječnost, i ukoliko postoji  na koji je način u korelaciji s vremenom? Je li vrijeme sudbina ili istorija? Da li je mogućno postići autentično obnavljanje vremena, pobijediti smrt i konačnu egzistenciju? Može li se sprovesti indukcija ka proÅ¡losti od „početka u vremenu”? PomiÅ¡ljamo li vrijeme kao beskonačnu budućnost ili ga dedukujemo iz nekog drugog pojma? Da li doživljaj vremena sadrži mogućnost negiranja prolaznosti? Može li se prevesti fizičko u psihičko vrijeme bez odstupanja i greÅ¡aka? Je li ista priroda vremenskih operacija u svim oblastima stvarnosti? Ima li bilo kakvog odnosa u biću koji bi stajao van vremena? Nije li samo vrijeme odnos, ili ga uopÅ¡te nema?…

* * *

Prirodnonaučni modeli vremena ograničeni su na fizičkoastronomska tumačenja, kao i na razne organske biološke ritmove. Na temelju Ajnštajnovog otkrića da vrijeme u pokretnim sistemima drugačije teče nego u nepokretnim, nastalo je niz teorija i pravaca koji vremenu i njegovom pojmu daju različite smjerove. U savremenoj nauci, zavisno od prostornih modela, govori se o vremenu koje brže ili sporije teče, dilataciji i kontrakciji vremena, vremenu koje se ponavlja, osciluje ili ravnomjerno pulsira, ekspandirajućem vremenu. Zatim vremenu koje prati kosmičke procese i upada u bezdan vječne praznine. Zastupnici ovih modela su autoritativni predstavnici moderne nauke: A. Fridman, Ž. Lemetr, G. Gamov, Džems Džims, T. Gold, F. Hojl, H. Bondi i drugi.

* * *

U psihološke modele ubrajamo shvatanja koja manipulišu s mogućnostima vančulnog opažanja vremena. Otkad je Frojd uveo pojam i značenje „nesvjesnog fenomena”, ili Jung mogućnost vančulnog percipiranja, takozvani nekauzalni „sinhronicitet”, javile su se mnoge psihološke škole i pravci koji se bave parapsihološkim i paragnostičkim istraživanjem. Opažanje vremena ubraja se u prekognitivne akte svijesti. Telepatski doživljaji, vizije, snovi, proročanstva, predosjećaji, ekstrasenzorna kontrola vremena sastavni su element „nesvjesne” psihičke djelatnosti i prelogičkih mogućnosti organskih ćelija. Koincidentno s teorijom relativiteta u fizici, i u psihologiji se računa s relativnošću vremena. Vremensko polje sadašnjosti prostire se na buduća i prošla stanja i čine se pokušaji izvančulnog percipiranja.

* * *

Relativističko tumačenje vremena efikasno se koristi u literaturi. Upotrebljavaju se različite psihotehnike, perturbacije doživljaja, stanja, ličnosti i situacija u vremenu. Vrijeme se sažima ili proširuje, događaji se premještaju iz jedne vremenske dimenzije u drugu, narušava se hronološka struktura, zbog jačeg uticaja i efekta. U savremenom psihološkom romanu postignuto je izvjesno proširivanje i obogaćivanje sadržaja evokacijom primarnih utisaka, pri čemu se koriste razni asocijativni mehanizmi sjećanja i memorije. Vrijeme se pri tom koristi kao forma mišljenja koja ne podliježe ulančenosti i neslobodi. Evidentirao sam gledišta vrsnih pisaca i njihove refleksije o vremenu, posebno Homera, Dantea, Getea, Tolstoja, Dostojevskog, Njegoša, Kafke, Kamija, Tomasa Mana, Marsela Prusta, Džojsa i drugih.

* * *

U druÅ¡tvenom životu ljudi vrijeme igra značajnu ulogu, zbog čega imamo modele koji impliciraju njegov aksioloÅ¡ki smisao. Smatra se da je vrijeme odnos čovjeka prema svom istorijskom biću, dakle čini problem kulturne istorije. U tom kontekstu imamo nauku o budućnosti, futurologiju, odnosno utopijsko shvatanje i predviÄ‘anje budućnosti. Drži se da je početak i kraj vremena početak i kraj ljudskoga čina. Zatim, imamo modele po kojima je vrijeme slika svijeta odreÄ‘ene civilizacije, stvar shvatanja druÅ¡tvenih klasa, staleža, slojeva; neÅ¡to Å¡to odgovara izvjesnom načinu života ljudi, odreÄ‘enom tipu druÅ¡tvenog ustrojstva ili ritmu dogaÄ‘aja unutar izvjesne istorijske epohe. Imamo stabilnu i fleksibilnu sliku vremena, periodizaciju prilagoÄ‘enu druÅ¡tvenoj svijesti primitivnog, odnosno civilizovanog čovjeka. O vremenu se različito govori u svakom pojedinom sociosistemu. Pretpostavlja se da vrijeme može biti dobro, odnosno rÄ‘avo, ukazuje se na zlatna ili opskurna vremena koja nas očekuju, koja jesu, ili koja su bila. Vrijeme se dovodi u zavisnost od načina upravljanja pojedinih vladara, uticaja odreÄ‘enih druÅ¡tvenih pokreta, crkve, države, stepena razvitka, kulture, ekonomske moći… Modeli koji imaju neposrednu druÅ¡tvenopraktičnu vrijednost uključuju različite menzure za vrijeme. Otuda imamo vrijeme kalendara, vrijeme časovnika, raznih hronometara… Zatim, lingvističko vrijeme čija hronoloÅ¡ka struktura, izražena u upotrebi glagola, odgovara psiholoÅ¡kom smjeru vremena.

* * *

Osnovu teoloÅ¡kih modela čini klasični dualizam. Vrijeme ima svoj korelat u nepomičnoj vječnosti. Od Plotina i Avgustina do najnovijih teoloÅ¡kih studija spekulira se sa različitim tipom korelacije izmeÄ‘u vremena i njegovog arhetipa  vječnosti. U vremenu religiozna svijest nalazi sredstvo za neposredan kontakt s vančulnim objektima. Transcendiranje ograničene egzistencije, konačnosti, podudara se s aktom vjerovanja. SrediÅ¡no polje vremena čine pojedine ličnosti kao Å¡to su Hristos, Mojsije, Buda, Muhamed…