HRISTOS – MOJA ISTINA

UVODNA RIJEČ

Više od četiri decenije objavljujem knjige i promišljam svijet načinom filozofije. Postavljam sebi granična pitanja o smislu svega postojećeg: gdje smo, šta smo i kuda idemo, i nikakvog jasnog odgovora nijesam stekao. Filozof je u meni poražen agnostikom i to je za filozofa bilo dobro. Najviši stupanj filozofije je njeno poništenje od same sebe i na tome sam joj zahvalan. Ovdje počinje jedno novo više i temeljnije carstvo duha – religija. Tamo sam našao odgovor i odgovore, ali trebalo mi je vremena da u sebi savladam paradokse: Otkrovenja, Svete Trojice, Vaskrsenja i problem vječnog života, i prihvatim njihovu Istinu. Ova je istina rođena prije svih vjekova i bića svjetskoga, ali je objavljena Hristovim dolaskom. Nemam šta da dodam ovoj Objavi, ali ću nastojati da iskažem svoj odnos prema Njoj, u neku ruku ponovo filozofskim načinom i kategorijalnim sredstvima filozofije. Nijesam prihvatio Hrista kao neobaviješten čovjek, već posredstvom misli koja je prošla pakleni krug različitih teorija i žestokih pitanja, ali i njihovog valjanog osporavanja. Dakle, pripremljen sam, možda i pozvan da naslovim ovu studiju:
HRISTOS – MOJA ISTINA.

I

HOMO RELIGIOSUS

Porijeklo religije je tema koja i u naše vrijeme izaziva kontroverzna razmišljanja. Značaj ovog pitanja je nepobitan sa stanovištva etike i kulture, stoga su i razlike u pristupu neminovne. Moj prilaz se bitno razlikuje od relativno važećih hipoteza. A priori odbijam pretpostavku po kojoj se religiozna svijest javila kao fenomen straha od nepoznatih uzroka, prije svega prirodnih sila: grmljavine, potresa, vulkana, tajfuna i drugih stihija. Isti strah, i po intenzitetu ne manji, imaju gotovo sva živa bića, posebno ona sa razvijenim nervnim sistemom. Ne postoji nijedan dokaz da neke od tih vrsta imaju bilo kakav, makar i najprimitivniji religiozno–kultni odnos u vezi sa ovim stihijama. Od svih živih bića jedino je čovjek, i to od samih početaka svoje istorije uspostavio artikulisan odnos prema natpojavnom biću Boga. Nije poznata nijedna populacija ili grupa ljudi lišena potrebe za religijom i njenim praktičnim manifestacijama, obredima itd. Ispitivanja pokazuju da i najzaostaliji narodi imaju svoju religiju i pokazuju sklonosti te vrste. Odbacujem hipotezu da je religija nastala sa čovjekovim ekonomskim potrebama u smislu imenovanja božanstava koja štite djelatnosti i materijalna dobra. Svakako takav razlog postoji. Poznata su božanstva imenovana u čast različitih potreba ljudi, posebno onih ekonomske prirode. No i takva božanstva predstavljaju konkretizaciju čovjekovog primarnog religioznog nadahnuća u okviru određenih praktičnih svrha, a nikako njegov uzrok. Mnoge životinjske vrste obavljaju različite, često i složene graditeljske poslove i nijedna od njih nema kultni odnos prema svojoj djelatnosti, već to čini iz najprostijeg nagona samoodržanja.
Ne prihvatam ni shvatanje po kome je religiozna svijest emotivističkog porijekla, to jest nastala iz želje za proširenjem emocionalne sfere na natprirodne fenomene. Visok stepen emocija imaju mnoge grupe sisara koje izražavaju u odnosima polova ili u brizi za potomstvo. Ali nijedna od tih grupa ne ispoljava težnju za prenošenjem emocija na neutralne ili pak transcendentne objekte.
Religiju nije stvorila ni radoznalost, ni želja za saznanjem prirodnih i natprirodnih pojava. Vjerovanje ne postoji radi nekog praktičnog znanja, već služi cilju koji za razum u velikoj mjeri nije dokučiv, ali faktički postoji.
Religija nije nastala ni iz jedne čovjekove osobine kojoj je cilj neka spoljašnja svrha ili praktična korist. Ona nije rezultat unutrašnje aktivnosti: volje, emocija, mišljenja ili mašte. Bog je čovjekovo primarno nadahnuće, a nije proizvod njegovih unutrašnjih psihičkih stanja. Čovjek nije stvorio Boga, već Bog čovjeka. U ovoj inverziji uzroka i posljedice sastoji se sav nedostatak pomenutih hipoteza. Pa ipak i čovjek je stvorio Boga, ali samo u onom smislu u kome mu je dao neko konkretno obilježje. Iako čovjek nije tvorac apsolutnog bića Boga, jeste svakako njegovog pojavnog lika. Brojni mitovi i konkretna božanstva u istoriji religije i kulture čovjekovo su djelo, ali sam čovjek je djelo Boga. Odnos čovjeka prema Stvoritelju diktiran je mnogim socijalnim, psihološkim, ekonomskim i kulturnim faktorima, otuda i Stvoritelj ima mnogo likova i osobina u raznim kulturama. No, Stvoritelj je jedan a njegovi konkretni oblici su veoma brojni. Ideja Tvorca prirode, jedinstvenog uzroka svih stvari ne evoluira, ali konkretni oblici religije raznovrsni su i promjenljivi jer su djelo duhovne aktivnosti ljudi i njihovih praktičnih potreba.
Unutar svake religije postoji jedan nepromjenljivi princip – Bog, i bezbroj njegovih promjenljivih atribucija kojima čovjekov razum i mašta daju najfantastičniji oblik. Prigovoriće se, i to s razlogom, da nijesu sve religije monoteističke. Gdje je tu mjesto mitološkim slikama, politeizmu i sl. Odgovorno tvrdim: svaka je religija u osnovi monoteistička. U svakoj religiji, pa i u onoj prvobitnih ljudi, samo je jedan Bog i kad ne izgleda tako. Podsjetimo se na to da je prvo religiozno doba čovječanstva uslovljeno predstavom bezlične sile koja svojim dejstvom utiče na sve pojave. Radi se o panspiritualizmu, u kome su združeni magija i religija. Ovo je doba kad duša i tijelo, duh i priroda nijesu bili dovoljno razgraničeni. Nema jasnih konkretnih božanstava već se sve moglo izraziti jednim pojmom – „mana”. Riječ je o neodređenoj sveprisutnoj sili, koja svačemu daje oblik i život, brine o svemu, u kojoj je dato sve što ne možemo razumjeti ili predvidjeti, prije svega, sudbina stvari i ljudi. Svi se istraživači ovog fenomena slažu u tome da je prvo božanstvo neodređena panspiritualna sila od koje su praljudi strahovali ili joj se divili. Očekivali su od te sile nagradu, odnosno kaznu, artikulišući svoj odnos prema nekoj bezličnoj duhovnoj sveprisutnosti. Nije riječ o personalnom Bogu, još manje o panteističkoj identifikaciji Boga i prirode. Naprosto se sve smatralo duhom i manifestacijom duha. Jedan opšti nevidljivi uzrok stajao je u korijenu svake pojave. Materija i duh se ni po čemu nijesu razlikovali, to je bio Duh – Apsolut, razliven na sve pojave i primjeren predstavi primitivnih ljudi.
Bog se javio čovjeku, samom pojavom čovjeka, ali javio mu se načinom pripodobljenim mjeri čovjekovog poimanja Apsoluta. Čovjek nije mogao drukčije doživjeti Boga, već u okviru svojih duhovnih sila. Iz čovjekovih različitih osobina, mogućnosti i potreba nastala su mnoga božanstva pa i predmeti obožavanja. Ali ono što je bilo svima zajedničko, i u svim vremenima prisutno, to je odnos čovjekov prema svemoćnoj apsolutnoj sili, od njega različitoj, ali sveprisutnoj i uticajnoj na sve njegove radnje. Nema nijednog stadijuma u čovjekovoj biološkoj ili društvenoj istoriji, bez prisustva Boga ili njegovih konkretnih otjelovljenja, mitskih predstava odnosno razvijenih religioznih singulariteta. Unutar čovjekovog duha, Bog je artikulisao odnos prema sebi, ali saobražen mogućnostima i potrebama čovjeka. Zbog toga je osnovni princip u svakom religioznom doživljaju isti, u predstavi divljaka kao i civilizovanog čovjeka, ali način interpretacije i zamišljanja toga principa je veoma različit. Svaka kultura je stvorila vlastite religiozne simbole i uglavnom se one po tome međusobno razlikuju. Pokušamo li retrogradno da osvijetlimo porijeklo religioznih, tj. sakralnih simbola i običaja, lako ćemo se uvjeriti da je uvijek riječ o istome, samo su prilazi veoma disperzirani. U svakoj religiji, pa i u onoj najprimitivnijoj uočava se prisustvo neodređene duhovne sile koja ciljno vodi svijet i presudno utiče na svaki ishod. Čak i rezultati uporedne lingvistike u pogledu nominacije božanstava u različitim kulturama ukazuju na religiozno jedinstvo ljudi kako prostorno, tako i vremenski. Stoga možemo osnovano postaviti tvrdnju – Bog je zajednički pojam svim religijama bilo u njihovoj razvijenoj, ili primitivnoj mitološkoj fazi. Bog je zajednički doživljaj svih ljudi, vjera, rasa i naroda u svojstvu apsolutne duhovne supstancije, primarnog uzroka svega što jeste.
Normalno je što je u počecima religiozne misli duhovna supstancija odnosno Bog predstavljala jedan neodređen čovjekov doživljaj. Najprije se odnosila na sav vidljivi svijet: planine, rijeke, zvijezde, jezera, mora. Riječ je o naturalnom shvatanju božanstva, deifikaciji vidljive prirode. Takav odnos čovjek – Bog nije se mogao sasvim zadržati iz praktičnih razloga. Nije bilo moguće zahtijevati pomoć i moliti se odjednom svim vjetrovima, vodama, vulkanima i drugim stihijama. Nastala je etapa religioznih singulariteta. Došlo je do obožavanja konkretnih predmeta, u prvom redu onih kakvi su zatečeni u prirodi: kamen, drvo, konkretna rijeka, itd. Neodređena naturalna slika Boga premjestila se u singularne predmete koji su u tom slučaju postali reprezentanti globalne prirodne, tj. božanske stvarnosti. Iskazuje se poštovanje materijalnom predmetu (fetišu) i religiozna svijest se neposredno saobražava kultnom obredu prema fetišu. Odabiraju se ljudi naročite moći koji sa fetišima neposredno razgovaraju: vračevi, proroci, tumači tajanstvenih znakova, itd. Drži se da je svemoćni Apsolut nastanjen u predmetu, odnosno dio je njegove snage. Prisutan je u okviru obožavanog singulariteta. S druge strane, moguće je da fetiš pripada apsolutnom duhu više od drugih predmeta. U svakom slučaju fetiš nije sam po sebi Bog, već čuva tajnu Božije moći. Primitivni ljudi se ne klanjaju Bogu – fetišu, već samo simbolu božanske moći, objektu koji ih vodi i usmjerava prema Bogu. Može se osnovano kazati da su i ljudi naturalnih predstava imali osjećaj apsolutnog božanstva i potrebu da se sa njim sjedine. Singulariteti ili fetiši samo su posrednici između čovjeka i neodređenog svemoćnog uzroka svih stvari – Boga. Prema tome, bit religije prvobitnih ljudi nijesu samo prirodne pojave i njihovi singulariteti, već se kroz njih poima i u svijesti doziva opšta uzročnost. Konkretni singulariteti predstavljaju vezu između čovjeka i sasvim nejasne transcendentne predstave Boga. U trenutku kad je čovjek uspio razlikovati sebe od prirode, on je nužno pojmio da uzrok njegovog postajanja leži izvan njega u sili ili moći koja je od njega različita, ali istovremeno neograničeno jača. Uviđajući razliku između subjekta i objekta, čovjeku primitivnih zajednica ukazala se međuzavisnost uzroka i posljedice. Pukao je pogled na kauzalnu vezu stvorenog i stvoritelja, tvorca prirode i njegovog djela. Pošto sam sebe nije mogao stvoriti, čovjek je uvidio da je njegov stvoritelj izvan njega, istovremeno shvativši da njegov stvoritelj mora biti i stvoritelj svih pojava i drugih bića sa kojima dolazi u kontakt. Slika stvoritelja narasla je do bezgranične moći kojoj se valjalo pokloniti i služiti joj, čiji je glas trebalo slušati u svakodnevnim djelatnostima. Iz praktičnih razloga, a u skladu sa načinom života, i prvobitni ljudi oblikovali su svoje religiozne predstave. Ali, iz tih predstava ne smijemo isključiti glavni razlog njihovog formiranja. Svi obožavani predmeti, fetiši, predstavljaju samo sredstvo da se dođe do Boga, ali ne i posljednju realnost Boga. To su simboli pomoću kojih je čovjekova duša tražila vezu sa apsolutnim bićem, stvoriteljem svega što jeste. Neodređena predstava duhovnog stvoritelja ležala je u osnovi svakog religioznog znaka, bilo da je ovaj znak naturalne, ili antropomorfne prirode. Konačno, ideja stvoritelja nije samo stvar razvijene civilizacije. U civilizaciji je ova ideja mogla dobiti duhovnije značenje, ali je za njen nastanak zaslužan prvobitni čovjek. Prvi ljudi su religiozni u modernom smislu riječi, samo su im predstave religioznosti duhovno manje artikulisane.
Prelaz sa naturalnih i fetišističkih na zolatrijske i antropomorfne religiozne predstave u skladu je sa jačanjem čovjekovih duhovnih sila. Obožavani singulariteti nijesu više mrtve stvari i prirodne stihije, već živa bića. Čovjek traži korijen i vezu sa Bogom najprije preko biljaka i životinja, a zatim stvara mnogobrojne antropomorfne slike Boga. Značajna faza u razvitku religioznih predodžbi je totem i totemizam, čime se potencira visoko srodstvo između ljudskih i životinjskih rodova. Mnoge zajednice organizovane na osnovama krvnog srodstva nalaze da potiču od životinje koja navodno čuva jedinstvo plemena i brine se o njegovom napretku. Totemska životinja je čuvar bratstva, plemena, srodničkih grupa i širih populacija. Njoj su upravljene molbe za uspjeh svakodnevnih poslova. Svi se kultni obredi čine u njenu čast. Životinju, predstavnika obožavane vrste njeguju, hrane, mole joj se, prilaze joj magijama i pokušavaju da je umilostive na razne načine. Ponekad je jedu kako bi životinjska snaga prešla na ljude. Zolatrija ima praktičan značaj za određene zajednice. Učvršćuje njihovo jedinstvo fiksacijom zajedničkog pretka – životinje i to ukazuje na snažnu biološku vezu između ljudske i životinjskih vrsta. Čak i u nekim veoma razvijenim starim civilizacijama dugo su se održali zolatrijski oblici religije, naročito u Egiptu. Ovdje su kao simbol religioznog načina mišljenja najčešće uzimana bića koja su imala poluljudski ili poluživotinjski lik.
Evolucija religioznih simbola išla je prema antropomorfnim predstavama. Simbol životinja – čovjek, koji je dugo vremena važio kao božanstvo ustupio je mjesto duhovnijoj antropomorfnoj predstavi čovjek – životinja.
Najzad su od životinje ostale samo izvjesne atribucije koje su išle uz antropomorfnu prirodu božanstava. U egipatskoj mitologiji, to je Horus, čovjek sa glavom sokola; Izida, žena sa rogovima; Hator, žena sa kravljim ušima; Set, čovjek sa glavom životinje neodređenog oblika. Odgovarajuće atribute imaju božanstva u grčkoj i rimskoj mitologiji. Vrhovno božanstvo Zevs odnosno Jupiter ima iste atribucije, veliku bradu, zatim obojica upravljaju munjama. Njihova je glavna životinja orao. Hera, ili u Rimu Junona, boginja je noćne svjetlosti. Njena je životinja paun, u Rimu češće guska. Artemida, odnosno Dijana ima atribute žene lovca. U starim mitologijama nalazimo analogna božanstva, sa nešto modificiranim atributima. Svako antropomorfno božanstvo simbolizuje određenu sferu prirodnih pojava, djelatnosti ljudi ili izvjesna psihička stanja. U konkretne antropomorfne predstave čovjek ugrađuje svoje misli, strasti, želje, strahove ili nadanja. Božanstva su kolektivne projekcije subjektivnih psihičkih osobina, objedinjenih želja i potreba, unutrašnjih stanja u skladu sa mogućnostima misli i mašte. Mitološke slike božanstva sa precizno istaknutim atributima bivaju umnožene u svim kulturama: zapadnim, sredozemnim kao i onim sa Dalekog istoka. Ne može se zamisliti nijedna rana civilizacija a da nije prošla kroz veoma srodne faze mitološkog vjerovanja. Srodnost božanstava izražava se u sličnim osobinama ili funkcijama, a često i sasvim nezavisno od međusobnih kulturnih uticaja. Ovo se pak može objasniti srodnim čovjekovim duševnim svojstvima i praktičnim potrebama koje su u svim kulturama relativno iste. Budući da bogovi personificiraju sile prirode, aktivnosti duševnog života i određene oblasti čovjekovih praktičnih djelatnosti, među njima je uspostavljena hijerarhija na čelu sa vrhovnim Bogom po analogiji sa organizacijom porodice. Bogovi se žene, udaju rađaju porod, jedni sa drugima su u svađi ili ljubavi, udaljeni su od čovjeka manje ili više, posjeduju slabiju odnosno veću ličnu moć. Jedni prave zlo, drugi dobro ljudima. Nastanjeni su na visokim planinama, žive u pećinama, pod morem, zemljom i slično. Bogovi najčešće borave u onoj stihiji koju personificiraju, ili tamo gdje svoj zanat mogu najbolje obavljati. Njihova lična moć, iako je znatna nije bezgranična. LJudi izvjesnih jačih sposobnosti mogu im se približiti, imitirati njihova djela i obavljati poslove iz njihovog domena. Heroji ili polubogovi čine prelazna stanja između ljudi i viših mitoloških bića. U razvijenim antičkim civilizacijama čovjekova mašta identifikuje sve više božanstava različitog stupnja moći. Bogatstvo slika ovih božanstava postaje sastavni dio literature, vajarstva, arhitekture itd. Besmrtna Ilijada ima zahvaliti na svome postanku bogovima i mitskim bićima. Mitološka bića čine njen jedinstveni literarni ukras. Dolazi do neke vrste svakodnevne simbioze ljudi i bogova. Jedni su na druge upućeni gotovo svakog trenutka, bilo da su u savezu ili u neprijateljstvu. Bogovi navijaju za određene ljude ili narodne skupine, drugima čine smetnje. Pri tome se bogovi dijele i međusobno svađaju oko svojih izabranika među ljudima. Pitanje rata ili mira u njihovim je rukama. Homer nam je o tome ostavio nezaboravna svjedočanstva.
Međutim, ni najrazvijenija mitologija nije javnim bogovima pripisivala apsolutnu tvoračku, već samo ograničenu moć. Svako božanstvo je vlasnik svoga kraljevstva, obavlja svoja zaduženja i ne miješa se u nadležnost drugih bogova. Individualnim bogovima se ne pripisuju tvoračke osobine. Ova božanstva upravljaju datim oblastima i mogu uticati samo na određene vrste poslova. Hefest se u podzemnom svijetu bavi kovačkim zanatom i utiče na razvoj ovoga zanata među ljudima. U rimskoj mitologiji njemu odgovarajući bog Vulkan čini slične poslove. Ares je bog rata i nasilne smrti. Mars je njegov pandan u Rimu. Hermesu pripada briga o putovanju i putnicima. Ovom vjesniku bogova odgovara rimski Merkur. Dionisu odnosno Bahu, bogu vina i pijanstva odgovaraju božanstva plodnosti u rimskoj mitologiji. Boginja ljubavi Afrodita ima dvojnicu u razbludnoj Veneri. Postoje božanstva žetve (Demetra), mora (Posejdon), muzike i tjelesne harmonije (Apolon ili Feb), bog pakla (Pluton), i najzad vrhovna božanstva. Ipak nijedno od ovih božanstava ne odgovara predstavi Boga stvoritelja cjelokupne prirode, pa čak ni vrhovna božanstva: Zevs, Jupiter, Ptah, Perun itd. Stoga je pogrešno misliti da je politeističko vjerovanje udaljeno od shvatanja jednog transcendentnog, vanvremenog i vanprostornog Boga, čija moć nije ničim uslovljena. U stvari, ni jednostavne animističke predstave praljudi, niti kasnije totemistička, zoolatrijska i antropomorfna božanstva nijesu nastala radom imaginacije bez oslonca u spontanom monoteizmu. Sva su božanstva fenomenološki izrazi ili eksponenti jednog opšteg svemoćnog i vječnog Boga. Ona su na neki način njegove modifikacije ili posrednici na putu prema čovjeku, ili tačnije na putu čovjeka prema Bogu.
Mogu se dati prigovori da primitivni ljudi nijesu imali ideju prvog pokretača i da se do ovih ideja dolazi posredstvom apstraktnog mišljenja. Ovakav prigovor ne stoji. Prvi ljudi su dječijim pogledom na prirodu pokazivali radoznalost. Pitali su se glasno kao djeca: Ko je stvorio svijet, šta je bilo najprije, u početku, i slično? Složićemo se da ni u naše vrijeme najvažnije duhovne oblasti: filozofija, religija i umjetnost nemaju za svoj predmet ozbiljnije pitanje. Za čovjekov duh nezaobilazan je problem prvog uzroka i pokretača. Čovjek neolitske kulture njime je bio zaokupljen, ali i intelekt savremenog genija. Odrastao čovjek i dijete, primitivac i mudrac jednako su ophrvani potrebom da riješe zagonetku svoga porijekla, cilja i razloga svoga postojanja hipotezom prvog pokretača, uzroka svih uzroka. Uz ovo neminovno ide biće savršenih atributa sposobno da proizvede samo sebe i sve drugo što jeste, dakle transcendentno biće–Boga. Ono nije samo problem moderne filozofije ili razvijenih religija, već je u davnoj prošlosti, na svjestan ili nesvjestan način, bio problem primitivnih ljudi, bez obzira što oni svom doživljaju nijesu mogli dati razumno obrazloženje. Transcendencija je u suštini čovjekovog uma, nezavisno od činjenice na kom se stupnju kulture nalazi. Stoga je monoteizam implicitan čovjekovu duhu i na prikriven način sadržan je u svim mitološkim predstavama i singularitetima ranijih kultura. Animističke, totemističke, panpsihičke slike u svom nejasnom sadržaju i doživljaju prvih ljudi nagovještavaju prisustvo jednog transcendentnog bića sa bezbroj konkretnih oblika i manifestacija. Različita božanstva odgovaraju stepenu materijalne i duhovne kulture neke konkretne populacije, a religiozne ceremonije mentalnom sklopu naroda i stepenu njegove razvijenosti. Ali ono što je isto u svim vremenima i na bilo kom civilizacijskom stupnju jeste čovjekov odnos prema prvom uzroku, pokretaču i tvorcu svijeta. To je zakonitost uma koja nigdje nije izostala gdje čovjek živi, te se ne može vezati za međusobni uticaj ranih kultura. Politeizmu je u stvari imanentan monoteizam, uslovljen stepenom razvitka i multiplikacijom subjektivnih slika Boga. Sva su božanstva izraz mašte ljudi osim onog jednog koje predstavlja prvi uzrok, pokretača i stvoritelja svih stvari vidljivih i nevidljivih. Ove subjektivne projekcije i mnogolikost božanstava izražavaju odnos prema zajedničkom predmetu svake religije, jednom svemogućem transcendentnom biću koje se u ranim kulturama na veoma različit način antropomorfno i subjektivno doživljava. Osnov svih božanstava je statični apsolut, nepokretni pokretač kako za narode monoteističkih, tako i za one politeističkih religija. On je tvorac drugih bogova, ljudi, životinja i nežive materije. Sumeri su vidjeli u svemiru apsolutno prostranstvo obogotvoreno jednim principom. Za Grke je haos racionalna matrica svijeta, iz koje su izronili ljudi i bogovi. U Indiji je prvobitno stanje prikazano u liku jednog apsolutnog gospodara svemira. Tri glavna indijska božanstva: Brahma, Višnu i Šiva, predstavljaju inkarnaciju jednog vrhovnog božanstva. I u ostalim starim religijama, prisutna je misao da iznad svih lokalnih i individualnih bogova stoji Vrhovno biće, princip svih principa neodređenih osobina i apsolutnih mogućnosti. Pjesnici, filozofi i pisci iz vremena antropomorfnih, politeističkih predstava pokazuju izrazitu sklonost prihvatanju jednog savršenog Boga koji je rodonačelnik ljudi i drugih bogova. Antički filozofi koji su živjeli u doba procvata politeizma uče o jednome noumenalnom i natpojavnom božanskom principu. U tom pogledu izrazit primjer pružaju Platon i Aristotel. Ispod privida politeističke mnogolikosti hijerarhijski organizovanih bogova živi ideja o jednom uzroku svih uzroka, početku svih početaka i kraju svih krajeva, monoteistički shvaćenom Bogu.

EVOLUCIJA RELIGIOZNE SVIJESTI

Prelazak od politeizma na monoteističke religije je prilično jednostavan. S obzirom da je u prirodi svakog politeizma monoteizam, odnosno prikrivena i spontana vjera u jednoga Boga, monoteističke religije su relativno lako izronile iz bogate teogonije starih civilizacija. Mnogobrojna božanstva starih naroda, viši i niži bogovi različitih polova i lične moći, slivala su se u jedno opšte, neodređeno i svemoćno božanstvo. Misleći ljudi, pjesnici i filozofi starih kultura postavili su problem Postanja svijeta, to se nije moglo objasniti pomoću ograničene moći tradicionalnih bogova. Stara božanstva, u najboljem slučaju, uspješno rukovode svojim oblastima, ali nikome ne pada na um da ona mogu stvoriti svijet i njegove zakonitosti. Nužno je bilo pretpostaviti jedno opšte božanstvo neograničenih mogućnosti kome po njegovoj suštini pripada osobina kreacije. Budući da su vremenom narasle civilizacijske potrebe ljudi za saznanjem sopstvenog porijekla i prirode u cjelini, morala su otpasti parcijalna božanstva čija je snaga postala nedovoljna za objašnjenje velikog dijela prirode. Svijet je mogao biti posljedica rada i dejstva principa kome su otvorene sve granice i u kome se sadrže sve mogućnosti. Stoga bogovi politeističkih religija ustupaju mjesto jednom opštem božanstvu. Sve njihove posebne moći dale su se predstaviti generalnom sposobnošću i osobinama jednoga Boga stvoritelja neba i zemlje, prirode i živih bića. Monoteističke religije tako postaju i prve filozofije Postanja. U sebi nose zahtjev da se pojmi prvi pokretač i objasni redosljed njegovih stvaralačkih poteza.
Širenje monoteizma postalo je moralni i saznajni imperativ starih kultura. U saznajnom pogledu samo se iz osobina vrhovnog tvoračkog principa moglo naći obrazloženje za nastanak prirode i njenih uređenih stanja, kao i slijed pojava prema izvjesnoj zakonitosti. Kako se sve pojave svrhovito rađaju, razvijaju i nestaju, i s obzirom da je to postalo sasvim dostupno ljudima ranih doba, pretpostavka vrhovnog umnog bića koje svemu daje smjer, plan i život je jedna saznajna neminovnost. Religiozno i saznajno međusobno se podražavaju. Iz potrebe za saznanjem prvog pokretača postaje se religiozan, a iz suštine religioznog doživljaja jednog Boga nadolazi saznajna jasnoća koja čovjekovom umu predočava djela nevidljivog beskonačnog intelekta. Priroda u cjelini, shvaćena kao Božje djelo predstavlja prvu fiziku i čovjek shvaćen u kontekstu ciljnosti Božijega stvaranja prvi moral.
Ideja Vrhovnog bića, odnosno jednoga Boga potiče iz najranijih čovjekovih predstava, iz vremena kad je čovjek počeo sebe da razlikuje od nežive prirode i drugih životnih zajednica. Sa puno obzira može se pretpostaviti da od svog postanka čovjek ima doživljaj sebe u smislu samosvijesti i personaliteta. Nijesu u pravu oni naučnici koji smatraju da je čovjek ranoga stupnja bio potpuno stopljen sa svojom okolinom, te nije sebe individualno uzimao u obzir niti razlikovao od stvari koje ga okružuju. Ovo se naravno odnosi na životinjske vrste koje teško razlikuju sebe od populacije kojoj pripadaju, ili čak nežive prirode. Međutim, čovjek sa svojstvima razuma (homo sapiens) morao je sebe odvojeno, tj. individualno posmatrati i razlikovati od svega drugog, posebno od svoje biološke zajednice po samim svojstvima i zakonitostima razuma. U razumu se sastoji prava mogućnost, čak neophodnost da čovjek izdvoji sebe iz svoje okoline, tj. individualizira. Sa individualizacijom ide svakako zamisao jednoga svevišnjeg i sveznajućeg pokretača svijeta, ukoliko se on pomišlja kao generalni uzrok svega, logos. Individualizirani um, koji se trudi da predstavi i objasni sebi svijet i njegove zamršene tokove, može samo u generalnom, tj. natpojavnom svjetskom umu pronaći svoje korijene i objasniti smisao i cilj sebe samoga. Prema tome, ideja jednoga Boga je faktička konsekvencija mišljenja, bez obzira da li se radi o ljudima rane, odnosno pozne istorije. Animističke i predanimističke predstave prvobitnih ljudi ne sadrže ništa manje Božijeg realiteta, nego što je slučaj u razvijenim religijama. Ideja Boga ne evoluira u čovjekovu umu, već samo njeni konkretni oblici. Evolucija božanstava povezana je sa načinom života ljudi, njihovim saznajnim, moralnim i materijalnim potrebama. Ali evolucija jedinstvenog svemogućeg bića Boga ne postoji. Ova ideja je konstanta čovjekove svijesti i savjesti i pripadala je jednako primitivnim zajednicama kao što pripada savremenom čovjeku. Najmanje određeni magijski doživljaj prirode prvobitnih ljudi nejasno je sadržavao ovu konstantu bez obzira što se ona nije mogla javiti na artikulisan način u još nedovoljno razvijenom umu primitivnih zajednica. Uostalom, nijedna subjektivna projekcija nekog konkretnog božanstva, fetiša ili totema ne bi bila moguća ako istovremeno na latentan način u mislima i mašti prvobitnih ljudi ne bi egzistirala ideja Vrhovnog bića, tj. pokretača i stvoritelja svijeta. U doba politeističkih religija ideja jednoga Boga, mada nejasno definisana, dobija racionalan smjer. Mnoštvo bogova nije bilo smetnja za pretpostavku jednoga Vrhovnog bića, Tvorca i pokretača. Tako je Amenofis IV mnogo vjekova prije početka hrišćanske ere uveo univerzalnog boga–Atona, koji je u svojstvu proviđenja osiguravao Egipćanima blagostanje. Bez obzira što ime Atona označava sunčev disk, božanstvo je imalo osobine mitološki shvaćenog duha, proviđenja a možda istinskog logosa. Konačno, neko Vrhovno biće postoji u arhetipskoj projekciji svih naroda. Ideja prauzroka, tvoračkog principa, prvog pokretača garantuje stabilnost, trajnost i zakonitost svega što postoji. Stoga je i razumljivo što su rane religiozne faze čovječanstva veoma jednostavno prelazile jedna u drugu. Magijski period prelazi u animizam bez posebnog uticaja. Naturizam nije neki izolovani stadijum prve religije, već jedan spontani odnos između čovjeka i prirode. Evolucija prvih religija od vremena Mane preko naturističkih predstava i sve do antropomorfizma predstavlja jedinstven tok slika, simbola i mitskih oblika, ima svoj kontinuitet i punu logičku povezanost. Istorija ljudi, bogova, zvijezda, biljaka i životinja predstavlja nedjeljivu cjelinu. Toj cjelini odgovara zajednički opšti uzrok, ali budući da uzrok mora biti i pokretač, a pokretač je neograničena stvaralačka sila, ovoj sili nužnim načinom pripada atribut svemoći i savršenstva. Vrhovno biće je po svojoj suštini savršeno. Da bi moglo proizvesti samo sebe posjeduje sve tvoračke mogućnosti, a da bi bilo u stanju formirati svijet iz ničega moralo je to imati kao obavezu pred samim sobom i to obavezu moralne prirode. Budući da Vrhovno biće upravlja svim zakonitostima stvorenog, prvi uzrok koji je sam sobom postao morao je biti čist duhovni entitet koji poznaje smisao svojega djela, raduje mu se i stvaralački uživa u svome djelovanju. Prvi pokretač, dakle, nije mehanička poluga već personalni živi duh, Bog od koga dolazi sve što postoji pa i on sam. On samog sebe uzrokuje zahvaljujući svom primarnom savršenstvu, a da bi pokazao svoju savršenu prirodu, stvara svijet i otjelovljuje se u njemu. Ovakav rezon postao je neminovan čak i na stupnju politeizma, ali je nužnim načinom koncepcijski postuliran monoteističkim religijama.
Da je u klici svakog politeizma monoteistička arhetipska predstava jednoga Boga najbolje pokazuju indijske i uopšte religije Azije. U periodu vedizma zamišlja se veliki broj nižih i viših bogova bez ikakvog hijerarhijskog reda. Učenje zasnovano na Vedama odgovara savršenom znanju koje potiče od vječnosti. Ova znanja su navodno upoznali nadahnuti mudraci te se u istinitost Veda ne može sumnjati. Vedska božanstva su antropomorfna, ali se pri svemu javlja vrhovno božanstvo koje svojim osobinama nadvisuje ostala. Žrtve i riječi čine se da bi se ovo božanstvo umilostivilo. Rasute snage svih drugih božanstava stapaju se u jedno opšte božanstvo. Tačno obavljanje religioznih obreda dovodi čovjeka u vezu sa jednim neodređenim svudprisutnim Bogom koji se miješa u poslove ljudske zajednice. Kosmogonija Veda pripisuje stvaranje svijeta jednom neodređenom kosmičkom principu, tačnije svemoćnom duhu, promislu iz koga isijava ili emanira čitav svijet i sve stvari u njemu. Iz tog principa izranja i sama klica života. Od Veda do Upanišada javlja se kontinuirana misao o jednome apsolutnom biću. Upanišada je nastojanje da se spekulativnim putem uspostavi odnos između vaseljenske duše, apsoluta (Brahman) i individualne čovjekove duše (Atman) da bi se najzad oba pojma slila u jedinstveno značenje i dobila identičan smisao. Kineska i japanska mitologija i pored toga što vrve od mnogolikih i različitih bogova nikada ne zapostavljaju ideju jedinstvenog uzroka, pranačela, dakle, jednoga Boga.
Dvije hiljade godina prije Hrista u zemlji Kanan poštuje se jedno vrhovno biće El. Na svim semitskim jezicima to biće odgovara čuvaru opštega poretka. Još od Avramovog vremena El se smatra Bogom kome pripada: milosrđe, blagonaklonost i svemoć. To je neodređeno božanstvo koje se nalazi svuda i na svakom mjestu. Od njga zavise sva druga božanstva, priroda i ljudi u cjelini. Ideja o jednome Bogu vodi porijeklo iz Egipta. Nju su Jevreji prenijeli prilikom egzodusa, ali je tek u Kananu prvi put ova ideja pretočena u jasno formulisano načelo monoteističke vjere.
Monoteističko učenje perioda judaizma oslanja se na vjeru hebrejskih patrijarha: Avrama, Isaka i Jakova. Izlaskom Jevreja iz Egipta pod Mojsijem, Bog otkriva prognanima pravu vjeru u obliku deset zapovijesti. Tako je judejstvo kanonizirano kao prva monoteistička religija u 24 knjige Staroga zavjeta, kako hrišćani nazivaju spise jevrejske Biblije. U njima je sadržana cjelokupnost pravnih normi i običaja i naročito moralnih načela staroga svijeta. U kasnijoj verziji Talmud (Mišna i Gemara) čini da jevrejska religija doživi osoben razvojni put. U srednjem vijeku prerasta u mističnu kabalu, ali pri svemu čuva ideju jednoga sveprisutnog i pravednog Boga. Stoga jevrejskoj zajednici pripada čast što je prva u istoriji religiozne misli jasno formulisala načelo jednoga Boga pokretača svijeta i svjetova, stvoritelja svih živih bića i ljudi uopšte. Monoteizam koji je bio prikriveno imanentan svim religijama i na svim kontinentima tek je pojavom judaizma stekao pravo na meritorno i cjelovito religiozno učenje. Kasnijom evolucijom iz religije Jevreja nastali su hrišćanstvo i islam. Tri velike monoteističke religije udarile su trajne temelje čovjekovoj duhovnosti.
Na temeljima judaizma i oformljene vjere u jednoga nevidljivog, transcendentnog Boga izrasla je hrišćanska religija, jedna od najveličanstvenijih tvorevina čovjekovog duha. Njen osnivač Isus Hristos, izražava ovaploćenje dugo očekivanog Mesije – proroka u jevrejskom narodu. Drugi bitan sloj hrišćanske religije čini veoma rasprostranjeni helenizam još u doba Aleksandra Makedonskog. Helenska mudrost svojim spekulativnim načinom i filozofskim shvatanjem svijeta uklonila je i posljednje antropomorfne kultove i predstave na Srednjem istoku. Ona snažno doprinosi da se učvrsti ideja o jednom univerzalnom Bogu. Orfičari zamišljaju da između Boga i čovjeka posreduje zakon, logos. Sjedinjeni elementi jevrejske starozavjetne tradicije i učenog helenizma stvaraju sve pogodnosti za nastanak snažnog religioznog monoteističkog pogleda kakav je hrišćanstvo. Usred rimske države, među hladnim paganskim kultovima, nova vjera je unijela svjetlost nade u izbavljenje, smisao za istinu i pravičnost. Jevanđelje je unaprijedilo jevrejsku religiju i njene moralne težnje. Duhovne vrijednosti pretpostavljene su materijalnim. Pravičnost i blagost postali su glavni atributi hrišćanskog načina mišljenja. Rođena je ideja o jednakosti i bratstvu svih ljudi na zemlji. Osuđeno je nasilje i ropsko potčinjavanje naroda. Jedan Bog, bez određenog imena osim što jeste i što postoji čini središte svega. On je beskrajno milosrdan, pravičan, moćan i sveprisutan. Moralni i duhovni principi našli su u hrišćanskoj religiji svoj najpotpuniji izraz. Moral je izdignut iznad pravnih, običajnih i tradicionalnih normi i pravila ponašanja. Jedan živi, djelujući i svudprisutni Bog upravlja namjerama ljudi i naroda i upućuje ih da razlikuju grijeh i pravednost, zločin i dobročinstvo. Svi kultovi su se sklonili pred beskrajno pravičnim, nevidljivim i bezimenim hrišćanskim Bogom. Hrišćanska religija uhvatila je vezu sa suštinom transcendentalnog moraliteta čovječanstva. Pretpostavljajući savršenstvo Boga zahtijevala je čovjekovo savršenstvo. Svi odnosi su se stali mjeriti toplinom ljubavi, a ne strogošću zakona. LJubav je nadišla zakon i svaki logički determinizam. Filozofski determinizam ukinut je u korist osjećanja bratske zajednice ljudi. Bog i čovjek uspostavljaju odnos na jedan nov način. Hrišćanstvo pruža dokaz o jednome savršenom Bogu koji je slobodnom odlukom, iz naklonosti stvorio čovjeka i sve stvari učinio takvim da njemu služe. Čovjeka je učinio sebi ravnim time što mu je darovao slobodu i besmrtnost. Čovjek mu ljubavlju uzvraća ovaj veličanstveni dar, time što svoju naklonost prostire na sve ljude kao sebi slične i ravne i najzad Božije djelo. LJubav je slobodan izbor. Ona ne obavezuje ni Boga ni čovjeka. Racionalno tumačenje tradicije pomjereno je prema emotivizmu i etici i to čini srž hrišćanske teologije.
Sa hrišćanstvom rođena je vjera slobodnog izbora i emotivne topline za sve ljude. Njeno frapantno brzo širenje objašnjava se apsolutnim humanističkim idealima iz kojih nije izuzet nijedan narod i nijedan pojedinac, bilo da pripada hrišćanskoj zajednici, ili ne. I narodi i vladaoci vremenom shvataju privlačnost hrišćanske ideje. Evropska civilizacija nastavlja njene najbolje tradicije.
Uz puno uvažavanje drugih monoteističkih religija čiji doprinos za razvoj civilizacije nije mali, može se osnovano reći da je hrišćanstvo onaj izdanak čovjekove religiozne svijesti u kome je do najpunijeg izraza došla etičnost, smisao za pravdu i jedinstvo ljudske zajednice. Bog i čovjek su uspostavili vezu na moralnim osnovama milosrđa, pravičnosti, iskrenosti, uzajamne naklonosti i ljubavi. Bog i čovjek su u slobodnom predusretu pronašli jedan drugog i uspostavili neposredan kontakt. Bog je iz slobode svoga duha stvorio čovjeka po svome liku. Čovjek je, budući slobodan, iz ljubavi i poštovanja prihvatio Boga za svoga Oca Stvoritelja. Dva principa su se slila u jedan, ljudski i Božanski zajedno. Da bi ljubav Boga za čovjeka bila potpuna učinjena je žrtva u liku Isusa Hrista. Bog je žrtvovao svoga Sina radi iskupljenja grijeha čitavog ljudskog roda i za njegovo spasenje.

SVJETLOST HRIŠĆANSTVA

Život i rad Isusa Hrista, osnivača hrišćanske civilizacije opisan je u evanÄ‘eljima. Hristos je u njima prikazan kao ovaploćeni Logos, Sin Boga, Bogočovjek koji je siÅ¡ao meÄ‘u ljude radi njihovog izbavljenja. EvanÄ‘elja opisuju Hristov život i njegovu javnu djelatnost. Hristova pojava snažno utiče na judejski narod. U malom jevrejskom gradu Kapernaumu propovijeda novu vjeru, okružen je mnogim učenicima i njegova riječ, mada jednostavna, djeluje moćno i sugestivno. Sa puno autoriteta tumači svete jevrejske spise. Ne odbacuje ih, ali njihovu poruku slobodno tumači i prosuÄ‘uje o najsloženijim vjerskim pitanjima. Kod svojih učenika i poÅ¡tovalaca izaziva divljenje, ali i dileme u odnosu na tradicionalnu jevrejsku vjeru. Koristi sinagoge da bi u njima oglasio početak moralnog i duhovnog preporoda čovječanstva. Za vrijeme Tiberijeve vladavine, 29. godine nove ere sv. Jovan Preteča krsti Isusa i predstavlja ga narodu kao dugo željenog i očekivanog Mesiju. EvanÄ‘elisti svjedoče za njegove natprirodne sposobnosti. Najveću slavu Hristu donose čudesa i besjede. Praveći čuda koja se protive zakonu uzročnosti snažno djeluje na svijest ljudi. Besjedama otvara put novoj vjeri u čijim je temeljima ljubav za sve ljude i milosrÄ‘e. Govori u parabolama primjerenim shvatanjima ljudi raznih zanata i prije svega malog obrazovanja. Hristove propovijedi snažno odjekuju i posebno se doimaju siromaÅ¡nih slojeva. Svi ugroženi i poniženi u njegovim riječima vide svjetlost nade za svoje izbavljenje. Besjeda na gori je jedna od najslavnijih u istoriji svijeta. Sadrži sintezu duhovnosti koja nenadmaÅ¡no veliča ljubav i slogu meÄ‘u ljudima. ProglaÅ¡ava blaženim duhom skromne, i one koje svijet odbacuje. Gordima i moćnima prijeti kaznom na StraÅ¡nome sudu. Daje puni smisao transcendentnoj posthumnoj pravdi i veliča pojedince koji zbog pravde i na pravdi stradaju. Hristova nauka zahtijeva moralno savrÅ¡enstvo od ljudi po sličnosti sa njihovim Stvoriteljem. „Budite, dakle, vi savrÅ¡eni, kao Å¡to je savrÅ¡en Otac vaÅ¡ nebeski” (Matej, – 43, 44, 48). Poziva greÅ¡nike da se pokaju, umilostive svoja srca i prihvate ideju praÅ¡tanja i dobrote; koriguje Stari zavjet u moralnom kodeksu, potpuno isključuje osvetu i daje prednost nenasilju i toleranciji. „Čuli ste da je kazano… ljubi bližnjega svoga i mrzi na neprijatelja svojega”. (Treća knjiga Mojsijeva, DžIDž, DžVIII), a ja vam kažem: „LJubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone” (Matej). Sve ostale ideje nastale su deduktivno iz premisa neograničene ljubavi za čovjeka i čovječanstvo i praÅ¡tanja onima koji grijeÅ¡e pod uslovom da se pokaju i poprave. IzgraÄ‘ena je cjelovita, apsolutna etika kakvu čovječanstvo ni prije ni poslije Hrista nije upoznalo. Osnovu hrišćanskog morala čini vjera u besmrtnost duÅ¡e. Isusova smrt i vaskrsenje iz mrtvih utvrÄ‘uju ideju besmrtnosti. Vječnost i besmrtnost Boga pretpostavlja čovjekovu besmrtnost. Sve je besmisleno ako ljudska duÅ¡a umire, uče prvi hrišćanski propovjednici. „Ako Hristos nije vaskrsnuo, onda je naÅ¡a vjera uzaludna”, ističe apostol Pavle, inspirisani propovjednik Hristove nauke. Najprije žestoki protivnik hrišćana, a poslije preobraćenja na putu za Damask branilac i utemeljivač Hristove vjere, apostol Pavle je prvi meÄ‘u učenim ljudima definisao univerzalna načela hrišćanstva. Postoji Bog kao univerzalni Stvoritelj svijeta. Njegovo se carstvo prostire na sve Å¡to jeste i Å¡to bi moglo biti. Duh ima prvenstvo nad zakonom. Sloboda ljudi proističe iz činjenice Å¡to su oni sinovi Vječnoga i Slobodnoga Duha, čovječanstvo može biti spaseno samo u vjeri. Apostol Pavle napisao je 14 poslanica koje sadrže potpunu elaboraciju Hristova učenja. Izdvojio je hrišćanstvo iz jevrejske tradicije, dajući mu obilježje apsolutne ljubavi i milosrÄ‘a. Suprotstavio se gnosticima koji su dovodili u pitanje istoričnost Hristova života. Mučeničkom smrću potvrdio je svoje učenje. Pogubljen je u Rimu 67. godine, kao i Hristov apostol Petar koju godinu ranije (51).
Od neposrednih Hristovih učenika i sljedbenika posebnom nadahnutošću ističe se Jovan. Napisao je jevanđelje, istoriju Hristova života. Hristos je predstavljen kao ovaploćeni Logos čime je definisao ideju Bogočovjeka. Postao je veliki duhovni autoritet učenjem o neuništivom Logosu. Prvi hrišćanski pisci utvrdili su etičke osnove nove vjere, njenu sveljudskost, privlačnost i univerzalnost, čistotu zasnovanu na dobroti srca i ljubavi prema bližnjima, preziru prema moći i počastima, trijumfu besmrtnog duha nad prolaznošću.
U vremenima velikog beščašća, upotrebe nasilja i moći, Hristova nauka oglasila je početak novoga poretka čije je polazište samilost, humanost i dobrota. Dubokom vjerom u besmrtnost i vječni život, hrišćanstvo je svojom pojavom potisnulo ograničene paganske predstave, najprisnije ulazeći u dušu ljudi željnih pravde, istine i milosrđa. Širilo se brzinom svjetlosti na sve provincije Rimskog Carstva, izazivajući ogorčen otpor rimske države da bi se na početku IV vijeka, u vrijeme vladavine Dioklecijana ovaj otpor pretvorio u pravi masakr nad pripadnicima hrišćanskih zajednica.
Da bi se sačuvalo autentično jevanđelsko svjedočanstvo o Isusu Hristu i njegovoj nauci i odbranilo od heterodoksnih spisa grčko–rimske filozofske provenijencije, javili su se autoritativni pisci, branitelji apostolskih svjedočanstava – apologeti. U II i III vijeku naše ere ističe se među apologetima Tertulijan iz Kartagine poznat po moralnoj strogosti i netrpeljivosti prema heterodoksnim tumačenjima svetih spisa. Kliment Aleksandrijski pokušao je sjediniti jevanđelja sa osnovama grčke filozofije. Njegov učenik Origen je tumač simbola vjere i osnivač mnogih teoloških disciplina, a episkop Irinej iz Smirne – protivnik gnostika. Justin iz Palestine, rodonačelnik apologeta nije odbacivao znanja helenizma, ali je dao primat duhovnoj sadržini hrišćanstva. Neka od ovih učenja odbacila je crkva kasnijih vjekova. Ali ovi nadahnuti ljudi udarili su temelje jednoj višoj duhovnosti od one koju je upoznao Stari svijet, filozofija je izgubila primat od religije. Hladna filozofska logika povukla se pred toplinom religiozne osjećajnosti.

ŠIRENjE HRIŠĆANSTVA I RASKOL MEĐU CRKVAMA

Netrpeljivost rimske države prema širenju hrišćanstva manifestovana velikim pogromima trajala je sve do rimskog cara Konstatina. Rimskim ediktom 313. g. ustanovljena je potpuna sloboda hrišćanske vjere, paganski simboli zamijenjeni su hrišćanskim. Saborom u Nikeji 325. g. ostvareno je jedinstvo u vjerskom učenju a hrišćanstvo definisano kao vjera u jednoga Boga, u tri lica – Sveta Trojica. Nadiđen je raskol oko pitanja božanstvenosti Isusove ličnosti, poraženo je učenje aleksandrijskog sveštenika Arija, po kome Isus nije Bog, već samo prvo biće koje je Bog stvorio. Vaseljenski sabor u Nikeji definiše Isusa kao Boga–Sina rođenog u vječnosti izvan svakog vremena od Boga–Oca i „jedinosuštnog Ocu”. Nikejski simbol vjere postao je osnova za širenje hrišćanstva po čitavom carstvu. Ono se ubrzo prenijelo i na varvare, sjeverne narode, pri čemu su glavnu ulogu odigrali episkopi. U 5. i 6. vijeku u širenju hrišćanske vjere osobitu zaslugu ima red benediktinaca. Papa Grgur Veliki povjerio je benediktincima da šire evanđeljsku riječ, posebno u Zapadnoj Evropi. Benediktinci slijede glavne jevanđelske osobine – blagost, razboritost, poniznost, skromnost i siromaštvo, kao i dostojanstvo fizičkog rada. Zapadna civilizacija dobrim dijelom duguje svoj uspon njihovu uticaju.
Istočna crkva organizovana u okviru četiri patrijaršije: aleksandrijske, jerusalimske, carigradske i antiohijske, sve više se udaljava od načina mišljenja u Zapadnom dijelu carstva, slijedeći tako konačan raspad glomaznog carstva na Istočno i Zapadno. Dolaze do izražaja suprotnosti u mentalitetu istočnih i zapadnih naroda i to se odražava na dogmatska pitanja i izaziva sporove. Glavno pitanje koje je dovelo do raskola među crkvama odnosi se na prirodu i ishodište Svetoga Duha. Prvobitna definicija usvojena na Nikejskom saboru glasila je: „Vjerujem u Duha Svetoga koji od samog Oca proističe i sa Njim se slavi”. Rimska crkva je unijela promjene usvojivši stav da Sveti Duh proishodi i iz prirode Sina a ne samo Oca. Poslije ove formule (filioljue) moglo se smatrati, bar kako pravoslavci misle, da Sveti Duh nije jedinosuštan sa Bogom Ocem. To bitno utiče na razliku u pogledima dvije crkve i to se posebno odražava na dogmatska pitanja. Ukoliko Sveti Duh ima ishodište u Bogu Ocu i Bogu Sinu, mijenja se i sama priroda Boga Sina, tj. Hrista. Time se tjelesnost čovjekova stavlja ispred njegove duhovnosti, Sveti Duh poslije ove ispravke od strane Rimokatoličke crkve postaje manje uplivan u okviru Svetoga Trojstva, po uvjerenju pravoslavaca. Ako Sveti Duh nije „jedinosuštan” sa Bogom Ocem, on se time udaljava od spiritualnosti veoma bitne za hrišćansku misao. Naizgled sekundarno dogmatsko pitanje imalo je duboko značenje. Rim je na ovaj način težio potpunoj vlasti nad svim hrišćanskim crkvama i shodno tome državama u svijetu. Polagao je pravo da bude jedina apostolska crkva, centar svih hrišćana. Papa je proglašen nepogrešivim Hristovim namjesnikom, što istočna crkva nikada nije prihvatila. Tako se jedno dogmatsko teološko pitanje pretvorilo u sjeme razdora među hrišćanskim crkvama i posljedično među državama, i konačno shizme 1054. g.
Vremenom su se suprotnosti izmeđe crkava Zapada i Istoka produbljivale zavisno od istorijskih događaja i političkih prilika. Organizacija crkve slijedila je organizaciju države. No, i unutar ovih crkava događale su se promjene i raskoli. Posebno na Zapadu u DžIII i DžIV vijeku nastala su nova idejna stremljenja koja su uticala na teološki pogled na svijet. Najveći autoritet zapadne crkve Toma Akvinski dao je teorijsku osnovu zapadnom hrišćanstvu time što je sjedinio načela vjere i razuma. Napravio je sintezu teoloških istina Otkrovenja i filozofskih istina razuma (Summa theologiae). Njegovo učenje predstavlja veličanstvenu idejnu tvorevinu i pokušaj izmirenja nauke i teologije na principima pojmovne hijerarhije. No, bez obzira na svoj veliki autoritet tomizam je postao predmet mnogih kritičkih refleksija posebno od strane engleskih teologa, koji su davali prednost individualnom nad opštim. To su bili ujedno i prvi kritičari metafizike: Viljem Okam, Duns Skot, Rodžer Bekon i drugi, zatim iz Španije averoistički racionalizam snažno utiče na duh vremena. Na sjeveru Evrope javljaju se razni mistični pokreti, posebno u dominikanskim manastirima. Ističu se Majster Ekart i njegovi učenici. Ideja o reformi crkvenog života i time crkvenog učenja postepeno sazrijeva. Jača uticaj struje hrišćanskog humanizma Tomasa Mora, Erazma Roterdamskog, Nikole Kuzanskog i drugih. Cjelokupni vjerski život očekuje preporod i osavremenjenje, ali snažan idejni podsticaj teološkim stavovima reforme dolazi tek od Martina Lutera. U okviru 25 teza 1517. godine Luter je iznio svoje učenje i došao u otvoren sukob sa papstvom. Javno je spalio papsku bulu i otpočeo reformaciju. Svoj rad na reformaciji Luter je započeo komentarom poslanica Svetog apostola Pavla, Rimljanima, koji glasi: „Mislim dakle da će se čovjek opravdati vjerom bez djela zakona”. U ovom stavu apostola Pavla, Luter nalazi potvrdu svojih uvjerenja da je Božje milosrđe beskonačno i da oproštaj grijesima može doći jedino od Boga a ne od čovjeka (sveštenika). On oštro osuđuje praksu zvanične crkve opraštanja grehova za novac (indulgencija). Sveštenici ne mogu skinuti grijeh, pošto je on u Božjoj nadležnosti. Osnova čovjekove religioznosti je vjera a djelo samo ako je na vjeri utemeljeno. Njegovo tumačenje Biblije predstavlja najkrupniji doživljaj u teološkoj egzegezi poslije raskida Istočne i Zapadne crkve. Teologija je na ovaj način obogaćena novim idejama u dogmatskom pogledu, ali i u smislu organizacionog ustrojstva crkve.
Ipak, ma koliko razlike među crkvama izgledale bitne, nijedna od hrišćanskih konfesija nije zapostavila primarne vrijednosti Svetog pisma i djela apostolskih. Luter je naravno odbacio klasičnu instituciju crkve zasnovanu na strogoj hijerarhiji. Čovjek nije hrišćanin po tome što pripada nekom crkvenom redu, već po svojoj vjeri, isticao je Luter. I ako ne isključuje potrebu za crkvom, spasenje ljudi ne dolazi od institucije, već se ono može postići iskrenom molitvom i molitvenim činom zasnovanim na dubokoj vjeri i religioznoj predanosti. Pri svemu, ni najkrupnije razlike među hrišćanskim crkvama ne osporavaju temeljno evanđelsko učenje i njegove istine. Razlike su došle usljed brojnih istorijskih događaja, geografske udaljenosti, specifičnosti duha i mentaliteta naroda kao i od država i državnih organizacija sa svojim posebnim težnjama. Da bismo razumjeli jedinstvo hrišćanske misli, njen suštinski ekumenizam, bez obzira na ispoljene razlike među crkvama treba se upoznati sa nekim stvarnim osobenostima konfesija kako u dogmatskom, tako i u organizacionom smislu.

DOGMATSKE I ORGANIZACIONE RAZLIKE
MEĐU HRIŠĆANSKIM KONFESIJAMA

Ključne razlike među konfesijama obuhvataju crkvu i njeno ustrojstvo, prije svega čin bogosluženja i njegove karakteristike, izbor i rukopolaganje sveštenstva takođe i u organizacionom pogledu. Što se tiče dogmatskih razlika one se odnose na sam problem izbora vjere, na odnos vjere i djela, mogućnost Spasenja itd. Posebno mjesto zauzimaju Svete Tajne i euharistija.
U pogledu organizacije crkve katolici naglašavaju njen klerikalni karakter više od drugih konfesija. Uz to prihvataju obaveznu hijerarhiju, primat i nepogrešivost Pape. Za pravoslavce crkva je više narodna nego hijerarhijska ustanova. U crkvi se ostvaruje jedinstvo sa Bogom i Hristom. Osnov vjerovanja je natprirodni poredak, silazak Svetoga Duha na čovjeka i budući tj. posthumni život. Temelji su uglavnom na načelima Jovanovog jevanđelja. U protestantizmu crkvena organizacija je laicizirana. Ne prihvata se sakramentalni karakter sveštenstva. Protestanti se zalažu za univerzalno sveštenstvo, naravno obučeno za vjerske obrede. Kalvin je još dosljedniji od Lutera u odbacivanju klasičnog ustrojstva crkve sa centralizovanom organizacijom. Daje prednost laičkoj organizaciji prezviterskog tipa. Samo je Hristos glava i starješina crkve.
U pogledu bogosluženja kod pripadnika pravoslavne vjere naglašena je zajednica crkve i vjernika. Liturgija reprodukuje sliku nebeskog carstva, u njoj se kao neposredni doživljaj prenose zbivanja na nebu. U središtu liturgije je Spasenje ljudskog roda. Ogromnu ulogu igraju vizuelni utisci, ikone i freske, služba je uvijek na jeziku naroda u kome crkva djeluje. Pored slavljenja Boga, Vaskrs i Hristovo vaskrsenje ima osobiti značaj u životu pravoslavaca. Ono je osnov nade za budući život hrišćana. U katoličkom svijetu liturgijski obred je jednostavniji. Središte obreda je misa. Služba se vrši na latinskom jeziku. Za luterance obred je uglavnom formalizovan. U bogosluženju nema mise. Kod kalvinista takođe nema mise, osnovu bogosluženja predstavlja riječ Svetog pisma.
U pravoslavnoj crkvi izbor i rukopolaganje sveštenika stiče se Svetom tajnom. Episkopi se biraju iz redova monaha. Celibat je obavezan samo za episkope i monahe. Kod katolika je zaređenje povezano sa celibatom. Zvanje sveštenika stiče se sakramentom. Luteranci i kalvinisti ne priznaju Svetu Tajnu da bi se steklo svešteničko zvanje. Monofiziti vrše rukopolaganje sveštenika slično pravoslavcima. U crkvenom ustrojstvu daju prednost patrijarhu Aleksandrije i Antiohije i liturgija im je bliska pravoslavnoj.
Od dogmatskih pitanja najvažnije razlike među hrišćanskim konfesijama odnose se na pitanje primata vjere i djela, budući da se Spasenje ljudskog roda ne može zamisliti u odsustvu makar jednog od njih. Pravoslavna i katolička crkva smatraju da su vjera i djelo neodvojivi i da Spasenje može doći samo u njihovu jedinstvu. Vjera bez djela praktično je ništavna, i naravno, obrnuto. Suprotno misle kalvinisti i luterovci. Čovjek se pred Bogom može opravdati vjerom. Djelo ne postoji drugačije već kao instrumentalizacija vjere. Sama djela ne mogu opravdati čovjeka ukoliko nijesu utemeljena na vjeri. Na Hristovu milost čovjek vjerom može dati odgovor. Dva osnovna postulata hrišćanstva: ljubav prema Bogu i nada u izbavljenje zasnivaju se na vjeri. Djelo je vidljivi oblik slavljenja Boga. Dobra djela su posljedica ispravnog vjerovanja.
Osobitu važnost za hrišćanske crkve imaju Svete tajne. I u tom pogledu postoje značajne razlike. Katolici i pravoslavni uvažavaju sedam Svetih tajni. Kalvinisti i luterovci samo dvije: Svetu tajnu krštenja i euharistiju. Svete tajne su znakovi koji pomažu čovjeku da lakše pronađe put Spasenja i zasluži Božju milost. Njih je ustanovio Isus Hristos. U pravoslavnoj, kao i u drugim hrišćanskim crkvama čin krštenja ima osobitu vrijednost među Svetim tajnama. Krštenje vrši sveštenik vodom uz prizivanje Svetoga Trojstva i ono duhovno preporodi čovjeka. Sveta tajna miropomazanja nerazdvojna je od tajne krštenja. Miropomazani stiče snagu za obavljanje odgovornih poslova. Čuvar je hrišćanske vjere i njenih vrlina. Euharistija je jedan od najvažnijih znakova za istinu vjere. To je tajna sjedinjenja. Hristos je realno prisutan u obliku hljeba i vina kojim se vrši pričešćivanje vjernika, da bi obnovio svoju žrtvu na krstu, ljudima je dao svoje tijelo i krv za hranu. Pravoslavci smatraju da Hristos biva preobražen u pričesni hljeb i vino. Katolici da je Hristos i tjelesno prisutan u euharistiji. Hljeb i vino postoje samo prividno (transupstancijacija). Sljedbenici Luterove crkve smatraju da je Hristos u euharistiji realno prisutan ali odvojeno od hljeba i vina (konsupstancija). Kalvinisti tumače da Hristos samo duhovno prisustvuje u euharistiji. U pravoslavnoj crkvi euharistija ima poseban značaj. Njome se obnavlja čitava istorija čovjekova Spasenja. Svete tajne: pokajanja, braka, jeloosveštenja, rukopolaganje sveštenika, imaju značaj samo u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi. U pogledu izvora vjere, za pripadnike pravoslavne religije, bitna je tradicija. Posebnu ulogu u tradiciji igra kult i ličnost Bogorodice. Ona je ujedno majka Logosa. Od izvora tradicije najvažnije je Sveto pismo, učenje crkvenih otaca i odluke sedam prvih vaseljenskih sabora. Katolici se takođe oslanjaju na tradiciju Svetog pisma, crkvene oce i dvadeset jedan ekumenski sabor. Tradicija je za obje crkve nepisana riječ Boga preuzeta od svetih apostola i data crkvi na čuvanje. Djela crkvenih otaca čuvaju tradiciju, u stvari riječ i misao samoga Boga. Sveti spisi su urađeni pod neposrednim uticajem Svetog Duha, inspiracijom. Crkva ih kao takve kanonizuje. Za luterovce i kalviniste jedini izvor vjere je Sveto pismo. Odbacuju tradiciju svetih spisa koji su naknadno kanonizovani. Kalvinisti posebno ističu značaj predestinacije u kojoj se izražava neograničena milost i moć Boga.
Kao što se vidi razlike među hrišćanskim konfesijama, mada značajne sa stanovišta praktičnog djelovanja, nijesu suštinske u pogledu samog načela, izvora i smisla vjere. Čak i one suprotnosti čisto dogmatskog karaktera, kao što je pitanje Svete Trojičnosti ne čine nepremostivu prepreku za jedinstvo hrišćanskog pogleda na svijet. Osnovu hrišćanskog ekumenizma predstavlja vjera u jednog vanvremenog izvanprostornog Boga koji je stvorio svijet i sve što u njemu postoji. Bog je za sve hrišćanske crkve personalan, dakle živ, ljudima shvatljiv i činom ljubavi prisutan u svim njihovim radnjama. Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, održava sve što u njemu postoji, upravlja ljudima i prirodom pomoću Svetog Proviđenja. Isus je sin Božji, ovaploćeni Logos u liku čovjeka. Preko Isusa su Bog i čovjek sjedinjeni u Logosu. U Isusu je sjedinjena božanska i ljudska priroda. Hrist je Bog u liku čovjeka. Ekumenizam svih hrišćanskih crkava je nesumnjiv, bar u pogledu najbitnijih pitanja vjere. Ni brojne hrišćanske sekte bitnije ne odstupaju od izvora primarnih svetih spisa i evanđelske istine.

OSTALE MONOTEISTIÄŒKE RELIGIJE

Više od četrdeset godina kako se bavim ontologijom, logikom i etikom, promišljam samo jedno pitanje, odnos čovjeka i Boga. Prošao sam mnoge intelektualne zamke koje vrebaju misao u njenom naporu da odgonetnete svijet. Rađala se sumnja, neizbježni satelit misli. No sažimajući svoja unutarnja i spoljnja iskustva definitivno sam se utvrdio u onoj vrsti Istine koja je čovjekovim mogućnostima dostupna i koja po meni glasi: Istorija čovječanstva je istorija njegove religioznosti. Duhovne oblasti, prije svega, filozofija i umjetnost, koje za svoj predmet nemaju u vidu odnos Boga i čovjeka nemaju nikakvog predmeta niti odnosa, dakle ne postoje.
Čovjek je od najranijih vremena režući od drveta ili kamena svoje božanstvo uspijevao da uspostavi vezu sa transcendentnim bićem Boga. Najprije primitivno i nesigurno da bi razvojem svojih duhovnih sila artikulisao ovaj odnos u formi monoteističkih religija. Nezavisno od činjenice što sam pripadnik hrišćanske kulture, duboko sam opredijeljen u uvjerenju da je svjetlost hrišćanske istine najprisnija artikulacija odnosa između Boga i čovjeka.
Sa velikim uvažavanjem gledam na sve druge monoteističke religije, kao i na rezultate filozofske misli ili pokušaje umjetničkog oblikovanja svijeta, ali naročito u onom dijelu gdje se ovi rezultati poklapaju, prepliću i dodiruju sa hrišćanskim pogledom na svijet.
Nije opravdano izgubiti iz vida da je religija Jevreja– judaizam udarila temelje hrišćanskom učenju i odredila njegove duhovne tokove. Mojsijevo petoknjižje (Pentateuh) predstavlja korijen hrišćanske misli i čini neophodnu pripremu za nastanak Novog zavjeta. Tora sadrži suštinu Mojsijeve vjere i neophodnu religioznu tradiciju iz čijih je monoteističkih osnova rođena hrišćanska nauka. „Čuj, Izraele, Gospod Bog naš je jedini Gospod; I ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Peta knjiga Mojsijeva, VI, 4–5). U okviru Dekaloga, odnosno deset Božjih zapovijesti koje se nalaze u Tori, obuhvaćena su sva glavna pravila hrišćanskog morala. Na Sinaju Gospod je otkrio Mojsiju dužnosti čovjekove prema Bogu i ljudima. I bez obzira što je judaizam u svom razvoju otišao drugačijim smjerom, u hrišćanskoj tradiciji ostale su i sačuvane njegove glavne vrijednosti: vjera u jednoga Boga, bestjelesnog, duhovnog Stvoritelja svega što jeste. Spisima sadržanim u Tori, koji potiču od Mojsija, pripada čast što je Božji zakon saopšten jezikom koji je postao razumljiv čovjeku. Tora je čovjekov duh pripremila za dolazak Mesije, Spasitelja. Tamo je sadržana vjera u besmrtnost duše i čovjekovo uskrsnuće. Smrt je poražena idejom vječnoga života, nestala je razlika između znanja i Otkrovenja, Sveti Duh je govorio glasom istine kroz proroke.
Islamska, najmlađa od svih monoteističkih religija, ustanovljena od Muhameda, u svojim osnovama nastavlja judeo–hrišćansku tradiciju. Modifikuje njena načela pod vidom obnove. I u islamskom učenju prisutna su dva velika monoteistička načela: Stvaranje i Otkrovenje. Postoji jedan Bog stvoritelj svijeta iz ničega. Bog je vanvremeno, transcendentno i sveznajuće biće. Stvorio je svijet–prirodu, čovjeka i bestjelesne anđele iz radosti stvaranja i ličnog zadovoljstva. Otkrovenje je došlo preko Bogom odabranih, inspirisanih ljudi – proroka. Muhamed je posljednji prorok koji je Božansko Otkrovenje uspostavio u njegovom izvoru. Za pripadnike islamske religije postoji vječni život, Strašni sud (kijamet) na kome će biti svakome suđeno prema njegovim djelima. Svako snosi ličnu odgovornost na osnovu poštovanja vjere i vršenja moralnih propisa. Za muslimane postoji put čovjekova spasenja vjerom u načela islama. Najjednostavnije i ujedno najbitnije načelo vjere glasi: „Nema drugog Boga osim Alaha, a Muhamed je njegov prorok.” Čovjek mora osjećati zahvalnost prema svome tvorcu. Dužan je poštovati Stvoritelja i bezuslovno se potčinjavati njegovoj volji, sa svom strogošću uvažavati vjerske propise i zabrane. Više od judeo–hrišćanstva, islam insistira na jedinstvu vjere i države. U izvjesnom smislu islam predstavlja i temelj državne organizacije. Ostvarenje muslimanske zajednice koju je osnovao Muhamed, smatra se bitnim uslovom za ispunjenje islamskih načela. Istorija će se završiti vaskrsenjem svih mrtvih i Strašnim sudom. Modifikovano judeo–hrišćanstvo preko islama dalo je osnov jednoj velikoj civilizaciji, posebno na afričkom i azijskom kontinentu.
Vjere Dalekog istoka takođe nijesu mogle izbjeći ona presudna pitanja značajna za religiozni život ljudi u hrišćanskoj kulturi, iako su neke od njih, kao npr. konfučijanstvo više pledirale za etičke nego za teološke probleme postavši religijom, odnosno filozofijom elite. Budizam kao i taoizam ulaze u svijest masa posrednim spiritualnim putem i sredstvima psihološkog karaktera. Glavno načelo Tao, znači praosnovu svega ali i način spasenja i dostizanja besmrtnosti pomoću vjere. I dok izvorni budizam vidi mogućnost Spasenja od bola u ličnim naporima ukidanjem svijesti o sebi (Nirvana) modifikovano budističko učenje u kasnijem periodu uzima pripadnost Bogu kao isključivi razlog Spasenja. Učenje o reinkarnaciji pretpostavlja egzistenciju višeg duhovnog svijeta uprkos teološkoj neodređenosti Budinog učenja. Nirvanu svjetlosti moguće je za života ili posthumno ostvariti, tj. zadobiti oblikovanjem ličnih želja, individualnim voljnim naporom u smislu lišavanja strasti i potreba. Zadobijanje nirvane utvrđuje vjernika u prednost asketskog modela. Bol koji u nama proizvodi nestalno i promjenljivo svjetsko ustrojstvo moguće je, po budističkom učenju, savladati unutarnjim psihičkim naporima u smislu ličnog odricanja, poništenja ličnosti, individualnosti. Ličnost je za Budu prolazna fenomenološka kategorija, dok bol i praznina čine najviši stepen realnosti. Spasenje donosi duševna vježba koja ukida personalitet. Budizam kida vezu sa učenjem koje je izraženo u Upanišadama, gdje je vjerovanje u Vrhovno načelo i postajanje individualne duše, principijelno izraženo. I pored svoje spiritualnosti, budizam ne dostiže savršenstvo i punoću klasičnih monoteističkih religija.
HRIŠĆANSTVO PREMA FILOZOFSKIM
PRAVCIMA STAROG SVIJETA

Za sve hrišćanske crkve vjera, nada i ljubav čine osnovne teološke vrline. Predmet svih vrlina je Bog. Njihov smisao i cilj, takođe je u Bogu. Prema djelu Boga čovjek uspostavlja odnos pomoću moralnih vrlina: mudrosti, pravednosti, umjerenosti itd. Moralne vrline u antropološkom smislu i teološke vrline u transcendentnom pogledu odgovaraju redu stvari koji je prvobitno od Boga stvoren. Djelujući u okviru hrišćanskih vrlina čovjek zadobija Božju milost. Milost je dar Boga čovjeku. Pomoću milosti postiže se ozarenje uma i snaga volje. Ona je neodvojiva od duševnih sila i slobodne odluke. Milost se može uvećavati dobrim djelima i umanjiti rđavim. Natprirodne osobine mogu se zadobiti isključivo Božjom milošću na temelju pravednih djela i duševnih vrlina. Hrišćani vjeruju u iskupljenje grijeha. Isus je stradao na krstu da bi iskupio grijehe svih ljudi. Čovjek je zadobio Božju milost činom Hristovog stradanja. Poslije smrti nastaje vječni život u kome se polažu računi za djela u ovome životu. Čovjekov duh je vječan, samo se tjelesno umire. Učenje o bezgrešnom začeću Hrista ima na umu da se čovjek rađa prvenstveno kao duhovno biće predodređeno za vječni život i da je tjelesnost privremena. Bog uzdiže do pune slave one koje je opravdao ukazujući im Milost na taj način. U tome se manje ili više slažu sve hrišćanske konfesije, pa čak i sekte. Što se tiče hrišćanskih sekti, kod nekih preovlađuje misticizam kao na primjer kod kvijetista. Jansenizam se više od drugih posvetio problemu čovjekove slobodne volje, pribavljanju milosti Božje i blagodeti slobodnom odlukom. Anglikanska crkva uglavnom se kreće između katoličkih i protestantskih shvatanja.
Hrišćanska religija ne stoji u opreci sa mnogim idejama paganskih filozofa i mislilaca. Duhovni razvoj čovječanstva predstavlja kontinuitet. Vrijednosti jednog pogleda na svijet ne isključuju elemente tih istih vrijednosti unutar drugačijeg sistema. Jevrejska religiozna tradicija i grčka filozofija, svaka na svoj način utrle su put svjetlosti hrišćanske misli. Od antičkih filozofa prvi je možda Sokrat bio ispunjen čvrstom vjerom u jednoga svemoćnog Boga stvoritelja. Prisustvo božanstva u nama izraženo je Sokratovom vjerom u snagu i smisao unutrašnjeg duhovnog sklada: volje, osjećanja i razuma. Sokrat je istinski sebe smatrao od Boga nadahnutim čovjekom. „Daimonion” je unutarnji princip koji dovodi u saglasnost znanje i vrline (Vrlina je znanje) na osnovu prisustva Božanskog zakona u svakom čovjeku. Šta više „Daimonion” je vjerovatno sam taj zakon. Po Sokratu, znanje nije spoljnje iskustvo, već proističe iz unutarnjeg samosagledavanja na osnovu inspiracije. Zahtjev „upoznaj samoga sebe” dolazi iz dubina Božanskog glasa u čovjeku. U tom pogledu još je radikalniji daroviti Sokratov učenik Platon. Za Platona postoji Demijurg, stvoritelj, univerzalni graditelj svega. Svijet i sve stvari u njemu stvorio je Bog imajući uzor u vječnim idejama. Riječ je o jednoj racionalnoj shemi stvaranja ustanovljenoj prema matematičkim principima. Bog je prvi geometar, učio je Platon. Duša je besmrtna. Oslobođenjem duše od tijela, postiže se jedinstvo sa svjetskom dušom. Načelo sveg bića je „ideja dobra”. Ona je istovremeno i načelo saznanja. Surogati i miješane ideje dobra su: istina, mjera i ljepota. Čulno saznanje nije valjano i samo neposredno gledanje intuicijom otkriva ideju dobra. Poznavanje ove ideje je najviša nauka.
U vrijeme kada je prost narod vjerovao u mnoga božanstva, antički mislioci osvjetljavaju i uvode princip vanvremenog trnscendentnog Boga, pa čak imenuju i dužnosti za praktičan život, koje se iz tog principa daju izvesti. Aristotel je filozofskom metodom došao do uvjerenja da materijalni svijet ne može samoga sebe prouzrokovati, niti pokrenuti. Prvi zahtjev da nešto uopšte postoji jeste težnja za oblikom (sveprisutna forma). Forma je sam duh, čista misao koja djela i bez koje je materija pasivna i neproduktivna. Pored toga postoji nepokretni pokretač, prvi uzrok svega. To je misao o misli (formi) vječno istovjetna samoj sebi. Materijalni, finalni i formalni uzrok uzrokovani su vječnom prirodom transcendentnog Boga, odnosno nepočetnog i nepokretnog prvog pokretača. Duša je forma, entelehija organizovanog tijela. Da bi se čovjek približio Bogu neophodna je spekulativna vrlina. Ona je data samo izabranima koji posjeduju znanje o smislu znanja. Ostale vrline čiji je osnov mjera (etičke i dianoetičke) služe ljudima u praktičnom djelovanju.
Za stoičare je čovjekov um samo djelić Božanskog uma. Čovjek zajedno sa drugim ljudima i Bogom čini jedinstvo umnih bića. Budući da je čovjekov um iste prirode kao i Božanski, čovjek slobodno odlučuje i upravlja svojim aktivnostima. Najveća vrijednost koju mudrac postiže je savršenstvo vladanja svojim željama, strastima i potrebama. Svrha čovjekova života je djelovanje u skladu sa prirodom, tačnije u skladu sa samim sobom i božanskim porijeklom svoga uma. Oslobođen strasti, pohlepe, zadovoljstva, mudrac se uzdiže do lične čestitosti i vrline.
Na prelazu između antičke racionalne kosmogonije i hrišćanske teologije stoje novoplatoničari. Sljedbenici Platona nastoje da oslobode njegove dijaloge hladnih elemenata matematičkog mišljenja, unoseći intuiciju, mistiku i Otkrovenje. U tome se posebno ističe Plotin iz Egipta i njegovi učenici. Pod uticajem filozofije Istoka razvija se neka vrsta mistične teologije sa osloncem na Platona, približavajući ga stilu dogmatičara i jeziku Otkrovenja. Novoplatoničari strogo razlikuju čulno od nadčulnog, inteligibilnog svijeta. Čovjek se penje do ideje dobra. Vječni princip jednog može se upoznati samo kroz inteligibilni svijet. Prvo, tj. ono Jedno iznad je svake Suštine. Njega nije moguće razumom definisati. Svijet nije stvoren već je proistekao iz Boga emanacijom, uči Plotin. Stvari su nastale isijavanjem iz Suštine Boga, stoga je čitava priroda obogotvorena. Inteligibilni svijet je prva realnost. Svjetska duša povezuje sve materijalne čestice. Cjelinu Božanskih realiteta čine tri hipostaze: jedno – um – duša. Proviđenje je osnov svemu na taj način što se sve stvari izlivaju ili emaniraju iz Boga poput svjetlosti koju isijava izvjestan prirodni izvor. Postoje obratna kretanja, konverzija, povratak Bogu prema utvrđenom redoslijedu. Intuicijom čovjek sagledava Boga, nastoji da mu se približi. Neoplatoničari se približavaju ideji hrišćanskog Otkrovenja, mada među njima ostaju značajne razlike.
U odnosu na kosmogoniju antičkih filozofa, hrišćanska teologija unosi bitno nove elemente. U hrišćanskoj teodiceji, svijet nije proizvod slijepe nužnosti već je nastao slobodnom odlukom Tvorca iz ljubavi prema svome djelu. Čovjekov pad nije degradacija, već posljedica pogrešno upotrijebljenje slobodne volje i svjesno učinjenog grijeha od strane prvih ljudi. Odvajanje čovjeka od Boga i povratak Bogu ne može se tumačiti mehaničkom shemom stoičara po kojoj je čovjekova duša čestica božanskog ognja, kome će se ponovo vratiti. Ovaj postupak posredovan je Božanskom prirodom Hrista koji je otjelovljena Božja riječ, logos. Najzad, kao što postoji slobodno učinjeni grijeh, postoji i Spasenje, način da se čovjek opravda pred Bogom, usvajanjem ličnosti Hrista i prihvatanjem njegovog posredovanja. Platonova matematička konstrukcija Boga ne odgovara hrišćanskom Bogu ljubavi čija se naklonost rasprostire na sva bića, čak i na mrtve stvari. Umjesto boga stoičara (Seneka i Aurelije) koji je vječni opšti Logos, hrišćanske predstave inaugurišu Boga čija toplina ne prelazi mjeru čovjekove izdržljivosti, niti se može identifikovati sa vječnom vatrom stoičara. Antička kosmogonija postala je dobrim dijelom svojina hrišćanske misli, naročito kod srednjovjekovnih teologa, ali je tamo stekla sasvim novi kvalitet. Racionalne sheme filozofskog Boga zamijenjene su personalnim živim Bogom posredovanim od Bogočovjeka. Svijet koji je započeo Božjim stvaranjem iz ničega nije bio više privilegija filozofa, već dar religioznog uma koji je uzdigao dostojanstvo i duhovnost svakog čovjeka. Otjelovljeni Logos – Hristos, iskupio je čovjekov pad pred Bogom, uklanjajući svaku distancu između Stvoritelja i Njegova djela.

RELIGIOZNI I FILOZOFSKI DOŽIVLJAJ BOGA

Sav duhovni posjed čovjekov jeste Bog i sopstveno viđenje Boga, dakle odnos prema Bogu. Sva svoja djelovanja, razloge i motive za lično ponašanje čovjek uobličava prema rodonačelniku svega bivstva prema personalnom Stvoritelju svijeta. To nije odnos dva konačna bića makar i nejednakog uticaja. Ovo je odnos posljedice prema uzroku, postojećeg prema aktu Postanja, ograničenog prema bezgraničnom, vremenog prema bezvremenom. Ne nalazimo ni jedno veliko djelo filozofije ili umjetnosti a da prema specifičnoj tradiciji neke posebne kulture nije izazvano inspiracijom i htjenjem da upozna Boga. Ne postoji ni jedna valjana misao a da nije nastala iz nastrojenja čovjekovog uma da uspostavi i definiše svoj odnos prema Bogu. Ne egzistira ni jedna tradicija ni kultura u svijetu koja isključuje vezu Boga i čovjeka. Najzad nema čovjeka (osim u patološkim slučajevima) koji svoje želje, misli i praktično djelovanje ne formira zavisno od načina prihvatanja Boga. Ono što je izdvojilo čovjekovu vrstu, njena diferentia specifica, iz okruženja drugih živih bića, jeste sposobnost da sredstvima duha uspostavi vezu sa prapočetkom i pranačelom svega bivstvujućeg, prvim uzrokom, dakle Bogom. Svoje dostojanstvo i legitimitet umne tvari čovjek je stekao sposobnošću da misli, živi i prema svojoj predstavi umjetnički, religijski ili filozofski uobliči biće Boga. Stoga je razumljivo što je način ovoga doživljaja bio različit a često čak i suprotan, u okviru raznih kultura. O tome doživljaju odlučivao je stepen duhovne zrelosti neke populacije: tradicija, geografska lokacija i kulturno–istorijska matrica. Ali nepobitno je da se nijedan segment ljudske rase, ma koliko bio ometen u razvoju ili kulturno izolovan od drugih, nije formirao izvan doživljaja Boga i zamisli koje se odnose na njegove atribute. Kultni doživljaj Boga mogao je biti različit. Primitivni i civilizovani ljudi nijesu mogli imati u istoj mjeri artikulisan odnos prema ovoj temi, ali sam doživljaj je bio nezaobilazan; živ, jasan i nepobitan.
Čovjek je prilazio Bogu na tri moguća načina: saznajno, vjerom i neposrednim životom, saživljavanjem u Bogu i sa Bogom. Ova tri načina ma koliko bila različita ne isključuju jedan drugog, čak mjerodavno pretpostavljaju. Riječ je o modalitetu doživljaja Boga, a ne i negaciji uzajamnosti Boga i čovjeka. Gnoseološki pristup Bogu pripada ograničenom broju ljudi filozofskog uma, a dijelom i teološkog obrazovanja. U njemu se ispoljava čovjekov napor da mislima dokuči Boga i precizno sredstvima logike definiše njegovo biće i odredi njegove atribute. To je potreba iste vrste koja se javlja pri saznanju ma koje prirodne činjenice. Čovjek nastoji da definiše svaku pojavu i odnos, prema tome i put prema Bogu iz ugla saznanja koje pruža iskustvo. Uz puno uvažavanje racionalnih sudova o biću Boga, čini se da ovaj način nije dao željene rezultate. Još kod Platona su se javile antinomije u pogledu mogućnosti da saznajnim putem odredi Boga. Brojni pristupi ovom pitanju dali su disperzirane odgovore koji neminovno obeshrabruju. Saznati Boga nije isto što i definisati neku konkretnu stvar ili dati odgovor na neko praktično pitanje. Bog je najdublji razlog egzistencije, razlog svih razloga i pojam nad pojmovima. To je ono prvo odakle je sijevnula svjetlost Postanja i zbog toga ne podliježe mjeri logičkog suda, ali pokušaji logičkog saznanja Boga nijesu bespredmetni ni u naše vrijeme. I danas kao i u prošlosti čovjek koristi sva umna svojstva i duhovne moći da upozna Boga i da mu se približi. Put logičkog razumijevanja je samo jedna od tih mogućnosti, ali svakako ne i najbolja.
Saznati Boga da bi se u njega povjerovalo u osnovi je rizičan, mada plemenit način. Iz nesavršena čovjekova uma nije moguće odrediti prirodu vječnosti niti principe koji idu uz predstavu savršenstva. Za vjeru, to je put velikih iskušenja. Otuda i gnoseološki rezultati u pitanjima Božje egzistencije stoje na nesigurnim nogama. Kant je stavio oštru granicu koja razdvaja čovjekova iskustva od „stvari po sebi”. Čak i slavni Anselemov ontološki dokaz Boga, poslije Kanta, izgubio je čar privlačnosti. Stoga odrediti Božje postojanje sa stanovišta razuma nije sasvim moguće. Svaki se takav pokušaj završi u antinomijama i to neminovno. Čovjekov razum je tako udešen da o suštini svjetskog bića ne može izreći nijedan sud, a da istovremeno ne prizna ispravnost njegove opozicije. Iz tačke posmatranja nesavršenog i ograničenog razuma nije moguće razumjeti savršenstvo, još manje odrediti njegov smisao i način bivstvovanja. Bog ne može biti predmet razumijevanja, već samo praktične vjere, učio je Kant. Kosmološki i psihološki dokazi Božjeg postojanja, takođe nijesu valjani, pošto iz prirode logičkog uma nije moguće doseći ono što umu, kao unutrašnja mogućnost a priori ne pripada. Čovjek nije stvoren da bi razumio Boga, što nipošto ne dokazuje neegzistenciju Boga. Iz činjenice da su filozofski nastrojeni teolozi srednjeg vijeka i kasnije filozofi sistematičari tražili Boga sredstvima mišljenja, rodile su se mnoge oprečne ideje čija su neposredna posljedica agnosticizam, skepticizam, pa i ateizam. Pojava ateista među mislećim ljudima posebno je teško objašnjiva činjenica, osim izvjesnim gnoseološkim obeshrabrenjem i uzaludnim pokušajima da riješe problem odnosa Boga i čovjeka. Značajni ateisti evropske kulture: Holbah, Lametri, Bihner, Hekel, Niče, Šopenhauer, Fojerbah, Štraus i drugi svoj nihilistički odnos prema Bogu svakako duguju pokušajima racionalnog prilaza ovoj temi. Sličan je slučaj i sa panteistima. Samo diskurzivnom razumu pripada identifikacija Boga sa prirodom i njenim procesima. Istakavši princip da je Bog priroda Đordano Bruno je pokazao da mu je svojstveno samo diskurzivno mišljenje o Bogu. Slijede ga veliki evropski mislioci i filozofi: Spinoza, Hegel, Herder, Šeling, Gete i drugi. Diskurzivnom pristupu suštini Boga ne mogu umaći: Aristotel, Dekart, pa čak ni Lajbnic, uprkos nastojanju da Bogu pripišu autonomne i natprirodne osobine.
Upoznavanje Boga spekulativnim ili češće diskurzivnim putem, mada je veoma značajno za razvoj civilizacije, nije uvijek povezano sa vjerom u Boga. Sredstvima čistog razuma, Boga možemo dokazivati, štaviše lično se uvjeriti u neminovnost njegove egzistencije, stvarnost početka svih početaka, praizvora i prauzroka svega. Iz tog načina slijedi izvjesna teorijska mogućnost prihvatanja i priznavanja fakta Božje egzistencije, ali ne uvijek ni po svaku cijenu vjera u natprirodnog Stvoritelja prirode i ljudi u njoj. Teorijsko saznanje Boga ne dotiče se bezuslovno i nužnim načinom našeg praktičnog moralnog djelovanja, praktične vjere koja znači postavljanje u živi odnos prema predmetu saznanja. Filozofski shvaćeni Bog: teistički, panteistički, deistički ili na bilo koji drugi način svakako pripada prosvijećenom, ali ne i prosvijetljenom umu. Bog je ovdje princip logičkog zaključivanja kao i bilo koja druga prirodna pojava. Time ne umanjujem značaj pa čak ni potrebu ovakvog načina mišljenja. Bogu je nužno pristupiti svim svojim bićem, svom dušom svojom, prema tome i razumom. Ali nije dovoljno da bi se tako apsolvirala ova prva i poslednja čovjekova tema, alfa i omega svega što jeste. Čak i kada bi ovaj način koristio nekolicini probranih umova, to ne bi u svakom slučaju bilo od vrijednosti ljudima kojima je stran diskurzivni ili filozofski put saznanja. Ovim ne želim obnavljati stari srednjovjekovni princip i spor o primatu vjere nad razumom. Uopšte nije riječ ni o kakvom primatu već o uspostavljanju odnosa između Boga i čovjeka načinom kojim bi ovaj odnos značio egzistencijalnu puninu neophodnu u prvom redu čovjeku. Stoga mi se čini ispravnim stav da je vjera u Boga bitnija za normalan život ljudi od filozofskog razumijevanja Boga i logičkih dokaza njegove egzistencije. Ne sporeći ni u kom slučaju kulturni značaj ovoga čina, racionalno otvaranje dilema nije porazno za vjeru, već za čovjeka koji na ovaj način može izgubiti vjeru. Bog bez ljudi svakako može bivstvovati u svome svetom savršenstvu, ali čovjek bez Boga nikako. Stoga je neposredna vjera stečena Otkrovenjem i na temelju svjedočanstava i tradicije pravi način da se čovjek približi Bogu da ga prizna i prepozna njegova svojstva u svome duhu. Jedino na ovaj način Bog postaje shvatljiv i ako ne sasvim razumljiv čovjeku. Vjera je shvatljivost kojoj nije neophodan put silogističkog zaključivanja da bi razumjela svoj predmet. Struktura silogizma je samo jedna mogućnost, koja se više odnosi na istraživanja predmeta iskustva. Ali pokušaji da se pomoću ove strukture sazna razlog i osnov svih iskustava je savršeno besmislen. Bog je samome sebi dokaz, ukoliko izaziva odjek u čovjekovoj duši. S tog stanovišta i vjera u Boga može biti spoljni odnos koji se ne temelji na duhovnom prisustvu Boga u čovjeku. Zato je više od same vjere u Boga, život čovjekov u Bogu, za koji je vjera conditio sine ljua non. Sama vjera čini se nije sasvim dovoljna da izrazi jačinu i dubinu ovog odnosa. Imati vjeru u Boga još ne znači živjeti, djelovati i misliti u skladu sa Božjim namjerama, puninom njegova prisustva. Mnogi ljudi izgubili su dušu svoju iako vjernici, završavajući život relativno poročno.
Ali da bi se živjelo s Bogom i u Bogu neophodno je biti vjernik. Svaka vrlina bez vjere je mrtva. Sama vjera nije dokaz vrline, mada je njen neophodni uslov. I dok je vjera u Boga generalna odlika ljudske vrste, bez obzira na konkretni oblik ispoljavanja, jedan potpuni život u Bogu je sasvim individualan. Pripada samo rijetkima iz redova vjernika – podvižnicima, prorocima i svecima. Riječ je o ljudima naročite duhovnosti u kojima se na poseban način ispoljila milost Božja i koji vjerovatno služe Božjim planovima kao uzori među ljudima. Prosvijetljenost vjerom je osobiti dar Božje naklonosti i ovo treba razlikovati od običnog vjerovanja koje ponekad ne prelazi granicu religiozne tradicije. U vjerovanju i u kulturi vjerovanja postoje razne mogućnosti. One svakako zavise od načina vjerovanja predaka. Ali postoje izuzetni ljudi kojima se milost Božja ukazala sa više realiteta. Starozavjetni proroci pripadali su ovoj vrsti. Njihova svjedočenja nijesu bez važnosti ni za krajnje racionalni intelekt. Vjeru je najzad moguće kultivisati promišljanjem i kontemplativnom težnjom Bogu. Ako treba biti skeptičan prema diskurzivnom načinu mišljenja u vezi sa religioznim temama ne znači da razborito promišljanje Boga ne usavršava, tj. kultiviše naš odnos prema Bogu. Ovdje više nije riječ o dokazima, već o kulturi mišljenja, jednom posebnom načinu kojim se Bogu približavamo. U tom slučaju i razum kao i sve druge duhovne moći sudjeluje u doživljaju nadlične i natpojavne stvarnosti Stvoritelja, ali nema zadnju riječ.
RELIGIJA, FILOZOFIJA, UMJETNOST

Tri osnovne oblasti duhovnog života ljudi: religija, filozofija i umjetnost bave se gotovo istom temom. Kao profesionalni filozof odgovorno tvrdim da je filozofija bez ikakve stvarne vrijednosti, ukoliko nije metafizika, da je metafizika izvan filozofije, ako nije ontologija. Jedini stvarni problem metafizike, tj. ontologije jeste biće Boga, sa svim svojim konstitutivnim odlukama. Spekulirajući o biću (sein, õtre) metafizika se u stvari bavi bićem Boga i njegovim odredbama. Poimajući prvi uzrok postavlja pitanja determinizma i indeterminizma, besmrtnosti, slobodne volje, postojanosti moralnog zakona, itd. U domen ontologije spadaju sva glavna metafizička pitanja: supstancija, principi kosmogonije i atributi Boga. Obuhvata kosmogoniju i antropologiju sa svim svojim odredbama. Raspravu o vječnim metafizičkim istinama i problemima transcendentnog svijeta ne može izbjeći ni jedan rasni filozof – od Aristotela, Dekarta, Spinoze, Lajbnica, Volfa i Hegela do naših dana. Jedino je Kant činio izuzetak, ali ne osporavanjem metafizičkog bića Boga, već osporavanjem mogućnosti da um prekorači granice iskustva i dozna Boga. Kant je odbacio mogućnost metafizike kao nauke, prije svega iskustvene nauke, ali je lično stvorio sve teorijske pretpostavke za jednu pravu filozofiju, tj. metafiziku. Utvrdivši uslove saznanja a priori, najrazličitija kosmološka, psihološka i etička pitanja mogu se misliti u okvirima filozofske ontologije, ali samo kao mogućnosti koje zavise od uslova saznanja a priori.
Vrijednost metafizičkih sistema je upravo srazmjerna mogućnostima kojim oni definišu pojam svjetskoga bića iz koga se izvode svi drugi postulati od značaja za razumijevanje stvarnosti. Opšti princip bića, bitka, prauzroka, pranačela, prvobitne supstancije preveden na jezik teologije ima se razumjeti kao Bog i ništa drugo. Biće je drugo ime za Boga, izvedeno jezikom filozofske semantike. U tom svojstvu ontologija, odnosno metafizika, odnosno filozofija sa svim svojim kategorijalnim oblicima uma služi istom cilju kome i teologija. Filozofski Bog, tj. biće shvaćeno u okviru racionalnog sistema mišljenja ipak ne pruža uslove za punoću etičke egzistencije čovjeka. Ne uliva nadu u Spasenje, niti toplinom ispunjava život. Filozofski Bog (biće) je hladna refleksija koja se samo idealno dotiče egzistencijalnih vrijednosti. Ima se razumjeti više kao učeno sredstvo zadovoljenja interesa, ali ne i duše čovjekove. Filozofski Bog – biće, svodi čovjeka na konačnu egzistenciju, konačni modus (Spinoza). Iz središta čovjekove konačnosti, tj. njegove apsolutne smrtnosti rađa se uvjerenje u besmisao svega postojećeg. Ako duša nije vječna uzaludnost je naša jedina realnost. I najzad, filozofski Bog – biće ili supstancija jeste stvar usamljenih pojedinaca, koji se bave isključivo sopstvenim umovanjem. To shvatanje nikoga ne obavezuje osim filozofe autore sistema, njihove tumače i sljedbenike, odnosno određene pravce. Ali valjanost filozofskog promišljanja Boga nije moguće odricati. Ukoliko se suptilnom duhovnom analizom i snagama metafizičkog mišljenja dolazi do zajedničke oslone tačke svega što postoji i svih funkcija bivstvovanja bića Boga kojim je zajamčena naša sloboda i naša besmrtnost i odjekuje smisao onoga što činimo, ili smo propustili da učinimo; takav način svakako nije bez odgovarajućih civilizacijskih rezultata.
Ne želeći da svoje uvjerenje poistovjetim sa srednjovjekovnim shvatanjem, kako je filozofija „sluškinja” teologije (ancilla theologiae) ipak smatram da filozofski odnosno metafizički stavovi vrijede u mjeri u kojoj se odnose na realitet bića Boga, te ispituju korijen čovjeka i smisao njegovog bivstvovanja u odnosu na Boga. Filozofija je dakle moguća i potrebna, ali nikad kao takva koja gubi iz vida glavnu svrhu svega što jeste, osnov i zajednički uzrok stvarnosti. Sličan je problem i sa umjetnošću. Samo su ona umjetnička djela dostigla veličinu i trajno divljenje koja se odnose na prve principe bića, izražavaju njegove zakonitosti i opisno upućuju na sile i procese koji vladaju u svijetu. Heziodova Teogonija, Miltonov Izgubljeni raj, Mahabharata, Geteov Faust, Danteova Božanstvena komedija i dr. jasno ukazuju da je umjetnički čin povezan sa metafizičkim tajnama i problemima svijeta. Ova djela ne objašnjavaju već opisuju način kako je postao svijet, prikazuju sile i procese koji njime upravljaju i najzad ukazuju na njegovu krajnju ciljnost, svrhu. Za razliku od filozofa, umjetnik doživljava apsolutno biće Boga imaginacijom, intuicijom i izvanracionalnim sredstvima duha. Čini pokušaj da putem slike, simbola, riječi, zvuka, prizove apsolutni smisao stvari u kome dolaze do izražaja estetske sklonosti Tvorca. Ono što filozofija teži da dozna sredstvima diskurzivnog razuma, umjetnost – naročito ona koja se odnosi na glavne kosmogonijske epove, čini to putem neposrednih impresija koje preoblikuje u slike i doživljaje imaginacije. Ali prije svega sa ciljem da osvijetli estetski doživljaj Boga, stvaranjem konkretnih djela u okviru ideje lijepog, kao i da izrazi njihov metafizički realitet. Lijepo u umjetnosti je uglavnom isto što i uzvišeno. A uzvišeno je estetski doživljaj koji pobuđuje najviše divljenje, s tim što najviše divljenje pripada najbitnijem razlogu svjetskog bića, estetskom savršenstvu Boga i njegovoj naklonosti lijepom.
Ne samo estetski doživljaj apsoluta već i kriterijumi za estetsko vrednovanje umjetničkog čina imaju apsolutnu vrijednost i potiču sa izvora samog apsoluta, koji je na ovaj način svojstven čovjekovu duhu. Lijepo je dakle stvaralački doživljaj apsolutnog razloga i nadahnuto pretakanje tog doživljaja u sredstva umjetničke ekspresije, prije svega: riječ, pojam, zvuk, sliku, oblik itd. Lijepo je metafizika duha ograničena neposrednom impresijom na književno djelo, sliku, skulpturu, melodiju itd. Samo je metafizičko, tj. Božansko nadahnuće moglo dati maha čovjeku da sagradi Notr Dam ili katedralu u Ruanu, Bogorodičinu crkvu u Nirnbergu, monumentalne skulpture u slavu Hristova stradanja, freske i religiozno slikarstvo, odnosno muziku posvećenu duhovnim temama. Čak i laička nesakralna umjetnost koja prividno nije povezana sa metafizičkim temama nesvjesno ili svjesno slavi estetski ukus Stvoritelja, oličen u njegovu djelu i Zakonu. Stoga je umjetnost nasušna potreba čovjekova, kao oblik estetskog otkrića prirodne, tj. metafizičke ljepote u stvarima i kao način angažovanog uživanja u djelima Boga. Kao i filozofija i ova velika oblast duha pripada posebnom tipu čovjeka–stvaraoca inspirisanog metafizičkim realitetom svjetskog bića. S druge strane, u manjoj ili višoj mjeri svi ljudi uživaju u estetskim vrijednostima prirodnih pojava, načinu njihovog ispoljavanja i posebno načinu njihove umjetničke ekspresije. I kad se stvari razvrstaju i pojmovi dođu na svoje mjesto, preostaje da zaključimo – svaki čovjekov unutarnji duhovni napor, upravljen je najvećoj od svih tema, potrebi da se sagleda i doživi vaskoliki smisao apsoluta, da se čovjek približi apsolutnom biću i po mogućnosti sa njim sjedini.

REALITET VJEČNOG ŽIVOTA

Vjerujem u jednoga živog vječnog i sveprisutnog Boga, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, postojećeg i mogućeg, shvatljivog i neshvatljivog, onoga što je nužno i slučajno, što je bilo i što će biti, što se mijenja i što ostaje isto, te u svakom slučaju proističe iz njegove vječne prirode. Vjerujem u zajedničkog Oca neživog i živog svijeta, rodonačelnika čovjekove vrste, tvorca duha i materije, svih živih bića i zakona za sve oblasti stvarnosti.
Vjerujem u Vječnoga Duha po čijem je obrascu postala naša duša. Vjerujem u njenu vječnu prirodu i personalnu besmrtnost. Vjerujem da je Hristos istinski Sin Božji, otjelovljenje Njegovog Duha, prema riječi koju je ostavio i svojstvima svoje nauke. To je već sve poznato, reći će mojoj duši, unutrašnji skeptik. Zar ništa nema novo pod suncem posljednjih 20 vjekova. Ništa, odgovaram samom sebi! Vjekovi ne mogu izmijeniti ono što jeste prije i poslije vjekova. Uzalud si se bavio filozofijom, proučavao velike metafizičke sisteme, nastojao da zaokružiš lično razumijevanje svijeta, govori skeptik u meni. Uzalud, ako je riječ o vječnim istinama, ali mi je filozofija dala pravo i snagu da tu činjenicu priznam. Na dobitku sam! Svjestan sam da živim svoj tjelesni život jednom, samo jednom, neopozivo jednom i nikad više. Sa tom strašnom istinom „nikad više” suočavamo se svakoga novoga dana. Listajući čitulje nalazimo imena mnogih poznanika i prijatelja, ponekad najdražih za kojima bolno patimo. Odlaze naši bližnji – drugovi, prijatelji, saradnici sa posla, slučajni poznanici, odlaze svakim novim danom, odlaze neopozivo. Kuda odlaze, ne znamo. Prema vidljivom svjedočanstvu postaju zemni prah i zastrašujući skelet. Prema unutarnjem glasu Boga u nama sudimo drugačije. Otuda i dva različita odgovora. „Umro je” – kažemo, što će reći da se u preminulom ugasilo sve što je bilo njegovo. Kažemo i „preselio se u vječnost”, u značenju promjene boravišta. Istina prvog odgovora u svojoj strahoti upućuje na besmisao čitavog poretka. Istina drugog odgovora nudi svjetlost razumno organizovanog svijeta i nadanja koja to saznanje prati. Imam krupne razloge da vjerujem u ovo drugo. Stoga ovo „nikad više” uzimam samo uslovno u smislu nikad više onako i na onaj način. Nikad više nećemo ugledati lica umrlih prijatelja, bližnjih ili makar slučajnih prolaznika, svjetlost njihovih očiju, boju glasa, osmjeh i toplinu, čak ni mržnju njihovu nećemo opaziti osim u liku Vječnoga Duha. Preseliti se u vječnost ne znači promijeniti državu ili grad. To je promjena koja odista znači „nikad više”, ali samo nikad više onako i na onaj način. Svojim slavnim refrenom „nikad više” Edgar Alan Po zadobio je nepodijeljeno poštovanje čovječanstva. Otkrio je duši njenu najslabiju i najbolniju tačku.
Uzmemo li da je ovo „nikad više” naša konačnost, tjelesna smrt, kraj trajanja u fizičkom svojstvu; izvjesnost takve jačine kojoj nije potreban nijedan dodatni razlog, dužni smo priznati i sebe kao jedan fakticitet koji uviđa neophodnost sopstvenog kraja ili prestanak jednog načina trajanja. Ja implicite ovim priznajem sopstveni duševni život koji vodi moj um predviđanju smrti, iščeznuću, odnosno onom neizbježnom činu kojim se okončava jedan vid mojega bivstvovanja. Ali ja u tome predviđanju sasvim izvjesnog kraja, dakle sopstvene konačnosti vidim rad one duševne moći koja u taj račun ne ulazi. Čovjek ne prestaje postojati na isti način kao što nestaje vlat trave ili stvar za upotrebu. On radom i dejstvima duševnog života anticipira neminovnost propadljivosti svakog fizičkog svojstva, prema tome i sopstveni tjelesni kraj. S druge strane, duh neposredno uviđa nepropadljivost onog svojstva kome atomi i molekuli ne određuju supstancu. Misao koja nema ni brzine ni prostornosti, ni količine, niti materijalnog kvaliteta, a koja sve to bez napora obuhvata i savlađuje nužnim načinom pripada Vječnome Duhu na koga vrijeme i prostor ne utiču. Duhu koga nužnost i slučajnost ne dodiruju, niti ga kauzalitet prirodnih pojava obavezuje. Način na koji promišljam svijet i sebe sama u svijetu ne podliježe zakonu uzročnosti koji neumitno gospodari svim pojavama u vidljivome svijetu. Fizički svijet propada i obnavlja se, ali idejna slika svijeta formirana u nepropadljivom duhu, ne može propasti sa tim svijetom, budući da sa duhom čini cjelinu na koju uzročnost ne djeluje.
Ideja konačnog postojanja i smrt kao čin koji objektivizira konačnost ne stoje u odnosu stvari i nekog njenog svojstva, ne stoje ni u kakvom uzročnom odnosu. Ja mogu zamišljati, čak i predviđati sopstveni kraj prije ili kasnije, požurivati ga ili odgađati, ali sama moja konačnost od toga ne zavisi. Misao o smrti i njen fakticitet ne stoje u odnosu uzroka i posljedice. Misao je samo idealno konstatovanje neke posljedice bez uticaja na njenu izvjesnost. Predmet koji propada ne propada zbog toga što smo razumjeli nužnost njegove propadljivosti. Iz istih razloga misao o propadljivom predmetu konačnosti, ne znači da je i ta misao konačna i propadljiva. Svijest o načinu bivstvovanja ni u čemu ne zavisi od samog načina bivstvovanja. Razumijevanje konačnosti samo nije konačno. Duh kojim tvrdimo da smo smrtni, besmrtan je. Ideja tjelesnosti je sama bestjelesna, beskonačna i supstancijalna, dok je tjelesni stav bilo koje stvari konačan. Prestankom trajanja, iščeznućem predmeta moje misli ona nije prestala da postoji. Uspomene su najbolji čuvar predmeta u njihovom idealitetu. Pošto duh živi idealni a ne tjelesni život, sve što je tjelesno egzistira u duhu, načinom duha. Konačno, na taj i samo na taj način i tjelesno postaje beskonačno. Stoga zaključujem: čovjekov duh ne stoji u zavisnom odnosu od njegove konačnosti. Naša konačnost postaje beskonačna, ali kao idealni predmet našeg duha. Nadživjećemo sopstvenu smrt idealitetom duševnog života koji ukida konačnost.

JEDINSTVO DUŠEVNOG ŽIVOTA

Duša je besmrtna, ali šta je duša? Uprošćeno rečeno, radi istine, duša je sve što mislimo, osjećamo i hoćemo. Duša je duhovno jedinstvo mene sama od jednostavnog osjeta i percepcije do složenog značenja silogizma, od prostog refleksa na spoljnje draži do razvijene emocije za ličnosti i događaje, od nejasne težnje do zrele i promišljene odluke. Duša je jedinstvo svih psihičkih djelatnosti čovjeka i kao takva autonomna i nezavisna u svojoj aktivnosti. Inteligencija, volja, mašta, pažnja, emocije, sposobnost memoriranja i razumijevanja zapamćenog, vezanost, odbojnost, emocije manjeg ili većeg intenziteta, intuicija, telepatija, prekognicija, snovi i okultne sposobnosti – sve to pripada jedinstvenoj i autonomnoj duši i samo su različita imena za njene mogućnosti i funkcije. Naše tjelesne funkcije su u službi aktivne duše, a nikako obrnuto. Desetine milijardi neurona i stotine milijardi impulsa koji povezuju neurone funkcionišu skladno i solidarno zato što je skladan i jedinstven njihov nalogodavac – duša. Bez ovog jedinstvenog nalogodavca ne bi bio moguć svjesni subjekt, ne bi bilo samosvijesti koja određuje naš duhovni identitet. Ne bismo mogli trajati ni u našem fizičkom tjelesnom svojstvu. Duša kojom bi upravljali neuroni ličila bi na simfoniju koja bi zavisila od celuloidne trake ili kasete na kojoj se nalazi snimak. Oštećenjem trake nećemo čuti simfoniju, ali je zato simfonija vječna. Kasete i aparati, prijemnici, ploče, trake i bakarne žice samo su sredstva kojima se prenosi odgovarajuća duhovna poruka. To isto su nervne ćelije, mozak i ganglije za vječnu i nepromjenljivu dušu. Rad naših čulnih organa i moždane kore koja rezimira utiske je odista zadivljujući, ali to se postiže do izvjesnog nivoa i veoma osjetljivim aparatima u tehničkoj ili medicinskoj upotrebi. Ipak, nijedan od tih aparata ili materijala od kojih su sagrađeni, ma koliko visoko cijenili njihovu osjetljivost, ne može proizvesti ništa što bi imalo smisao, ako mu se taj smisao duhom čovjeka u prethodnom postupku ne ugradi ili se instrumenti ne osposobe za odgovarajuću recepciju. Naši prirodni senzori, čula, nervna vlakna i sabirni centri informacija u mozgu, u suštini imaju istu ulogu kao i mehanička pomagala, prijemnici, čuvari i prenosnici informacija, s tom razlikom što je njihov kontakt sa ciljnošću duše neposredan. Čula su, dakle, visoko organizovani instrumenti duše, njena realna veza sa spoljnim svijetom. Ona pribavljaju neophodne informacije iz kojih nedjeljiva duša gradi svoje unutrašnje idealne sadržaje snagom urođene i besmrtne duhovne moći. Ako bi nervni impulsi sami sobom organizovali stanje duha, oni ne bi bili u njegovoj službi, našom sviješću i savješću, emocijama i voljom, vladao bi neograničeni haos. A što to nije slučaj valja zahvaliti nedjeljivom i supstancijalnom karakteru duše, identitetu našeg duhovnog Ja i samosvijesti. Kome je stalo do očiglednog svjedočenja i dokaza o jedinstvu duše neka se upita može li misliti a da ne osjeća, moželi osjećati a da se pri tom nešto ne želi i pokazuje znak nekog htjenja; može li se htjeti, a da istovremeno ne sudimo o predmetu htjenja. Dakle, ne postoji nijedna duševna djelatnost sama po sebi. Sve što čini duhovni subjekt – jedno je, nedjeljivo i supstancijalno.

NEDJELJIVE FUNKCIJE DUŠEVNOG ŽIVOTA

Beskonačan broj podataka relativno izolovanih i primljenih posredstvom različitih čula iz spoljnjeg svijeta, pretvara se u naše senzacije. Radom duše ove izolovane senzacije postaju likovi opaženih predmeta, isključivo zahvaljujući sintetičkim sklonostima primarnog duhovnog života. Pretvaranje unutrašnjih likova predmeta (opažaja) u njihove idealne korelate (predstave) izvan uticaja primarnih senzacija, nezamislivo je bez usklađenog rada svih funkcija duše, što ukazuje na njenu nedjeljivost. Mogućnost vezivanja naših unutrašnih slika stvari asocijacijama po vremenu, prostoru, sličnosti i kontrastu, analognom poretku kakav izvan nas postoji ili pretpostavljamo da postoji, pripada isključivo supstancijalnoj i nedjeljivoj duši. Kad apstrakcijom zajedničkih odlika mnogih predstava dobijemo njihovo opšte svojstvo – pojam, na čemu se temelji svaka intelektualna radnja, ne možemo izbjeći uvjerenju da ovo spada u nadležnost integralne duševne strukture. I kad pojmove stvari i pojmove njihovih osobina dovedemo u odnos koji znači tvrdnju pripadanja ili nepripadanja (sud); kad smisao subjekta širimo predikatom, ili kad sužavamo njegovo značenje, ovu operaciju ne može izvesti sama moždana kora.
Ona je u najboljem slučaju kartoteka, banka potrebnih informacija, tj. materijala za aprehenziju i aktivnost duše. Kad iz dva suda (premise) neopozivom pravilnošću zaključivanja izvodimo treći sud, samosvjesnim izborom ovog postupka, to ne čine nervna vlakna i njihova svojstva, već je to naš autonomni izbor na temeljima samosvjesne duše. U najboljem slučaju nervna vlakna, čulni organi, djelovi i segmenti naborane moždane kore, svojim impulsima dostavljaju materijal neophodan misli i mišljenju, ali sami po sebi ne mogu proizvesti ni jedno od ovih. Nervni i čulni organi u službi su duše, a nije duša njihova funkcija. Aparati preko kojih stižu spoljnje poruke su pomagala i prenosioci ovih poruka a nikako njihovi svjesni autori.
Samo je autonomna duša u stanju da razdvaja i analizira idealne predmete saznanja, da razdvojene djelove sintetizuje u nove logičke cjeline sa preciznim značenjem za realni svijet i neposrednu praktičnu djelatnost. Samo nedjeljiva duševna supstanca, može imati moć apstrahovanja osobine od predmeta, svojstva od predstave, suštine od akcidentalnih stanja. I samo ta ista moć u stanju je da generališe ono što je kao izvjesno svojstvo stvari izdvojila i apstrahovala. Jedino autonomna, aktivna i samosvjesna duša može izvesti posebne stavove iz opštih (dedukcija) ili pak posebnosti u sistemu znanja dovesti do opštih i načelnih značenja (indukcija). Ta moć uočavanja razlika i sličnosti, moć koja upoređuje sadržaje svijesti u njihovom kvalitetu, diferenciranosti ili bliskosti može poticati samo od jedinstvene duhovne aktivnosti. Ona dovodi u vezu slično sa sličnim, upoređuje i razdvaja, da bi izvjesnim logičkim postupkom ustanovila nužna i važeća pravila za čitave serije pojava, odnosno njihove idealne korelate u našoj svijesti.
Jedino duša kontrolisana samosviješću našega Ja i svojim apsolutnim identitetom ima sposobnost da odredi kakvoću, svojstva i značenja nečega, da definiše svaku pojavu odnosno pojam pomoću njegovog rodnog pojma i specifične vrsne razlike.
Samo integralna svijest o sadržajima svijesti može predstavljati samouobličavajuću snagu duše, sposobnu da obezbijedi pravilno shvatanje uzročnosti, nužnost nastajanja posljedice iz adekvatnih uzroka. Na ovoj autonomnoj mogućnosti duševnog života zasnivaju se svi procesi u mišljenju koji za dokaz (probatio) pretpostavljaju važnost argumenata; u zaključku istinitosti premisa, ili u matematičkim stavovima valjanost teorema. Naša moć da sjedinimo sadržaje mišljenja i uredimo ih po izvjesnom sistemu, sintetizujemo znanja i klasifikujemo ih prema njihovoj funkciji, nužnim načinom je jedinstvena. Samo unutarnje duhovno jedinstvo uslovljava da možemo uspostaviti pravilan odnos između kategorija i njima podređenih pojmova, sadržaja svijesti i njihovih objektivnih korelata. Mogućnost da apstraktnim pojmovima odredimo prostorne odnose kakvih nema u objektivnom svijetu, da zamislimo trostrane ili četvorostrane figure i ustanovimo veze među njihovim uglovima i stranama, pripada nedjeljivoj duši koja je u stanju da pomoću idealnih sadržaja kakvi su brojevi izrazi odnose koji objektivno ne postoje, ali koji takođe nijesu lišeni svoga objektiviteta i primjene.
Sposobnost da zadržimo i zaustavimo stečene utiske u svijesti, da ih djelimično ili sasvim obnovimo i aktiviramo kad za to postoje uslovi ili se steknu neophodni povodi, bila bi sasvim nezamisliva ako sve to nije podvrgnuto jedinstvenom radu duševnog života i funkcijama samosvjesnog intelekta. Misao daje mogućnost da se udaljimo u prošlost ili usmjerimo prema budućnosti. Na nju protok vremena ne može bitnije uticati. Stoga je moć predviđanja nedogođenog i sjećanja na ono što je nekada bilo rječit dokaz mogućeg prekoračenja temporalnih granica i istovremenog postojanja jedinstvenog i beskonačnog duhovnog supstrata. Ovo je svjedočanstvo o jedinstvu i besmrtnosti duše.
Jedino autonomna duhovna supstanca može misliti u kategorijama konačnog i bezgraničnog, istinitog i neistinitog, slučajnog i nužnog, mogućeg i stvarnog. Samo beskrajni duh poima beskrajnost postojanja. Besmrtna duša jedina među svim fenomenima može imati svoj pogled na vječnost i vječno trajanje. Ona transcendira sve što jeste i transcendencija je njen predmet, što ukazuje na njeno transcendentalno porijeklo. Ni jednoj drugoj formi života, osim čovjeka, nije dostupno reflektovanje transcendentnih vrijednosti. I ova lakoća kojom se duša kreće po beskrajnoj amplitudi vremena i prostora, a da se pri tom ne pokida njena unutrašnja struktura, ne izgubi racionalna veza među elementima i sadržajima svijesti, ima samo jedno rješenje – besmrtnost je njen korijen i u vječnosti je njena budućnost i porijeklo.

ARGUMENTI ZA AUTONOMIJU DUŠEVNOG ŽIVOTA

Snovi svjedoče o autonomnosti duševnog života. Sanjajući mi živimo veoma intenzivno, u nešto izmijenjenom i degradiranom vidu, imamo gotovo realan život. Imamo doživljaj samih sebe, naših poznanika i prijatelja, okolnosti u kojima svakodnevno djelujemo. Sanjamo i ono što ne postoji niti smo u iskustvu imali. S druge strane, putem različitih simbola, veoma ustaljenih mi dobijamo signal iz budućnosti u svojstvu predznaka ili predskazanja sa povoljnim ili nepovoljnim rješenjem. Obratimo li posebnu pažnju na snove, oni nas odista upozoravaju na ono što nas neposredno u budućnosti očekuje, doduše na jedan nedovoljno artikulisan i maglovit način. U tome se pokazuje jedno značajno svojstvo duše da u odsustvu spoljnih impresija koje karakterišu budno stanje iskaže vlastiti personalitet i imaginarne doživljaje podvede pod neku vrstu unutarnje samokontrole. Ovo dokazuje da je rad duše izvankauzalan, tj. ne mora se temeljiti na objektivnim utiscima. Ta činjenica svjedoči da duša ima sve odlike vječne entelehije, govoreći Aristotelovim jezikom.
Proročanstva, pogotovu ona najslavnija koja se odnose na starozavjetne proroke, takođe svjedoče o moći duše da pretekne vrijeme i prepozna događaje iz bliže odnosno daleke budućnosti. Prekognicija u snu ili budnom stanju ima isti ili sličan smisao, a sve se ipak svodi na jedno objašnjenje. Duša je vječna uz sva ograničenja kojima smo praćeni okvirima tjelesnog života, pritiskom prostora i vremena i kauzalnom uslovljenošću. Reći će se, proročanstva su individualna i ograničena na rijetke nadahnute pojedince. Ali mi isto tako znamo da nema nijednog čovjeka koji nije u ličnom iskustvu doživio izvjesni oblik prekognicije i telepatije, odnosno na neki način ekstra–senzorno savladao prostor i vrijeme, dobio signal koji predstavlja znak ili nagovještaj nečega što se čulima ne može opaziti.
U argumente koji služe dokazu jedinstvenog, a time i supstancijalnog rada duše, ubrajam moć uobrazilje ili sposobnost fantastičnog preoblikovanja postojećih sadržaja svijesti u nova iskustva, tj. ona koja nikada nijesmo stekli posredovanjem čula i realnog doživljaja. Na ovoj sposobnosti imaginacije zasnivaju se svi izmišljeni događaji u literaturi, slikarstvu, muzici i dr. koji sa svoje strane daju utisak realnosti, logičnosti i povezanosti. Smisao povezanosti nedogođenih, tj. fiktivnih doživljaja može se tumačiti samo sposobnošću duše za samokontrolu, koja je oličena u njenoj cjelovitosti i nedjeljivosti. Imaginacija je pravi medijum u kome bi moglo doći do potpunog haosa i raskida sadržaja svijesti pod uslovom da njima ne gospodari i istovremeno ih ne proizvodi i konstituiše razumna i samosvjesna duša. Tako se događa da upravo iz svojstava naše uobrazilje nastaju slavna umjetnička djela u slici, riječi, skulpturi ili muzičkoj umjetnosti. Novo, samoprodukovano fantastično iskustvo svijesti u oblastima kao što je umjetnost, pa čak i nauka, a da se pri tome ne degradira smisao realnog svijeta, više nego očigledno govori da duša posjeduje unutarnji uređaj prije svakog iskustva, sposobnost da primi u sebe svako iskustvo i da od njega napravi potpuno novi poredak. I taj novi poredak duša može da pretoči u osmišljeni izraz, riječ, ideju, sliku, poemu ili roman, matematički skup odnosno muzičku simfoniju. Mašta je, dakle, oruđe jedinstvene duševne moći, njena najsvrhovitija samoprodukcija kojom gradimo od nepostojećeg postojeće, od realnog, nerealno i pri tom ostajemo uvijek duševno isti, ne narušavajući sklad objektivnog poretka stvari.
Kad nas obuzme kajanje zbog učinjene pogreške prema bližnjima ili zbog propuštanja prilike da učinimo dobro djelo, te se osjećamo neprijatno i čak se javlja nelagodan bol kod čestitih ljudi, kažemo da nas to savjest peče, griža savjesti kako se to uobičajeno kaže. U stvari, ne peče nas savjest već duša osjeća moralnu nelagodnost, krivicu, kajanje, poniženost. Savjest je organ duše, kojim ona reguliše lični moral. To je glas Boga u duši, urođeni kriterijum moralnosti, a nikako instrumenat nervnog sistema. Kad nas savjest peče ili muči, nijedan nas organski dio ne boli. Boli nas upravo duša i to plaća samoispaštanjem, kajanjem. Savjest je savršen dokaz njene nezavisne i supstancijalne prirode. I kad smo u stanju da izvršimo izbor između dvije suprotne opcije, mi pokazujemo apsolutnu nezavisnost, bez obzira što se u mnogim prilikama povodimo za egzistencijalnim razlozima (motivima). U krajnjoj instanci čovjek je apsolutno slobodan. Mi smo slobodni svom svojom dušom, ne samo u izboru motiva djelatnosti već i u njihovu formiranju. Kontrolisano samoubistvo najjači je dokaz apsolutne čovjekove slobode, kojom duhovna ličnost ništi i nadilazi motive egzistencije. I asketizam to sa svoje strane dokazuje. Ukoliko je duša, odnosno volja kao njen izvršni organ apsolutno slobodna, ako je moguć izbor izvan egzistencijalnih razloga, ili tačnije uprkos njima, onda nije moguće sporiti njenu apsolutnu prirodu, apsolutni realitet i shodno tome nepropadljivost, tj. vječni život.
Kad čovjekov lični život protekne u relativnoj dosljednosti što se tiče izbora ponašanja, te možemo na osnovu prethodnog djelovanja predvidjeti nečije postupke u budućnosti i to s obzirom na pretpostavljene okolnosti, mi onda donosimo sud o karakteru određene osobe. U tom sudu rezimiramo moralno, tj. duševno jedinstvo ličnosti o kojoj sudimo. Ako duša koja upravlja izborom postupka ne bi bila jedinstvena i postojana, ne bi se moglo govoriti o nečijem karakteru. Ovim se računa i na mogućnost postojanosti u nepostojanim, tj. dvoličnim radnjama. Riječ je o tzv. lošem karakteru. U svakom slučaju radi se o tipiziranom moralnom ponašanju koje ne bi bilo moguće bez monolitnog duhovnog života. Čak i temperamenat i način ispoljavanja duševne žestine ili blagosti, emocionalnosti, odnosno konfliktnosti, izražava izvjesnu autonomnu crtu ličnosti. Kada govorimo o raznim temperamentima, mislimo na jedinstvo u načinu reagovanja konkretne individue i na dosljednost ponašanja koja zavisi od izvjesne konstitutivne duševne crte. Ovo ne bi bilo moguće ukoliko duša nije monolitna pa relativno ustaljeno reaguje na spoljnje uzroke. I kad hoćemo, želimo ili namjeravamo, odlučujemo, predviđamo i težimo da ostvarimo predviđeno, mi onda sudjelujemo svim duševnim snagama bez ostatka. U svakoj ličnoj volji, htjenju i težnji da ostvarimo neki zadatak, mi otkrivamo totalitet duševnog života: jedinstvo svijesti, misli, osjećanja i upravo učestvujemo cjelinom svog duhovnog habitusa.
Kad čeznemo za stvarima koje su nam nedostupne, patimo zbog gubitka voljene osobe, trpimo neuspjehe ili doživljavamo mučninu razočarenja; to izvjesno duša reaguje i boli, a ne nijedan tjelesni organ, ganglija ili moždana sfera. Samo duša može patiti, tijelo ne! Neuroni mogu dostaviti duši neprijatnu informaciju, ali oni izvjesno ne bole, niti imaju trpno svojstvo. Duša ne bi mogla patiti da nije supstancijalna, nedjeljiva i jedinstvena, a ne razbijena i prepuštena funkciji stotina milijardi nervnih vlakana i ćelija. Duhovni nemir i istinski bol duše pokazuje neophodnost cjelovitosti trpljenja a time i cjelovitost naše duhovne osobe.
Kada volimo ili mrzimo, kada smo veseli odnosno tužni, strahujemo ili smo hrabri, pripadamo ili se udaljavamo, zavidimo ili smo bezlobni, kada se ushićujemo ili smo potišteni, sujetni ili rasterećeni sujete, kada se žrtvujemo odnosno pravdamo izdajstvo, vjerujemo ili smo skeptici, kad smo tolerantni ili afektivno reagujemo; u svim slučajevima pokazujemo personalnu sklonost. Uvijek to činimo svim bićem svojim, jedinstvom duhovne ličnosti. Ni za jednu od naših sklonosti, emocionalno–intelektualnog ili voljnog tipa ne postoje posebni uslovi koji ne bi pripadali monolitnoj duši, tj. njenom duhovnom totalitetu. Opšti uslovi svih naših motiva i namjera ili čak udaljenja od namjere, pozitivnih ili negativnih emocija, čestitosti ili ogrešenja o čestitost, racionalnih ili iracionalnih sklonosti, zajednički su svima ljudima zato što im je ista duševna struktura. Fiziološku lokaciju duše nije moguće ustanoviti i pored brojnih eksperimentalnih pokušaja, jer ta lokacija u konkretnom smislu riječi ne postoji. Duša nema nigdje središte jer je vječna i spiritualna. Stoga su radost i patnja spiritualne a ne fiziološke činjenice, a time i čitav emocionalni, intelektualni i voljni čovjekov život.
O OPRAVDANOSTI RAZLIKOVANjA
SLOJEVA DUŠEVNOG ŽIVOTA

U psihološkoj literaturi mnogo se govori o slojevima duše. Mnogi razlikuju: podsvijest, predsvijest, svijest; zatim: nagonski, razumni i etički dio duše (id, ego, superego). Vršiti klasifikaciju duševnog života opravdano je u onoj mjeri u kojoj se misli na posebne funkcije jednog sistema ali samo uz uslov da pri ma kakvoj diobi duševnih aktivnosti imamo uvijek u vidu da se radi o istom sastavu, identitetu duhovne ličnosti koja je nosilac mnogih stanja psihe ili je sposobna da ih producira, a da se pri tome njena suština ne mijenja. Sasvim je prirodno da sve što duša a priori sadrži ne izlazi uvijek na svjetlost razuma, te se u tom smislu može govoriti o podsvijesti, predsvijesti i sl. S druge strane, normalno je da ono što duša anticipira ne pripada uvijek racionalnom sistemu mišljenja, već intuiciji. I bilo da je duša transcendentnog porijekla, ili da je u stanju da prodre u transcendenciju, neosporno je to jedinstven čin. Duša je veza između Boga i čovjeka na jedan kao i na drugi način, nosilac apriornih duhovnih mogućnosti, postoji kao težnja da se sjedini sa višim transcendentnim svijetom. U svakom slučaju, duša traži Boga znanjima intelektualnog ili intuitivnog tipa, emotivno ili diskurzivno. Ona ovim vrši svoju funkciju sadržanu u njenim apriornim nalozima i zahtjevima. Duši a priori pripada sve što čini njenu konstitutivnu moć logičkog mišljenja i etičkog ponašanja. Kategorije i zakoni mišljenja, vrijednosni sistem uopšte sa čijeg stanovišta određujemo zlo i dobro nerazdvojno su svojstvo duše. Sloboda izbora i moć upotrebe ličnih sklonosti prema umskoj proceduri temeljna su njena svojstva. Budući da naša jedinstvena duša prima enormnu količinu podataka posredstvom čulnih organa i pretače ih unutarnjom sposobnošću u nove duhovne tvorevine, slike i pojmove, govor i njegove stereotipije, ona time odista pokazuje jedan unutarnji identitet, koje nikakav materijal primljen iskustvom ne može dovesti u stanje konfuzije, s obzirom na njena neopoziva pravila, valjanosti i vječnu važnost ovih pravila. Jezik je eklatantno svjedočanstvo nedjeljivosti duševnog života. Iskazima slijedimo aktivnost duše u njenim cjelokupnim manifestacijama. Izražavamo različita stanja duha i imenujemo sadržaje svijesti riječima koje svojom povezanošću i strukturom upućuju na povezanost duhovnih procesa. U fenomenološkom smislu jezik artikuliše sva duhovna zbivanja. U pisanoj ili usmenoj formi naš govor slijedi zakonitosti duševnog života. Stoga su zakonitosti jezika na izvjestan način opšte i nužne, dakle iste za sve ljude, uprkos različitim jezicima. Kao što svi ljudi na zemlji bez izuzetka misle, sude i zaključuju na isti način, bezuslovno poštujući zakon identiteta, protivurječnosti, isključenja trećeg i dovoljnog razloga, tako i svi ljudi na svijetu pišu i govore u okviru standardnih nepromijenjenih lingvističkih shema jezika, temeljnih semantičkih pravila. Uostalom, prevođenje sa jednog jezika na drugi nezamislivo je bez postojanja jedinstvene lingvističke matrice i pravila po kojima se jezik obrazuje kao apriorna semantička shema mišljenja. Ako ja odjednom kontrolišem svoje mnogobrojne iskaze koji se odnose na veoma disparatna unutarnja stanja i veze među tim iskazima, ne ispuštajući iz vida svjesnu kontrolu onoga šta kažem i istovremeno onoga šta kaže moj sabesjednik – ova budna svijest o ukupnom smislu govorne komunikacije najjasnije je svjedočanstvo jedinstva duše i njenih mogućnosti. To je samosvjesna kontrola sopstvenog govora koja prevodi misli u riječi i istovremeno prepoznaje smisao tuđeg govora. Ta sposobnost da istovremeno dešifrujem logički smisao iskaza koji ja upotrebljavam i njemu suprotnog iskaza koji dolazi od sabesjednika, utvrđuje me u uvjerenju da je shema jezika i shema logičkog suđenja upravo ista apriorna sposobnost uma. Duh i jezik čine jedno, s tom razlikom što se jezik javlja kao fenomenološko sredstvo duha, njegovo obznanjivanje u svijetu pojava. Pisana riječ koja je u stanju da sačuva jedinstvo neke velike teme ili nekog unutarnjeg pogleda na svijet u okviru hiljada štampanih stranica i takođe na stotine ili hiljade opisanih događaja i situacija, rječito govori o supstancijalnoj prirodi uma koji uprkos brojnih, nekonzistentnih događaja u iskustvu ne gubi sposobnost za svjesnu kontrolu onoga što čini predmet naše svijesti i održavanje jednog logičkog kontinuiteta. Čitalac koji je u stanju da se upozna sa ogromnim materijalom nekog teksta i pri tome ne izgubi iz vida njegovu konzistentnost upravo dokazuje da posjeduje jedinstven umski uređaj, zajednički svima ljudima. Kriterijumi po kojima mislimo i sudimo i kriterijumi na osnovu kojih prepoznajemo loše i dobre radnje usađeni su u našu svijest snagom jednog neopozivog zakona, te ne zavise od stepena obrazovanja, pola ili rase. Činjenica da se međusobno možemo sporazumijevati u okviru bezbroj jezičkih i leksičkih struktura, na svom ili drugim jezicima, upadljivo je svjedočanstvo da je duhovni život koji može da obuhvati toliko heteronomnih sadržaja i pri tom ostane logički dosljedan sebi, jedinstven i da se ne može dijeliti na neka posebna polja ili područja. Gotovo savršeno sporazumijevanje ljudi na intelektualnom, emocionalnom ili moralnom planu, zasniva se na ugrađenim zakonitostima i elementima, koji održavaju jedinstvo duševnog života pri svim mijenama njegovih sadržaja.

DUÅ A I NjENA FIZIOLOÅ KA PODLOGA

Psihoanaliza je napravila značajan pomak u definisanju naših duševnih radnji, pa čak i njihovih zakonitosti. Ali moderna psihoanaliza, psihologija u cjelini, psihijatrija i sl. nijesu kadre da odrede zavisnost nijednog složenog psihičkog fenomena od fizioloških tačaka mozga, nervnog sistema, ukoliko nije riječ o čulnim organima i njihovim funkcijama. Ko može ustanoviti kojim dijelom mozga volimo bližnje ili formiramo ideju savršenog bića Boga. Principijelno nije moguće odrediti način formiranja nijedne kompleksne zamisli, izuzev u unutarnjem psihološkom i logičkom postupku. Ne postoji centar za prijateljstvo ili pak mržnju, inat, odnosno saosjećanje. Put deduktivnog ili induktivnog zaključivanja nije moguće fiziološki locirati. U stvari, nijednu radnju razvijenog duševnog života nije moguće smjestiti u neku određenu zonu ili tačku nervnog sistema. Ako isključimo reflekse i vegetativne funkcije, sav se duševni život odvija u ravni monolitnog psihičkog sistema. U svim formama i fazama, funkcijama i stanjima, duša radi cjelovito premještajući težište sa jedne na drugu funkciju. Najveći dio života provodimo u stanju emocija, misleći podstičemo ili usporavamo njihov intenzitet. Voljom određujemo smjerove individualne aktivnosti, no to ni u kom slučaju ne isključuje jedno drugo. Čovjekova duša je aktivna, ali istovremeno aktivna i emocionalna. Sposobna je da formira sopstvene motive i htjenja, da pamti i reprodukuje zapamćeno, stvara nova iskustva i formuliše doživljaje. No to nikad ne čini jednostrano, namjeru i svijest o namjeri istovremeno prate sve njene mogućnosti od emocija do intelekta i imaginacije. Duša je svakim svojim činom jedinstvena u kontaktu sa svijetom. U odsustvu makar jedne od svojih osobina kontakt ne bi dao rezultate. Savršenstvo duševnog života se sastoji u cjelovitom krugu funkcija. Ako biste iz duševnog života ispustili bilo koju bitnu osobinu, ne bi se mogao zamisliti njegov integritet i autonomnost. Upravo ova cjelovitost kojoj ne nedostaje ni jedna duhovna karika svjedoči o personalnom karakteru duše. Čulni organi i nervni sistem čine samo vezu duše sa postojećim predmetom, fenomenskim svijetom, štaviše i oni sami su umske slike i sadržaji duše, njeni fenomeni. Duša objedinjuje sve tjelesne funkcije organa i organizam funkcioniše sve dok ga duša napusti. U tjelesnom sastavu trajemo onoliko koliko je monolitna duševna struktura u stanju da odobri njegovo jedinstvo. Individualnom smrću ne gubi se substancijalni karakter duše i njen stvarni idealitet. Padom čiviluka o koji je okačen kaput, pašće i kaput, ali to ne znači da su kaput i čiviluk isto, isticao je Bergson. Organska smrt ne može biti kraj duha, kao što ni uništenje kasete ne može biti kraj ideje snimka koji je tamo ugrađen.

INDIVIDUALNO I PERSONALNO JA

Oduvijek mi je izgledalo veoma značajnim uspostaviti odnos prema sebi da bih imao kakvu takvu oslonu tačku. Shvatio sam da taj odnos mogu učiniti mjerodavnim za svoju misao, jedino ako imam nedjeljivu i nepropadljivu dušu. Kako bih drugačije mogao odslikati mnogobrojne pojave sa kojima dolazim u dodir. Čitav jedan svemir u stanju sam da unesem u svoj duhovni posjed i naravno prisvojim. Sve što vidim opažam do u beskonačnost, postaje sastavni dio mene ili tačnije moje duše. Upijam i predstavljam sebi zvijezdama ispunjeni svemir sa istom lakoćom kojom opažam stvari u najbližoj okolini ili kućanstvu. Sve sa čim dolazim u čulni kontakt pretvara se u moje misli i predstave i živi autonoman život u sasvim novom i to duhovnom svojstvu mojega JA. Ono što neposredno nijesam opazio, ali sam iz drugih svjedočanstava doznao da postoji, dodajem mojoj svijesti (duši) sa jednakom vjerodostojnošću. Najzad, na temelju neposredno opaženih pojava ili saznanja, koja sam stekao obrazujem nove sadržaje kojih nema u iskustvu i oni sa istom očiglednošću i valjanošću ispunjavaju moju dušu. Obrazujem misli od onoga što jeste sadržaj svijesti, ali i od onog što nije, što pretpostavljam da bi to pod određenim uslovima moglo biti. Temeljim svoje ideje na realnim doživljajima, ali ne isključujem realitet fantastičkog i onog za što predviđam da ne može drukčije egzistirati, osim kao činjenica i sadržaj duše. Sve što moj duševni okvir obuhvata bilo kao primljeni utisak, odnosno unutarnju sposobnost duše da primi utisak ili činjenicu produkovanu moćima duše, svojina je istoga subjekta i čini samo moje jedinstveno JA.
Pouzdano razlikujem moju (našu) individualnost od mojega personaliteta. Individualno JA dijelim sa milijardama meni srodnih bića koja žive, koja su nekad živjela ili će nastati nakon mene. Personalno JA ne dijelim ni sa kim. Dok je prvo, ograničeno zakonima egzistencije, uslovljeno prolaznošću i krhkošću, drugo je nenadmašno jer prima čitav jedan svemir, univerzum i ono od toga ne gubi svoj identitet. U moje personalno ili duhovno JA mogu da smjestim sve što jeste i ono što nije, ali je činjenica moje svijesti, pa čak i ono što ne može biti i kao takvo ga pomišljam, a da se pri tome ono ne prepuni niti izgubi smisao za unutarnju povezanost. Skladnost sadržaja i činjenica koje ispunjavaju moje duhovno JA, od nevidljivih beskrajno malih čestica do ogromnog svemira koji takođe mogu obuhvatiti duhovnim moćima i to na udaljenosti od nekoliko biliona svjetlosnih godina, uvjerava me u beskonačnu moć duha i širinu poretka koju je on u stanju da obuhvati. Ja istovremeno obuhvatam beskrajno malo i beskonačno veliko i sasvim jasno ih zamišljam prema predstavi svoga duha, imenujem određena stanja kao što zamišljam ma koji predmet izvan linije horizonta. Konačno, znam da postoji i ono što ne mogu opaziti i što je nezavisno od moje egzistencije i čulnog opažanja. Moje personalno JA prostire sa na čitav univerzum, na njegovu ontologiju sa svim bitnim atributima vječnih istina i vrijednosti, bespočetnog početka i beskrajnog kraja univerzuma. Ono se pruža i dalje od univerzuma jer može da zamisli i njegovu negaciju, tj. nebiće i neegzistenciju. Ono jeste, ali je istovremeno prostranije i od samog Jestva (bića) jer ima moć da pretpostavi njegovu opoziciju, tj. nejestvo i nebiće.
Moje personalno, odnosno duhovno Ja, mogu nazvati i pravim sopstvom kojim nešto hoću i želim, namjeravam i ostvarujem, dok istovremeno moje individualno Ja ne mogu natjerati da se ponaša izvan zakonitosti diktiranih motivima opstanka. Njime ne mogu da utičem na ono što je u vlasti bioloških zakona, organa i njegovih funkcija. JA ne određujem norme svome krvotoku, niti žlijezdama koje luče neophodne sekrete, ne palim vatru života niti je mogu svojom mišlju ugasiti. Moje individualno sopstvo traje po vlastitim zakonima, sve dok se prema tim zakonima ugasi. Drukčije stoji stvar sa mojim personalnim sopstvom. Ono je moje duhovno kraljevstvo bez granica. U okviru ovog kraljevstva slobodan sam da zamislim i pretpostavim svijet kakav jeste i kakav nije, sa jednakim duševnim dispozicijama. Sa istim uvaženjem primam činjenicu da se Sunce prividno okreće oko Zemlje kao i da se Zemlja stvarno okreće oko Sunca. Prihvatam predmete kao materijalne fakte iskustva odnosno „elektronsko priviđenje”, po Ajnštajnovim riječima. U svom personalnom duhovnom svijetu ukidam razliku između beskrajno malog i beskonačno velikog, ili pak u mislima ne pravim među njima nikakvu gradaciju po principu beskrajne udaljenosti njihovih tačaka. Personalno tj. duhovno mogu da izbrišem temporalne granice i prostorna rastojanja. Mogu duhovno i materijalno bivstvo da pomišljam kao dva vida jedne supstancije u smislu u kojem je ovo shvatio Spinoza. Mogu da ih posmatram i kao dvije odvojene supstancije, gradirajući ih po vrijednosti, u korist jedne ili druge. Mogu takođe da pretpostavim da duh i materija zavise od nekog meni nepoznatog uzroka, ali u principu jačeg i savršenijeg. Moćno je moje duhovno kraljevstvo, u stanju je sve da obuhvati pa i samoga Boga, da se maši svake krajnosti i da između krajnjih tačaka briše svaku razliku.
Mogu da sudim o sadržajima moje misli kao neki jedinstveni, nadlični subjekt, JA, ili vrhovni arbitar onoga o čemu mislim, doživljavam i opažam. Znam da je sve što u mislima držim moje idealno vlasništvo prema kome se mogu arbitrarno ponašati. Moja svijest uključuje mnoga znanja o meni i o svijetu u kojem sam, i zna da ta znanja meni pripadaju, a nikako nekoj drugoj osobi. Moje duhovno sopstvo uspostavlja vezu između mojih znanja i objektivnog svijeta i o toj vezi sudi kao o znanju po sebi, ili pak znanju koje je sama proizvela. Uspostavljam jedinstvo između svega o čemu mogu da mislim i to je moja samosvijest. Bez ove samosvijesti, odnosno mog samosvojnog duhovnog JA, uzaludno bi bilo svako naprezanje da mislima dokučim svijet i preciziram njegove zakone. Ako ne bismo posjedovali samosvijest naše radnje bi se ograničile na gole reflekse koji su nam potrebni radi samoodržanja kao što je slučaj kod životinja.
Mi jasno zapažamo da se naše misli i ideje prostiru i na ona polja stvarnosti koja su bez ikakve svrhe sa stanovišta fizičkog i biološkog opstanka. Od te egzistencijalne nesvrhovitosti sastoji se priroda naše duše. Ona svojim dispozicijama izlazi iz kruga bioloških, individualnih potreba i širi se preko svih medija vezanih za individualni opstanak. Duševni život karakteriše mogućnost sticanja neograničeno mnogih nesvrsishodnih znanja sa stanovišta opstanka. Zbog toga je čovjekova duša jedinstven fenomen među pojavama. Ona sadrži i ono što sa opstankom naše ličnosti ne stoji ni u kakvom odnosu. Prema tome, duša je egzistencijalno nesvrhovita i necjelishodna, s obzirom da posjeduje višak mogućnosti sa stanovišta biološkog opstanka. Ovaj višak pripada drugome svijetu.

DUÅ A JE APSOLUTNO SLOBODNA

Ništa u prirodi ne postoji tako moćno, izvankauzalno i slobodno kao što je duševni život ljudi. Čega god se dotakne duša postaje njen sastavni dio, posjed, i kao posjed dobija novo svojstvo, pored realnog egzistira i na idealan način. Sve mjerljive i nemjerljive veličine ulaskom u našu dušu postaju idealne tačke psihičkog života i gube svoja predmetna svojstva. Svemir i elektron imaju isti psihički status što se tiče njihove idealne projekcije u našoj svijesti. Prostor i vrijeme se pretvaraju u idealne zamisli koje se kao takve niti prostiru, niti pak traju. Po volji mogu da ih zamišljam kao objektivno postojeće odredbe stvarnosti, ali isto tako mogu, poput Kanta, da prostor i vrijeme smjestim u opažajnu svijest, u apriorne uslove opažanja. No, bilo da prostor i vrijeme smatram osobinom svoje duše, ili svojstvom predmetne egzistencije, u svakom slučaju to je moje JA, koje određuje mjeru objektivnosti odnosno subjektivnosti ove dvije značajne forme iskustva. Saznajem i koristim pravila mišljenja da bih se učvrstio u istinu saznatog. Uključujem dodatne snage i kriterijume uma po kojima ispitujem i samu valjanost upotrijebljenih pravila mišljenja kao i valjanost njihove upotrebe u odnosu na neki konkretni sadržaj svijesti. Svjesno koristim čitavu hijerarhijsku skalu kriterijuma pomoću kojih kontrolišem njihovu upotrebu i valjanost, u odnosu prema istini. I najzad, pojavljujem se sam kao ogoljeni subjekt misli – JA, koje operacionalizuje svoje saznanje po pravilima uma i uvijek stavlja na probu ta pravila i njihovu upotrebu autoritetom čitavog subjekta.
Eto, ova moja jasna duša, moje sopstvo može da primi u sebe čitav svijet stvarno postojećeg, samo mogućeg i, najzad, nepostojećeg, produkovanog mojim umskim sopstvom, mojim JA. Zadivljuje sposobnost mojega JA da proizvede emocije odbojnosti ili privlačnosti kao i motive svoga djelovanja u veoma ekstremnim vrijednostima. Mogu da mrzim čitav svijet, život i ljude toliko strašno da želim njihovo uništenje. Mogu da se radujem svačijoj ličnoj drami, čak i nesreći svojih prijatelja, pa na kraju i bolu koji trpe moji najbliži. Isto tako, mogu beskrajno voljeti sav ljudski rod i sva živa bića koja postoje, čak i mrtve predmete kojima sam okružen. Duh je slobodan da može željeti svačiji nestanak, iščeznuće ili svačiju sreću sa jednako snažnim pobudama. Eksperimenat ljubavi ili mržnje možemo primijeniti na sebe, otuda narcisoidnost, odnosno samoponiženje. Sve je dvostruko i svako osjećanje može primiti u sebe pozitivan, odnosno negativan smjer. Etičko zlo i dobro tako su solidno smješteni u našu dušu da uvijek postoji mogućnost njihove upotrebe, odnosno zloupotrebe. Osjećam jasno da mogu misliti jedno ili drugo, širiti ih u granicama mogućeg djelovanja. LJubav i mržnju mogu prostirati na sve meni bliske odnosno daleke osobe, predmete ili stanja. Mogu pomrzjeti i na samo biće Boga ili ga pak bezgranično voljeti. U tome sam sasvim slobodan. Moja mržnja i moja ljubav, zla ili dobra misao ni u čemu ne zavise od funkcije mozga niti su uslovljeni genima predaka. Moj duh je slobodan i kao slobodnom pripada mu sve što spada u duševne mogućnosti.
Ne osporavam uticaj profanih želja vezanih za moj pristanak i njihov uticaj na moje duhovno opredjeljenje. Ne zanemarujem lične sklonosti razvijene pod uplivom tradicije i porodičnog vaspitanja, ali u krajnjoj instanci nijedan od ovih uticaja ne determiniše moje personalno, tj. duhovno JA. Ništa ne može spriječiti moju odluku da izdam zemlju, narod, tradiciju, kulturu pa i sebe, ako ja to hoću; ili pak obrnuto da žrtvujem sve što imam i najzad život radi pretpostavljenog ideala. Mi smo tvorci svojih odluka bez obzira na snažan pritisak uslova u kojima živimo, kao što smo roditelji svoje djece. Moja odluka je moj slobodno motivisani duševni proizvod. Sebe uvijek mogu usmjeriti na izbor koji je izvan svakog ograničenja. Formiram pobudu, biram, odlučujem i djelujem u zlu i dobru, sasvim slobodno pod uslovom da sam spreman da platim svaku cijenu. Ništa me ne može prinuditi da uzmem smjer koji nije moj najintimniji izbor. Ja ne samo što vjerujem u svoju slobodu već i svakim činom, postupkom dokazujem da ona postoji i da je izbor moj. Za moje misli – ružne ili časne, odgovoran sam, odnosno zaslužan. Ja koji proizvodim svoje namjere istovremeno sam svjestan njihovog korisnog ili rđavog dejstva i svakom prilikom slobodno vršim korekciju u jednom ili drugom pravcu. Moje JA je ono koje odlučuje o razlozima i posljedicama odluke i koje sebe nadgleda u svakom trenutku jasnoćom jednog živog personaliteta, koji ne trpi prigovor ili nasilje nad sobom. Zadubljen u psihološke korijene sebe samog otkrivam i one mogućnosti koje nijesu namijenjene mojemu fizičkom opstanku. Introspekcija me upućuje i na duševne moći koje nemaju nikakav praktični značaj. Otuda zaključujem da čovjekova duša nije psiha, već supstancijalna netvarna pojavnost koja naravno obuhvata i one elementarne procese svojstvene svim drugim vrstama psihičkog života. Ali od njih se enormno razlikuje po kvalitetu i stepenu duhovnosti i najzad beskonačnoj sposobnosti za samostalan i slobodan izbor. Samo čovjekovoj vrsti pripada duhovni život koji možda milionima ili milijardama puta, ako je dopušteno mjeriti, nadilazi stvarne egzistencijalne potrebe. Taj zapanjujući višak duhovnosti čovjek nije stekao evolucijom čulnih organa, niti ga je na to prisilila realna potreba povezana sa brigom za opstanak. U prirodi je čovjekova vrsta mogla opstati i sa ograničenim funkcijama psihičkog života i to ne većim nego što ga posjeduju primati ili čak niže zajednice. Ipak, evidentna je stvar da su kategorije i sudovi u kojima čovjek misli, osjeća ili donosi moralne odluke, tako moćne i nenadmašne da ničega zajedničkog nemaju sa instinktima, refleksima i čulnim receptorima koji služe organskim potrebama. Čovjekova duša, svojim moćima obimom, kvalitetom i beskonačnošću poimanja odista nadilazi svaku svrhu povezanu sa opstankom i time pokazuje da je njena namjena bitno drukčija.
Meni je oduvijek bilo jasno da težnja čovjekova duha, mojega JA, za vječnim istinama ili za istraživanjem njihova smisla, ne može biti usklađena sa brigom oko održanja tjelesnog integriteta.
Ova težnja i najzad moć da razlikujem pravdu od nepravde, istinu od zablude, dobročinstvo od zlodjela, može poticati samo od korijena jedne dublje stvarnosti koja ne pripada mome fizičkom postojanju. Borba različitih rodova za opstanak ne može biti povod niti razlog nastanku duševne sile koja obuhvata i sam razlog egzistencije, čak i razlog eventualno toga najvišeg razloga. Nijedno drugo živo biće ne može imati takvih potreba, jer su one sasvim nesvrhovite sa stanovišta samoodržanja i brige za opstanak. Svakome je iz iskustva savršeno poznato da umni i duhovni ljudi pokazuju krajnju smetenost i nespretnost u praktičnom životu. To odista svjedoči da su duhovnost i jak duhovni život dati radi drugih, nama nedovoljno poznatih ciljeva a ne radi toga da bismo se bolje prilagodili uslovima života. LJudi koji teže vječnim i trajnim istinama u običnom životu bivaju lišeni mnogih pogodnosti, a oni koji se pravdom hrane ili žele da dokuče njen apsolutni smisao trpe sve posljedice, često nepravično organizovanog života. Viši oblici duhovnog života su odista nesvrsishodno dati i neprimjereni konkretnom opstanku ljudi. No, uprkos tome, ogromna želja koju u sebi nalazimo da se uzvisimo u carstvo najviših moralnih vrijednosti, da se približimo apsolutnom razlogu i čistom duhovnom entitetu Boga, čini nas moćnim, izuzetnim i privilegovanim među svim živim bićima. Ovaj nepraktični i nesvrsishodni duh koji posjedujemo sa stanovišta realnih posljedica, izvjesno ima visoko opravdanje postojanja. Njemu ništa u prirodi nije slično i zato on i ne potiče iz prirodnih razloga. Potreba za vječnošću i težnja našeg duha da se sa njom sjedini usvajanjem neprolaznih istina, apsolutne pravde i dobrote, jasno pokazuje da čovjek nije biće koje se isključivo brine za reprodukciju i opstanak, već prije svega biće koje je za vječnost pripravljeno i od vječnosti dolazi. Naše personalno, tj. duhovno JA izvjesno ne može poticati ni od kakve suštine manjega reda, nego što je suština koja sama po sebi posjeduje najveći moralni i logički razlog, koja je osnova svih razloga, tj. od Boga.

II

BOG JE LIČNOST – SUPSTANCIJA NE

Duša je racionalno polazište svakog našeg stava, uvjerenja, odnosno praktičnog djelovanja na njihovim osnovama. O čemu god mislimo, ma šta da osjećamo ili želimo ostvariti, pitamo dušu i obraćamo se njenome sudu. Ona zabranjuje i odobrava. Ona je naš personalni ipostas kojemu dugujemo sve pa i pojam o sebi. Zamislimo sebe bez duše i odjednom će iščeznuti, potamniti svako naše lično svojstvo. Naravno, egzistiraćemo, ali načinom kojim žive jata, stada, ili rojevi neduhovnih bića. Jedina vrsta između bezbroj drugih koja nosi znak vječnosti sama sobom i po sebi, svoju vječnu i nepropadljivu dušu jeste čovjek. Vječnost je duši kolijevka, u to se možemo uvjeriti s najvećom jasnoćom. O tome svjedoči njena moć da sama sobom reprodukuje zakonitosti i svojstva vječnog bića. Samo ono što je po svojoj suštini vječno može stupiti u odnos prema vječnosti. Samo ono što potiče od korijena vječnosti može se pojaviti kao personalni univerzum, a to je izvan sumnje naša duša. Ona transcendentira sve temporalne i kauzalne granice, reprodukuje vječni u beskrajni univerzum ili ga čak svojim idealnim mogućnostima stvara u sebi, što potvrđuju veliki metafizički sistemi. Duša je prema tome centar univerzuma, ali samo kao najvjerniji obraz vječnoga, bespočetnog i neuzrokovanog bića. Stoga je ona jednakobrazna i jednakosuštna biću iz koga je proistekla. Njen duhovni personalitet, njen ipostas otkriva ipostas bića iz koga je sve proisteklo pa i ona sama.
Duša otkriva Boga ili se Bog otkriva duši, iskaz ne mijenja stvar. Riječ je o odnosu dva duhovna personaliteta nejednakih mogućnosti, ali istorodne suštine. Tvoračka moć duše, sposobnost da svojim radom stvori univerzum na temelju logičkih pravila i moralnih zakona jasno pokazuje da potiče od načela koje je po snazi produkcije beskonačno nadilazi, ali joj je po suštini srodno, štaviše istorodno.
S apsolutnom izvjesnošću znam da najveći dio duševnog života nema nikakvu praktičnu svrhu koja bi se mogla računati kao briga za samoodržanje i opstanak. Taj nesrazmjerno viši i uzvišeniji dio duševne sile ima samo jedan cilj da se približi, sporazumije i sjedini sa rodonačelnikom svega što jeste, vanvremenim i bespočetnim početkom – bićem jedinstvenog, personalnog Boga. Zašto personalnog Boga, a ne Boga – supstancije, Boga vatrenog logosa ili formativnog principa? Odgovor je ovaj! Jedino živi, aktivni, personalni Bog može biti značajan za čovjeka. Bog metafizičkih i filozofskih spekulacija je lišen odnosa prema čovjeku. To je hladna, logička konstrukcija kojoj nedostaje atribut razloga koji stvara. Najčešće je riječ o bezličnoj supstanciji udaljenoj od svake konkretne svrhe. Bog metafizičkih sistema je neutralan i samodovoljan u svom apsolutnom razlogu. U najboljem slučaju on je samo pokretač ili čak nezainteresovani posmatrač svjetskog ustrojstva, ali ne i njegov tvorac, dakle roditelj svoga djela, Bog ljubavi i naklonosti prema svojoj tvorevini. Bog filozofije je udaljen od konkretnog svijeta. Postoji kao natpojavna, racionalna institucija, a ne ličnost koja se stara i brižno roditeljski bdi nad svojim djelom. Ponekad je izjednačen sa pojavnim svijetom, dakle sa vlastitom tvorevinom (panteizam) čime kreacija gubi smisao. Filozofski shvaćeni Bog je bez stvarnog odnosa sa čovjekom. Prije svega, on je jedna konstrukcija misli i mišljenja, te ni čovjeka ne obavezuje nikakav realni odnos prema tako koncipiranom Bogu, osim onoga koji bi mogao imati prema rombu ili trouglu koji su, takođe, konstrukcija njegovog uma. Drukčije stoji stvar sa Bogom teologije. Ni teologija ne osporava Bogu apsolutni razlog i apsolutnu samodovoljnost, transcendentni smisao i vječnu svrhu po sebi. Ali, Bog teologije je ličnost sa svim atributima jednog duhovnog bića – personaliteta.
Bog živi stvarni ipostasni život u svojoj aktivnoj punoći. To nije neodređena, apstraktna supstancija koja se razliva u svijet ili iz koje je svijet izronio (emanacija) već konkretni duh, ličnost sa svim personalnim osobinama. Pripada mu vatra života koja ga čini kreatorom prirode i ljudi, ali i određenog bića koje je jedinstveno, nedjeljivo, dakle, savršeno. Kao što je duša personalni duh našega tijela, Bog je personalni duh prirode, njen tvorac i tvorac njenih zakona. Prisutan je u svim pojavama pomoću zakona, naklonosti i blagodeti, ali ga ni sa čim što postoji nije moguće izjednačiti, još manje uporediti. Biće filozofsko–metafizičkog Boga je krajnje neizrecivo. Nije ga moguće dokazati racionalnim argumentima. Kant je ovaj problem skinuo s dnevnog reda. Ali biće Boga teologije samo sobom je shvatljivo iako ga je logički teško ili gotovo nemoguće razumjeti. Takvo biće ulazi u našu dušu bez prisile ili čak dobrovoljnosti. Duša nosi Boga na najprirodniji i najspontaniji način. Bog je u duši u svojemu domu, a duša u Bogu vidi put spasenja i svoje ishodište. Samo ipostasni Bog i ipostasni čovjek mogu uspostaviti odnos jedinstva, ljubavi i povjerenja. To opet ne znači da je ličnost čovjekova ravna ličnosti Boga. Bog je čovjekov roditelj i rodonačelnik sveg bivstvovanja, postojećeg kao i mogućeg. Ali korelacija ovim nije isključena pošto je čovjek odista stvoren prema liku Boga, Bogolik je i čovjekolik u isto vrijeme. Shodno tome i Bog je čovjekolik i Bogolik, ali samo ukoliko je riječ o duhovnom jastvu, personalnosti čovjekovoj. Svako antropomorfiziranje Boga je besmisleno.
Kao apsolutni duh, Bog može biti samo jedna ličnost. Jedan bezlični neodređeni duhovni apsolut bio bi sasvim lišen mogućnosti kreacije. Nadlični i bezlični Bog egzistirao bi bez ikakvog odnosa prema sebi, a onda i prema svome djelu. Takav Bog, štaviše, ne bi mogao stvarati jer ne bi imao naklonosti i ljubavi prema tome činu. Bezlični Bog – supstancija u filozofskom smislu, ne bi mogao biti sopstveni početak. Nedostajalo bi mu sveto savršenstvo kojim je samog sebe zasnovao. Samo ličnost koja duhom misli, osjeća ili teži nekom konkretnom cilju, pod uslovom vanvremenog bivstvovanja u svom svetom savršenstvu mogla je postati dovoljan razlog sebi odnosno samorazlog, ali i razlog postojanja svega drugog.
Supstancija, makar ona bila i čista inteligencija, ne bi sama sobom mogla posjedovati razlog koji bi je proizveo. Jedino živi, personalni, aktivni Bog sadrži u sebi sve podsticaje duševnog života, dakle potrebu da živi u svojstvu ličnosti i da punoćom svoje ličnosti proizvede svijet. Naša duša poput Božjeg Duha može sama sobom na idealnom planu da proizvede čitav univerzum, ali ne može samu sebe da proizvede. Duh Božji razlikuje se od čovjekovog duha upravo po tome što mu je dostupna mogućnost da proizvede samoga sebe, a zatim svijet i njegove zakone. Stvaranje svijeta za Boga je svakako jedna konsekvenca svrhe stvaranja, a svrha se ne može zamisliti izvan lične namjere, svjesnog izbora, osjećajne naklonosti i ljubavi prema svom djelu. Bog je mogao stvoriti svijet iz Ničeg, s obzirom da je najprije sam sebe personalno zasnovao nenadmašnim samorazlogom, početnošću bez početka. Ovo posljednje je svakako veće čudo od prvoga. Stoga nije moguće poricati samorazlog svjetskog bića. To bi značilo odricati kreaciju uopšte a takav bi nas stav doveo do nihilističkog odnosa prema samima sebi, prema izvjesnosti svoga Jastva. Ko ne prihvata ideju bespočetnog samorazloga, živog personalnog Boga, taj izvjesno ne može dati račun sopstvenoj duši; umu, savjesti i mišljenju, niti objasniti njihovo porijeklo. Najzad, bez personalnog Boga sve što postoji mogli bismo proglasiti iluzijom i obmanom. No, čak i kad bismo sve svoje misli i doživljaje proglasili obmanom i ta obmana bi uključila pretpostavku moćnog personalnog kreatora tako moćne i tako savršene obmane.
Ako je naš duševni život jedna izvjesnost, i ako je izvjesno da sve što opažamo i sve o čemu mislimo postoji bilo kao realitet stvari izvan nas, ili kao fakticitet naše duhovne produkcije, onda neminovno postoji Apsolutni Duh, koji je nas stvorio, da bismo njegovo djelo u cjelini ili djelimično upoznali. Mi ne možemo biti sami svoj privid, niti pak proizvod. To proističe iz činjenice našeg ograničenog i konačnog trajanja. Duhovna konačnost mora imati uzrok u duhovnoj beskonačnosti. U suprotnom ne bi postojalo ni jedno, ni drugo. Ako Boga nema, nema ničega što realno jeste, a to nije tačno, jer postojimo mi i naši doživljaji. Postoji naša kreativna duša koja širi polje svijesti u beskonačnost. Prema tome, postoji personalni Bog, uzrok moje duše sa istom očiglednošću sa kojom tvrdim da JA jesam i da JA postojim.
Kad sam shvatio realitet personalnog Jastva, duha svoga, shvatio sam neminovnost jednog realiteta koji me beskonačno nadilazi, koji je u stanju da proizvede samog sebe i mene koji na ovaj način pred Njim polažem račune.
Bog koji je jedini u stvarnosti stvorio samog sebe morao je imati personalni odnos prema aktu stvaranja, dakle biti ličnost, persona. Samo je persona mogla ciljno, s namjerom, pomoću ljubavi odlučiti da stvori svijet i njegovu mnogostruku pojavnost i pravila. Zakon neuništivosti materije i energije mogao je doći samo od bića sposobnog da svoje djelo učini nepovredivim. Stalnost prirodnih zakona potiče iz odluke bića koje personalno zapovijeda. Pojava živog svijeta nastala je voljom bića koje i samo živi lični, dakle aktivni duhovni život. Duhovna ličnost čovjeka mogla je proisteći samo iz duhovne ličnosti Boga, stoga je i njoj podobna. I prema Bogu jedina od svih njegovih ipostasi uspostavlja odnos ljubavi i povjerenja. Samo živi, personalni Bog mogao je biti Bog stvaranja sebe i svega drugog. To je Bog emotivnog odnosa, simpatije i ljubavi prema svome djelu. Nikakva druga supstancija, ma kako se ona zvala, ili ma kakav bio njen entitet ne može imati svojstvo samorazloga i kreacije ukoliko joj nedostaje naklonost za svoje djelo i lična mogućnost odluke da ga proizvede. Bog je dakle, biće kao što je i naša duša biće, s tom razlikom što je naš duh posljedica jednog uzroka koji nas bezmjerno nadilazi. Bez ličnosnog Boga – bića, stvaranje je besciljno, pravila su nemoguća, a pojava duhovnosti u čovjeka sasvim nezamisliva. Jedino imajući posla sa personalnim bićem Boga, u stanju smo se zapitati: otkuda smo, zbog čega smo, prema čemu idemo; šta valja da činimo i čemu treba da se nadamo. Od hladne filozofske supstancije na ovo nije moguće dobiti odgovor. Od takve supstancije, makar se ona eufemistično nazivala Bogom, ne treba se ničemu nadati. Osnovni atribut takve supstancije je bezdušni determinizam sa kojim nikakva duhovna veza ne bi bila moguća.
Klasični epiteti koje metafizika pripisuje Bogu ne protivurječe ličnosti Boga, ako se shvate na pravi način. Ideja savršenstva ne bi imala nikakav smisao ukoliko se ne uzme u personalnom smislu. Šta može biti savršenije i potpunije od duha koji je u kvalitetu svoje spiritualnosti osoba, ličnost. Zamislimo se nad činjenicom šta bi predstavljala naša rasudna moć ili sposobnost emotivnog doživljaja svijeta, ako ne bi bila personalno definisana, tj. ako ne bismo postojali mi kao jedinstveno biće, ličnost. Ovdje više nije riječ o savršenstvu koje znači apsolutnu dovoljnost i potpunost svih mogućih oblika egzistencije, u smislu filozofske supstancije. Radi se o savršenstvu, svetosti koja je nesporna ne samo sa logičkog već prije svega sa etičkog stanovišta (u smislu konkretnog djelovanja) a to može biti samo ličnost, ličnosni tj. stvaralački Bog. Savršenstvo Boga–ličnosti jeste najviši stupanj savršenstva. To je savjest u moralnom, kreacija u egzistencijalnom i samorazlog u umskom smislu. I kad kažem Bog je beskonačan, beskrajno se rasprostire njegova moć, ni to ga ne lišava ličnosnog, ipostasnog odnosa prema svom djelu. I ako je naša, tj. ljudska moć saznanja i zamišljanja postojećih i nepostojećih objekata beskrajna, šta se tek može reći o beskrajnoj moći produkcije i stvaranja jednog ličnosnog Boga koji nas beskrajno nadilazi i nadvisuje. Beskonačnost ni u kom slučaju ne protivurječi personalnosti već je na određen način pretpostavlja. Ovdje je riječ o duhovnoj a ne tjelesnoj, prostornoj beskonačnosti. A vidjeli smo prema svojstvima naše duše, ma koliko bili tjelesno ograničeni, njena beskonačna moć shvatanja i saznanja ne dolazi u pitanje. Ličnost ne ograničava već proširuje mogućnosti djelovanja i to beskonačnom unutarnjom slobodom. Jedino u duhovnoj ličnosti može biti ostvareno i proizvedeno sve što je moguće htjeti i zamisliti. Kad kažemo da je Bog vanvremen, vanprostoran, transcendentalan, to jasno određuje njegov ličnosni karakter. Riječ je o beskonačnom biću–ličnosti koja se prema vremenoj i prostornoj egzistenciji odnosi načinom kao što se naša personalna, ličnosna duša odnosi prema svojim mislima, idejama, predstavama. Transcendentni Bog može postojati samo kao jedinstvena i jedna osoba – personalitet. U transcendentalnom svijetu ne može biti razlika. Sve što tamo jeste, postoji jedinstveno i ličnosno. Razlike dolaze od vremenosti, uzrokovnosti i prostornosti. U transcedentnom svijetu takvi atributi su nezamislivi. Zato, sa istom očiglednošću kojom konstatujemo da naša duša ne poštuje temporalne i kauzalne granice, možemo izreći tvrdnju da je personalni Bog izvan svih prostornih i uzročnih fenomena. Transcendencija je samo ime za granicu u logičkom i saznajnom, ali nikako u spiritualnom smislu. Ovu granicu ne možemo nadići filozofijom, ali možemo vjerom. Ko vjeruje u jedinstvo i nerazorljivost sopstvenog duhovnog JA, svoje duše, neizbježno vjeruje u ličnosni karakter vječnoga Boga. I ko vjeruje u ličnosno savršenstvo Boga, neizostavno prihvata neprolaznost duše, dakle ličnu besmrtnost. Ukoliko Bog nije ličnost, naša je vjera uzaludna. No svi razlozi i sve moći koje posjedujemo, ako se pravilno stave u funkciju, upućuju nas na ličnost – bića kreatora i tvorca prirode. Kreacija iza koje ne bi stajala lična namjera, odluka i simpatija, bila bi jedna frapantna nedosljednost.
Vanvremeni Bog ne može biti nikakva apstraktna supstancija iz dva razloga. Filozofski shvaćena supstancija morala bi imati mnogo nivoa, dakle unutarnjih razlika što bi je sprečavalo u jedinstvenoj ciljnoj djelatnosti. Osim toga, takva supstancija bi egzistirala načinom pune ravnodušnosti u odnosu na samu sebe. Čak i pod uslovom da se aktivno ponaša bila bi to neka vrsta Spinozine supstancije koja djeluje po nužnosti svoje prirode, a nikako po slobodnoj ocjeni i zakonu slobode. Jedino kao personalno biće Bog je isto što i sloboda. Budući da ne zavisi ni od kakve tjelesnosti, vremenosti i kauzalnosti, Bog je apsolutno slobodan. U apsolutnoj slobodi sastoji se njegovo lično svojstvo, štaviše savršenstvo koje bi se prije moglo nazvati svetost, s obzirom da svetost pored egzistencijalnih uključuje i moralne atribute. I ukoliko računamo sa pojmom savršenstva odnosno svetosti, tako nenadmašan i ni sa jednom logičkom i misaonom kategorijom uporediv pojam, moramo uvijek zamisliti ličnosno, jer to i jeste ličnost.

BOG JE ISKLJUÄŒIVO DOBAR

Ako se naša duša može uzeti kao ličnost po sebi i za sebe stvorena prema obrascu personalnog Boga, nameće se pitanje analogije. Naravno analogija postoji, ali do izvjesne mjere. Duša je svakako bogoobrazna, ali nije ličnosno savršena kao što je Bog. Ona boravi u tijelu, povezana je sa njegovim funkcijama, upravlja njegovim aktivnostima i u izvjesnoj mjeri je zavisna od njegovih potreba. Ličnost Boga je apsolutno netjelesna i vantjelesna, dakle slobodna. Slobodna je i naša duša, budući bogolika, ali je njena sloboda uvijek stavljena u iskušenje izbora između Zla i Dobra. Za Boga se taj problem ne postavlja. Bog je isključivo dobar pošto nema ljudskih dilema u odnosu na Dobro i Zlo.
Zlo i Dobro nijesu neke posebne crte čovjekovog duševnog života. I čovjek, je budući bogolik, isključivo dobar prema svojim osnovnim dispozicijama. Na to ukazuje prisustvo savjesti i moralnog zakona u našoj duši. Čovjek je primarno usmjeren dobru, ali u borbi za opstanak, prestiž i dominaciju u svojoj vrsti, njegov duševni život je stalno napregnut i rastrgan između dva protivurječna zahtjeva. Kao fizičko, biološko, individualno biće, čovjek se upravlja prema instinktima vrste, nanoseći drugima bol i razvija volju za pozicijom koja mu omogućuje prestiž. Težeći da ostvari dominaciju nad drugim u društvenom životu postaje bezobziran, a ponekad i neograničeno zao. Kao personalno bogoliko biće savjesti, čovjek je sposoban da koči loše strasti, da ispoljava blagost, samilost i dobrotu. Time je čovjekova sloboda odista stavljena na velika iskušenja. Između prirode duše i prirode tijela postoji očigledna suprotnost. Tjelesne želje i potrebe naginju uvijek padu bogolikosti u čovjeku, dok ga glas moralnog zakona opominje i usmjerava mu pogled višem svijetu. Karakter svakog pojedinca formira se u presjeku ova dva protivurječna osjećanja i nagnuća. Pravo slobode je da Zlu i Dobru dade jednaku priliku. Pravo svijesti je da ograniči moć Zla. I najzad, čovjekov se ukupni trud mjeri prema moći upotrebe Zakona, kojim suzbija prekomjerne tjelesne sklonosti. Ova borba svakako nije laka jer je prepuštena slobodnoj ocjeni, no ona je i jedini način da se provjeri pozitivna upotreba slobode. Isključivo prema stepenu slobodnog poštovanja moralnog zakona, u nama čovjek je bogoobrazno biće.
Kada bi u upotrebi unutrašnje slobode postojalo ma i najmanje ograničenje, riječ sloboda bi izgubila značenje a time i čovjekovo dostojanstvo pred Bogom. Čovjek pred Bogom može za svoj rad polagati račune samo kao slobodno biće, i tu slobodu on praktičnim ponašanjem dokazuje. Da li je čovjek u životnom hodočašću uspostavio pravilan omjer između činjenja Zla i Dobra shodno svijesti ili protiv nje, u skladu sa glasom Gospoda u svojemu umu ili glasom životinje u svojim instinktima, stvar je slobodne procjene. Čovjek je u tom pogledu sebi sudac pred licem Boga. Zlo ne postoji drugačije već kao naš izbor. Dobro je pak priroda Vječnoga Boga. Zlo je posljedica rđavo upotrijebljene slobode u životu ljudi. Zlo dakle nema svoju ontologiju. Ono nastaje iz čovjekova ogrešenja o unutarnji moralni zakon, savjest ili glas Boga u nama. Prema tome, Zlo i Dobro nijesu kategorije istog metafizičkog porijekla kako uče neke hrišćanske dualističke sekte. Zlo nije kosmički princip jednak Dobru prema dejstvima koja proizvodi. U prirodi se ne bori svjetlost Dobra i tama Zla kako su smatrali manihejci. Zlo je egzistentno samo kao rezultat pogrešno upotrijebljene slobode od strane čovjeka. Bog, prema tome, s obzirom na savršenu personalnu prirodu ne može biti zao. Ali ni čovjek nije po duhovnom sklopu zao. Rđave mogu biti mnoge odluke i radnje koje proističu iz nesavršenstva naše prirode odnosno nedoraslosti uma da čuje glas Boga u sebi. Zlo nastaje kao posljedica uspostavljanja odnosa među ljudima i nije prvobitno dato čovjeku.
Kad ne bi bilo potrebe za ljudskom zajednicom i kolektivnim životom, ne bismo morali govoriti o Zlu. Čovjek odista nije po prirodi zao, već je samo nesavršen da bi mogao uvijek biti na visini onog zahtjeva koji savjest pred njega postavlja. Otuda se javljaju i brojne individualne razlike u pogledu moralnih stanovišta i dejstava ljudi u zajedničkom životu. Ukoliko bi Zlo bilo primarno, tj. urođeno čovjekovu duhu tada ne bi smo mogli ni pojmiti Dobro u svojstvu moralne vrline. Ne bi bilo nikakve vrline i shodno tome ni kriterijuma za odmjeravanje Zla i Dobra. Urođeno je dakle samo Dobro, a Zlo je posljedica čovjekova oglušavanja o zapovijesti unutarnjeg zakonodavstva. Ovo je moguće već činjenicom što je savjest nalogodavac umu, a da pri tome ničim ne ograničava njegovu slobodu. Savjest nema apsolutnu vlast nad umom već ga samo usmjerava prema svrsishodnosti moralnih vrlina. Zlo je, prema tome, posljedica slobodnog prekoračenja pravila savjesti. Ono je naš vlastiti izbor shodno ličnoj umskoj procjeni posljedica. No, kako je um u mnogim stvarima ograničen u konačnoj procjeni, naša sloboda uvijak može preći u zloupotrebu moralnog zakonodavstva koje nas ničim ne prisiljava, osim što daje priliku da razlikujemo vrlinu od poroka i upućuje na vrlinu. Ali, s obzirom na uslove u kojima čovjek živi u ljudskoj zajednici i potrebe koje se javljaju u vezi sa individualnim samoodržanjem, zatim opstankom vrste, i opstankom u vrsti, čovjek pokazuje izrazitu sklonost Zlu, odnosno poroku, uprkos moralnim kočnicama koje njegov um a priori sadrži. Snažna čovjekova vezanost za tjelesne potrebe ishrane ili seksualnog života, povezana sa željom za dominacijom u svojoj okolini, lako prelazi u naviku ugodnosti, koja već time što narušava omjer prema drugima u zajednici pokazuje lice moralnog poroka. Porok, dakle nije ništa drugo već narušavanje standarda prirodne jednakosti ljudi zahtjevom za većim dijelom od onoga što nam, prema principu međusobno jednakih bogoobraznih stvorenja, pripada. Mi taj omjer narušavamo veoma često, ne zato što ne znamo šta je vrlina, već i radi toga što ispunjenje vrline zahtijeva visoke duhovne napore, a češće i beskrajna odricanja. Čovjekove individualne potrebe tako su udešene da uvijek vuku naniže na štetu vrline. Brojni biološko–fiziološki agensi koji podstiču našu volju i našu aktivnost često zagospodare željama u toj mjeri da im se duša uvriježenom vrlinom ne može oduprijeti.
Naše individualno Ja usmjereno je samoodržanju pojedinca i vrste. Njegova je glavna briga skoncentrisana oko stvaranja neophodnih uslova za život u svjetlu veoma oštre konkurencije. Ali se ono ne zadržava samo na tome. Naše Ja teži prekoračenju jedne teško prepoznatljive granice koja dijeli dozvoljenu brigu za opstanak od nedopuštenih i nečovječnih poriva, koji čovjeka vuku u krajnju animalnost. U ovom prekoračenju biva narušen prirodni zakon jednakosti umnih bića pred Bogom. To se uvijek događa kad naše individualno, biološko Ja proširi svoju vlast nad personalnim bogolikim Ja i ograniči njegov upliv. Kao član zajednice svih živih bića čovjek je primoran da se bori za opstanak i sve aktivnosti podređene su brizi te vrste. Rve se sa mnogim nevoljama, brinući jednako za sebe i za održanje potomstva, što je sasvim normalno. No, kao Bogoobrazno biće u čiji je duh usađen moralni zakon, on nastoji da svojim potrebama odredi granicu koja ni u čemu neće narušiti pravo njemu sličnih umnih bića da ličnim trudom takođe obezbijede sebi i potomstvu svrsishodan opstanak. U tom dualitetu čovjekove ličnosti nalazi se osnov za moralni pad i krivicu, grijeh i odgovornost. Zlo nije naša priroda, već posljedica dualiteta naše prirode, nemoći i nespremnosti duhovnog Ja da uspostavi ravnotežu između naše dvije različite, a ipak sjedinjene osobine.
Kad čovjekom ovladaju strasti najnižega porijekla, povezane sa ugodnostima koje drugima nanose bol, kada se duševnost povuče pred satanskom radošću koju u nama proizvodi saznanje o nevoljama bližnjih; tada smo neminovno zakoračili u carstvo Zla i naša je bogolikost poražena likom zvijeri, što mi dijelom u biološkom smislu i jesmo. Ali, kako priznati fakat da je jača zvijer od Boga. Kako je moguće da lik savršenog Boga često gubi bitku u našoj duši pred silom negativnih poriva. Ipak, Bog ne može izgubiti bitku, već upravo mi u Bogu bivamo poraženi radeći protiv glasa savjesti i slušajući glas životinje u sebi.
Ukoliko uživamo u prednostima stečenog imetka mi smo već pomjerili crtu bogoobraznosti u korist onoga što je nevrijedno i prolazno. Radujući se prestižu bilo koje vrste na račun naših bližnjih, izgubili smo skromnost ili najbolji dio svoje prirode. Umišljajući da smo svojim znanjima pretekli svijet i jačajući ambiciju umnožavanja znanja, činimo sebe gordim, dakle beskorisnim za vrlinu. Služeći porivu trenutne ugodnosti a ne misleći na posljedice niti zakon ravnomjernosti bola i zadovoljstva, osuđujemo sebe na muke bola koje će neminovno kasnije doći ako ne drukčije a ono kao žalost za izgubljenim prestižom. Strasno se vezujući za prolazno, efemerno i ograničeno, ostvarujući pri tom pogodnosti na račun bića koja su po umu slična nama, pravimo drastičnu povredu vrline, čiji osnov nije odricanje od želja već njihovo svođenje na nivo koji sva ljudska bića stavlja u jednak odnos prema Stvoritelju. Vrlina je u stvari oko duha kome ne promiče ni jedna krajnost a koja je sa visine glasa savjesti, odnosno Boga u nama, uvijek u stanju da prepozna svaki zahtjev kojim sebe na bilo koji način izuzimamo. Čak i pretjerano neisticanje sebe i svoga personaliteta može se svrstati u nadahnuće gordosti kojom od sebe pravimo javni spektakl. Svaka narušena granica je povreda pravičnosti jednoga sistema, pri čemu se na zakidanju prava drugih ljudi ne može ostvariti nijedna prednost koja ima srodstvo sa vrlinom. Prednosti i nijesu neophodne izuzev u mjeri, kojom Bog krasi pojedince talentom i dopušta opšti napredak na osnovu njihovog dara. No talentovani su veoma skromni i čak lišeni potreba svega što prevršuje njihovu mjeru, svjesni da je svaki talenat veliki dar moćnog Duha od kojeg ne treba tražiti više nego što je spreman da pruži. U odmjeravanju ljudskog i Božanskog u našoj prirodi, ljudsko se pokazuje jačim u mnogim prilikama. No, u konačnom rezultatu, Božanski poredak je vođen jednim planom pred kojim nesavršeni čovjek shvata svoje zablude i uvijek se vraća izvornome glasu vrline, pogotovo kad metež i neprijateljstvo prekomjerno obuzmu svijet. Zlo dolazi od čovjekove nedozrelosti da slijedi vrlinu a ne usljed nepoznavanja vrline. Bog je dao čovjeku savjest i um – da može razlikovati porok od vrline i slobodu kao oruđe uma – da može izabrati. Koristeći slobodan izbor, čovjek je po svojoj suštini ravan Bogu. No, vršeći pogrešan izbor u korist elementarnih nagona pokazuje svoju slabost. Sva istorija ljudske vrste je plan Boga da se čovjek vlastitom snagom duha i slobodom, a na iskustvima poroka i vrline, uzdigne i približi svjetlosti vrline. Bog je čovjeka učinio nesavršenim da bi od njega zahtijevao slobodno usavršavanje i opšti napredak u vrlini. Taj put je dug, mučan i težak za čovjeka, ali je čovjek u krajnjoj liniji onaj koji dobija. Upoznavši Zlo i Dobro u svim njihovim zamkama, a u skladu sa prirodom bogoobraznog i animalnog bića istovremeno, čovjek se odista, kroz brojna iskušenja, slobodnom odlukom a ne ropskom prirodom vraća svome Tvorcu.
Negativne afekte koje posjeduje naša duša ili afekte žalosti po riječima Spinoze, ne treba smatrati urođenim čovjekovim svojstvom. Ovi afekti su prateća stanja duha i naknadno se javljaju, poslije izbora kojim zadržavamo našu pažnju na onome što donosi: slavu, bogatstvo, moć, upliv, hedonistička zadovoljstva i dr. Zloba, mržnja, zavist, pakost, podlost, sujeta pa čak i zločinstvo pripadaju čovjeku samo kao prateći, dakle, negativni epifenomeni ili posljedice lošeg izbora, koji našu biološku osobu pretpostavlja personalnoj i Bogoobraznoj osobi. Što se ovo na žalost često događa nije odgovorna slobodna upotreba naših sklonosti, već njihova pogrešna upotreba pri kojoj se zapostavlja vrlina, a pretpostavlja ugodnost. Naravno, ni vrlina nije protiv svake ugodnosti. Ona samo eliminiše onu vrstu ugodnosti koju ostvarujemo na račun tuđe patnje. Vrlina nije isto što i asketsko samoodricanje normalnih užitaka koje život pruža, već se sastoji u sprečavanju satanskog zadovoljstva koje potiče od naših prednosti, u koje je uračunata povreda tuđeg prava na život i čovjekova dostojanstva u principu. Treba uvijek imati na umu da je svaka umnožena lična moć plaćena umanjenjem dostojanstva drugih i to u obrnutoj srazmjeri. Povreda prava na jednaku radost svih ljudi je upravo flagrantno kršenje sistema pravičnosti koji se zasniva na bogolikoj ljudskoj prirodi. Čovjek nije zao izborom radnje, već zloupotrebom izbora kojim krši princip opšte jednakosti ljudi pred Bogom. Prema tome, u krajnjoj instanci, zlo dolazi samo od čovjeka a ne od Boga. Bog može biti jedino dobar – isključivo dobar. Bog nema ljudskih užitaka niti tjelesnosti koja bi ga motivisala rđavim afektima. On je samo jedan, te ne može zavidjeti drugima, niti se boriti oko prednosti nad drugima. Bog je savršen i ne može gajiti nikakvih osim dobrih namjera, prema nesavršenom biću čovjeka.
Često se pitamo zbog čega Bog, ako je on apsolutna dobrota ne spriječi čovjeka u pogrešnoj upotrebi slobode? Zašto dopušta mržnju koja je isključivi rezultat ponašanja ljudi u njihovim međuodnosima i zajedničkom životu? Zbog čega je Bog na čovjeka stavio više odgovornosti i egzistencijalne brige, nego što čovjek može podnijeti, a da pri tome ne napravi ogrešenje o savjest i Bogom danu vrlinu? Zašto je Bog učinio čovjeka konačnim bićem i u tom konačnom životu dopustio mnoga stradanja? Zbog čega nije stvorio jedno besmrtno biće, ravno sebi, koje ne bi osjećalo duševne patnje i tjelesne bolove, niti pokazivalo slabosti poroka? Zašto je tragika, tako bliska čovjekovu duhu? Da li bi apsolutno dobri Bog mogao spokojno posmatrati veliku patnju ljudi koja se javlja u njihovom zajedničkom životu i borbi za prednost u pogledu opstanka, najzad, u borbi sa drugim vrstama i prirodnim stihijama? Zašto je Bog stvorio čovjeka koji skončava na isti način kao biljke i životinje? Ova i druga pitanja prirodno je postaviti bez želje da umanjimo njihov značaj. Ali pri tom ne smećemo s uma da Bog nije stvorio samo čovjeka u svijetu, već i čitav sistem okolnosti u kojima je čovjeku moguće opstati. Stvorio je ogromni fizički svemir i materijalne pogodnosti na kojima se razvija sav biljni i životinjski svijet koji u krajnjoj liniji služi čovjeku. Čovjek je van ikakve sumnje središno biće u cjelokupnom kosmičkom sistemu. Sve što postoji, njemu služi od najdaljih galaksija do čestice neutrona, od protozoa do višećelijskih biljaka i životinja.
Na sva ova pitanja moguć je jedino indirektan odgovor. Stavimo se u ulogu roditelja naše djece i upitajmo sebe da li bismo mi željeli da naša djeca prožive čitav svoj aktivni vijek u miru i udobnosti a bez ikakvih napora, potresa pa i sunovrata, ne upoznavši ni jedno neprijatno osjećanje.
Koji bi to roditelj htio, pa i kad bi mogao da utiče na ishod, da sasvim osigura svoj porod i potomstvo od rana koje život zadaje. Jesmo li zato da djeca koju smo izrodili žive izvan svake životne opasnosti u bajci čiste radosti, ne upoznavši Dobro i Zlo u njihovom naizmjeničnom nadolaženju. Ko bi svojoj djeci mogao poželjeti život o kome ništa ne znaju, niti pak mogu steći pored prijatnih, loša i neprijatna iskustva, taj izvjesno ne bi bio njihov prijatelj. Čista duhovna radost bez primjesa tragike, bila bi jedna potpuna duhovna pustoš i sljepoća zbog koje nije vrijedno postojati. Punoća života sastoji se u beskrajnim mogućnostima posrtanja i uspona. Kao roditelji, mi svojoj djeci nužnim načinom želimo dobro, ali kao njihovi prijatelji ne bismo ih htjeli lišiti sudara i lomova koje život nosi, upravo da bi bolje cijenili prednosti i vrijednosti zasluženog dobra. Ne postupa li i Bog kao roditelj ljudi na sličan način. Je li time umanjena ili uvećana njegova želja da čovjeka učini ravnim sebi. Odgovor može biti samo jedan. Bog čovjeku želi dobro, koliko i mi svojoj rođenoj djeci, zato ga je stavio na iskušenje Zla i Dobra, Laži i Istine, Mraka i Svjetlosti, svesrdno mu pomažući da razlikuje tamu od svjetlosti i vrlinu od poroka. Čak i smrt nije ništa drugo već samilost Boga nad nama, kojom se okončava jedan vid egzistencije da bi onaj drugi i bolji dio naše ličnosti zaslužio vječnost i upoznao njenu daleku svjetlost. Ako bi čovjek bio besmrtan ovdje na zemlji, sa svim svojim neodmjerenim željama, potrebama i krajnostima u odnosu na druge ljude ne bi mu trebao drukčiji pakao. Smrt izbavlja personalnu dušu i upućuje je svome vječnome izvorištu. U smrti upravo dolazi do apsolutnog izražaja blagonaklonost, samilost, ljubav i dobrota vječnoga i apsolutnog Boga. Smrt dolazi shodno zakonitosti koja okončava bijedu prolaznog i ograničenog života koji je sastavljen od nenadmašnih briga i bolova, intelektualnih i moralnih dilema, za račun nečega što je vječno i neprolazno. Ni mi kao roditelji svoje djece ne bismo poželjeli vječnost svojemu potomstvu u kvalitetu fizičkog postojanja. Prema tome, ovo se može kazati i za Boga koji je opšti roditelj svih nas. On je dao čovjeku vječan život, ali drukčije nego što mi rasuđujemo, načinom koji je primjeren vječnosti. Vječna je naša duša i misli, vječna su iskušenja Zla i Dobra koja smo ovdje stekli, Vječne su naše zasluge, porok i vrline, Bog nam je dao mogućnost da steknemo ogromna duševna iskustva u zemaljskom životu; no Bog nam je pružio mogućnost i da ih sačuvamo u vječnom životu. Ovim se završava svaki govor o prirodi Boga. Bog može biti samo biće blagorodnosti, samilosti i dobrote.

RAZUMJETI ILI SHVATITI BOGA

Na prvi pogled riječ je o istom, ipak nije. Niko nije sasvim razumio Boga ni prije niti će poslije nas. Ali svi su ljudi i u svim dobima shvatili Boga, bez obzira na stupanj razvijenosti.
Da bih razumio Boga morao bih poznavati njegove planove i namjere koje Tvorac u apsolutnoj slobodi duha tajno gradi. Da bih upoznao te planove morao bih se isključiti iz tame vremena i prostora, postaviti sebe u neku zamišljenu idealnu ravan prije svakoga vremena i događanja i duhom svojim osmotriti središte Vječnoga Duha. To nije moguće i kad bi u izvjesnom idealnom smislu bilo dostupno – omjer između mog relativno ograničenog i Božjeg apsolutnog duha spriječilo bi me u toj zamisli. Ovim svakako ne isključujem principijelnu mogućnost da čovjek dozna Božje namjere u krugu problema koji njega interesuju i od važnosti su za život ljudi. Proroci i vidoviti ljudi u tome su pokazali dosta uspjeha, ali ne više nego što im je bilo dopušteno. Moguće je da će poslije smrti sa više neposrednosti i bliskosti naša duša biti zagledana u vječno bivstvo Boga. No, ni u tom slučaju nemamo garanciju da ćemo Boga sasvim upoznati. Pravo govoreći, čovjeku nije sasvim neophodno da upozna krajnje namjere Boga, ali mu je nužno da shvati Boga kako bi mogao zasnovati svoj odnos prema vječnome biću i odrediti se kao slobodna ličnost prema slobodi. Ovdje zaista nemamo nikakvih problema. Svako ljudsko biće od najzaostalijeg do genija egzistencijalno, životom a ne samo svojom mišlju shvata Boga. Stvar je jedino u slobodi građenja ličnog odnosa koji prati ovo shvatanje.
Boga shvatamo na posredan način, a ne prema namjerama i planovima. Shvatamo ga prema dejstvima i posljedicama tih namjera. Kao što nužnim načinom zaključujemo da postoji nevidljiva strana mjeseca iako nam je dostupna samo ona vidljiva, Bog je nužna pretpostavka jedinstvenog uzroka i graditelja svijeta dostupnog našim čulima i našemu duhu. Prvobitni ljudi otkrili su dejstva Božjih namjera, ako ne i same namjere u harmoničnom toku prirodnih pojava u zakonomjernosti zbivanja kojima je sav vidljivi svijet izložen, u pravilnom slijedu uzročno–posljedičnih veza kojima je potčinjena stvarnost i život u cjelini. Savremeni ljudi raspolažući moćnim znanjima o nevidljivoj strukturi i supstrukturi fenomenalnog svijeta dolaze do istog uvjerenja. Naivna i učena duša imaju pred sobom isti razlog i jednako uporište u Gospodu.
Ko proučava strukturu atoma i čudesni svijet subatomskih čestica, ne može izbjeći neposredni susret sa djelima Boga, ako ga Bog namjerno nije učinio slijepim. Prirodnjak koji prati zakone genetike i fantastične kombinacije molekula, koji nepogrešivošću umske naprave daje sasvim predvidive rezultate, ne može umaći susretu sa Gospodom darodavcem ove nenadmašne elektrohemijske kombinatorike. Astrofizičar koji džinovskim radio–teleskopima prati pokrete nemjerljive vasione i njen pravilan ritam susrijeće Gospoda svakim novim saznanjem i to sve sigurnije. Psihoanalitičar koji se uvlači u našu dušu vidi na najneposredniji način Boga utemeljenog u savjesti i umu čovjekovu. Teoretičar države i analitičar istorijskih procesa ne može ne sagledati Božje planove sa čovjekom – u okviru raznih religija, kultura i civilizacija. Naravno, moguće je pri svemu ovome ne vidjeti Boga, ali to nije stvar Boga već onoga koji ne vidi, kome Bog nije dozvolio sebe vidjeti.
Moć shvatanja Boga ne zavisi od nivoa obrazovanja i umske spoznaje. Visoka spoznaja samo upotpunjuje ono što svi ljudi egzistencijalno doživljavaju. Bog je egzistencijalni, a ne samo gnoseološki doživljaj. On nije apstraktna kategorija ili hipoteza našega uma, već živi djelujući princip koji objektivno jeste i koji nas obuhvata svojim toplim dahom u svim našim duševnim pokretima. Bog nas obuzima sasvim a ne samo intelektualno. On nije univerzalija uma, već prije svega egzistencijalija duše. U duši se ovaploćuje njegov personalni lik, kao što se sjenka stabla ogleda nad površinom jezera. Mi u Bogu učestvujemo totalno i kad mislimo i kad ne razmišljamo o Njemu. Ako bi se naš doživljaj Boga zasnivao samo na hipotezi Njegove nužnosti, to bi bila jedna daleka projekcija umske procjene koja bi nas učinila nedovoljno zainteresovanim ili čak ravnodušnim u odnosu na biće Boga. Ne sporeći značaj ovakvog domišljanja, Bog se ipak ne može reducirati na jedan apstraktni elemenat, odnosno segmenat naše svijesti kao što su kategorije i hipoteze. On pripada našoj duši u cjelini. Duša ga svim svojim bićem opaža i zamišlja dajući mu različite oblike prema svojoj moći ili kriterijumu neke posebne kulture. U principu ne može izbjeći a da sa Bogom ne uspostavi personalni ili kolektivni odnos. Ovaj odnos je totalan – uman, emotivan, maštovit, moralan, pa čak i estetičan. Bezbožna duša nema korijena, to je dijete bez očinstva. Čovjek je sav u Bogu ili kao ljudsko biće ne postoji. Naravno, ne postoje ni ljudi koji nemaju doživljaj Boga, ali postoje oni koji ne shvataju ovaj doživljaj ili ga marginalizuju, uglavnom iz loših pobuda.
Problem odnosa Boga i čovjeka nije samo teorijsko, već prevashodno praktično pitanje. Ateizam, odnosno teizam u filozofskom smislu mogu koegzistirati, kao dva sistema mišljenja bez odraza na ponašanje ljudi, sve dok se drže apstraktne i teorijske sfere. Ali, bezboštvo u praksi je poraz čovjekove vrline. U egzistencijalnom smislu bezboštvo znači prepuniti dušu svim nevaljalstvima, korijen svakog zločinstva je u otpadništvu. Potencijalni zločinac najprije priguši glas Boga u sebi (savjesti), izjednači grijeh i pravičnost, relativizuje laž i istinu, dade prednost privremenom nad trajnim. Pokretači velikih bratoubilačkih ratova poput Francuske revolucije iz 1789. ili Boljševičke 1917, prije nego što su postali masovni ubojice braće svoje, uništili su savjest ljudi doktrinom bezboštva, odnosno ateizmom. Ne može biti slučajno da su jakobinci i boljševici, vođi jednog i drugog ljudskog pakla, bili učenici filozofa ateista. Strahote koje su nastale njihovim djelovanjem vjekovi ne mogu iskorijeniti prema veličini moralnog pada. Čovjek bez Boga unaprijed je poražen, a bezbožnički pokret, makar i u ime humanih ideala osuđen je da nijednu stvar ne može uraditi uspješno, pravedno i pošteno. Zar slom boljševizma u naše vrijeme ne svjedoči o neizbježnosti takog zaključka.
Iako sam naprijed istakao da Bog nije isto što i naša misao, već stvarnost života i postojanja u cjelini, moćni Duh Postanja koji je dao svojstvo i funkciju svim stvarima i živim bićima, prema tome i nama, to nipošto ne znači da Boga ne možemo mišlju shvatiti. Ovo „shvatiti” treba uslovno primiti, u smislu steći pojam o bitnim, dakle najsuštinskijim i najvalidnijim osobinama Boga, ali ne i sasvim razumjeti njegove konkretne nemjere i njegovu veličinu. Mi imamo doživljaj Boga svim životnim funkcijama, cjelinom bića a ne samo mišljenjem ali tek u mišljenju se otkriva zbirni rezultat svega našega iskustva i to u obliku apstraktnih pojmova. Mišljenje je jedino u stanju da sintetizuje i objedini sve aktivnosti duše, bilo da su one racionalnog ili iracionalnog porijekla. Bez obzira što je doživljaj Boga stvar svih naših duševnih snaga: čula, intuicije, imaginacije, otkrivenja i sl., jedino mišljenje ima sposobnost da naše osjećaje, percepcije i naša ukupna iskustva podigne na nivo rasudnosti. Gledano iz tačke rasudnosti mi Boga možemo i logičkim putem smjestiti u izvjestan sistem shvatljivosti. Logički nužnim načinom pripisujemo Bogu savršenstvo i sve druge odredbe koje su u korelaciji sa jednim savršenim personalnim bićem. Ovdje se ne možemo prevariti čak i ako bismo to namjerno htjeli. Iz činjenice priznanja akta neposredne svijesti ili našeg diskurzivnog Ja u Dekartovom smislu, dužni smo priznati stvarnost egzistencije pa i samu mogućnost egzistiranja. Priznanje fakta neposredne egzistencije povlači prihvatanje akta Postanja. Samo Postanje ne može se drukčije zamisliti, već kao posljedica svrsishodnog rada jednog ličnosnog principa, posljedica kreacije. Stvoriti svijet iz ničega znači imati na raspolaganju takvu moć koja nadilazi sve druge moći. Iako je Bog iz Ničega stvorio svijet, to znači da on sam po sebi ne posjeduje moć makar kakve vrste, već svemoć, dakle nešto što je bezgranično, nepregledno nenadmašno, što naš um i iskustvo sasvim nadilazi. Prema našim evidentnim iskustvima, iz ničega ne može nastati ništa (edž nihilo nihil), ali prema logički vođenom sudu može. Kad to ne bi moglo, ne bi bilo nas, ni svijeta u kome živimo, ni uma koji o tome sudi. Ako je izvjesno da mi mislimo, živimo, radimo i postojimo u jednom svjetskom okruženju, manje ili više uspješno izvedenom, onda je sve to nužnim načinom postalo iz ničega, bar u primarnim elementima – iz čega bi drugo? Da bi nešto uopšte postalo iz ničega morala je tome prethoditi svemoć kojoj se ne može naći poređenje unutar našega iskustva, ali se može logički pojmiti neminovnost takvog postupka. Svemoć je živi, aktivni, personalni Duh koji nadilazi našu shvatljivost u pogledu jasnog razlikovanja karaktera njegove moći, ali ne u pogledu shvatljivosti činjenice da je ta moć bez granica. Prije svega, da ona postoji, inače ne bi bilo ničega pa ni nas samih koji sudimo o vrsti takve moći za koju nalazimo da je bezgranična. Za ovu moć najprikladnije je ime Svemogući Bog. Mi dakle, znamo da je Svemogući Bog taj koji iz ničega stvara egzistenciju, svijet, i da ako svijet postoji sa izvjesnošću u koju smo stvarno uvjereni, sa istom očiglednošću postoji i njegov Tvorac. Svemogućeg Boga ne možemo dakle drukčije definisati već kao ličnosno biće koje ima volju, um, karakter i moć stvaranja. Tako se stav Otkrovenja i Sud razuma u cjelini poklapaju.
Ukoliko analitičkim mišljenjem ne možemo upoznati svojstva Svemogućeg Boga, sa apsolutnom sigurnošću imamo pravo na zaključak da takva apsolutna persona mora postojati. Ali, Bog nije apsolutni um u smislu kako uče metafizičari. Nije bezlični um izvan osobe koja je umna, i koja je sposobna da se umno ponaša. Za metafizičare Bog je imaterijalna umna supstanca lišena personaliteta. Meni je taj način shvatanja Boga bio uvijek nerazumljiv. Ako Bog postoji kao Tvorac svijeta onda on ne može biti bezlična apsolutna inteligencija. Da bi bio uopšte djelotvoran mora biti personalan, uman i u svojoj umnosti sklon kreaciji i djelovanju. Nije li i našoj inteligenciji svojstveno djelovanje i kreacija u stvarnosti? Da li bi mogla naša intelektualna duša stvoriti uopšte nešto ako ne bi bilo naše osobe koja stvara? Sa Bogom ne može biti drukčiji slučaj. On je apsolutna persona sa apsolutnim moćima razuma a ne neodređena impersonalna duhovna supstanca. Razum personalnog Boga bezuslovno povlači i njegovu kreativnost. Ona je konsekvencija svemoći! Za takav sud imamo brojna ne samo umstvena već i empirijska svjedočanstva. Svijet u cjelini sa svim svojim pojavama doziva u našoj svijesti svojega Stvoritelja. Čitava priroda sa svojim harmoničnim tokovima, pravilima i zakonitostima, pa čak i djelimičnim odstupanjem od tih pravila uzvikuje Božje ime, rečeno Volterovim jezikom. Svemir koji počiva na matematički sračunatoj harmoniji dijelova (kontinuitetu prostora i vremena); sistem života koji čini jedinstvenu elektrohemijsku biocjelinu, uprkos veoma različitim oblicima i vrstama, monolitna struktura naše duše sa njenim različitim funkcijama – aksiomatski predočavaju jedinstveni plan egzistencije i jedinstveno racionalno biće, osobu Stvoritelja, koji sam sobom nije zakon već tvori zakone i svijet koji se po tim zakonima upravlja. Ako Bog ne bi posjedovao najviši stupanj razuma onda ne bi moglo biti ni razumne kreacije, prema tome ni svijeta koji se vlada po racionalnim zakonima. Činjenica da postoji kreacija zasvjedočena je svim vidljivim i nevidljivim svijetom od mikroskopski organizovane ćelijske strukture, dijelova nevidljivog atoma do džinovskog makrokozma. Naš duševni život budući unikalan u svemu što postoji jeste takođe dokaz lika Božjeg u nama. Božja kreacija za razliku od ljudske nema ograničenja. Ona iz ničega može stvoriti ono što hoće. Prema tome, u stanju smo shvatiti i drugi vječni atribut Boga – htjenje da stvori svijet i apsolutno slobodnu volju u slobodnom razumu. Ovaj svijet nužnim načinom je morao biti stvoren prema racionalnoj i najcjelishodnijoj predstavi. Kao apsolutni uzrok Bog je morao napraviti najbolji izbor. Kao apsolutna svemoć ovaj čin je bio stvaralački izvodljiv, čak neizbježan. Dodajmo tome da je Bog uz ova svojstva morao imati i osobinu naklonosti, dakle ljubavi prema svome djelu, kao što je roditelj dubokom emocijom upućen na svoj porod. Bog mora biti istovremeno umno, voljno i emotivno biće, dakle, osoba, jer izvan osobe ova svojstva ne mogu zajednički postojati.
Bog mora biti najviši razum i to je dovoljno da bismo shvatili, ali ne i da bismo razumjeli Božje planove ili način kako se oni ostvaruju. Bog mora imati apsolutno slobodnu volju, jer volja je izvor svake akcije. Samo tim načinom Bog je mogao izabrati među mnogim mogućim planovima stvaranja, onaj najsvrsishodniji. U smislu akcije, volje i slobode, Bog nam je dakle shvatljiv i ako ne razumljiv. Mi ne možemo Božju aktivnost razumjeti onako kako razumijemo slijed posljedice iz uzroka, jer uzročnost za savršeno i vječno biće nema značaja, ali znamo da ovaj slijed postoji, jer našim duhom ustanovljavamo ovu neminovnost. Činjenica da ne možemo racionalno suditi o Božjoj ljubavi i naklonosti prema svome djelu, s obzirom da ova ljubav nije ljudska već Božanska kategorija, ne isključuje njeno postojanje. Nama je sasvim shvatljivo da je Tvorac svijeta iz čiste naklonosti i slobode stvorio svijet i nas u svijetu, da nas je oblikovao prema svojoj najboljoj zamisli, dakle prema svome liku i time nam poklonio neograničenu Božansku ljubav. Stvorio je čovjeka duhom nalik samome sebi, drugi obraz svoj, koji ne bi mogao postati izvan ljubavi. Stoga ne razumjeti Boga u njegovim besmrtnim planovima, ne znači ne shvatiti ga u njegovim vječnim osobinama. Čovjek je sličan Bogu i rođen je da shvati Boga, u suprotnom svaki bi odnos između Boga i čovjeka postao nemoguć.
Ako se potpuno saberemo na sebe vidjećemo da su sve naše duhovne mogućnosti upućene Bogu. Čula nas upoznaju sa jednim savršeno uređenim poretkom stvari, iza koga nužnim načinom stoji savršeni kreator. Razum nas vodi slijedeći zakon uzročnosti prvom pokretaču svih kretanja. Intuicijom naziremo tajnu postanja. Svi životni instinkti uče nas da se možemo nadati ili strepjeti samo zagledani u svemogućeg Stvoritelja svijeta. Otkrovenje osvjetljava direktan put Bogu. Ali ne treba zaboraviti da se nijedan drukčiji pristup pa ni način ne protivi jevanđelskoj istini Otkrovenja. Prema tome, shvatljivost a ne i neposredna razumljivost Boga, nepobitna je.

HRISTOS JE OBJAVA

Skeptik govoraše religioznom čovjeku: „Nauka je sve što čovjek ima, a tamo nema mjesta Bogu”. U izvjesnom smislu to je tačno. Nauka se bavi djelima Boga, a ne njegovim bićem. Biće Boga je predmet religije, filozofije i umjetnosti. Predmet nauke je fenomen, a ne noumen. Ovaj drugi je u nadležnosti spekulacije. Ali skeptik, ipak, zamjenjuje tezu. Nauka o metalima, jeziku ili brojevima, odista nije nauka o Bogu, niti je Bogu potrebna takva nauka koja bi hemijski elemenat, korijen riječi, ili matematičku radnju uzela kao sinonim njegova bića. Dio nije isto što i cjelina, niti posljedica što i uzrok. Moja percepcija i slika predmeta nije isto što i moja duša. Percepcija je rad duše ograničen parcijalnim spoljnim uzrokom. Duša je ipak moć, koja ovu radnju čini mogućom. Bog ne može biti ni biljka, ni kamen, zvijezda ili glagolski oblik. A sve nauke zapravo postoje radi ovih posljednjih. Čovjeku je nužno da se upozna sa djelima Boga koliko i sa njegovim bićem. Božja djela su nam svuda pri ruci, vidjeli mi to ili ne. I mi sami sa svojim psihosomatskim habitusom djelo smo vječnog Boga. Ozbiljna nauka ništa drugo i ne čini osim što se bavi Bogom, ali ne Bogom mineralom ili svemirom, organskim tkivom, odnosno principima mišljenja – već Bogom koji je mogućnost svega toga, a sam nije ništa od ovog.
Upravo je savremena nauka seriozno zakucala na vrata tajne vječnoga Boga. U naše vrijeme teško da postoji ozbiljan naučnik koji nije vidio Boga i to u svemu djelu Njegovu. Gramatičar ga vidi u šemi govora koja je urođena svim ljudima, bez obzira na različite morfeme i jezike. Logičar vidi Boga u vječnom značenju stava identiteta, isključenja trećeg i protivurječnosti. Etičar neposredno korespondira sa Bogom putem savjesti. Istoričar vidi Boga u sudbini narodã i civilizacijã, ulozi idejã i pokretačkih sila istorije. Biolog mu se približava uvidom u cjelishodnost organizacione sheme živih bića i partikula koje grade život. Fizičar otkriva Boga u svakom prirodnom zakonu i skladu univerzuma. U harmoniji brojeva i figura matematičar se susrijeće sa samim principom stvari, dok umjetnik iz grube materije iskustva isijava ljepotu bića. Je li moguće dodati bilo šta postojećem svijetu a pri tome previdjeti povezanost, logičnost i svrsishodnost svih stvari. Je li dozvoljeno ne zapaziti da su elektroni udaljenih ili čak izumrlih svjetova izvršili uticaj na naše postojanje. Da li je moguće ostati slijep pred činjenicom da je naš daleki predak paramecijum ugrađen u našu konstituciju i konstituciju svega živog, odnosno da je prvom živom ćelijom određena nepromjenjiva osnova života. Nenadmašni svemirski kotao skuvao je svijet po zakonima vječnosti koji potiču i mogu poticati samo od Jednoga. A nauka se zapravo bavi njima, isključivo njima. Nauka mijenja prirodu stvari, ali nikako više nego što dopuštaju načela ili zakonitosti po kojima stvari postoje. Nauka čini sve što koristi čovjeku, stoga ona i proučava djela Boga i samo u posrednom smislu dovodi razum do shvatanja opšteg principa svega.
Šta da kažemo o ljudima koji se ne bave naukom niti drugim istraživanjima prirode i njenih fenomena. Vide li oni Boga? Bezbožni prekorijevaše vjernika argumentom da Boga nije moguće vidjeti, prema tome On, ne postoji. Argumenat nije valjan, štaviše, bizaran je. Boga je moguće vidjeti i dostupan je svakome ko ga želi vidjeti. Naravno, Boga nije moguće opaziti fizički, tjelesnim očima, pošto on nije nikakvo fizičko tijelo. Očima se niko ne može poslužiti da bi vidio Boga. Oči su organ, receptor podešen za viđenje djela Božjeg, ali ne i Boga. Fizičkim očima primam impresije koje ukazuju na konkretne fenomene stvarnosti, ali samo duhovnim očima mogu vidjeti osnov i uzrok sveg postojećeg ili onoga što uzimam postojećim, ili samo mogućim. Čulo za viđenje Boga je duh, a nikako organ vida. Duh se duhom opaža bez posredništva parcijalnih znanja o svijetu. Duhom vidimo dalje i dublje, nego što možemo obuhvatiti fizičkim pogledom, mada ni ovo drugo nije zanemarivo. Ako fizičkim očima, čulom vida i još uz pomoć optičkih naprava mogu obuhvatiti udaljene galaksije, koliko je tek moguć pogled duha u dubinu. Ukoliko duh nazivam čulom vida, to neće biti greška. Ovo naravno nema sličnosti sa Lokovim tumačenjem unutarnjeg čula. Duh koji čini osnov moje duše koji ju je opremio instrumentima – čulima da upozna konkretna djela Boga, sam je sobom dovoljan da neposredno opaža, tačnije shvata, još tačnije vidi Boga. Duh opaža jasnije od svake jasnosti. Ali to opažanje nije isto što i percepcija boja i linija dostupna fizičkim čulima. Duhom opažam Boga koji nije ni linija, niti broj ili trodimenzionalni prostor, nije ni osoba u ljudskom smislu, već takođe duh – osoba koja je stvorila mene i moje opažaje i predmete koje opažam. Prema tome, duh je moje čulo, ali čulo za Boga pripravljeno. To je moj teleskop, kojim vidim sa druge strane zvjezdanog neba, ono što optička naprava, ma koliko bila savršena nije u stanju. Duh je moj mikroskop kojim vidim ispod praga najmanje fizičke čestice. Opažam poredak koji ova optička naprava, bez obzira na fantastičnu preciznost nije u stanju da registruje. Dakle, u stanju sam da vidim Boga i Bog je moja pojavnost, ali ne pojavnost koju mogu vezati za prostorno–vremenske odnose, nego vječna transcendencija koju mogu učiniti sebi shvatljivom uz neophodan napor uma.
Boga, dakle, mogu sagledati kroz njegova djela, ali i neposredno. Posrednim putem, sva naučna, ali i obična iskustva potvrđuju egzistenciju Stvoritelja. Neposredno, pak, gledam biće Boga bićem svojeg unutarnjeg duhovnog Ja, jasnoćom koja ne podnosi prigovor. I prvi neuki ljudi, bez ikakvih znanja o stvarima, imali su sličan prizor. Stoga je religija neodvojiva od ljudi, od samog njihovog postojanja. U ovom nestalnom i u priličnoj mjeri nerazgovijetnom svijetu, ističe se zvijezda vodilja svih naših nadanja, razgovijetni lik njegova Stvoritelja. Naše sile i naši ljudski glasovi imaju smisao samo ukoliko su okrenuti svjetlosti Tvorca. Izvan ove svjetlosti gubi smisao pravda i nepravda, laž i istina, kao i svi napori koje činimo. Ko je Boga jedanput shvatio i upoznao na pravi način, taj ga je, u stvari, sasvim jasno vidio, opazio poput čulne izvjesnosti. Shodno tome, o mogućnosti viđenja Boga treba prekinuti dijalog.
Bog je Objava. Samog je sebe objavio prisustvom smisla, zakona, reda i poretka. Umom se služimo da Objavu shvatimo u njenom porijeklu. Bog je otkrio i objavio sebe matematičkim ustrojstvom univerzuma. Prisutan je u sjaju nebeske svjetlosti koja se opire neredu i pomračenju svemira. Objavio je sebe u svakom živom biću time što mu je dao sredstva borbe za opstanak. Svjedočanstva Njegovog prisustva su mnogobrojna i sasvim dostupna čovjeku. Sve čime smo okruženi bilo da je dostupno ili nedostupno našim čulima, nijemo kazuje istu priču – stvoreni smo od Jednoga koga nije moguće nadmašiti. LJepotu stvari, njihov sklad i simetriju nećemo drukčije razumjeti već kao Objavu vječnog estetskog savršenstva Boga. Dobro i zlo biće nam neshvatljivi u odsustvu vječnog pravednog sudije koji je Objavio zakon po kome se oni razlikuju. Istina i laž izgubiće svaki smisao ako ih ne budemo konfrontirali u svjetlosti vječnih kategorija. Pravda nema smisla ukoliko zakon nije vječan. Naš bi život bio gruba greška prirode, ako nije planiran u zamislima Vječnoga Boga i ako mi nijesmo ostvarenje Njegova lika. Šta smo, i šta možemo biti dobija smisao samo u slobodnom predusretu Objave Stvoritelja. Objava je činjenica kao što smo mi i naš duh činjenica. Viđenje Boga kroz Objavu stvar je toliko normalna, kao što je neposredna svijest o sebi, svom duhovnom Ja. Ali najviši vid Objave je riječ Boga, putem koje je sve postalo. Ovu riječ saopštili su nam stari proroci da bi najzad u svjetlosti jevanđelja dobila apsolutni i stvarni smisao. Ovim ne želim reći da Božja riječ nije u izvjesnom obliku stigla do svakog naroda i religije, čak svakog pojedinca na našoj planeti. Ona je stigla u raznim vidovima, prilagođenim kulturama i populacijama različitog nivoa razvijenosti, mentaliteta, životnih uslova i mogućnosti shvatanja. Stoga je normalno da Božja riječ nije uvijek jasno iskazana, a ukoliko i jeste, nepotpuna tumačenja su joj često davala pogrešan smjer. Božja riječ iskazana mišlju i jezikom čovjeka ne dobija uvijek potpuno, a često ni pravo značenje. Čovjekove umne sile, makar bile i u najprisnijem dosluhu sa silom Božjega Duha, ograničene su da izraze savršenstvo Tvorčevih planova sa ljudima, a ukoliko to čine, služe se iracionalnim, ponekad sasvim nerazumljivim znacima. Treba li podsjećati da smisao starih proročanstava nije bio dovoljno jasan ljudima sve dok se ona nijesu kroz neki milenijum obistinila. Božju misao i najduhovniji ljudi prenose u obliku znakova, pjesničkih figura, brojeva, te obično izostaje jasnoća pojma u korist vizije, imaginacije. Stoga su u Starih naroda religija i poezija bile tako bliske, gotovo jedno. U tom pogledu imamo svjedočanstvo, djela kao što su Mahabharata, Teogonija, Ep o Gilgamešu itd. S druge, strane želja da se religija pretoči u jasne termine filozofije uključivala je opasnost gubitka vizije. U svakom slučaju ograničeni čovjekov um u odnosu na Božanski intelekt, nije uvijek imao precizna sredstva kazivanja da bi u cjelini prenio smisao riječi Božje, tj. Objavu ljudima. Prvi koji je unio savršenu čistotu u logičkom, jasnoću i preciznost u govornom smislu, te je poruku Boga preveo na jezik razumljiv ljudima, izvan svake sumnje je Isus Hristos. Njegova je riječ autentična Božja riječ. Hristos je nesumnjivo govorio jezikom samoga Boga i u njegovim su riječima savremenici, kao i docniji naraštaji prepoznali Sud i Misao Iskona.
Nema mjesta prigovoru da čovjek ne može razlikovati Božju od ljudske riječi ukoliko su obje iskazane jezikom čovjeka od majke rođenog i sličnog drugima. Božju riječ možemo bez napora razlikovati od čovjekove, makar ova posljednja bila zaodjenuta u učene termine filozofije. Čovjek koji tumači Boga i njegovu misao služi se riječima koje nadilaze čovjekov zemaljski horizont i interes koji je za njega vezan. Čovjek koji se oslanja na svoju riječ, makar pripadao i najobrazovanijoj eliti, misli i govori u skladu sa neposrednim životnim potrebama. Bogo–čovjek ne isključuje praktični interes ljudi, ali upozorava na opreznost, mjeru, blagost i taktičnost koja vodi računa o jednakom pravu svih ljudi pred Bogom. Bogo–čovjek nosi oganj vječnog života i pretpostavlja ga privremenosti. On jasno definiše moralni zakon i u okviru zakona grijeh. Plemenitost, blagost i dobrotu pretpostavlja zvjerskim nagonima u čovjeku. Bogo–čovjek je došao sa porukom koja ne ograničava čovjekovu slobodu, ali joj jasno stavlja u izgled posljedice ogrešenja o Zakon. Jedino Bogočovjeku pripada imperativni zahtjev: „Volite neprijatelje svoje i molite se za njih Bogu”. Čovjek se svojom prirodom protivi ovom načinu i nije mogao iskazati takav zahtjev. Jedino Bogo–čovjeku dostojno pristaje misao: „Budite savršeni kao što je Otac vaš sveti na nebesima”. Čovjeka u njegovom biološkom sastavu savršenstvo ne interesuje, štaviše opterećuje ga. Onaj koji je ukinuo starozavjetnu osvetu „oko za oko i zub za zub”, morao je pripadati višem svijetu, bez obzira što se javio u ljudskom liku i što je ljudskim glasom govorio. Hristos je čovjek, ali prije svega, Bog i Bogo–čovjek. Ovim ne namjeravam umanjiti zasluge Starozavjetnih proroka, narodnih vođa i careva hebrejskog naroda za hrišćansku misao. U monoteističkoj hebrejskoj religiji stvoreni su izvjesni idejni postulati, te je Hristov dolazak označio njihovu dogradnju sa stnovišta značaja za cio ljudski rod. Sa brda Sinaja Mojsije je donio Dekalog koji čini obrazac etičkih principa za sva vremena. U Psalmima i Riječi Propovjednika dat je puni nagovještaj uskrsnuća duha čovjekova u slavu Gospoda–Stvoritelja. Knjiga o Jovu, predstavlja najpotpunije svjedočanstvo potresne čovjekove sudbine i mogućnosti spasenja kroz vjeru. U cjelini knjige Proroka pripremaju duh naroda za viševjekovna iskušenja. Čitav Stari zavjet je duhovna priprema Novog zavjeta. Hristov dolazak logičan je u svjetlu prethodnih starozavjetnih predanja. Pa ipak, samo je Hristos puna Istina. Sve što mu prethodi čak i čvrsti moralni principi Dekaloga, čini uvod u Božansku Hristovu prirodu oglašenu riječima: „Volite neprijatelje svoje”. Čovjek, makar i Bogom nadahnut, nije mogao izgovoriti ove riječi suprotne temeljima ljudske prirode. Oni su negacija svega što čovjek u fizičkom životu jeste. Čovjek ne može voljeti svoje neprijatelje, ali Bog može. Pa ipak, Hristova nauka se proširila na mnoge narode, traje već dva milenijuma i po svemu trajaće dovijeka, zapravo zbog tih riječi. LJudi su prihvatili Zakon koji ih nadilazi, zavoljeli ga neizmjernom ljubavlju i stali mu služiti čak i kad njegov smisao nijesu mogli sasvim dokučiti. Fascinirao ih je autoritet Bogo–čovjeka, koji je dozvao njihovu savjest riječima ranije neizgovorenim ovim načinom. U njima su prepoznali svetost Boga živoga i svojim bogoobraznim duhom slobodno mu se pridružili.
Bog je ovaplotio sebe u Hristu uzevši ljudski lik i tako je obznanio riječ i misao svoju preko Hristove nauke. „Mir među ljudima i dobra volja” ima smisla jedino ako se zadovolji prethodni uslov „Volite neprijatelje svoje i molite se za njih Bogu”. Ovo nije moralna norma već transcendentalni zahtjev uma, religijska maksima. Nije prazan stav i ljudska konvencija zasnovana na društvenom interesu ljudi, već ozarenje Vječnoga Duha koji se smilovao i sišao na ljudski rod. U tim riječima je neograničena snaga i moć da ljubavlju uzvratimo na poniženje, pakost i neprijateljstvo. Na prvi pogled, sve izgleda prekomjerno i nemoguće, ali tek što smo pomislili kako nije moguće voljeti one koji nas progone i čine nevaljalstva, doznajemo moguće je, samo uz vjeru u vječni smisao Boga živoga, iskazan preko Hristovih riječi. Odista bez čvrste i nenadmašne vjere u Boga nije moguće voljeti ljude koji nam o glavi i dostojanstvu rade. Sa tom vjerom postajemo jači od svakog i najotrovnijeg dušmanina. Uzvraćajući ljubav na mržnju, nenasiljem na nasilje, toplinom srca na hladnoću surevnjivosti, dobrotom na otrovanost ljudske duše, postajemo ravni onome ko je to učenje obznanio, savršeni kao što je Otac naš nebeski. Blagost je smisao Hristove Objave, cilj vječnoga života. Bog je blagi roditelj sviju na planeti Zemlji a surovost je dio čovjekove prirode. Objava je bila potrebna i ljudi su je dočekali. Isus iz Nezareta je Sin živoga Boga u čovječijem liku. Bog je preko njegove ličnosti objavio sebe i saopštio učenje koje nije pripadalo ljudskoj prirodi.
Dugo sam razmišljao zašto je trebala Objava. Bog je mogao sve trajno riješiti u svoju i čovjekovu korist predestinacijom. Bilo bi to jednostavnije i svrsishodnije. Ne bi trebali napori kojima se čovjekova priroda poboljšava Objavom. Ali šta bi se tada dogodilo sa čovjekovom slobodom? Bilo bi izgubljeno bitno svojstvo čovjekove bogolikosti – sloboda izbora sa stanovišta savjesti. Čovjek bi bio jednostrana naprava koja bez svijesti izražava unutarnji nalog Boga. Mislim da su biljke, životinje i bakterije stvorene po tom modelu, ali čovjek nije. Čovjek je u stanju da slobodnom voljom čini i zlo i dobro, već time posjeduje veći stepen savršenstva od svih drugih živih bića koja se ponašaju tipizirano, instinktivno na temelju ugrađenog biološkog mehanizma. Ponašanje svih osim ljudske vrste je predestinirano. Čak i čovjekovo ponašanje je slično životinjskom u slučajevima kad ne konsultuje savjest i ne koristi se unutarnjom duhovnom slobodom. Ali, Objava je znak da Bog poštuje čovjeka. Bez prinude, Bog Objavom utiče na pravac čovjekova puta. Objavom ga podučava dobroti, blagosti, trpeljivosti i samilosti, ali bez obaveze. Osvjetljava mu ugrađeno polje savjesti, ne miješajući se u odluke. Bog nije htio roba, već slobodno biće. Dao mu je mogućnost da bira između zla i dobra, ali istovremeno i jasan znak razlikovanja njihovih posljedica. Hristos je Objava i njegove riječi su čin Objave Boga živoga. U tom pogledu je sasvim korektno tumačenje da Hristos nije prorok, već Sin.

OBJAVOM SAZNAJEMO BIĆE BOGA

U kom odnosu stoji Bog prema svome djelu, prirodi i čovjeku centralno je pitanje u svim vremenima. Godinama i decenijama razmišljam o tome odnosu da bih se definitivno opredijelio za Objavu. Razlozi koji su me naveli logičke su i etičke naravi. Ne mogu prihvatiti deističko–racionalističku konstrukciju po kojoj je Bog stvorio svijet ali se u njegove tokove ne miješa, makar što iza te koncepcije stoje brojni autoriteti francuske prosvetiteljske škole DžVIII vijeka. Ispalo bi da smo stvoreni od Boga, a zatim bačeni u zaborav, bogoostavljeni. Naravno, Bog je u svojoj svepredvidljivosti mogao sračunati svaki ishod i predestinirati razvitak da bi se najzad odmorio u svom svetom savršenstvu. Ali u tom slučaju naš razvoj ne bi imao nikakva smisla prema unaprijed utvrđenoj shemi. Gdje je tu čovjekova bogolikost i sloboda? Nagoni bi, a ne um i savjest odlučivali o svemu. Ponašali bismo se kao roboti nedostojni lika Božjega. S druge strane, ako je Bog na nas zaboravio poslije stvaranja, dajući nam slobodnu volju, ali ne i svjetlost puta kojim idemo, odgovoran je za pad i grijeh koji su uzrokovani našom slobodom. Nije prihvatljivo niti jedno od ovih rješenja. Koji to roditelj čak i u životinjskom carstvu ostavlja nebrizi svoj porod osim u specijalnim slučajevima. Ako nas je Bog učinio slobodnim, a ne robovima determinisanog razvitka, to ne znači da je zaboravio na čovjeka i prepustio ga slučajnostima surovih zakonitosti prirode, borbe za život. Bog nas kao slobodne, bez prisile i uz naš pristanak, vodi svetom mišlju koja se zove Objava. Stoga je sasvim besmisleno pretpostaviti da je Bog poslije Stvaranja odbacio svoje djelo i predao ga stihiji slijepih slučajnosti.
Apsurdna je hipoteza da je Bog imanentan prirodi i životu. Ovim se pretpostavlja ono što protivurječi umu, a naime da se Bog na neki način uključio ili, preciznije rečeno, ušao u svoje djelo, po etapama odnosno odjedanput, kako bi iznutra personalno upravljao sveopštim tokovima razvitka. Nije jasno zbog čega bi Bog lično ulazio u svoje djelo. Uostalom, kako bi bilo moguće da savršeni Tvorac svijeta uđe u nesavršeni svijet i postane njegova pomoćna unutrašnja snaga. Bog je naravno prisutan u svijetu, ali kao Duh, Zakon, Objava, a ne kao ličnost. Njegova ličnost je bila, jeste i biće transcendentna. Od sličnog nedostatka pati i hipoteza po kojoj je svijet u Bogu. Bogu nije potreban svijet da bi njegovim nesavršenstvom ojačao svoje savršenstvo. Svijet doduše jeste u Bogu, ali načinom koji ne znači njegovo direktno uključenje, već se svijet reflektovan u čovjekovom duhu približava Božjem duhu. To znači, niti je Bog imanentan prirodi, niti je priroda u Bogu, već je njihov odnos analogan odnosu koji postoji između skulptora i njegova djela. Ko može tvrditi da je vajar ušao u svoju skulpturu bez obzira na stepen njenoga savršenstva, niti je pak skulptura dio ličnosti majstora, pa ipak među njima postoji uzročna veza. Umjetnik je svoju duhovnost prenio na oblik skulpture a da nije personalno ušao u njen fizički sastav. Naravno, odnos živog personalnog Boga i živog personalnog čovjeka je beskrajno puniji, sadržajniji nego što je odnos vajara i njegovog djela. Ali to ipak ne znači da su Bog i čovjek jedan u drugome. Ovo bi bila flagrantna zbrka.
Nije valjano stanovište koje pledira za to da je Bog pasivni uzrok, „nepokretni pokretač”, koji se ne odnosi prema svome djelu umno, voljno i emotivno, već indiferentno kao intelektualna supstanca. Sličan je slučaj i sa hipotezom da je svijet emaniran, tj. isijan iz Boga po etapama sukcesivno ili odjednom. U tom slučaju Bog nije Tvorac svijeta i života, već se od njega svijet izdvojio po nekim vlastitim zakonima na koje Bog nije mogao imati uticaja. To je svakako velika zabluda. Emanacija pretpostavlja razumno ponašanje onoga što je emanirano, racionalnost stvorenog a ne stvaraoca. U tom slučaju isijani predmet imao bi više realiteta od objekta iz kojega je isijan. Posljedica bi bila stvarnija od uzroka, a priroda umnija od Boga. Ukoliko je pak svijet oduvijek sam po sebi bio u stanju da se odvoji, naprosto otkači od bića Boga, ovim se sav besmisao hipoteze povećava. U tom slučaju zagubljeni smo i nepovratno ostavljeni na putu sa koga nema povratka u carstvo svjetlosti, što svakako nije tačno.
Svjedočanstvo i Objava garantuju našem životu puni smisao. Naravno, ne treba miješati Svjedočanstvo sa Objavom. Svjedočanstvo je ono što naš duh svojom pronicljivošću vidi u okruženju i identifikuje kao djelo Boga. Objava ili Otkrovenje aktivno aficira naš duh transcendentnošću. U prvom slučaju, mi imamo aktivan doživljaj Boga, preko brojnih iskustvenih fenomena. U drugom, Bog se aktivno miješa u naš život, pokazujući nam put Istine, Nade i Spasenja neposrednim govorom ili znacima. Sve teorijske verzije koje idu na mehaničko razdvajanje Boga, prirode i čovjeka su prazne konstrukcije. Bog i priroda su naravno odvojeni, ali načinom koji isključuje isijavanje, pokidanost, mehaničku diobu kao da se radi o tijelu, a ne o Vječnome Duhu.
Sa stanovišta Objave neprihvatljivo je gledište po kome Bog djeluje u skladu sa racionalnim shvatanjem dužnosti. Bog isključivo djeluje rukovođen slobodom, ali shodno dobroti, samilosti, blagosti i ljubavi za svoje djelo. On je stvorio svijet neposrednom odlukom ne ugledajući se na kakve spoljnje uzore: ideje, figure, brojeve, kako su mislili antički filozofi Pitagora i Platon. Ko je, uostalom, stvorio spoljnje uzore prije Boga? Moguće je da je najbliže istini živog personalnog Boga filozof Lajbnic, pretpostavljajući da je Bog stvorio svijet prema svojoj najsavršenijoj predstavi od bezbroj mogućih idealnih slika koje su njegovoj prirodi imanentne.
Filozofski stav da je Bog svijetu istovremeno uzrok, zakon i ideal nije opravdan sa stanovišta Objave. Bog jeste uzrok svijetu, ali ne i njegov Zakon, jer Zakon dolazi od Boga i utvrđen je njegovom voljom. Bog takođe ne može biti uzor niti ideal svijetu već samo čovjeku kao biću uma, volje i savjesti. Tjelesni, materijalni svijet ne može se ravnati prema nekom duhovnom entitetu. To može činiti samo čovjek zbog činjenice što on posjeduje umna svojstva, dušu i potrebu da se vezuje za neki vječni duhovni ideal. Nije ispravno ni shvatanje koje uzima da je svijet najrazvijeniji oblik Boga prema funkciji, svrsi i vremenu postanja. Svijet nije forma, već djelo Boga. Aristotel je u pravu ističući princip da Bog ima više savršenstva od svijeta. Uzrok je uvijek moćniji od svoje posljedice. Apsurdno je i stanovište po kome Bog nije stvorio svijet ali na neki način utiče na njegove tokove, povremeno se ili stalno miješa čineći određene ispravke. Bog se odista ne bi mogao miješati u tvorevinu koja ne bi bila njegova i sa kojom ne bi imao ničega zajedničkog. Bog i priroda ne mogu biti savječni, jer bi onda njihova egzistencija bila ravnopravna, pa bi se postavilo pitanje otkuda priroda, ko je njen Stvoritelj?
U nekim epovima Starih naroda spominje se mogućnost da je Bog došao kasnije, poslije stvaranja svijeta. Ovo shvatanje kao poetska slika može imati smisao, ali je bez uporišta u Duhu. Bog nikome nije potreban, ako se stvaranje zbilo bez njega. Zanimljivo je i gledište po kome Bog nije stvorio svijet, ali utiče na njegovo ponašanje na taj način što omogućuje kretanje svjetskih tokova prema nekoj svrsi i pravcu slično magnetu koji privlači gvožđe. U izvjesnom smislu ovo bi se moglo uzeti kao tačno, ali nedostaje polazno objašnjenje ko je onda stvorio svijet, ako ne Bog. I najzad, zbog čega bi se Bog miješao u pravac i smisao svjetskih tokova ukoliko biće svijeta od njega ne potiče. Bog ne može vršiti nikakve korekcije unutar prirodnih procesa ako svijet u cjelini nije koncipiran prema njegovim planovima.
Netačno je i shvatanje da je ponašanje prirode utvrđeno vječnim zakonom Sudbine, kojemu se i Bog potčinjava. Nikakvi zakoni ne mogu biti stariji od Boga. Bog ne može imati sopstvenu preegzistenciju; ničega prije njega nije bilo. Stoga, sudbina nije starija od Stvoritelja, makar što se ovome pojmu pridavao značaj u mnogim filozofskim sistemima. Bog se može pokoravati zakonima koje je sam stvorio, ali samo ako On to hoće. Njegova je odluka savršeno slobodna. Ono čime obavezuje prirodu, živa bića i ljude ne mora biti obavezujuće za Boga. On nije identičan ni sa jednim dijelom stvarnosti, iako na određen način, svojim Duhom, pomoću Zakona i Objave prisustvuje svakom segmentu egzistencije. Božje prisustvo u svijetu je dato u osnovnim zakonima, ali i u detaljima s obzirom da se nijedan detalj stvarnosti ne može isključiti iz kruga osnovnih zakonitosti. Čak i slučajnosti su predviđene neopozivim zakonima kao i čovjekova slobodna odluka. Prema tome, Bog je prisutan Duhom, a ne Suštinom svojom. On je stvorio opšte uslove koji obavezuju svaku posebnost, tako da su i slobodne odluke ljudi stvar ovih opštih i nepomjerljivih zakonitosti.
Neprihvatljivo je stanovište da je Bog pokrenuo svijet kao kakav mehanički pokretač, poluga. Ovo podrazumijeva da je svijet postao nezavisno od Boga i da se posao Boga sastoji u tome da ga uvede u pokret. Bog nije pokrenuo već stvorio svijet zajedno sa njegovim bitnim osobinama – kretanjem, prostorom i vremenom.
Pošto smo stali uz gledište da Bog nije impersonalan, već personalan, da ima vlastiti samorazlog, postavlja se pitanje može li Bog biti multipersonalan, tj. sastavljen od više ličnosti. Izgleda protivurječno da Božja jednota može biti polivalentna odnosno da Bog može u sebi sadržavati više ličnosti. Bog nije ni bezličan logos niti višečlana persona. Osoba Boga je duhovna i jedinstvena. Dovodimo li ovim stavom u pitanje Sveto Trojstvo odnosno Trojičnost? Ne! Naša duša je takođe jedinstvena, nedjeljiva osoba, ali se praktično ponaša na tri različita načina kao razum, volja i emocije. Bog – Otac, Bog – Sin i Bog – Sveti Duh mogu se razumjeti takođe kao tri lica jedne osobe a ne kao tri posebne ličnosti složene u jednu. Jedno univerzalno vanvremeno biće može sebe ispoljiti na tri načina u okviru tri lica – ipostasa. Tri ličnosti svakako ne mogu biti Jedna, ali može jedna ličnost imati tri pojavna oblika ili lica. Bog je naravno jedan, vanvremen, univerzalan i personalan. Samim tim što je personalan sasvim je logično da djeluje u obliku Svetog Trojstva: kao univerzalni Otac svega; Objava u licu Sina – Hrista; i Sveti Duh koji svojim prisustvom donosi milost i blagodet ljudima. Ali nesporno je da ipostasi Boga nijesu drugi bogovi – ličnosti već njegove fenomenske mogućnosti, njegova lica. Prema tome, nema nikakve protivrječnosti u hrišćanskom učenju po kome tri ipostasa jesu u stvari Jedna osoba jedinstvenog transcendentnog Boga.
Sve što čovjek može da učini svodi se na to da ostvari što prisniju vezu sa Bogom, vjerujući Objavi. Naučni pogled na svijet ne može da zamijeni Objavu. U najboljem slučaju, nauka olakšava čovjeku život sa stnovišta njegovog fizičkog i biološkog opstanka. Ali nauka mu ne može pružiti ljubav i toplinu na ovoj hladnoj i ne uvijek gostoljubivoj planeti. Od nauke ne treba očekivati samilost i blagodet, vjeru, nadu, blagost, ljepotu, radost dobročinstva i sveopštu naklonost odnosno ljubav za čovječanstvo. Ponekad nauka stvara razdaljine među ljudima u duševnoj sferi, ma koliko da ih fizički približava. Od toga što ćemo identifikovati kvarkove kojima možemo objasniti ponašanje mezona u svijetu mikročestica nećemo postati ni bolji ni srećniji. Štaviše, dolazimo u posjed saznanja čijom praktičnom upotrebom možemo sami sebi naškoditi pa možda i uništiti poredak u prirodi. Korišćenjem mnogih hemijskih jedinjenja na naučnoj osnovi čovjek je u priličnoj mjeri poremetio ravnotežu prirodnih zakona i ozbiljno ugrozio svoj opstanak. Čovjekova sreća ne zavisi od naučnog pogleda na svijet, ma koliko nas ovaj pogled lično impresionirao. Uostalom, kad su u pitanju najdublje tajne postanja, izvora prirode i njenih zakonitosti mi i nemamo pravog objašnjenja uprkos ogromnom napretku, osim mnogih hipoteza koje jedna drugu isključuju. Za primjer uzmimo svemir kao fenomen. Mnogobrojne hipoteze govore o tome kako je postao svemir, ali se međusobno ne slažu, a vjerovatnoća im je ista. Mi ne znamo niti možemo znati koja je od njih tačna, no i kad bismo to sasvim pouzdano znali, pitamo se kakvu bismo sreću zadobili? Hoće li nam biti bolje od saznanja da je svijet u početku imao nulti radijus i nulti momenat vremena, ili da je materija vasione nastala iz energije i ponovo se u nju vraća. Niko ovim ne dovodi u pitanje opravdanost naučnih hipoteza, ali istine tog načina su samo čovjekove, ograničene, relativne i nesigurne istine. Pred Objavom one su stvarno mrtve. Ključne hipoteze nemaju snagu jednog autoritativnog zakonodavstva koje nudi mir, saradnju, utjehu i nadu ljudima. Sa tim istinama još uvijek je studeno u čovjekovu rodu. Nama može biti zanimljivo saznanje da će usljed važnosti drugog zakona termodinamike svemir jednom doživjeti toplotnu smrt, ali kao ljudska bića od tog saznanja nećemo postati ni bolji, ni spokojniji. Ako sam naučno „doznao” da će se kosmička masa jednom pretvoriti u Ništa, biti anihilovana, ne znam šta time kao ljudsko biće dobijam, čak i uz uslov optimističkog zaključka da će se svemir obnoviti koncentrisan na malom prostoru. Činjenica da se svemir neprekidno rađa i umire, širi u pravilnim razmacima i ponovo ograničava na malu zapreminu, u najboljem slučaju može me interesovati kao jedna prirodna zanimljivost a ne kao saznanje koje bogati moj duh, moralno unapređuje moju dušu i prosvjetljuje um. Hoće li se entropija ograničiti na dio svemira, na neki njegov podsistem, ili će se proširiti na čitavu kosmičku masu može biti zanimljivo pitanje kao hipoteza i mogućnost, ali ne i kao istina života neophodna čovjeku radi njegovog bogolikog identiteta. Hoće li vremenom opasti konstanta uzajamnog gravitacionog djelovanja ili će ona ojačati, to su smjele hipoteze koje ne moraju biti pogrešne, ali su u principu nedokazive. Svaka od njih može biti opozvana suprotnom hipotezom jednake vjerovatnoće i sa jednako valjanim razlozima.
Naučne hipoteze u tzv. graničnim pitanjima prirode i života imaju sasvim malu vrijednost. Gotovo svaka od njih sadrži u sebi protivurječnost, odnosno mogućnost da bude isključena suprotnom hipotezom. U logičkom, tj. kategorijalnom sistemu mišljenja sve se pojavljuje kao dvostruko. No, čak i kad bismo se lišili ove dijalektike u korist jedne opcije, od takvog saznanja nećemo postati tolerantniji, humaniji, spokojniji, pa čak ni duhovniji. Hoću li biti više ili manje srećan, ako sasvim riješim dilemu je li vasiona izotropna i homogena ili neizotropna i raznorodna, odnosno prosječno jednorodna u smislu distribucije materijala i kretanja kosmičkih masa; ako padne odluka da svemir ima mnogo zakona umjesto jednog ili jedan umjesto mnogo njih? Jesu li kosmičke mase ravnomjerno ili neravnomjerno distribuirane; postoji li ekspanzija kosmičkih masa do određene granice, ili je ona bezgranična; da li je metagalaktika statičan ili pokretljiv sistem; da li je vasiona sastavljena od nazavisnih, djelimično zavisnih, ili sasvim zavisnih podsistema; je li globalno djelovanje cjeline regulativ za svako lokalno–inercijalno kretanje ili nije? Može li se saznati da se zakonitosti jednog sistema prenose, ekstrapoluju na čitav sistem? Je li astralna vasiona čitav kosmos ili samo jedan njegov dio? Postoji li jedinstven koordinatni sistem prostora ili vremena ili svakom inercijalnom sistemu odgovara vlastiti prostor – vrijeme? Da li se beskonačnost može pomišljati u kvalitativnom i kvantitativnom smislu odjednom? Kako to da vasiona bude konačna u četvorodimenzionalnom sistemu u kome je prostor zakrivljen u blizini kosmičkih masa, a da je opet bez granica? Da li je vrijeme ograničeno samo za fizički svijet? Je li svjetska gravitacija zakonitost za cjelinu ili u nekom drugom svemirskom sistemu vrijedi princip antigravitacije? Sve su ovo pitanja koja čovjekov duh ne može izbjeći. U najboljem slučaju treba se ponositi duševnim silama koje takva pitanja u hipotetičkom obliku sebi postavljaju. Ali ja istovremeno znam da od prirode ovih pitanja ne zavisi sreća, mir i čovjekovo spokojstvo. Jednako smo daleko od konačnog rješenja bilo koje granične hipoteze kao što smo bili na početku civilizacije. Ostajemo nijemo zbunjeni pred činjenicom otkuda smo, šta smo i kuda idemo, lišeni svjetlosti Objave. Izvan Objave mi odista ne možemo riješiti nijedno pitanje od fundamentalne vrijednosti za čovjeka. Ostajemo za sva vremena jednako u dilemi, je li prostor subjektivna forma opažanja ili realni kvalitet materijalnog svijeta. Da li je prostor ograničen drugim oblicima prostora, ili pak ničim? Prethodi li prostor vremenu ili je došao kasnije, odnosno da li je sa vremenom koegzistentan? Je li prostor apsolutan i statičan, izotropan u djelovima ili cjelini, odnosno neizotropan? I kako, najzad, da odredimo vrijeme, tu bitnu funkciju i pretpostavku svega postojećeg. Imamo li rješenje? Pomišljamo istorijsko i ontološko vrijeme, mikrokosmičko i makrokosmičko, nepokretno i pokretno, prazno i ispunjeno vrijeme. Pomišljamo cirkularno, reverzibilno, ireverzibilno, pokidano i kontinuirano vrijeme; autonomno i usmjereno, linearno i disperzno, zamrznuto i supervrijeme. Razmišljamo da li je vrijeme izomorfno, odnosno polivalentno. Postavljamo problem temporalnog minimuma i maksimuma, uzimamo ga kao vrijeme vječito i vrijeme koje ukida vječnost, vrijeme koje vrši organizaciju i pasivno vrijeme, determinisano i indeterminisano; vrijeme koje se može mijenjati ubrzano odnosno usporeno kao i nepromjenljivo vrijeme. Ovo i bezbroj drugih mogućnosti upozorava nas na činjenicu da ni jedno ključno pitanje u vezi sa postanjem prirode i njenim osnovnim atributima ne može biti riješeno racionalnim, logičkim postupkom, a da se pri tom ne javi neko suprotno rješenje. Svaka naučna hipoteza koja se odnosi na globalna i granična pitanja egzistencije najzad dolazi u sukob sama sa sobom i isključuje konačan sud. Čovjeku preostaje samo jedna vrsta Istine i to one Istine koja zagrijava njegovu dušu prisustvom Svetoga Duha, vječnošću nade i dostojanstvenim spokojstvom pred činjenicom Objave, po kojoj smo stvoreni kao živa bića prema liku Vječnoga Boga. Jedino je ova istina dostojna čovjeka. Samo od nje može biti bolje i samo njome postaje se bolji.

ÄŒOVJEK I BOG

Bog nije ideja niti grupa ideja, već osoba, ličnost kao što smo mi ličnosti. Veza čovjeka sa Bogom je interpersonalna. Da Bog nije nikakva ideja, već se samo On služi idejama slijedi iz činjenice što ideja ne može ništa stvoriti, ali može osoba pomoću ideje, odnosno ideja. Ideje su svojstva racionalnog uma, personaliteta, ali ne i sam personalitet. Šta bi značile čovjekove ideje same po sebi, nezavisno od osobe koja ih stavlja u funkciju, pospješujući praktični ishod. Same po sebi ideje su mrtve, inertne, ma koliko bile saglasne nekim opštim stanjima. Jedino djelujuće ideje imaju vrijednost. Ali da bi ideje mogle djelovati, stvarati, neophodno je uzeti u obzir moć duševnog života, prije svega volju i namjeru koja stavlja ideje u pokret. Volja nije moguća izvan osobe. Ona mora biti nečija volja, nečija namjera i nečiji izbor, znači personalna. Možemo li zamisliti Boga – Stvoritelja bez vlastite volje ili mogućnosti da se između mnogih ideja napravi cjelishodan izbor. Apsurdna je i sama pomisao da Bog nema sve konstituente duhovnog života zbog kojih nužnim načinom predstavlja jedinstvenu ličnost koja nešto hoće, zamišlja i ostvaruje svoje zamisli. Bog ne može biti rasparčana duhovna energija, već cjelovit sastav čija smo mi mikrografska kopija, slika i odraz, bar što se tiče duševnog života. Opravdano je stoga zaključiti da je odnos čovjeka i Boga veoma složena duhovna manifestacija koja obuhvata cjelokupnu ličnost čovjeka i Boga istovremeno. Dvije osobe, dva personaliteta neravnopravnih mogućnosti, ali sličnog sastava sadejstvuju, saegzistiraju služeći se istim sredstvima: voljom, emocijama i razumom.
Kada se sve uzme u obzir moguć je i opravdan dijalog između čovjeka i Boga. Čovjek razgovara sa Bogom kao sa osobom, obraća mu se kao osobi i samo je takva veza razumljiva. U svakom drugom slučaju dijalog bi izgubio značaj. Hipoteza po kojoj Bog nije ličnost, već metafizički realitet u formi misli, ideje, broja itd., ne može se održati. Tada bi kontakt, veza između živog konkretnog čovjeka – osobe i neosobe Boga – ideje, bio prosto nezamisliv. Svaki kontakt a priori podrazumijeva ličnosti, dakle ličnost živoga Boga i osobu čovjeka u aktivnoj duhovnoj korespondenciji ili tačnije razgovoru. Ali razgovor između čovjeka i Boga nije običan dijalog. Čovjek i Bog ne razmjenjuju misli i iskustva, jer Bogu nijesu potrebna čovjekova iskustva. Dakle, Bog i čovjek nijesu ravnopravni sabesjednici. Prvi sve zna, sve vidi i sve može, drugi je samo djelić moći prvoga, kap vode u okeanu prema cjelini vodene mase. Taj razgovor je prije svega molbeni i molidbeni odnos čovjekov prema Bogu. Čovjek govori sa Bogom na taj način što mu se moli. Ovim Bog nije htio uniziti i umanjiti značaj čovjekov, već mu samo otvoriti put do Sebe, jednim načinom kojemu se raduju obojica. Molba Bogu i molitva Bogu jeste ono najviše što čovjek može učiniti za svoje usavršavanje i najzad Spasenje. Molbu i molitvu svakako ne treba izjednačiti. Molba se odnosi na neki konkretan povod, problem za koji čovjek u neizvjesnosti ili nemogućnosti rješenja traži Božju pomoć. Molitva je pak jedan redovan, dakle trajan glasan ili bezglasan monolog, kojim čovjek izražava poštovanje prema apsolutnom biću Boga – Stvoritelja i traži njegovu zaštitu u predviđenim i nepredviđenim okolnostima. Taj monolog je, u stvari, dijalog odnosno iskrena duševna težnja čovjekova da se u molitvi sjedini sa osobom Vječnoga Boga i dobije očekivani odgovor. Ko je makar jednom osjetio blagodet molitve, taj izvjesno zna da je sjedinjenje sa Bogom moguće i da je razgovor čovjeka i Boga stvaran.
Agnostik bi prigovorio, možda se naša duša vara u molitvi. Možda to naš duh razgovara sam sa sobom, odnosno zamišljenim sabesjednikom. Prigovoru se lako oduprijeti. Malo je vjerovatno da nas čula varaju u svakodnevnoj komunikaciji sa drugim ljudima, a koliko su tek čula nesavršenija od duha, koji vidi nevidljivo, prema tome i svog duhovnog sabesjednika opaža jasnoćom koja ogromno nadilazi čulni opažaj ili doživljaj. Da mi nijesmo sami svoja obmana, ni u čulnom ni u duhovnom smislu, imamo dokaze ne samo u Objavi već i u logičnom postulatu prema kome onaj koji misli odista i postoji, koji je za svagda ustanovio slavni Dekart. U molitvi razgovaramo sa živim Bogom kao što izvjesno razmjenjujemo pozdrave sa našim prijateljima i sugrađanima. Čulni opažaji nas ne varaju, jer Bog nije mogao dopustiti da se varamo u stvarima od kojih zavisi naš opstanak. Sve što čulno opažamo, tačno je, ili je približno tačno, inače bi naša egzistencija bila nezamisliva. Bog nam je zato dao čula da bismo živjeli u istini njihovih svjedočanstava. Čulima ili pomoćnim aparatima možemo opaziti sve, ili gotovo sve, osim Boga, za čije viđenje postoji – misao, intuicija, Ozarenje, itd. Mogućnost da se varamo u duhovnim težnjama isključena je. Mi duhom vidimo svoga apsolutnog sabesjednika, živoga Boga, svakog trenutka kad smo uputili svoje misli i nade Njemu. Ništa nije stvarnije od monologa–dijaloga između čovjeka i Boga. Ovaj dijalog se za razliku od spoljnjeg razgovora sa ljudima ne obavlja riječima već mislima, duhom, možda uz blago pomicanje usana. Bogu nije potrebno glasno govoriti da bi nas čuo. U molitvi upućenoj apsolutnom biću Boga upravo razgovaramo sa Njegovom osobom. Ako je Bog apsolut – ličnost, do njega dopire svaki glas, inače ne bi bio apsolut. Apsolutni Bog se svetom mišlju širi, rasprostire kao Blagodet i Sveti Duh na sve što postoji. Mrtve stvari, biljke i životinje ne mogu neposredno kao subjekti korespondirati sa Bogom i ako ni one nijesu zaobiđene njegovom milošću. Jedino je čovjek, tačnije njegova duša, budući personalna, u stanju da se integralno–umno i osjećajno u molitvi susretne sa Opštim Stvoriteljem. Stoga iskrena molitva i istinito obraćanje Bogu ne može promašiti cilj. Bog nas mora čuti i ako ne uvijek, uslišiti naše molbe. Čuje nas nužnim načinom kao duhovni apsolut, vidi naše probleme i nevolje, prati naše duševne pokrete u pojedinostima, iako nas u tome ničim na ograničava. Božji duh neprekidno lebdi nad nama u dobru i zlu, radosti i nevoljama. Apsolut ne može izbjeći svoju apsolutnu prirodu i sveprisustvo. Stoga smo sigurni da naš molitveni glas nije uzaludan pod uslovom da je bogougodan. Glas molitve ne umanjuje čovjeka pred apsolutnim bićem Boga, već ga upravo podiže u visinu, apsolutizujući njegove duševne osobine. U činu molitve pokazujemo da potičemo od suštine najvišeg reda kojoj dugujemo ništa manje nego postanak. Iako od apsolutnog Boga ne može biti ništa uzvišenije, da bismo mu iskazali zahvalnost i poštovanje za ovo što jesmo, molitva je pravi i jedini način. Čovjekova molitva Bogu je odnos sina i oca. Sin je zahvalan za ono što jeste i što će biti, otac nagrađuje odnosno sudi sinu prema djelima, ali uvijek u dobroj roditeljskoj namjeri. Stoga je Bog uvijek okrenut čovjeku jasnom i otvorenom namjerom. Ako ga kažnjava, to čini iz istih pobuda kojim roditelj strogošću vaspitava djecu. Čovjek nije svet, ali je molitva sveta, jer je upućena svetom (sanctus) biću Boga. Svetost se ne može mjeriti čovjekovom mjerom. Realitet svetosti pripada apsolutu, stoga je u pravu M. Šeler tvrdeći da je svetost zadnji modalitet vrijednosti. Ona je pojmljiva ljudskom duhu, ali ne i mjerljiva njime. Nijedna konačna stvar, pa ni čovjek, nema apsolutnu vrijednost i ne pripada modalitetu svetosti. Samo Bog je svet u svom metafizičkom realitetu.
Čovjekova duša čezne za svetošću poimajući njenu apsolutnu transcendentnu vrijednost. Ova čežnja duše je znak Božje milosti koja kazuje da nijesmo bačeni u prostor, lišeni naklonosti svojega Stvoritelja. Budući da čovjek u molitvenom činu spaja dušu sa Bogom pomoću Svetoga Duha, može se osnovano zaključiti da je sãm čin molitve svet. Preko njega je Božja svetost doprla do čovjeka, privukla ga i usmjerila naviše. Kod svetaca i podvižnika ova molitvena svetost je konstantna. Kod običnih ljudi povremena. Svetost nije samo u tradiciji hrišćanske religije već se i kod mnogih nehrišćanskih naroda pojam svetosti pomišlja kao posljednji stepen savršenstva. Iznad sfere svetosti ne postoji ništa bitnije. Ni Bog ne stoji iznad svetosti već je njoj identičan. Pod svetošću ne treba razumjeti isključivo moć stvaranja i održavanja svekolikog poretka, već prije svega moć usmjeravanja i usavršavanja cjelokupnog sistema i to pomoću dobrote, blagosti, milosrđa i pravednosti. Bog se dakle, kao savršeno dobro – svetost, reflektira na čovjeka, ali i na čitav poredak. Ovo čovjeka ne čini svetim u stvarnosti, već samo u mogućnosti. Čovjekova slobodna volja odista je prava mogućnost za postizanje svetosti. Ona je njeno izvorište, ali pod uslovom koji je propisan moralnim zakonom, unutarnjom autonomijom i slobodom. Za Kanta je svetost ideal po uzoru na svetu volju čije se maksime nužnim načinom podudaraju sa principom moralne autonomije. Lično mislim da naša volja izvorno nije sveta, ali je sveta mogućnost kojom ona reflektira i dotiče sveto biće Boga. Svetost je pitanje izbora dobre svrhe koja pri svjesnom činu reflektira svoju povezanost sa svetim bićem Boga. Stoga su sveti ljudi izuzeci a ne pravilo. Iskušenici, podvižnici, zatočenici i heroji vjere, već u ljudskom obliku pripadaju carstvu svetosti. I bez obzira što ovi rijetki pojedinci raspolažu određenim dispozicijama za sveto i svetost, samo izuzetnim ličnim odricanjima i duhovnim naporima postaje se svet.
Sveto nije dato već se svetim postaje. Sav ljudski život nije ništa drugo, već iskušenje i priprava za svetost. Ispit je veoma težak, jer su iskušenja slobodne volje beskrajna. Ali sloboda je ipak ta koja daje dostojanstvo čovjekovim djelima i namjerama. Put prema gore ili dolje, dobru odnosno zlu, u našoj je vlasti. Čovjek bi bio najbjedniji stvor na svijetu, ako bi se lišio mogućnosti da se svjesno, razumno opredijeli za ili protiv Zakona. Stoga je svaki naš posao, čak i one djelatnosti koje pripadaju svakodnevnim radnjama, povezan sa cjelishodnom molbom odnosno molitvom Svetome Bogu. Dobar čovjek, odnosno poštovalac sopstvenog unutarnjeg moralnog zakonodavstva, u stalnoj je vezi sa Bogom preko ovog zakonodavstva, pri svakoj svojoj radnji, čak i onoj čiji ishod za nas nije presudan. U izvjesnom smislu, molitva je neprekidni razgovor koji podrazumijeva poštovanje moralnog zakona. Ovo nije samo formalna rigorozna dužnost čovjekova u onom smislu kako je učinio Kant, već se poštovanje Boga najpotpunije izražava permanentnom tihom unutarnjom molitvom. Čovjek se najbolje osjeća u neprekidnom molitvenom stanju ištući od Boga, u svakom poslu tačan znak razlikovanja dobra i zla. Duševna snaga kojom poštujemo unutarnji moralni zakon ne dolazi sama od sebe, već je posljedica Ozarenja, koje se isključivo zadobija molitvom. Stoga u etičkom pogledu, dobar čovjek djeluje pod uplivom Ozarenja, kosmički beskrajne radosti ili ličnog prisustva u živome Bogu.
U molitvi smo najbliži savršenstvu iako nijesmo savršeni. Molitvom poštujemo stvoritelja svih stvari i on nam uzvraća naročitom ljubavlju, koja se zove radost Ozarenja. Uz molitvu Bogu za svaki početak ide samo dobra namjera, tj. ono što Bog kao apsolutno dobro najviše voli i odobrava. Ozarenje je siguran znak da je molitva bogougodna, a naše djelo i namjera prihvaćeni. Ozarenje nije trpno stanje duha, već njegov radosni trenutak, uzlet u visine. Nijedno tjelesno zadovoljstvo ne može dostići intenzitet radosti koji osjeća duša u trenutku Ozarenja. Tada čovjek shvati da nije usamljen, bačen u neizvjesnost fizičke stihije, već da je njegovo društvo sam apsolut, apsolutna ličnost Boga. Ona ga vodi kroz tamu ničim ne povrijedivši njegovu autonomiju. U molitvenom stanju čovjek ne samo što ne gubi od svog personalnog digniteta već ga i beskrajno povećava. Autonomija ili sloboda dobija na važnosti neposrednim kontaktom sa vječnošću i vječnim zakonima. Čovjek se nema kome dostojnijem pokloniti do vječnosti i vječnome Bogu. Tako dokazujemo svoju individualnost i istovremeno Božji pristanak da tu individualnost njegujemo i podižemo do nivoa apsolutne vrijednosti. Ako smo sigurni da se o našim mislima, namjerama i djelima vodi računa u okviru vječnoga apsoluta, već time kao ličnosti dobijamo na ogromnoj važnosti – cijeni. Ukoliko se sudi našim djelima prema njihovoj valjanosti, dobru ili zlu, to znači da smo sasvim blizu apsolutnog, vječnog principa, mada kao bića nijesmo apsolutni. Ako naši tajni osjećaji i skrivene namjere odjekuju širom vječnosti, te nijesu ograničene na prolazna tjelesna stanja, više se personalnog dostojanstva punoće i priznanja ne može zamisliti niti očekivati. To znači da su ljudi sinovi Boga živoga i da se samo biće Boga brine o njihovu putu u mraku tjelesne stihije. Naša je individualnost ojačana činjenicom da možemo lično biti odgovorni, tj. grešni ili pravedni, pred sudom Stvoritelja. Naš ljudski ponos je osiguran saznanjem da smo posjednici slobodnog izbora, najviše dragocjenosti kojom je Stvoritelj mogao obdariti čovjekovu malenkost. Čak i kad smo stvarno grešnici sa stanovišta moralnog zakona, to je samo znak da nam dar slobode nije oduzet i da čovjeka od njegove slobodne odluke nije moguće odvojiti. Razlog za veliku radost životom i našim djelima leži u okolnosti da se ta djela cijene, prati njihova svrhovitost u jednom višem svijetu nego što je naš. U ovom pogledu nema neznatnih i privilegovanih, već su svi ljudi primijećeni na isti način. Ako ništa ne može biti bez kosmičkog odjeka, ako ništa ne može ostati neprimijećeno u našem ličnom životu, bilo da su to vrline ili poroci, onda mi kao ličnosti dobijamo ogromnu važnost ne samo u tjelesnom životu već i s obzirom na pogled prema vječnosti. Čovjek nikada nije ponosniji na sebe, nego kad shvati da ga sãm Gospod nadgleda, nagrađuje ili pak kori. U oba slučaja čovjekova ličnost je predmet ličnosti Boga – najveće moguće priznanje individualnosti i slobodi.
Sumirajući lična i tuđa iskustva, sve više sam se uvjeravao da čovjek lišen Božje milosti ne može ništa veliko i valjano stvoriti. Biografije slavnih ljudi ukazuju na to da su najvrednija čovjekova ostvarenja nastala iznenadno, lako, jednostavno, najčešće u jednom trenu. To je morao biti tren visoke Ozarenosti, bogoprisustva u čovjekovu duhu. Inspiracija nije pravo ime. Čovjek može biti inspirisan drugorazrdnim uzrokom. Ozarenje je jedino što pristaje uz velika čovjekova djela. To je upliv Gospoda, koji pomoću Svetoga Duha djeluje na dušu i misao čovjeka. Nikola Tesla je, po sopstvenom priznanju, otkrio asinhrone i sinhrone motore u trenutku velikog Ozarenja promisli Božje koja ga je vodila. Periodni sistem elemenata Mendeljejev je uhvatio u jednom magnovenom trenutku. Gete je stvarajući Fausta imao dodir sa natpojavnim bićem Boga. Slično bi se moglo reći za postanak Njegoševog djela Luča mikrokozma, Miltonov Izgubljeni raj, Danteovu Božanstvenu komediju, Svedenborgova vantjelesna putovanja, Starozavjetne knjige proroka. Čini se da su sva ta velika djela nastala u trenutku Ozarenja, da pripadaju Objavi ili nekom posebnom nadahnuću, veoma nalik Objavi. Otkriće velikih prirodnih zakona, kvantna teorija i teorija relativiteta imaju intuitivnu, heurističku vrijednost kao i sklapanje genijalnih stihova. Ovim se ne spori istraživački napor naučnika usmjeren na tačku otkrića, ali izvjesno je da samo otkriće dolazi iznenadno u jednom naročito prosvijetljenom stanju duše, o tome svjedoče gotovo svi veliki izumitelji. Naučno otkriće je dar Boga čovjeku, da bi mogao upravljati stvarima na korist svoje vrste. Velika umjetnička djela: poeme, opere, slike, skulpture, dramski tekstovi i romani nastali su samo uz Božju pomoć. Svako genijalno djelo je otkriće po jednog hidrostatičkog zakona, te autor može poput Arhimeda uzviknuti: „Eureka”!
Naučne, religijske i umjetničke istine pripadaju Objavi s tom razlikom što se istine nauke i umjetnosti ne odnose na Boga, već na njegova djela. Bog je želio pomoći čovjeku da shvati, opiše, opjeva, ili čak imitira njegovo djelo. Čovjek ne bi mogao biti centralna tačka prirode, središte gdje se sijeku vječnost i prolaznost da ne posjeduje svojstva duha koja s najvećom jasnoćom upoznaju prirodu i njene zakone. Kakav bi smisao imao čovjekov život ako njegov duh nije otvoren za vječne istine? To su u nauci zakoni, a u umjetnosti principi harmonije lijepog koji se ne mijenjaju. U tom pogledu nijesu samo istine religije vječne, već i nauke i umjetnosti ako u njima upoznajemo skladnost Božjih zakona i njihova nepromjenljiva svojstva. Stoga je opravdan zaključak da vrhunska nauka i umjetnost pripadaju Otkrovenju zajedno sa religijom, iako religija ima pravo prvenstva. Bez prisustva Svetoga Duha u čovjekovu duhu, Ozarenja i prosvijetljenosti ne bismo imali ništa od ovoga što pripada baštini civilizacije. Svi moralni i misleći ljudi bili oni hrišćani ili ne, jednako su pod uplivom Svetoga Duha i promisli Božje u stanju kreacije. Akt kreacije uvijek se poklapa sa činom Ozarenja. Trenutak ili trenuci čovjekove prosvijetljenosti Svetijem Duhom, dali su sve ono na šta civilizacija polaže pravo.

BOG I ÄŒOVJEK

Dopustimo sebi izvjestan eksperimenat. Pokušajmo imaginacijom zamisliti sebe izvan prostora i vremena, materijalnog svijeta, uzročnosti i kretanja. Tako oslobođeni stega kauzaliteta možemo se usamiti da ništa ne pretekne u krugu naše pažnje osim našeg najdubljeg i najličnijeg duhovnog Ja, neposredne svijesti, identiteta. Zaboravimo na sve što postoji i što je bilo predmet našega iskustva. Zamislimo da u svijetu ničeg nema osim naše osobe, da smo mi jedini vid postojanja. Dodajmo tome pretpostavku da nam je data na raspolaganje bezgranična moć stvaranja i beskrajna dobrota koju možemo po slobodnom izboru upotrijebiti. I sad se najzad zapitajmo, na šta bismo ovu moć, dobrotu i slobodu svoju najcjelishodnije utrošili. Jedan prirodni odgovor bi proizilazio iz naše savjesti, uma i čestitosti. Stvorili bismo svijet koji bi imao nekog smisla. U svijetu bismo stvorili bića koja bi njegov smisao mogla razumjeti, ispuniti i oplemeniti. Svaki od nas poželio bi društvo bića sličnog sebi kako bi sa njim mogao uspostaviti neki srdačan i topao odnos. Kosmičku samoću bismo riješili na taj način što bismo po vlastitom duhovnom uzoru, dakle svojoj slici, stvorili i oblikovali nova bića. Postupili bismo tačno onako kako je Bog postupio, ako bi se našli u njegovoj ulozi. Naravno ovo je stvar mašte, ali nije udaljena od logike jednog postupka kada bi uloge Boga i čovjeka bile zamijenjene. Bog nas je stvorio prema načelu koje mi možemo svakako zamisliti, ali ne i koristiti se njime. Ovdje nije riječ o umišljenoj gordosti koja dopušta naše individualno izjednačavanje sa osobinama Boga, već samo o jednoj slobodnoj hipotezi koja je kao eksperimenat uma, a prije svega imaginacije, dozvoljena. Ova hipoteza nam je potrebna kako bismo njenom pomoći lakše shvatili neminovnost procesa stvaranja svijeta, organskog života i čovjeka od apsolutnog, umnog, svemoćnog i sveplemenitog bića Boga.
Materijalistička hipoteza da Bog ne postoji, pri čemu ključnu ulogu igra argumenat da Boga čulima niko nije opazio, povlači shvatanje da ni ljudi sa svojim osobinama i iskustvima ne postoje. Nepriznavanje fakta da Bog egzistira kao jedno apsolutno i svemoguće biće vodi negiranju egzistencije uopÅ¡te, time sebe moramo shvatiti kao vlastiti privid, bez smisla, uzroka i cilja radi koga jesmo. No, kako ovo posljednje nije moguće, jer bi negiranjem egzistencije negirali i misao o neegzistenciji, čiju bismo egzistenciju morali priznati, onda svakako hipoteza da Bog ne postoji gubi svoj rezon. Ovdje naravno nemamo u vidu Božju egzistenciju u smislu filozofskog promiÅ¡ljanja. Bog nas ne može interesovati kao neko filozofsko nelično En, Pan, Arhe itd. Stvaranje i akt stvaranja moglo je izvesti samo biće kome pripada personalitet i duhovnost. To naravno ne znači da je Bog stvorio čovjeka zato Å¡to ima čovjekove osobine, već upravo obrnuto svoje osobine prenio je na čovjeka. Stvorio ga je po svome obliku, zbog toga je čovjek bogolik, a ne Bog čovjekolik. „I stvori Bog čovjeka po obliku svom, po obličju Božjemu stvori ga” (prva knjiga Mojsijeva Gl. I, 27…) Potom reče Bog da načinimo čovjeka po svojemu obličju kao Å¡to smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja Å¡to se miču po zemlji (Prva knjiga Mojsijeva, Gl. I 26).
Nema sumnje da je Bog postupio isto onako kao što bi postupio čovjek – apsolutno dobar i naravno svemoćan. Dakle, iz svojstva apsolutne dobrote stvorio je biće slično sebi, čovjeka i njegovo cjelokupno okruženje. Pravi motiv stvaranja nije ni apsolutna moć ili svevideći um, već moralno dobro i mogućnost pomišljanja dobre svrhe kako za Boga, tako i za čovjeka. Ničeg u svijetu ne bi bilo u odsustvu dobre namjere i pobude za dobrom svrhom. Bog je stvorio i mogao je stvoriti čovjeka ne da bi se igrao aktom stvaranja i na taj način pokazao vlast i svemoć, već stoga što je on po svojoj suštini živodajna plemenitost i dobrota. Jedino iz prirode dobra potiče harmonija i poredak, a iz njegovog nedostatka raspad i destrukcija. Biće koje je samo sobom ovaploćeno „dobro” nije moglo izdržati svoju prirodu, niti iznevjeriti svoju suštinu, a da ne stvori drugo biće ili bića sa kojima će podijeliti radost egzistencije. Dobrota nalaže podjelu radosti postojanja, jer samo postojanje je sušta radost. Jedno usamljeno biće makar bilo i biće Boga ne bi imalo sa kime podijeliti radost egzistencije, ne bi imalo prema čemu pokazati svoju plemenitost i naklonost; ne bi se moglo aktivno radovati uspjehu svojega djela. Bog se raduje čovjeku kao što čovjek radosno priziva svojega Stvoritelja. Pokušajmo se ponovo vratiti hipotezi šta bi uradio čovjek u ulozi Boga. Neka mi Bog oprosti ovu slobodu, jer ona nije bezbožna, već samo podsticajna da se utvrdim u jednom načinu mišljenja koje ima svoj prirodan slijed. Mislim i držim da bi Čovjek–Bog uradio tačno onako kako je već urađeno. Stvorio bi sebi slično biće, ustanovio etičke zakone koji regulišu odnose među umnim bićima. Prije svega, stvorio bi prirodu, uzročnost, prostor, vrijeme, kao uslov za čovjekovo postojanje. Zatim bi stvorio bezbroj različitih organskih vrsta, čitav sistem ovih vrsta, kako bi one poslužile kao organska osnova iz koje je proistekao i čovjek prvobitno planiran u Božanskom intelektu. Prema tome, kad se svjesno razgleda priroda svih stvari postaje jasno da je Bog postupio jednim svrsishodnim načinom, postavio se logično prema samoj ideji stvaranja i postigao maksimalni efekat. Da bismo potkrijepili ideju stvaranja nije moguće pomisliti dublji razlog nego što je apsolutni moralitet svemogućega Boga. Bog je mogao stvoriti svijet jedino iz osjećanja čistog moraliteta, čiste naklonosti za svoje djelo. Bogu kao apsolutnom moralitetu, nužnim načinom bilo je stalo do svijeta u kome će bića slična njemu podijeliti božanstvenu radost postojanja. Ali, Bog ma koliko da je savršen nije mogao učiniti savršenim bića koja je stvorio. Savršenstvo se ne može umnožiti. Sva stvorena i multiplicirana bića, makar koliko da su bogolika, pripadaju svijetu nesavršenih pojava. Bez obzira što je čovjek po suštini i strukturi duha kopija živoga Boga, budući da izražava njegovu multiplikaciju ne može biti nosilac istih atributa kao i njegov original. Stoga čovjek ne bi mogao iz ničega stvoriti svijet. On, doduše, ima sposobnost da mijenja neka svojstva svijeta, da se koristi njegovim pravilima i prilagođava se njegovim zakonima, ali on ne može stvoriti ni ta pravila, ni te zakone. Između stvorenih bića uspostavljeni su izvjesni odnosi, koji, ma koliko da su proistekli iz suštine suverenog Boga, ne mogu izražavati njegovo savršenstvo. Mnoga živa bića mogla su biti stvorena samo uz uslov da njihova priroda bude ograničena ili svedena na neku mjeru fizičke pojavnosti čija je percepcija i aktivnost sužena na razmjere njihovih potreba. Fenomenalizacijom Božje misli vječnost je pretočena u vrijeme, bespočetnost u početak, duh je materijalizovan. Prema tome i živa bića, a posebno čovjek, u prostorno vremenskim uslovima nastala su i razvijala se prema mjeri svoje vrste i ograničenim ciljevima koji su tom mjerom postavljeni.
Može izgledati pretenciozan pa čak i naivan stav da je sve što u svijetu postoji stvoreno radi čovjeka, da njemu služi. Ipak je ovaj stav objektivno istinit i jedini objašnjava razlog stvaranja. Ukoliko je čovjek jedina bogolika vrsta u sistemu fizičkog i prostorno–vremenskog trajanja, onda nema sumnje da je tome biću, tj. njegovim potrebama podređeno sve što postoji u organskoj i neorganskoj prirodi. Budući da osobinama duha čovjek daleko nadilazi tjelesne potrebe, to čini ključni dokaz za njegovu izuzetnost i privilegiju u svijetu. Radi njega je stvoren ogromni svemir i milijarde organskih vrsta. Bog je upravo stvorio svemir da bi u njemu nastanio čovjeka. Stvorio je biljke, svjetlost, bakterije i životinje, različite minerale kako bi dobio pun krug egzistencije na čijem bi čelu stajao čovjek koristeći se jednim cjelovitim sistemom. Bez fizičkog svemira i elemenata koji ga sačinjavaju, u odsustvu drugih bioloških vrsta, čovjekov opstanak se ne da zamisliti. Svemir i organski svijet u svemiru nužni su preduslovi za pojavu bogolikog čovjeka. Pitanje zašto je svemogućem Bogu trebao tako kompliciran, posredovan put da bi došao do čovjeka, nije sasvim umjesno. Bog nije mogao odjednom stvoriti čovjeka prije svih stvari, organskog i fizičkog svijeta, i učiniti ga individualnim, u okolnostima koje ne obezbjeđuju njegovu egzistenciju. Čovjek ovakav kakav jeste ne bi mogao egzistirati izvan materijalnog okruženja, tj. ne prisustvujući u fizički mjerljivom vremenu, ili egzistirajući usamljen bez oslonca na milijarde drugih beslovjesnih organskih vrsta. Fizička pojavnost čovjeka već je pretpostavljala pojavnost ogromnog i za naš um nemjerljivog kosmičkog prostranstva sa svim elementima i podsistemima koji će garantrovati opstanak izabranoj vrsti. Za Svevišnjeg Boga stvaranje svemira moglo je biti sasvim jednostavan posao. To je najkraće rečeno fenomenalizacija Njegove svete misli koja samo u našoj skučenoj percepciji biva mjerena kvantitativnim veličinama. Svemir nam izgleda zastrašujuće ogroman da bi postojao samo radi sićušnog bića kakav je čovjek. Svemir odista postoji sa milionima galaksija, bilionima zvjezdanih skupina i podsistema, ali to sve ne znači da je svemir preči Bogu od čovjeka. Stvar stoji sasvim obrnuto. Svemir je samo materijalna podloga na kojoj će se pojaviti biće svjesno sebe sama i svoga stvoritelja, zvano čovjek. U Božjim planovima je organski život svakako važnija karika za postavljeni cilj od materijalnog svemira. Ali, unutar organskog života osnovu cjelokupne egzistencije čini čovjek. Organske vrste, budući povezane u jedinstven, čvrst i koherentan sistem, sačinjavaju neophodan lanac egzistencije koji je stvorio uslove za čovjekovu pojavu. Može izgledati suvišno to što je Bog koristio posredan put, od materije preko organike da bi dobio čovjeka. No, ako se bolje saberemo nijedan segment egzistencije nije suvišan. Postupnost je bila neophodna pošto su svi stvoreni elementi bili zavisni jedni od drugih posljedično izražavajući smisao ovih prethodnih. Najnoviji računi matematičara i astrofizičara pokazuju da je svemir savršeno uređen poput kakvog modernog kompjutera. Slična zakonistost pokazuje se i u organskom svijetu. Dakle, nijedan elemenat nije suvišan u egzistencijalnom okruženju kome pripadamo. Pojava čovjeka uopšte ne bi bila moguća ako bi ma šta ispalo iz strukture jednog globalnog matematičko–logičkog modela materijalnog svemira ili sistema organskih vrsta.
Može se postaviti pitanje zbog čega Bog, ako je svemoćan, nije odjednom stvorio svijet, njegova pravila, organske vrste i čovjeka sa cjelokupnom svojom istorijom i iskustvom? Ukoliko je svemoćan, izvjesno je bio u stanju da stvori svijet u finalnom i željenom obliku. Pa ipak, postupnost je u osnovi njegova djela. Ni pisci Biblije ne zastupaju drugačiju vrstu mišljenja. Po njima Bog je stvorio svijet, organske vrste i čovjeka za svega šest dana. Pošto se nije moglo govoriti o danima u našem smislu, to temporalni minimum potreban Bogu da izvede akt stvaranja nije sasvim određen. Naravno, metafora „šest dana” označava neki etapni, dakle sukcesivni prelaz iz jedne faze stvaranja u drugu. Ovim Biblija implicitno priznaje postupnost odnosno redoslijed u stvaralačkim potezima Boga. Pa ipak, vrijeme ma koliko da je značajan faktor kojim se mjeri neki proces samo od sebe nije u stanju da stvara. Bog je naravno stvorio i vrijeme, kao uslov ili mogućnost za obrazovanje jednog ustrojstva. Hegel s pravom govori o vremenu koje je nešto „spoljašnje” u odnosu na egzistenciju. U konačnom sudu o ovom problemu moglo bi se reći da je Bog ipak stvorio svijet na dva načina koji jedan drugog ne isključuju. U njegovoj svetoj zamisli, prije svakog vremena i prostora, svijet je realizovan sa svim svojim elementima, stvarima, dakle odjednom. U jednom bezgraničnom, tj. bezvremenom trenutku, u okviru Božje zamisli, stvoren je i čovjek kao cilj čitavog postupka. Ali ovo je mjera koja ne pripada čovjeku. Mi sa svojim čulnim opažajem, iskustvima i logičkim mišljenjem uslovljeni smo na shvatanje postupnosti. U fenomenološkom smislu odista postupnost postoji. Mi tu postupnost možemo mjeriti bilionima stoljeća ili milenijuma, ali to je stvar našeg načina i moći shvatanja stvaranja i stvaralačkog procesa. Pod vidom vječnosti taj isti proces mogao se desiti, i izvjesno se dogodio, u jednom sasvim bezvremenom trenutku. Ovim se načinom, da izmiriti pojam kreacije kao postupnost u vremenu i prostoru, i pojam kreacije kao istovremeni, tačnije bezvremeni čin. Vrijeme i prostor Bogu ne znače ništa, ali znače njegovu djelu. Čovjek sa svojim zamislima i čulima drukčije ne bi mogao postojati, niti stvarati istoriju svoga razvitka, ako ne bi živio ili shvatao da živi u jednom poretku gdje važi uzročnost i postupnost. Bez obzira što je čovjek planiran, idejno stvoren u samom aktu Božje namjere ili zamisli da stvori svijet, moguće sa pojavom prvog vodoničnog gasa čijim su zgušnjavanjem nastali svi elementi (tako vjeruje moderna nauka); čovjek drugačije ne može urediti svoja znanja, već po izvjesnoj hronologiji, istoriji prirode, svemira, živih bića, pa i hronologiji razvitka svoje vrste. Može se sa puno osnova pretpostaviti da je sa prvim svemirskim „praskom” otpočeo proces stvaranja i čovjeka, ali čovjekova misao nije tako uređena da bi mogla takav zahvat retrogradno da prati u namjerama Tvorca i ako ova namjera izvjesno postoji. Koncept čovjeka i čovjekove vrste dat je u prvoj živoj ćeliji, ovdje na zemlji, ali čovjek sa svojim uređenim znanjima teško prihvata ovakvu logiku. Logika odista ne doseže do tako udaljenih pojava kao što je prva organska klica na zemlji u kojoj je dat plan postanka svih vrsta i sljedstveno tome plan čovjekova postanka. Sve što postoji živo i neživo, statično i dinamično, materijalno i duhovno sarađivalo je i sarađuje na istom zadatku. Materijalni svijet nije antagoniziran životu, već mu matematičkom nužnošću ide u susret. Sva se svjetska stanja cjelishodno prožimaju, dopunjuju i međusobno sinhronizovano ispomažu stremeći ispunjenju opšteg božanskog plana. Čovjekovo izdvajanje iz opšte organske strukture života može biti rezultat samo usmjerenog sadejstva i rada svih kosmičkih snaga na koje se Božja misao i moć rasprostire. Stoga odgovorno zastupam gledište da u čitavom, za naš um bezmjernom kosmosu, ne postoji ni jedna druga intelektualna forma života osim čovjeka, i to ovdje na zemlji, i u uslovima za to predviđenim. Ovu sam hipotezu u cjelini razradio u studiji Jesmo li sami (Partizanska knjiga Beograd, 1980).
Iz svega naprijed rečenog, i prethodno objavljenih radova, tvrdim da je život unikatna pojava zato što je čovjek unikatan. Čovjekova vrsta mogla je nastati isključivo na podlozi jednog cjelovitog organskog sistema koji je takođe unikalan i jedino postoji na planeti Zemlji. Život se razvio iz jednog nukleusa, jedne organske klice i potpuno se dirigovano razvijao do najviših formi iz kojih je postao čovjek. Iz nukleusa prve životne snage organske ćelije razvile su se mnoge forme živog, ali je samo jedna imala privilegiju da postane samosvjesno i razumno biće. I ta jedna razumna vrsta finalni je produkt procesa u kome sudjeluje ogromni svemir i sve druge organske vrste. Život se uprkos brojnim smetnjama probio do čovjeka. To izvjesno nikad ne bi pošlo za rukom slijepoj evoluciji, ili kakvoj igri slučajnosti i miješanju elemenata po principu bačene kocke. Čovjek se odista kako prema Bibliji, tako i shodno naučnim saznanjima javio na kraju usmjerenog postupnog ciklusa da bi duhovno, fizički i moralno pokazao svoje savršenstvo i preimućstvo nad svim ostalim vrstama.
Bog je iskazao poštovanje čovjeku, već time što ga je napravio unikatnim bićem u okviru živog sistema koji je takođe unikatan, u svemiru čija je unikatnost očigledna. Dao je čovjeku besmrtnu dušu, koja duhovno vidi cjelokupno djelo Boga, koja svjesno prati istoriju razvitka kako prirodnog tako i sopstvenog, pamti ono što je bilo i predviđa ono što će biti. Bog je odao duboko poštovanje čovjeku već činjenicom što je isključivo radi njega stvorio čitav fizički, vidljivi, a vjerovatno i metafizički sistem. Zemlja je centralna tačka svemira. Ovo nije neko novo geocentrično stanovište, već biocentrično i antropocentrično. Kao što je svaki od nas kao pojedinac sa svim osobinama unikatna pojava, tako je i živi svijet unikatan, i čovjek takođe u okviru tog svijeta – njegov duh, istorija i iskustvo njegove vrste. Stoga je odnos Boga i čovjeka moguće postaviti samo na jedan način. Bog je stvorio čovjeka u zanosu jedne radosti, u moći svoga savršenstva i potrebi da postoji biće sa kojim će ovu radost dijeliti. Radost egzistiranja ne može se ravnati ni sa jednom drugom, tim prije što je čovjekova egzistencija jedina od svih prožeta i uvećana saznanjem da pripadamo poretku od koga nije moguće zamisliti bolji.

VJERA – NAJVIŠI OBLIK ZNANjA O BOGU

Poslanica precizno definiše biće vjere. „Vjera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo”. (Jevrejima poslanica, Gl. DžI, 1). Predmet vjere nije neka nevidljiva stvar proizvedena našom imaginacijom, već ono što samo po sebi mora biti najstvarnije i najsavršenije i zbog toga je našim čulima sasvim nedostupno. Kad laik kaže u sebi „moram u nešto vjerovati”, on odista ne zna o čemu govori. Vjerovati se može samo u ono što je apsolutno, dakle u savršeno biće Boga. Sve su druge vjere isprazne i ništavne, jedino je biće Boga istinito kao predmet vjere i dostojno nje. To je ono što čini apsolut, što ima puninu savršenstva te ne predstavlja praznovjerje, već punoću jedne transcendentalnosti. Ništavno je vjerovanje u bilo koju konkretnu stvar, pojam ili društveni ideal kao i u sve ono za što ne možemo kazati da je to ono što jedino jeste, punina kojoj se ne može ništa dodati ni oduzeti. Vjera je dakle, jedno naročito znanje koje se odnosi na ono što je najviše i najsavršenije što ima egzistenciju po sebi i za sebe, te zbog toga ne može ni ući u sastav naših opažaja. Vjerom prekoračujemo sva iskustva umska i senzorna i ulazimo u krug izvansenzorne, netjelesne i nenadmašne stvarnosti. Pisac Poslanice je određen. „Vjerom poznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da je sve što vidimo iz ništa postalo”. (Jevrejima Poslanica, Gl. DžI/3). Osim vjere mi stvarno ne poznajemo niti posjedujemo drugu duševnu moć kojom bismo mogli upoznati biće Boga. Mi nemamo načina da pojmimo postanak svijeta osim kroz vjeru. Ukoliko nam takva vjera nedostaje, ne možemo sebi dati računa iz čega je ovaj svijet proizišao, kakvi su razlozi sudjelovali u njegovu postanju, niti možemo objasniti svoje mjesto u svijetu. Svijet je iz ničega postao, ističu pisci Biblije, što je tačno. „Božjom promišlju” – što je svakako još tačnije. Svijet je iz ničega stvoren, to je jedna nužnost promišljanja a ne samo istina vjere. Ako svijet nije iz ničega postao morali bismo pretpostaviti beskonačan niz svjetova koji su jedan iz drugog sukcesivno proizišli da bismo najzad priznali činjenicu kako je onaj prvi svijet izronio iz neegzistencije, ničega. Ali, pošto ništa samo sobom ne može postati egzistentno, određeno, onda je osnovano vjerovanje da je svijet djelo apsolutnog vječnoga duha Boga koji je jedini bio u stanju da ničemu dade formu egzistencije koju nazivamo materijalni, odnosno fizički svijet. Bog je stvorio svijet naprosto fenomenalizujući svoju misao. Tako se i jedino može razumjeti kako je nešto postalo iz ničega. No, da bismo ovo sasvim shvatili potrebno je osloboditi se svih iskustvenih analogija. Čovjek može stvoriti neku određenu stvar, izazvati neku pojavu svojom mišlju, ali tako što najprije emituje ideju, misao, da bi ona posredno, uzročno čulnom aktivnošću postala osnov neke njegove radnje. Između čovjekove misli i radnje uvijek postoji kauzalna veza, tj. potrebno je da protekne izvjesno vrijeme između uzroka i posljedice, dok misao i djelo Boga nastaju istovremeno. Bog nema čovjekovih ograničenja da bi svoju misao morao realizovati postupkom uzročnosti. On je mogao stvoriti svijet istog trenutka kad ga je i zamislio. U Boga je sama zamisao istovremeno i njeno otjelovljenje. Iz toga proizilazi, kad se bolje stvar postavi, da Bog i nije iz ničega stvorio svijet, već je apsolutnim svojstvima svoje prirode učinio svoje misli takvim da su one mogle postati akt, djelo, dakle dobiti konkretan egzistencijalni oblik. U apsolutnom Božanskom umu ne postoji ništa što bi posredovalo između namjere i akcije, zamisli i radnje, ideje i njene realizacije. Nije potrebno da među ovima protekne neko makar i minimalno vrijeme, kao što je slučaj u čovjekovim djelatnostima. U Božjem umu vrijeme i kauzalitet ne igraju ulogu. Ne postoji nikakav temporalni minimum koji bi dijelio uzrok od posljedice. Stoga znanja o Bogu ne mogu biti stvar iskustva, već isključivo predmet vjere, mada ni iskustvo ne treba sasvim u ovom pitanju potcijeniti. Od svih naših duševnih snaga jedino vjera ima moć da iziđe iz okvira čulne čovjekove skučenosti i da se direktno veže za apsolut savršenog Boga. Ali vjera nema sigurnost znanja, primijetiće agnostik. Navikli smo da ono što nije na logičkom mišljenju zasnovano, ne može imati ni svoju praktičnu svrhu, pa shodno tome ni vjera. Ipak ne treba nagliti sa zaključcima. Prigovor ove vrste posljedica je jedne stare zablude da su vjera i razum suprotstavljeni, pa se znanje i vjerovanje isključuju. Stvar treba drugačije uzeti. Vjerovanje je znanje, a znanje nije ništa drugo nego naročiti oblik vjerovanja. Samo na prvi pogled ovaj stav izgleda neobičan. Ukoliko su znanje i vjerovanje isto, čemu treba onda isticati njihove razlike. Zar čovjekovo cjelokupno iskustvo nije utemeljeno na takvim znanjima koja nemaju veću težinu nego što je vjera i vjerovanje. Odgovorno tvrdim da sve što znamo i što se može podvesti pod princip naučnog mišljenja odnosno znanja o pojavnom svijetu, budući da je lišeno apsolutnog poznavanja svjetske osnovice, uzroka i krajnjeg smisla, nema i ne može imati vjerodostojnost jedne transcendentalnosti, ne izlazi iz kruga mnjenja, vjerovanja. Znanja o strukturi atoma, sastavu svjetlosti ili osnovama magnetizma, samo su vjerovanja ili znanja–vjerovanja. Ako ne znamo polazni uzrok i krajnji smisao nijedne od ovih pojava, naša znanja ne mogu imati apsolutne logične izvjesnosti, ona imaju, u najboljem slučaju, instrumentalnu a ne transcendentalnu vrijednost. Isti je slučaj i sa čulnim svjedočanstvima. Opažajući neposredno pojave, mi živimo u uvjerenju da su te pojave objektivno postojeće u istom svojstvu u kojem ih opažamo. Mi, dakle, ne znamo da li su one to, ili nijesu, već samo vjerujemo. U nedostatku drugih kriterijuma osim naših čula i našega uma, mi smo, u stvari, jedini svjedoci realiteta opaženih pojava. Stoga čin našega opažanja nije ništa drugo već naše vjerovanje u realitet opaženih objekata. I ukoliko opažene pojave bezbroj puta ponove svoje prisustvo, na isti ili sličan način u našem iskustvu, ni tada naše znanje o njima ne prelazi nivo vjerovanja. U krajnjoj liniji mi imamo doživljaj njihove ponovljivosti, prema tome, jedini smo svjedoci sopstvenim doživljajima i u tom smislu svi su naši doživljaji samo vjerovanja da znamo i poznajemo prirodu predmeta na koje se ti doživljaji odnose, ali pri tom ne možemo doznati apsolutni razlog ili transcendentalnu izvjesnost njihovog objektivnog bivstva. Ako naša čulna i logička iskustva tj. znanja ne prelaze opseg praktične vjere, zbog čega onda vjera u Boga ne bi bila isto što i znanje. U suštini, vjera kao znanje ima više realiteta, autentičnog znanja od onog znanja koje je samo prosto iskustveno vjerovanje.
Ali vjera se ne odnosi na neki ograničeni predmet, već na sam Apsolut. Stoga Apsolut koji je predmet vjere, nužnim načinom ima vrijednost apsolutnog znanja. Vjera kao put transcendentalnom svemirskom biću Boga, nosi u sebi istinu vjere–znanja, koja nadilazi svako parcijalno iskustveno znanje–vjerovanje. Ovo vjerovanje–znanje osvjetljava put do zadnje instance svjetskog bića; prema tome, to je znanje iznad svih znanja budući da ima transcendentalnu, apsolutnu vrijednost.
U vjeri se, naravno, ne sadrži znanje nekog ograničenog predmeta. Vjera nije ni logički postupak kojim tvrdimo i odričemo neku vezu među objektima. U vjeri se manifestuje cjelina naše duševne snage, ona je upravljena prema objektivno postojećoj cjelini, totalitetu. Ona nam neće pružiti neophodno saznanje ni o jednom konkretnom predmetu koji bismo mogli praktično upotrijebiti, ali nam daje totalno znanje o smislu postojanja svega – vidljivog i nevidljivog, stvarnog i mogućeg. Ona rješava enigmu egzistencije na taj način što je vezuje za apsolutnog Stvoritelja. Prema tome, vjera je najsavršenije znanje o najsavršenijem biću. Sva druga znanja mogu se ravnati i mjeriti prema istini vjere u jednoga Boga stvoritelja i to bez straha da ćemo u tom postupku zalutati. Parcijalno znanje–vjerovanje koje se odnosi na konkretne fenomene, bez vjerovanja–znanja koje se odnosi na Boga ima samo relativnu, praktičnu, instrumentalnu, nikako apsolutnu transcendentalnu valjanost. No, ako se iskustvena znanja–vjerovanja podvedu pod normu vjere–znanja o Bogu, tada i ova prethodna znanja stiču svojstva koja ih čine apsolutnim. Sve duhovne moći čula, razum, intuicija, tek u vjeri i kroz vjeru stiču sposobnost i pravo da cjelokupni rad duše posmatramo kao istinito sudjelovanje u istini Vječnoga bića. Ovdje se više ne radi o dvojstvu, vjera ili znanje, već o jedinstvenoj aktivnosti Bogolike čovjekove duše, koja se samo različitim putevima služi da dozna jedno, najviše postojeće biće, Boga. Sva su naša znanja samo put Bogu i vrijede onoliko koliko smo ih osmislili vjerom u biće koje je sve stvorilo i svemu dalo opšti smisao.
Cilj vjere nije samo u tome da upoznamo Boga. Znanje o Bogu je put i način da mu se približimo. Samo znanje o Bogu ne bi koristilo, ukoliko njime nije uračunat i naš lični odnos prema biću Boga. Svi filozofi naravno znaju za Boga i mogu da odrede njegovu egzistenciju na više načina, ontološki, kosmološki, na osnovu svrsishodnosti sviju stvari, itd. Ali filozofski um na temelju logičkih dokaza i diskurzivnog mišljenja ne može uspostaviti dublji odnos prema Bogu nego prema ma kojem drugom saznatom predmetu. Drukčije stoji stvar sa vjerom u Boga. Kroz vjeru i u vjeri imamo istovremeno odnos najveće moguće respektibilnosti, strahopoštovanja prema najvišem izvorištu i uzroku egzistencije. Mi to izvorište ne moramo čulno opaziti, niti doznati da bismo zaključili šta ono jeste. Mi ga ne moramo ni logičkim putem apstrahovati, induktivnim ili deduktivnim metodom, da bismo ga upoznali. Mi ga jedino upoznajemo vjerom. U ovom pitanju vjera je naše opažanje i naše zaključivanje. Vjerom respektujemo i vjerom polažemo nadu, uzdamo se u pomoć Onoga koga respektujemo i Onoga koji Jedini Jeste. Vjerom dokazujemo da onaj Jedini koji Jeste istovremeno mora biti sve u svemu, pa je svakako drugo Jeste i drugo biće nezamislivo. Dakle, nije cilj vjere da saznamo Boga radi samozadovoljstva saznanja, već da Spasimo sebe i svoju dušu. Spasiti se ne možemo ukoliko ne upoznamo najsavršenije biće u čijem se krugu djelovanja događa ono što možemo nazvati sopstvenim spasenjem. „Jer onaj koji hoće da dođe ka Bogu, valja da vjeruje da ima Boga i da plaća onima koji ga traže” (Jevrejima Poslanica, Gl. DžI/6). Konačno, bez vjere u Boga svako diskurzivno dokazivanje Boga je nevaljano. Bog nije potreban čovjeku kao kakav fakticitet filozofskog meditiranja, već radi spasenja njegove duše, uspostavljanjem prisnog odnosa sa Bogom do potpunog jedinstva sa bićem koje traži. „A ko Gospoda Traži, jedan je duh s Gospodom” (Korinćanima Poslanica, Gl. VI/17).
U vjeri je spasenje, kako u tjelesnom životu, tako i u posthumnom. Ko vjeruje da „ima Boga”, napravio je samo početni korak svojem spasenju. „Bog plaća onima koji ga traže”, ističe apostol, ali ne svima i ne na isti način. LJudi ga različito traže, pa je i plata različita. Stoga vjera ne smije biti nešto što izdaleka posmatra Boga. Ona je najdublje, najprisnije, žedno traženje čovjekove postojbine. Izložen mnogim stradanjima i nevoljama, čovjek shvata da je u tjelesnom sastavu previše slab da bi se održao bez Boga. Nalazi da njegova postojbina nije u njegovoj tjelesnosti i da je njegova otadžbina Vječni Duh. Tražeći svoju duhovnu postojbinu, upravo ide onim tragom svjetlosti koji mu pokazuje duša, prema najvišem biću. Ta svjetlost je vjera koja ga odvaja od stada, opominje na moralne dužnosti, upravlja mu pogled prema Stvoritelju. U vjeri čovjek shvata da nije usamljen i prepušten slučajnostima, da se mjeri svako njegovo djelo, procjenjuje riječ, misao i namjera, da sve što čini ili namjerava da učini ima transcendentalnu vrijednost i cjelinu. U vjeri čovjek zna da je posmatran svevidećim okom koje ga ni u čemu ne sputava, ali odmjerava vrijednost svakog njegovog postupka. Najzad, u svom kratkom i mukotrpnom iskustvu svako se mogao bez teškoća uvjeriti da je primio plaću za djela i nedjela prema zaslugama. To mu je ujedno i garancija da će ostatak plaće primiti u budućem, posthumnom životu. Sa najvišom očiglednošću pokazuje se da su tvorci nedjela kažnjeni po zasluzi lično i u svome potomstvu. Čak i pokreti, kolektivne ideologije ili države koje su utemeljene na nepravdi, prema svojim zaslugama su doživjele sramotan kraj. Pravilnost kojom se događa sve u životu ljudi i naroda ne ostavlja mjesto za dilemu da Bog daje platu različito, ali svakome prema djelu njegovu, dakle pravedno.
Vjera kao najviÅ¡a forma dokazivanja Boga nema za cilj samo da vjerujući uzvikne: „Evo Bog, pronaÅ¡ao sam ga”! Smisao vjerovanja je da se može kazati: „Evo mene u Bogu i sa Bogom”. Vjerom ne stičemo samo znanje, već prije svega pripadanje i to onom najviÅ¡em čemu se može pripadati. Ako vjerujem, imam dostojanstvo ličnosti, osjećam sopstvo svoje i potpunost egzistencije, sudjelujem u samom srediÅ¡tu istine svjetskoga bića, osjećam radost koju nije moguće nadmaÅ¡iti. Imam nadu koja me ne napuÅ¡ta ni u najtežim iskuÅ¡enjima. Uzdam se u pomoć koja se rijetko uskraćuje. Jasno mi je da sam dio poretka koji nadilazi moju racionalnu shvatljivost i čulnu opažljivost. Svakako, liÅ¡en gordosti, izdvajam se na taj način od svega drugoga Å¡to je ruka Gospoda stvorila. Osjećam na taj način punoću individualnosti i samosvijesti koja me čini sličnim Onome u koga vjerujem. Vjerujući ispunjavam zapovijesti najviÅ¡eg bića, koje su radi opÅ¡teg dobra stvorene. Moja istina je Božja riječ koju sam Otkrovenjem razumio. Riječ Boga živoga nije neophodno sluhom čuti da bi do nas doprla. Nju na svoj način razumije sve Å¡to živi po njenim pravilima. Ta riječ dolazi posredstvom blagodeti Svetoga Duha. Stoga je vjera, moje duhovno čulo, okrenuto svemiru i budući da za svoj predmet ima apsolut, njegova je istina apsolutna. Vjera je odista naÅ¡e nepokolebno carstvo „tvrdo čekanje” onoga koga ne mogu vidjeti, ali znam da jeste ako ja jesam i ako svijet oko mene jeste. Znam da ovaj svijet sopstvenim ograničenim snagama ne mogu razumjeti bez vjere u apsolut i savrÅ¡enstvo. Dugo se u meni borio skeptik sa vjerujućim, stvarajući intelektualnu dilemu u pogledu dokaza vjere. No, pravu duhovnu blagodet osjetio sam u trenutku kad je agnostik–filozof, apsolutno poražen vjerom u Otkrovenje. „A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu… vjerom padoÅ¡e zidovi Jerihona, kad se obilazi oko njih sedam dana”. Samo je u vjeri, dakle, moguće osjetiti sigurnost utvrÄ‘enog grada. U vjeri i kroz nju svijet je naÅ¡a otadžbina. Vjerom postižemo svoje sopstvo do najviÅ¡eg dostojanstva. Izdvajamo se iz beslovjesnog biljnog i životinjskog carstva, shvatanjem vlastite bogolikosti. Njome otkrivamo dar slobode i pravo njene upotrebe. Bog nije htio roba već slobodno Biće koje će moći poput Jova da kaže: „Braniću svoje puteve pred Njim”. Ako je čovjekov duh kopija Božjeg, onda je sloboda suÅ¡tina jednog i drugog duha. ÄŒovjek nesumnjivo služi Bogu, ali načinom kojim mu je dopuÅ¡teno da pred njim brani svoje namjere i svoja uvjerenja. Slobodni duh čovjekov obraća se apsolutnom duhu bez ropske poniznosti i servilnosti, razlozima kojim Å¡titi svoje pravo na valjanost ličnoga izbora. Niko nije toliko slobodan u svome duhu kao vjerujući čovjek, osim naravno Boga. Niko nije toliko ponosan na činjenicu osjećanja svoje ličnosti i svojega sopstva, koje se manifestuje kroz pravo na izbor, kao onaj koji vjeruje. Snaga koja potiče iz poznanja Boga odnosno vlastite Bogolikosti, pripada najtvrÄ‘ima u vjeri. Oni jedini ponosno upravljaju svojim postupcima, sigurnošću koja daje totalnu radost. Onaj koji vjeruje vlada u jednakoj moći svojim duhom i tijelom, u rjeÄ‘im slučajevima sveci i podvižnici vjere postižu tjelesnu nepropadljivost. ÄŒovjekova otuÄ‘enost i izgubljenost u svijetu u srazmjeri je sa nedostatkom vjerovanja. Ko Boga nema ispred sebe i u sebi, objektivno ne zna kuda ide, gdje se nalazi, pa ni to radi čega živi. Takav stvara pogreÅ¡ne slike, lažne idole, autoritete od ljudi ili ideja bez vrijednosti. Svoju slobodu troÅ¡i na niske ciljeve kojima korist pretpostavlja vrlini. Svoje umijeće stavlja na raspolaganje autoritetu moći a ne autoritetu istine. Stvara sve pogodnosti i preduslove za život roba. Nasuprot tome, čovjek sa vjerom u Boga ne drži ni do jedne zemaljske vjere koja apsolutizuje kakav ograničeni kolektivni ideal ljudi. Sve istorijsko iskustvo svjedoči da su ljudi koji su bezuslovno vjerovali drugim ljudima postali njihovi robovi i samo oni koji su na temelju vjere Bogom voÄ‘eni, bili su slobodni kao Bog.
Služiti Bogu svakako nije isto što i služiti čovjeku sebi ravnom, izvršavajući njegove zapovijesti. Čovjek čovjeku ne može biti gospodar, već samo jedan od jednakih pred Bogom. Stoga su svi zemaljski autoriteti u suštini ništavni i bogohulni. Najviša je pravda jednakost ljudi pred Bogom a time dolazi do izražaja i dostojanstvo svakog pojedinca. Jednakost je jedno prirodno i Bogom dano stanje, a hijerarhija i stepenice moći su u sukobu sa tim stanjem. Hijerarhija je čisto ljudska tvorevina, stoga je podložnost ljudi jednih drugima njihovo obostrano poniženje, koje ne potiče iz slobode duha, već iz neznanja i ropske potrebe. Istinski slobodan čovjek živi punoćom vjere u Boga i ne haje za svemoć zemaljskih gospodara. Oni mu samo tijelo mogu ubiti, ali duh nikada. Time se može tumačiti nepojmljiva kuraž i pristanak na mučeništvo mnogih apostola vjere pred tiranima duše i savjesti u ranijim vijekovima. Puna svjetlost o relativnosti svega zemaljskog i apsolutnoj vrijednosti Božanskog poretka, daje duši vedrinu koja se ne može ni sa čime upoređivati. Slobodan čovjek služi Bogu iz osjećanja dužnosti da poštuje samo onu moć kojoj pripada apsolutno dobro. On dostojno pripada i poistovjećuje sebe samo sa onim poretkom koji moralne i vječne vrijednosti stavlja ispred utilitarnih i prolaznih. Lični dignitet ostvaren vjerom u Boga je veličina u čijoj sjenci lebdi svaka druga ideja, misao ili potreba. Samo vjerom rješavamo najsloženija gnoseološka pitanja, nalazeći u njoj kriterijum istine za sve što ne možemo racionalno pojmiti i čulno opaziti. Onaj koji vjeruje zna da ga Bog nije htio obmanuti u njegovim jasnim znanjima. Dao mu je sposobnost da shvati djelo prirode kako bi postao njegovim svjedokom i kako bi se mogao radovati onim što jeste i saznanju onoga što jeste. Vjerom rješavamo saznajne i ključne moralne dileme jednim načinom koji znači pouzdanje u svrhu svijeta i razloge njegova postojanja.

LJUBAV – NAJPRISNIJA VEZA
ÄŒOVJEKA I BOGA

LJubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati” (Korinćanima Poslanica I, Gl. DžIII/8). Pored vjere u Boga, druga velika moć čovjekova duha koja prelazi u onostranost, te nas vezuje za bit savršenstva, naziva se ljubav. To je univerzalno čovjekovo osjećanje i psihološka nastrojenost, odnosno težnja dobru koja prati vjeru i bez nje vjera ne bi imala smisao. Vjerovati a ne biti rukovođen toplinom duboke vezanosti za onoga u koga vjerujemo bila bi jedna nezahvalna stvar. LJubav je dakle, veliko osjećanje naklonosti za predmet vjerovanja. U religijskom smislu to je vezanost za savršenog Boga. „A svrh svega toga obucite se u ljubav, koja je sveza savršenstva” (Kološanima Poslanica, Gl. III/14). LJubav je dakle, najjači živi dokaz da savršenstvo postoji i da je veza sa njim moguća, ali samo pomoću jednog totalnog pozitivnog duševnog usmjerenja. To nije osjećanje kojim nas privlači neka konkretna stvar ili osoba, već u prvom redu ljubavlju izražavamo odnos prema savršenstvu da bismo se u svijetlu veze sa savršenom osobom Boga odredili pozitivno prema njegovu djelu, prema svemu što postoji, a najprije prema drugim ljudima. Biti vezan ljubavlju za neki određeni predmet, pojavu, ili drugo ljudsko biće, prevashodno znači opaziti u njemu ideal savršenstva kome smo a priori privrženi. I ko ne uzgaja ljubav prema savršenom biću Boga, ne može je imati ni prema čovjeku. LJubav za čovjeka može doći samo kao posljedica vjere u njegovu Bogoliku prirodu. Ukoliko ovakva vjera nedostaje neminovno se postavljamo u odnos neprijateljstva prema bližnjima. Naši bližnji postaju nam stranci, ako nijesmo braća u Bogu, tj. ukoliko nijesmo postali od zajedničkog Oca. Šta su nam drugi ljudi, da bismo ih podnosili ako ne vjerujemo da sa njima sačinjavamo jedinstvenu Bogoliku zajednicu. Ateizam povlači neminovnu oskudicu ljubavi i stvara psihološke preduslove za nasilje. Ateizam dovodi do toga da nas čovjek može privlačiti samo kao nešto što se dade upotrijebiti u utilitarne i pragmatičke svrhe. Revolucionari to dobro znaju, stoga se uvijek deklarišu kao ateisti.
Ko troši ljubav na Boga nedostaje mu ljubav za čovjeka, isticao je ateistički filozof Fojerbah. Upravo stvar stoji obrnuto. Ko ima ljubavi za Boga, ima je za sve što je Bogom stvoreno i posebno ono što je Bogoliko, dakle ima je najviše za drugog čovjeka. LJubav nije neka fizička energija koja se troši i gubi upotrebom. Ona je jedno stanje duše koje se samo sobom obnavlja, i utoliko jače što ga više koristimo. Ali ljubav ne može biti usmjerena na bezvrijedne stvari sa istim razlozima kao prema Bogu. Tada se događa paradoks, čovjek obožava i voli utvare svojega uma, nalazi uporište u onome što je nebitno, klanja se predmetu svoje uobrazilje, slijepo slijedi doktrinare i lažne vođe koji ga nijesu dostojni. Emotivno je vezan za predmete koji su od njega niži i izvan su čovjekova dostojanstva. Čovjek bez Boga formira predmet svoje ljubavi od sasvim ništavnih stvari. Pravi lokalna i lažna božanstva poklanjajući im svoju toplinu. Ujedno, do nepodnošljivosti mrzi svakoga ko ne respektuje njegove sitne bogove. Bezbožni ljudi su u neprekidnom ratu, sukobu, mržnji i uzajamnom podrivanju, jer imaju za uzor mala božanstva koja ih zavađaju, a nemaju za predmet ljubavi jednoga Boga koji ih sjedinjuje. Njihovi bogovi su obično ljudi koji im kakvom doktrinom ili lažnom teorijom zavedu um ili upute na stranputicu pod izgovorom da su „naučno” objasnili i shvatili smisao cjelokupnog poretka, izvan Boga. Ne jednom u istoriji čovječanstva dogodilo se da lažni autoriteti postanu svetitelji i učitelji mase. Čak im i tijela pokušavaju učiniti besmrtnim balsamujući ih kao Lenjina, da bi tako ličili na bogougodnike a ne razbojnike, što oni u osnovi i jesu. Ta vrsta ljubavi je totalna sljepoća, naivna privrženost, strast bezumlja koja se obrće u mržnju prema svemu ljudskom, kako bi jedan među njima postao Bog. Čovjek ne može postati Bog, niti pak natčovjek u Ničeovom smislu, ali može slobodnim izborom pružiti emotivnu toplinu, posvetiti svoju misao savršenom biću Boga i u svjetlosti savršenstva izgraditi odnos ljubavi i bratstva prema drugim ljudima. LJubav za ljude, uprkos Fojerbahu, ide preko ljubavi za Boga. Vjera u Boga odnosno znanje da Bog postoji samo je preduslov za ljubav prema njemu. Čovjek je prema svom duševnom sklopu predodređen da voli savršenstvo. Pošto je savršenstvo isto što i apsolutno dobro, apsolutna blagost, istina i pravednost, njega nije moguće ne voljeti u najjačem stepenu. I ko stvara duhovnu vezu sa savršenim Bogom mora sam biti rukovođen dobrim pobudama, odnosno ljubavlju za svijet koji mu na taj način postaje blizak, jer potiče od istoga i ide prema istome. Između tri najbitnije duševne moći – Vjere, LJubavi, i Nade, LJubav je najvažnija. Vjerom dokazujemo i prihvatamo Boga. Nada je pasivno stanje duše, stanje iščekivanja. LJubav je pak aktivna sila koja nas pokreće na pozitivan odnos prema svijetu. U ljubavi upoznajemo svoje prave mogućnosti djelanja u korist opšte svjetske harmonije. Obraćamo se Bogu istim načinom kojim je On nas iz naklonosti po svome liku stvorio. Potvrđujemo da između Boga i čovjeka posreduje magnetna snaga uzajamne privlačnosti koja se rasprostire na sve što postoji – ljude, životinje, biljke, zvijezde i kamenje. I ko Boga voli svim bićem svojim, nužnim načinom voli njegovo djelo, zakone njegove i sve što je u svijetu stvoreno radi slave onoga koji jedino bezuzročno Jeste, dakle svoj vlastiti bespočetni početak ima u sebi. „A sad ostaje vjera, nada i ljubav, ovo troje; ali je LJubav najveća među njima” (Korinćanima Poslanica I, Gl. DžIII/13). Autor Poslanice je kategoričan u isticanju primata LJubavi nad Vjerom i Nadanjem, makar što ih je moguće razdvojiti. U stvari, šta bi značila vjera i nada ako je srce prazno, te ne sudjeluje s najvećom blagorodnošću u jednom cjelovitom poretku, koji je isključivo stvoren radi čovjeka. Ovim načinom vraćamo dug Tvorcu koji nas je učinio egzistentnim, individualnim, svjesnim sebe i ponosnim na svoje postojanje i to u prilikama gdje šanse nijesu bile sasvim velike. Neka se svako sam u sebi zapita zbog čega Ja jesam, radi čega postojim ovakav kakav sam sa svojim posebnim psihosomatskim osobinama i konstitucijom? Nije li moglo biti drugačije? Svakako, moglo je! I pravo je čudo što postojim, recimo Ja, lično, ovakav a ne onakav, ili ma koji drugi od nas. Okolnosti koje su se stekle da neko postane Jovan ili Marko toliko su izuzetne da predstavljaju gotovo slučajnost među slučajnostima, rijetkost među najrjeđim mogućnostima, ili mogućnost u gotovo nemogućem. S najvećom lakoćom moglo me je ne biti na ovome svijetu, štaviše mogao sam biti: mrav, divlja guska ili pacov, a ne čovjek. Mogao sam biti i čovjek sa osobinom zvijeri, pripadnik gusarske družine ili profesionalni revolucionar. Ako sve to nijesam, već pripadam carstvu koje mi daje snage za nadahnuće dobrom svrhom, koja ne muti saglasnost među ljudima, onda imam najviši mogući razlog da se zahvalim svojemu Stvoritelju. I ta zahvalnost ne može se samo mislima izraziti. Moram je iskazati ukupnošću svojih duševnih pobuda, cjelinom ličnosti i bezuslovnim poštovanjem Tvorca poretka u kome sam realno privilegovan. Da, privilegovan sam samom činjenicom što jesam i što postojim, što sam svjestan svoga Jastva i što mogu osjetiti kosmičku radost egzistiranja, diveći se uzvišenoj sili koja me je proizvela i dala mogućnost da umom svojim upoznam poredak i poslužim se savješću; da širim svoju radoznalost na sve što postoji i uživam u pogodnostima ličnosnog, dakle sopstvenog egzistiranja koje mi se pruža. Privilegovan sam činjenicom što svoju zamisao savršenstva mogu pretvoriti u odnos naklonosti, dakle, ljubavi prema savršenom biću Boga i što sam uvjeren da će mi se ta ljubav uzvratiti ljubavlju kojoj nema kraja. Sva su me dosadašnja iskustva poučila da život nije ništa drugo već uzajamno darivanje ljubavi, kretanje jedne pozitivne energije od Boga čovjeku i od čovjeka Bogu. Ko je drukčije živio izvjesno propustio je priliku da živi.
Sasvim je uzaludan patetični poziv ideologa humanosti na čovječnost u sklopu ateističke civilizacije u ime znanja i naučnih otkrića. Svaka čovječnost je bez ljubavi slijepa, a ljubav bez Boga je ništa. Znanje ne može smetati Tvorcu koji je zakonodavac svih mogućnosti pa i mogućnosti znanja. Svaka civilizacija zasnovana na ateističkoj i agnostičkoj doktrini osuđena je da sramno završi svoj vijek poput boljševika u našem vremenu. Čovjek je rođen da slobodom duha, nezavisno od uslova, iz svakog položaja, u svakoj prilici može biti povezan sa savršenim i svemogućim Bogom. Čovjek svojim duhom može raskinuti okove mnogih ograničenja, bez obzira na okolnosti ili okruženje, te svoje misli i emocije usmjeriti na ono što je bezgranično i što je jedino dostojno prave veze. Ove misli moraju biti nadahnute zahvalnošću, strahopoštovanjem i dobrotom da bi imale ikakvog dejstva. Ko zahvalnošću uzvraća Tvorcu prirode i života i sam će biti predmet zahvalnosti. Ko ljubav rasprostire na svoje okruženje vratiće mu se u istom svojstvu. Jedino je iz ljubavi prema savršenstvu moguće voljeti svaku stvar i to prema stepenu njenog savršenstva. Najviše ljubavi svakako zaslužuju bića najsličnija Bogu, tj. ljudi, a među njima oni ljudi koji se lično trude da sličnost uvećaju bogougodnim djelima, idejama i namjerama. Ne zavređuje istu pažnju razuman i razborit čovjek koji mir gradi, i bogohulnik, tj. onaj koji bez poštovanja prilazi opštem svetilištu. U krajnjoj liniji, ni ovi posljednji nijesu prepušteni nemilosti i beznađu. Svako potencijalno može biti bolji nego što jeste. Usavršavanje je jedna mogućnost koju je Tvorac darovao ljudskome rodu. Poklonio mu je sredstvo kojim čovjek u svim okolnostima može da uveća svoje moći. Nijedno drugo živo biće ne može duhovno napredovati osim čovjeka i to na taj način što mu je data moć kajanja i preispitivanja savjesti. Od nekada rđavih ljudi, nezahvalnika i podrivača, mogu vremenom, uz uslov da uzgaje ljubav za Boga, postati pravednici i bogougodnici. Tih primjera je puna istorijska panorama, no ponekad se događa i obrnuto. Čovjek, pojedinac, snosi ličnu odgovornost za ono što jeste i što će od njega postati. Bio neko glup ili pametan, obrazovan ili zaostao bolestan odnosno zdrav, put njegovoga duha je usmjeren naviše, vjerom označen, nadom potkrijepljen i ljubavlju nadahnut. A bez toga, šta smo!
Ako nemam vjere u Boga ne mogu imati ni poÅ¡tovanja, niti kakve svetinje ispred sebe. Ne nosim li osobu živog Boga u sebi, nemam prostora ni za osobu čovjekovu. Ne poÅ¡tujući pak druge ljude u svojoj osobi ne mogu računati da će moja osoba od njihove strane biti uvažena. LJubav i poÅ¡tovanje su uzajamni, ili ih nema. Ako ljubavi nemam odista nemam ničega, makar bio bogat kao Krez ili stabilan kao Himalaji. Sva blaga zemaljska i ovlašćenja državnih suverena ne mogu nadoknaditi samo jedan trenutak kosmičke radosti u kojoj smo darodavci blage ljubavi, stvaranja i brige za druge ljude. Utemeljivač hrišćanstva, apostol Pavle kaže: „Iako imam proroÅ¡tvo i znam sve tajne i sva znanja, iako imam svu vjeru da gore premjestim, a ljubavi nemam, niÅ¡ta sam… Onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči”. (Korinćanima Poslanica I Gl. DžIII/1,2). Bezvrijedan je odista čovjek koji poznaje najdublje tajne prirode, ali nema ljubavi za Tvorca koji ih je dao. Upoznati zakon gravitacije ili spektralnu analizu, odrediti brzinu svjetlosti ili otkriti rotaciono magnetno polje, nema značaja ako nijesmo čovječni i ne koristimo svoja znanja za opÅ¡ti napredak ljudi. Otkriće najdubljih tajni genetskog k‡da ne može imati važnosti ako ne služi svrsi onoga radi čega je život dat i zakoni genetike uspostavljeni. Samo iz ljubavi prema Tvorcu svijeta pozitivna naučna znanja mogu prethoditi napretku. Onaj koji je dao zakone genetike ili gravitacije, može ih sa istom lakoćom opozvati, ukinuti u slučaju njihove zloupotrebe. ÄŒak i duboka vjera u Boga, religioznost, mrtva je ako nema ljubavi. Može se biti bogomoljac iz sebične strasti, ega svojega, može se htjeti čitavog Boga za sebe, kao Å¡to se to nekad prigovaralo Luteru. Ali to je niÅ¡tavna vjera, nedostaje joj suÅ¡tina, pozitivna nastrojenost duha prema okruženju a u prvom redu monadi svih monada, biću koje je sve u svemu. Odsustvom aktivne ljubavi prema Bogu i njegovu djelu liÅ¡avamo se preimućstva personalne egzistencije, prema čemu se jedino možemo meÄ‘usobno uporeÄ‘ivati. „Iako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, niÅ¡ta mi ne pomaže”. (Korinćanima Poslanica I, Gl. DžIII/3). Bogom inspirisani apostol napravio je jasnu distinkciju izmeÄ‘u dobročinstva i ljubavi. Dobro djelo može biti učinjeno bez ljubavi, iz sebičnosti i sa željom da sebe lažno predstavimo. BogataÅ¡ koji udjeljuje siromasima da bi prikazao svoju velikoduÅ¡nost ne čini to iz ljubavi prema pravednosti. ÄŒak neki askete i mučenici za stvar vjere rade to s nadom da će im biti posthumno naplaćeno, dakle bez prave ljubavi. Usluge koje činimo prijateljima da bi se o nama govorilo, pa i žrtve koje pravimo za kakav pokret, kolektivni ideal ili čak domovinu kako bismo svoje ime proslavili, bez vrijednosti su ukoliko nijesu motivisane najviÅ¡im duhovnim razlozima, ljubavlju prema Bogu i savrÅ¡enom Božanskom poretku. Jedino u ovom slučaju, ne tražimo već dajemo sebe, da bi nam se sve vratilo jednim računom, koji nije sasvim predvidljiv. Licemjerna dobrota je prepoznatljiva. Ona se čini iz računa ili formalne dužnosti. Nedostaje joj to Å¡to predstavlja neentitet slobodnog izbora, blagorodnosti i nesebičnosti. Dobročinstvo učinjeno bez topline milosrÄ‘a i dobre namjere, ukida svoj vlastiti razlog. Iz sebičnosti, samoljublja ili gordosti pokazana plemenitost je bez vrijednosti. Nema tako velikog zločinca niti vladaoca–tiranina, a da u nekom trenutku svog života nije napravio djelo koje bi se moglo smatrati plemenitim. Takva plemenitost je u sistemu egoizma moćnih ljudi. Ona je izuzetak a ne pravilo. Istinski plemenit čovjek ne vježba se u vrlinama, on ih sobom nosi, dariva ih i nikad ih ne može iscrpjeti poÅ¡to niÅ¡ta osim njih nema. Dobar čovjek ne „zveči kao praporac”, glasno najavljujući svoje zasluge. On tiho u samoći ispunjava obaveze prema najviÅ¡em biću na taj način Å¡to niÅ¡ta ne preduzima bez iskrenog osjećanja vezanosti za dobro i napredak ljudi, ma bili oni i njegovi ljuti protivnici. UopÅ¡tavajući svoja životna i filozofska iskustva nijesam pronaÅ¡ao u čitavoj istoriji misli veličanstveniju poruku od ove: „Volite neprijatelje svoje i molite se za njih Bogu”. Onaj koji je izgovorio ovu poruku u sklopu svoje uzviÅ¡ene nauke uspio je da prevlada profane zemaljske strasti čovjeka, prirodu čovjekovu u njenom fizičkom sastavu. U tim riječima izražen je zahtjev koji je nadmaÅ¡io sve Å¡to je mudrost i nauka do sada dala. To nije bio poziv na najviÅ¡u žrtvu, već najveću ljubav, mir, slogu i harmoniju meÄ‘u ljudima. I da nije drugih svjedočanstava, po tome bi se dalo zaključiti da su ovo riječi živoga Gospoda ili nekog ko mu je veoma srodan. ÄŒovjek, ma bio i znatne učenosti, iz srediÅ¡ta svoje bioloÅ¡ke, egoističke prirode nije mogao formulisati tako jasno i tako univerzalno načelo koje važi kao imperativ: sloge, ljubavi, dobročinstva, blagosti i bratstva meÄ‘u ljudima. NjegoÅ¡ ga je nazvao, „Preblagim, tihim učiteljem”. Hristos to odista i jeste. Najblaži je od svih prije i poslije njega. Apsolutnom blagošću, dobrotom, ljubavlju i milosrÄ‘em premostio je strasti i konflikte meÄ‘u ljudima jednom gotovo apsurdnom, pa ipak Božanskom logikom: „Volite one koji vas mrze i radujte se onima koji vas progone”. Fizičkom čovjeku to nije moguće, ali duhovnome jeste. Fizički, tjelesni čovjek, u najboljem slučaju može oprostiti svojim goniocima. Duhovni čovjek savlaÄ‘uje svoje egoističko sopstvo i voli svoje protivnike, Å¡taviÅ¡e, čini ono Å¡to razum teÅ¡ko odobrava – moli se za njih Bogu. Nije riječ o cinizmu jedne duhovne nadmoći već osnovanom uvjerenju da je svako neprijateljstvo kao i svaki sukob meÄ‘u ljudima zabluda i da zabludjelima valja pomoći i to molitvama Bogu. „Oprosti im Bože ne znaju Å¡ta čine”. Ako bi svijet bar jednim dijelom svojih civilizacijskih napora bio u stanju da prihvati tako apsolutno i tako bezuslovno načelo ljubavi, ratovi i sukobi meÄ‘u ljudima bili bi okončani i mnogi sporovi svedeni u optimalne granice.
Njegoševo obraćanje Hristu „O preblagi tihi učitelju”, definiše prirodu Bogočovjeka na gotovo neprevaziđen način. Blagost je nenadmašna forma ljubavi u kojoj se sastoje sve uzvišene kategorije koje bi se mogle svrstati u ciklus humanosti. Boga nije moguće drukčije doživjeti, već kao blagog Oca, roditelja, a Hrista učitelja blagosti i milosrđa. Epitet, „tih” ide uz blagost odnosno u preblagost. Bogočovjek je došao da sačuva mir i pretpostavi ga ratu, da uspostavi slogu među ljudima i riječju ih ujedini. Pokazao je istovremeno da oni potiču od istog korijena, da su braća tj. sinovi jednoga Oca, članovi iste porodice, pripadnici velikog ljudskog plemena. Morao je biti tih i blag istovremeno. Njegovo jedino oružje je blaga riječ utjehe i oproštaja koja smiruje strasti sukobljavanja. Njegov štit je bio napravljen od snage neprotivljenja. Svakako, neprotivljenje nije primarno sadržano u ljudskoj prirodi već samo u Božanskoj. Poslanik i Sin Boga živoga, Hristos učinio je ono što je bio dužan da učini. Prihvatio je s najvećom duševnom snagom, mirom i spokojstvom apsolutno poniženje i stradanje kako bi ličnim primjerom pokazao veličinu trpeljivosti i ljubavi za najviše vrijednosti. To je bila cijena ulaska u Božansku prirodu ljubavi koja predstavlja ljubav i za neprijatelje svoje. Neprotivljenje je sami zakon Boga živoga. Bog nikad nije „protiv”. To je ljudska osobina koja potiče iz ograničenja što ih biološki opstanak nalaže. Ta ograničenja uslovljavaju borbu među različitim vrstama i prirodnim stihijama. No, ljudi koji su po svom duševnom sklopu najbliži Bogu ne poznaju stanje sukoba, revolta, mržnje i neprijateljstva. Oni su principijelno beskonfliktni i po tome su prepoznatljivi. Strasti duše dolaze od tjelesnih potreba i nižih organa. Snaga neprotivljenja je u biti svih velikih duhova. Stepen određene primitivnosti čini da protivljenje ima značajno mjesto u međuljudskim odnosima. I ako postoji neka riječ i neko načelo čijom bi se opštom primjenom ukinulo ili svelo na razumnu mjeru stanje ratovanja i brutalnosti, zločinstva i uzajamnog uništavanja ljudi, to je načelo sadržano u ideji beskonfliktnosti, neprotivljenja zlu i njegovim posljedicama. Neprotivljenje je atribut Božanske snage u čovjeku koja održava i vezuje čitav univerzum. Sukobi su pravilnost za ograničene dijelove univerzuma a ne za cjelinu. Ako je borba za opstanak karakteristika biljaka i životinja, to ne smije biti pravilo za Bogolikog čovjeka. Njegov je uzor savršeni Bog, Tvorac harmonije čija se pravila ne mijenjaju.
Neprotivljenje je ipak samo uslov da bi se zadobila blagodet ljubavi. To je prva stepenica za ulazak u veliko kosmičko carstvo sloge i sjedinjenje svih elemenata. Univerzum je izvan svake sumnje građen i uređen s namjerom da u njemu sarađuju sve stvari, radi dobra, opstanka i sreće ljudskoga roda. Ako je čovjekova duša besmrtna, njen je izbor saradnja sa univerzalnim sistemom. Tu saradnju ne možemo drukčije nazvati osim ljubavlju za sve vidljivo i nevidljivo, organsko i neorgansko, stvarno i moguće. LJubav se kreće poput fizičke energije nepogrešivo prema onome čemu je namijenjena. To je fluid duše čije se dejstvo može čak i empirijski dokazati. Parapsihologija je u tom pogledu napravila krupne korake. Svako ko je u stanju da logično objedini svoja iskustva mogao se uvjeriti da ljubav biva samo ljubavlju proizvedena; kako sudimo, tako će nam se suditi, kojom mjerom mjerimo, i nama će se mjeriti. Prije ili kasnije, čovjek uviđa da sve što ima, to je ono što drugima daje uz osjećaj zahvalnosti, poštovanja i ljubavi. I okoreli zločinac na kraju života shvata svoju zabludu tražeći oproštaj i milosrđe. Ako krajnji smisao svega nije dobro i sreća ljudi onda su svi naši napori uzaludni. No, ako taj smisao pomoću vjere, nade i ljubavi nijesmo pojmili i utvrdili se u njemu onda on nema svoju valjanost. Bez Boga svijet je praznina pa i naša hipoteza ljubavi. Sa Bogom sjedinjeni u ljubavi i harmoniji ne samo da osjećamo već i znamo da smo dio harmoničnog, jedinstvenog i jedinog univerzuma u kome igramo ključnu ulogu.

NADA – SJEDINjENjE BOGA I ČOVJEKA

Nada je tvrdo iščekivanje onoga što držimo da smo vjerom i ljubavlju zaslužili. To je radosno prizivanje mogućeg, često i nemogućeg ispunjenja naših želja ili predviđanje srećnog i najboljeg ishoda onoga zašta se zalažemo. Nada je puna svijest o diskretnoj povezanosti svih elemenata u najvišu tačku jedinstva odakle se prema ličnim zaslugama nudi čovjeku prilika i perspektiva. To je očekivanje povezano sa onostranošću, lišeno strepnje neizvjesnosti i sa povjerenjem prihvaćena budućnost. Nada je tvrdo uvjerenje da svijetom u cjelini ne upravlja slijepi slučaj, već je naša sudbina u rukama nevidljive, pravedne i umne sile koja uvijek i svemu može dati pravac isključivo po svojoj želji i shodno principu pravednosti. Odsustvom vjere u Boga postaje se praznovjeran; nemanjem ljubavi za punoću svjetskog bića postajemo privrženi nebiću i ništavilu; ali bez nade život je unaprijed satrven i obesmišljen. Samo u neživom svijetu i među biljkama i životinjama vlada zakon vjerovatnoće koji određuje ishod. U ljudskom životu slijepa statistička vjerovatnoća, kao ni tvrdi, neprobojni kauzalitet nemaju upliva. U životu ljudi djeluje zakon slobode oličen u čistoti ličnih namjera, logičnosti naših planova, etičnosti postupaka i sudu savjesti. U tom zakonu nalazi uporište, Nada. Ona je praćena dubokom vjerom da pravednik ne može propasti u svome djelu uprkos neprijatnim izazovima. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi, ili je njegov život kompletno besmislen. Upravo, pomoću nade i nadanja izlazimo iz okova kazualnog determinizma kakav nam nudi naturalna slika prirode. Prema tome, život nije modus uslovljen drugim modusom u Spinozinom smislu, već logos proistekao iz apsolutnog logosa, te ima sve razloge da u nama pospješi nadu. Nada je neposredna povezanost individualne i kosmičke duše – čovjeka i Boga. Njegoš je to jednom divnom pjesničkom slikom dočarao: „A nadežda veže dušu s nebom; kako luča sa suncem kapljicu”.
Nada je stanje duše kojim otklanjamo sumnju, strepnju i neizvjesnost, tri najveća neprijatelja života. Njome suzbijamo stresove, brigu i nesigurnost, koja ima korijena u naturalnim uslovima egzistencije. Pokrećemo pozitivne duševne snage i oslobađamo se tjeskobe i unutarnjeg nezadovoljstva. Širimo nepovjerenje u svijet sa istovremenim osjećanjem naklonosti za njegova pravila. Nadom sužavamo prostor za djelovanje loših strasti, neodgovorne zavisti i zlobnog neprijateljstva prema bližnjima. Ona je naš unutarnji korektiv za sve čemu ne možemo dati objašnjenje sa gledišta razuma i čulnog iskustva. U nadi se manifestuje osjećanje za neobično, izvanredno pa čak i nemoguće. Uvijek je povezana sa pozitivnom predstavom ishoda. Njome nadilazimo pravila uzročne povezanosti u očekivanju boljeg nego što je, logički gledano, moguće očekivati. Kad smo u nevolji nada nas duhovno uspravlja i tješi, njome snažimo duh za slučaj izgubljenosti i klonuća. Bez nade bi čovjek potonuo u mrak, izgubio bi duševnu ravnotežu i stabilnost. U bolesti bi uvijek vidio sigurnu smrt, u opasnosti tragediju, a u oskudici bijedu. Svaka bi mu teškoća izgledala nesavladiva. Duh bi postao zatvoren i osujećen za pozitivna iskustva. Duša se čovjekova ne miri sa onim što jeste, već traga i za onim što će biti i što može biti i tu je Nada da ga utješi i rastereti svake nesigurnosti i napetosti.
Ali o kakvoj nadi može biti riječi ako ona nije povezana sa onim što zamišljamo i pretpostavljamo da je najsavršenije, te iz središta svog savršenstva može uticati na svaki ishod. Nada nije neko obično psihičko raspoloženje, odbrambeni mehanizam kao što su mnoga druga duševna stanja. Nada ima eshatološku vrijednost i težinu i stoga je u mogućnosti da se postavi kao regulator negativnih emocija i unese smisao i poredak u naš život. Da nije tako, pod pritiskom brojnih nevolja koje život donosi, nada bi se sasvim istopila, čovjekom bi ovladala strepnja kao jedino stvarno raspoloženje. Bez nade kao eshatološke kategorije čovjek ne bi mogao umaći brigama kojima nas borba za opstanak svakodnevno izlaže. Bili bismo osuđeni, „bolesni na smrt” u Kjerkegorovom smislu, nama bi ovladalo očajanje koje bi nas sasvim satrlo. Saznanje da izlaz iz najtežih okolnosti uvijek postoji, daje maha Nadi i nadanju. I time se jasno pokazuje da nada nema istu vrijednost kao strepnja i očajanje. Strepnja je vezana za fizički opstanak, brigu i borbu za život. Njeno je porijeklo organsko, zemaljsko, antropološko. Suprotno od ovoga vrijedi za Nadu. Nada nije moguća bez vjere u vječni život pa je i njen korijen metafizički, Božanski. Nada je ugrađena u čovjekovu dušu, snagom jednog neopozivog vječnog zakona. Ona čuva naš Božanski identitet i rasterećuje nas svakog negativnog osjećanja koje potiče od brige za opstanak. Stoga nada ima moć da nas zaštiti egzistencijalne nesigurnosti; unese mir u naše raspoloženje, spokojstvo u naša predviđanja i zadovoljstvo u naša iščekivanja. Ona je najviša tačka sjedinjenja čovjekova duha sa Duhom Vječnoga Boga, budući na taj način sposobna da ukloni egzistencijalne strahove, pa čak i onaj najveći strah čije je porijeklo metafizički strah od smrti.
Čovjekova priroda ne poznaje dublji, mračniji, intenzivniji strah nego što je onaj koji dolazi od saznanja da smo konačni i da ćemo umrijeti. Pod pritiskom saznanja svoje konačnosti i ograničene egzistencije, svi naši lični planovi gube vrijednost, pa čak i svaki smisao. Predstava smrti se miješa u naš svakodnevni život i u velikoj mjeri čini besciljnim sva naša zalaganja. Mi smo najzad robovi svijesti o svojoj konačnosti u toj mjeri da ma koliko neizvjesno dugo ili kratko živjeli, sve nam izgleda jednako ograničeno, besmisleno i prazno . I ako bismo pri svemu tome bili lišeni vjere u vječni život, izgubili bismo sasvim pouzdanje i u konkretni realni život u kome jesmo. Sve odista postaje prazno i besciljno: uspjeh i slava, bogatstvo, moć, uticaj, rađanje i smrt, ukoliko sasvim umiremo i ako duša nije vječna. Život ima smisla samo za onoga ko sa pouzdanjem prihvati svoj fizički kraj kao prelazak u viši oblik postojanja. Tada Nada i u konkretnom fizičkom životu dobija svoj pravi značaj. Nadajući se u lično spasenje u onostranosti, stvaramo neophodan podsticaj da sa radošću izvršavamo naše obaveze u realnom zemaljskom životu. Tada Nada, budući eshatološka projekcija vječnoga života, može jedina dati pravac našim konkretnim životnim radnjama, zadacima i obavezama. Ako ono što činimo ne odjekuje čitavim krugom egzistencije, već umire zajedno sa nama, zauvijek, onda je život kompletno beznadežan. Ali, vječitosti mora biti ako je naš duh u stanju da prepozna vječitost i da se sa njom putem nadanja sjedini. Time se sa apsolutnom izvjesnošću dokazuje metafizički realitet duše i mogućnost njenog prelaza u metafizičku onostranost budućeg života. Ko drži da će umrijeti duhom i tijelom zajedno, i zauvijek, već je umro u djelu svome, i njegovi su napori uzaludni. Slava jednog Tolstoja ili Kopernika ništavna je ako vječnosti nema.
Izvan vjere, nade i ljubavi za vječnost, čovjek isprazno živi svoju vremenost, tačnije ne živi već egzistira načinom koji ne zaslužuje poštovanje. Niko ne može imati izgrađen lični moral, niti cjelovitu predstavu vrijednosnog sistema, ako putem nade ne stoji u odnosu prema vječnosti i ne ravna se prema njenim zakonima. Čovjek bez Nade je istovremeno i bez morala. Zlo i Dobro mu se svode uvijek na zajednički imenitelj. Duhovna sloboda služi pogrešnom izboru. Ne možemo vjerovati ni našim znanjima, niti našim iskustvima, pod pretpostavkom da nas je slijepi slučaj dao na ovaj svijet, te da se ne možemo nadati vječnosti. Nikad nijesam razumio u šta se može pouzdati čovjek koji nema nadu u Boga i svoj uzor u vječnosti. Najsilniji i najmoćniji vladaoci poput Cezara, Atile ili Aleksandra Makedonskog, mogli su biti presječeni u cvijetu svoga života uzrokom kakve nevidljive zarazne klice, kao što je bio slučaj sa ovim posljednjim. Najbogatiji među ljudima izgubili su imovinu i sav njihov trud pretvoren je u ništa i to prije nego što su se stekli uslovi da bi koristila njihovu potomstvu. Ni sudbina slavnih mudraca nije bila bolja. Kao ljudsko biće odista nemam snage, niti znanja, ni povjerenja da živim bez nade. Priznajem da bi me sve što postoji u svijetu slomilo, ako izostavim pouzdanje u Boga i nadu u njegovu pomoć. Znam da ću se osramotiti u svakoj prilici. Čulima svojim pogrešno ću opaziti stvari, razum će me navesti na pogrešne zaključke i snagu ću uzaludno trošiti, ako se ne uzdam u života Boga. Šta je čovjek kao jedinka u odnosu na svijet koji mu nije naklonjen da bi u njemu opstao bez Nade i bez Boga.
„K tebi Gospode, podižem duÅ¡u svoju… Bože moj, u tebe se uzdam; nedaj da se osramotim da mi se svete neprijatelji moji… I koji se god u tebe uzdaju neće se osramotiti… Pokaži mi Gospode, puteve svoje, i nauči me hodati stazama tvojim… Uputi me istini Tvojoj i nauči me…” (Psalmi Davidovi DžDžV/1, 2, 3, 4, 5). Car psalmopjevac je po blagodeti naÅ¡ao vječnoga Boga, poklonivÅ¡i mu se zaiskao je dodatnu mudrost i snagu, od njega, i ako mu kao čovjeku i vladaru ona lično nije nedostajala. Shvatio je da je bez Boga čovjek izigran, uniÅ¡ten, satrven i žalosno osramoćen. Upravo, mudar čovjek pouzdano zna da ishod ma kojeg posla u krajnjoj liniji od njega samog sasvim malo zavisi. Ukoliko su svi naÅ¡i dani „izbrojani”, i ako su vlasi u kosi naÅ¡oj „prebrojane”, onda je naÅ¡a moć da umaknemo zakonima vječnosti ograničena, uprkos slobodnoj volji. ÄŒovjek bez blagodeti i vjere u Boga ostavljen je svakog nadanja. Može li se čovjek ičemu nadati, planirati ili željeti ukoliko ne vjeruje u svrhu poretka kome pripada i u naklonost Onoga koji je svijet stvorio. Mogu li ja ma Å¡ta učiniti da narednog dana budem fizički i mentalno zdraviji, vedriji u svom raspoloženju, ili mudriji u svojim predviÄ‘anjima a da se pri tom ne oslonim na Nadu koja je u direktnoj vezi sa Bogom. Moram priznati da ja te čudnovate vjere nemam da bih se izvan Boga mogao pouzdati u svoje zdravlje, u svoj um, ili svoje sposobnosti. Bez njegove pomoći i zaÅ¡tite i to svakim budućim danom i svakim narednim trenutkom, ili svakim novim povodom držim, izgubljen sam i satrven. Bez Boga sam drhteća organizacija ćelija, uplaÅ¡ena od svake sjenke.
Jedan hirurg dječije medicine priznao mi je: „Uoči svake operacije pomolim se Bogu da uspije zahvat”. O valjanosti postupka ne treba raspravljati. Čisto znanje ne može nikome pomoći, niti u jednoj radnji dati dobar ishod bez pravilnog izbora. Ali pravilan postupak bilo u kojoj grani primijenjene nauke ako nije oduhovljen prisnom saradnjom sa Bogom kroz molitvu, razmišljanjem, obredom ili bilo na koji način, uprkos znatnoj stručnosti i obaviještenosti ne može dati dobre rezultate. Čovjek je doduše slobodan da izabere postupak, ali ako ga Bog ne uči najboljem izboru, sve je uzaludno. Sam izbor je jedno znanje koje se ne može naučiti iz knjiga, u školama, niti pak iskustvom i rutinom steći. Uoči svake naše odluke treba da stoji časna i bogougodna namjera da se istinski pomogne bližnjem. U tom slučaju možemo se nadati izboru u kome uspjeh neće izostati i to izboru u kojem je naša misao dobila pomoć od misli vječnoga Boga. Postoje čudesna ozdravljenja koja izmiču medicinskim zakonima, što se ne može zanemariti. To su iscjeljenja! No može se oboljeti i umrijeti i onda kad nijedan fizički simptom na to ne ukazuje. LJekaru je kao i u svakom drugom odgovornom poslu neophodna Božja pomoć makar da je sva znanja medicine na jednom mjestu sabrao. Svakom čovjeku u njegovom radu ili odmoru, bilo da je budan ili kad snijeva, kad je veseo odnosno tužan, bolestan ili zdrav, potrebna je veza sa Bogom oličena u nadi i nadanju. Bez ove veze ili tačnije saradnje ništa nije lijepo niti ružno, dobro ni zlo, uzvišeno ili poniženo, istinito, odnosno lažno, sramno ili časno, makar se radilo o genijalnim duhovima. No genije nikada nije bez Boga, a ukoliko jeste to je čovjek – Satana poput Ničea i Marksa.
Nadanje nije neko prosto stanje svijesti ili kakva posebna emocija. Tamo je založeno sve što čovjek ima, misli i osjeća, sluti, odnosno svjesno predviđa. Čovjek se cjelinom ličnosti ponaša kao biće nadanja. Nijednoj drugoj vrsti, osim čovjekovoj ne pripada ova sposobnost. Ona ne obuhvata isključivo postojeći fizički život kao što je slučaj sa predstavom prijateljstva ili sažaljenja. U nadi se pojavljuje najbitniji odgovor na najbitnije pitanje smisla čovjekova života. Ona se odnosi na spasenje duše u vječnosti. Ako je Kant u pravu tvrdnjom da um prisiljava prirodu da mu se otkrije, onda se ovo pravo može odnositi samo na Bogoliku prirodu uma. Stoga um i jeste osnov za nadu da samo vječnost može spasiti vječnu dušu, jer je ona od njenog materijala sazdana. Ko nam je pružio ovaj postojeći život stvorivši zagonetku rađanja i umiranja, sa istim pravom, snagom i razlozima mogao nam je dati i besmrtnost, odnosno nadu, koja nam uliva pouzdanje da su nam zaključci u ovom pogledu ispravni. Ukoliko se nadam izbavljenju u vječnosti i Spasenju duše, ne nalazim da je ta nada data sa manje osnova nego što je povjerenje u smisao ovog života. Štaviše, svim duševnim silama osjećam da je nadanje te vrste utemeljeno sa više logičkog i zdravorazumskog opravdanja. Ukoliko bi agnostik ovom stavu prigovorio argumentom da ovakvo nadanje nije pokriveno konkretnim dokazima, prema tome nema vrijednosti, odgovor ne bi bio težak. Konkretnim dokazima nije objašnjena nijedna fizička pojava u njenom višem razlogu, izuzev onoliko koliko se može instrumentalno koristiti, pa ipak imamo povjerenja u svijet u kome živimo i djelujemo. Mnoge stvari su sasvim neshvatljive iako znamo da postoje. Logičkom mišljenju protivuriječi činjenica da energija struji u pokidanim, izolovanim paketićima, zvanim kvantima, a ipak sve u svijetu teče kontinuirano. No, to nije razlog da se može tvrditi suprotno. Razumu protivurječi činjenica da za mikročestice atoma važi zakon neodređenosti a da je svijet u cjelini određen i determinisan. Slučajnost i određenost isključuju jedno drugo, ali u krajnjim entitetima fizičkog svijeta, isto su. Zbog čega bi besmrtnost duše bila čudnija i manje shvatljiva od činjenice da se bestjelesni foton prolazeći kroz snažno električno polje raspada na elektron i pozitron, dakle postaje tjelesan. Zbog čega bi život poslije smrti bio čudnija i manje moguća pojava nego što je ovaj fizički, konkretni naš život sa svim svojim zakonitostima rađanja, razvića i umiranja. Cjelokupni sistem iskustva usmjerava nas prema vječnoj egzistenciji, pa je stoga skeptični stav prema vječnosti još dublji nihilizam i sa manje opravdanja, nego što je sumnja u realitet ma koje opažene pojave. Ukoliko vječnosti nema, ili u nju ne vjerujemo, što je isto, onda je naš život obična prevara. Ako Tvorac prirode i života nije svedobar i sveplemenit, onda nemamo jemstva za smisao onoga što činimo, niti osnova za radnje koje preduzimamo.
Čovjek je centar svemira i vjerovatno cilj Božijih planova. Jedino u toj vjeri i nadanju pristaje da živi i daje račun svojim aktivnostima. Nada, prema tome, nije drugo već radost i toplina koja nas obuzima dozivajući ime Božje u svakoj teškoći ili bez nje, kad ustajemo i liježemo, kad započinjemo ili završavamo kakav posao, kad očekujemo značajnije događaje ili se zahvaljujemo na pomoći. Nada je naš jaki osjećaj da nijesmo usamljeni u svemirskoj pustinji, prepušteni slučaju, uniženi i zaboravljeni. Da iznad nas lebdi budna duhovna sila spremna da nam u svakom trenutku priskoči u pomoć pod uslovom da ispunjavamo njen zavjet. Stoga je nada naša neopoziva vjera da samo dobrim djelom i časnom namjerom stičemo pravo da prizovemo u pomoć Onoga ko je neopozivo dobar. Svemir je gluv, nijem, bez odgovora na naša pitanja samo onda kad mislimo da je takav ili djelujemo protiv njegovih pravila. Mi doduše živimo u svemiru u kojem tvrda materijalna ljuska zamračuje naš duhovni horizont i sprečava nas da vidimo vječnost. Ali i u najgušćem mraku života, u bilo kojim okolnostima da se nalazimo, nijesmo ostavljeni bez svjetiljke Nade koja pokazuje put naviše prema vječnosti.

METAFIZIKA ILI OTKROVENjE

Čovjek ne pristaje da živi ako ne zna razlog i smisao života, isticao je Dostojevski. Mislim obrnuto. Čovjek živi veoma dugo na planeti Zemlji i ne poznaje razlog zbog čega živi, niti je dokučio njegov faktički smisao. Kao što ličnim izborom čovjek nije postao, on ličnim izborom ne može ni upoznati cilj i svrhu svoga postanka. Ta svrha je izvan domašaja racionalne shvatljivosti, a čovjek ipak pristaje da živi zadovoljavajući se jedino onim što je moguće saznati. Ovim ne želim da umanjim značaj čovjekovih opštih napora da dozna otkuda je, šta jeste i kuda ide; šta mu je dužnost i čemu treba da se nada. Ovi su napori dostojni divljenja, posebno u slučajevima koji su urodili plodom velikih filozofskih sistema ili značajnih umjetničkih djela. Sve što je duhovno u ljudskom rodu duguje svoje porijeklo čovjekovoj urođenoj potrebi da se odredi prema smislu i razlogu egzistencije. Progres je ime za kapital iskustva čovjekove vrste oslonjenog na žestoku potrebu duha da proviri u tajne vječnosti. Može se sa dovoljno osnova zaključiti da bi ideja napretka sasvim izostala u slučaju kad bi ove tajne prestale biti ono što jesu, da je recimo Tvorac svijeta jasnim jezikom obznanio svoje pobude i na taj način lišio čovjeka, prava, potrebe i mogućnosti da ih sam ispituje.
Gospod očigledno nije učinio čovjeka ni travom ni životinjom. Ovima je sve jasno u krugu njihovih potreba i u skladu sa strategijom življenja. Flore i faune nemaju pitanja jer nijesu Bogolike, nijesu stvorene po obrascu Vječnoga Duha. Pitanja postavlja samo biće gdje stanuje duh. Ono stremi odgovorima, uopštava iskustva, griješi i ispravlja greške, slobodno je u izboru i nemoćno usred svoje ogromne moći.
Pogledom u zvijezde najudaljenijih oblasti svemira, iz sadašnje perspektive, čovjek je možda veliki dio Božijeg djela stavio u svoj imanentni horizont. Svojim umnim silama upoznao je, i svakim danom sve više doznaje svojstva mikrosvjetova i makrosvjetova; subatomskih čestica, različitih organskih polimera. U stanju je da mjeri raspone bezbrojnih svjetova u vasioni, mijenja svojstva prirodnih elemenata i sa istom snagom racionalnog uma vrši promjene u organskoj materiji. Naučio je da se u praktičnom životu služi blagodetima tehničkog napretka i da ih svakim danom uvećava. Prostranošću svoje duše prisno osjeća i saznaje svijet koji mu je priručno dat. Reklo bi se, sve zna i sve može saznati, ali ne zna razlog zbog čega živi i umire, rađa se i ulaže napore. Ne poznaje puta kuda ide niti može konačno učiniti beskonačnim. Najzad, nije siguran ni u razlikovanju Zla i Dobra. Strane su mu najvažnije stvari koje ga čine onim što jeste. Je li Bog sakrio tajnu postanja, rađanja, života i smrti od čovjeka a sve mu drugo prepustio i stavio na raspolaganje njegovu umu? Ne bi se reklo da je Bog sklonio tajnu, već je sama tajna postanja i smisla postojećeg takva da pripada redu veličina koje ne podliježu kontroli racionalnog uma. Bog je ipak čovjeku saopštio tajnu postanja, ali na sasvim drugačiji način nego što je naučno iskustvo. Saopštio ju je Otkrovenjem. Samo u Otkrovenju su ostvareni jedinstveni i pravični uslovi spoznaje Boga za obrazovane i upućene u visoke domete nauke kao i za one čiji se duhovni vidici ne pružaju daleko. Za obične i neprosvijećene jednako kao i za one koji sude i promišljaju najviše vrijednosti života. Opšti Tvorac svijeta i roditelj ljudi prirodom svoje pravednosti morao se svima jednako pridružiti i to jednako dostupnim načinom što pretpostavlja Otkrovenje. Naravno, Otkrovenje ne znači upoznati tajnu Boga, već samo tajnu čovjeka pred Bogom i smisao čovjekova postanja. Otkrovenje nije rezultat umskih napora, iskustva ili logičkog mišljenja, već je to svjetlost koja se umu prikazuje neopozivo i vanvremeno. Odjednom poput iznenadnog bljeska munje ulazi u čovjekovu dušu netvarna svjetlost Ozarenja višim svijetom. Pod uplivom Ozarenja sve moći duše upravljene su jednome cilju. Između Boga i čovjeka u stanju Ozarenja ostvaruje se najprisniji kontakt. Bog otkriva sebe pred čovjekom u mjeri dovoljnoj da čovjek može dokučiti smisao svoga postanka i odrediti pravac svojim djelatnostima. Ovim načinom je Božje namjere u najbitnijim crtama moguće doznati isključivo putem Ozarenja. Apsolutna priroda Boga ne može biti dostupna konačnom biću čovjeka. Bog je po sebi biće koje je samome sebi shvatljivo, a za nas je ono što nam se Otkrovenjem kaže. Mi nemamo nikakvu stvarnu potrebu za proziranjem u Božije tajne više nego što pomoću njih možemo riješiti i razumjeti svoj odnos prema Bogu, shvatiti svoje mjesto u poretku i dobiti uputstva za praktične djelatnosti kako bismo zadobili naklonost i ljubav Stvoritelja. Tajne Božje su dakle, za nas samo tajne primjerene čovjekovoj osobi pred osobom Boga.
Ukoliko se u mislima bavimo posljednjim osnovama stvarnosti, apsolutnim vrijednostima i apsolutnim istinama, uvijek ćemo se naći na raskršću odakle puca pogled u više pravaca. Nije lako odabrati pravi način ili se mašiti najispravnijeg metoda i postupka u saznanju. Naše duševne sile su raznovrsne i svaka vuče na svoju stranu. Razum traži put do istine po mjeri logičkog suda. Mašta nas odvlači preko granice shvatljivog; osjećanja zahtijevaju nešto sasvim toplo što bi nas zagrijalo u ledenom fizičkom okruženju. Intuicija nas uvlači u oblast shvatljivog bez sigurnosti. U konačnom sudu o posljednjim osnovama stvarnosti susrijećemo zid, neprolazni bedem. Ipak znamo da iza toga bedema postoji Graditelj svega vidljivog i nevidljivog. Ako toga Graditelja ne bi bilo izvjesno ne bi bilo ni nas, niti pitanja koja postavljamo. Postoji samo jedan način da prekoračimo granicu svoje konačnosti, da se utvrdimo u Vječnome Duhu, ali taj način iziskuje različit prilaz od ovog kojim se služimo u svakodnevici. Moramo pokrenuti sve duševne sile i upraviti ih kao snop svjetlosti vječnim istinama. Ovaj posljednji napor ne traži nikakvo konkretno poznavanje, kao što je znanje o protonima i elektronima, zakonu gravitacije, ili prelamanja svjetlosti, plastogenima odnosno citološkim osnovama ćelije; ali zahtijeva čitavog čovjeka, svu njegovu duševnu snagu, koja vodi neposrednom uronuću u osobu Boga. Upravo ovo uronuće možemo zvati Otkrovenjem, Ozarenjem, Očišćenjem, Proviđenjem, iskaz nije sam sobom bitan, ali je suština u sudjelovanju čovjekove osobe u osobi Boga. Za ovaj način saznanja ne postoji nikakva prirodna granica ili prepreka. Ono što je privremeno i ono što je vječno jednovremeno se slivaju i pripadaju našoj duhovnoj osobi. Relativno se približava apsolutnom, konačno postaje beskonačno, prolazno se upisuje u veliku knjigu neprolaznoga Vječnoga Duha. Život ima smisla jedino pod ovim uslovom. Ako nemam dio u Stvoritelju ove nenadmašne građevine nijesam nje ni dostojan. Filozofija otkriva mnoge vidike, ali svaki od njih ima svoja ograničenja. Otkuda mogu znati, razmišljajući na filozofski način, koji je onaj pravi put vječnim istinama, bespočetnom i nestvorenom duhu. Pokušao sam bezbroj puta da se utvrdim u nekoj filozofskoj teoriji, ali sama filozofija davala je osnov za sumnju u svaku od njenih teorija čak i pri mojim najpregnantnijim naporima da usvojim neku od njih. Tražio sam klicu vječnoga ognja, prvi termin kad se ona javila i razlog zašto se javila. Ali, na svaki izazov ove vrste dolazila je po jedna velika smetnja, skepsa, urođena čovjekovu razumu koja poništava naše najviše nade. Čovjek je biće sumnje, bar isto toliko koliko i biće vjerovanja. Razum je moć koja je u stanju da nas dovede do granice, ali preko ne može. Duša traži ono što je preko, transcendentalno, bespočetno i vječno. Dušu nije moguće zadržati, ona uvijek hoće „preko”. Ali ona nema moć jasnoće racionalnih istina. Njen je jezik ograničen i nedovoljno artikulisan. Riječi koje upotrebljavamo pravljene su za razum i radi njegove funkcije. Duša naravno zna više od razuma ali nema načina, niti izgrađene leksike da svoja najdublja saznanja saopšti. Riječi su stvorene radi razuma i logičke funkcije suđenja. Otuda je traganje za filozofskim istinama, mada impresivno, traganje za istinama razuma a nikako istinama duše. Njihove istine su dvije paralelne prave koje se produžene u beskonačnost nigdje ne sijeku. Iz sumnje u istine razuma rađa se negativan stav prema moćima i svojstvima diskurzivnog mišljenja. Skloni smo da potcijenimo ukupne snage čovjekova duha pa i čovjeka u cjelini. U novije doba poslenici filozofije, vjerovatno iz opreza prema rezultatima diskurzivnog mišljenja, napuštaju velike sisteme. Filozofski sistemi postaju zanimljivi isključivo kao dio istorije mišljenja. Sva nastojanja da se u okviru bilo kojeg filozofskog sistema riješi zagonetka svepočetnog bića Boga naivno djeluju. Važi novi princip – natrag čovjeku koji je korijen i bit svega. Umjesto apstraktnih odredbi bića kao što su: supstancija, uzrok, prostor, vrijeme, materija, kretanje itd., upotrebljavaju se egzistencijalije: tubivstvovanje, sabivstvovanje, briga, strepnja, otuđenje, bolest na smrt, nadčovjek, svečovjek, itd. Smisao egzistencijalija je da je čovjek najviša tajna prirode i da put saznanja ne ide od svjetskog bića čovjeku, već od čovjeka univerzalnim vrijednostima. Misli se da svjetsko biće nije moguće odrediti ako prethodno ne shvatimo i odredimo smisao onoga koji shvata i određuje. Onaj koji mjeri mora najprije biti sagledan i izmjeren. Egzistencija se može pretvoriti u esenciju, samosagledavanjem, pobunom uma ili na drugi način. O čovjeku se govori sa istim pijetetom sa kojim se u klasičnoj filozofiji govori o Bogu – supstanciji. Samo i u ovom slučaju se dospijeva do granične situacije u kojoj svako predviđanje i rješenje završava u ničemu. Između dva ništa, kao na primjer kod Hajdegera, prostire se biće zvano čovjek. Na neki način, ovom vrstom filozofiranja, zadovoljena je čovjekova sujeta da bude centar svijeta, ali je razlog njegova postojanja i cilj njegovih ukupnih napora i dalje ostao nepoznat. Čovjeka nije moguće odrediti njime samim a da se ne pretpostavi da je čovjek isto što i Bog, u sebi bespočetan, vječan i savršen, što je naravno velika besmislica.
Iz pristupa filozofa klasičara kao i modernih filozofa egzistencije, dolazi se do jednog potpunog razočaranja. Ograničeni čovjekov um ne može dati rješenje niti razumjeti egzistenciju bezgraničnog, a time ni konačnog. Nije moguće uskladiti suprotnosti između namjere i mogućnosti. Nije moguće nadići subjektivnost, iskočiti iz svojih vlastitih ograničenja i jednom zauvijek riješiti misteriju postanka. Naravno, mi imamo duhovnu snagu da to ostvarimo, ali ne znamo da li je to prava snaga. Nosimo urođenu potrebu da se domognemo zakona najviših vrijednosti, a racionalno nijesmo sigurni ni da li pretpostavljene vrijednosti objektivno postoje. Možemo zamisliti sve što jeste, ali nijesmo sigurni zamišljamo li mi na ovaj način jedino sami sebe, svoja uobraženja. U tome se sastoji svemoć i nemoć filozofije, i to istovremeno. S druge strane, i kad bi filozofija konačno pristala uz neki decidan zaključak u pogledu svog najvažnijeg predmeta koji ispituje; i kad bi se svi ljudi na svijetu priklonili jednoznačnim istinama, kakva bi korist proistekla iz takvih saznanja? Da li bi čovjek postao istinski srećniji, spokojniji, puniji, dostojanstveniji, ako bi otkrio da ga je proizvela neka bezlična kosmička energija, odnosno supstancija. Da li bismo se osjećali bolje, sigurnije, autoritativnije pri pomisli da smo mi sami središna tačka svjetskog sistema. Nalazim da bi u oba slučaja čovjek bio više nesrećan nego ma koje drugo živo biće. On ne može izdržati pomisao da je stvoren od bezoblične materije, energije ili supstancije ma koje vrste. Ako njegova osoba nije stvorena osobom višega reda, ulazi u rizik da izgubi ideju o svojoj osobi, a time savjest i Boga u sebi.
Nikad mi nije palo na um da umanjim značaj razuma u korist intuicije, Otkrovenja, iracionalnog i mističnog kad su u pitanju konkretne stvari i konkretna spoznanja fenomena neophodna životu. Razum obavlja svoju ulogu besprekorno u domenu pojavnog svijeta i solidno tumači Božje djelo, samo što razum nikad ne dospijeva do Boga. Stoga metafizika kao spoznaja i kao nauka odista nije moguća. Metafizičko utemeljenje Boga ne ide dalje od promišljanja Boga u svojstvu duhovne, intelektualne supstancije, čije atribute nije moguće sasvim odrediti. Veliki filozofski sistemi su obično varirali jednu istu misao u pogledu prirode Boga. Tvrdilo se: Bog je nepokretni pokretač; Bog je beskrajna supstancija; najinteligentnija monada; svjetski um, itd. U tom pogledu postoji bezbroj racionalno–filozofskih pokušaja. Filozofski način mišljenja nikada nije mogao da prihvati Boga – osobu. Ovo u najmanju ruku protivurječi logičkom mišljenju, jer se zasniva na pokušaju personalizacije jedne nevidljive i nadpojavne oblasti bića. Stoga su filozofi na teologiju uvijek gledali sa visine svojih apstraktnih metoda i u neku ruku čudili se antropomorfnim slikama Boga. Svakako nijedan filozof od uticaja nije mogao izbjeći pitanje Božje egzistencije. Ovo pitanje se samo sobom nameće i proističe iz izvjesnosti naše egzistencije. Ali, filozofi budući da svoja metafizička razmišljanja temelje na mogućnostima racionalne spoznaje neminovno dolaze do tačke kad se razum guši, zapliće u sopstvenim antinomijama. Ogromne napore razuma ništi, obeshrabruje njegova vlastita skepsa. Iz ugla apstraktnih odredbi bića ruši se svaki logički sistem. Neminovno padamo u ambis intelektualne beznadežnosti, sumnje i protivurječnosti.
Iz ovoga je moguće izvesti zaključak da filozofija nije put prema Bogu. A ukoliko jeste, to je put sumnji, patnje, nerazgovijetnih teorija, apstraktnih konstrukcija i protivurječnih rezultata. Filozofski prilaz Bogu ne obećava više od strogih metafizičkih konstrukcija koje nas više plaše i zbunjuju nego što nas oduševljavaju. Bog metafizičara i filozofa je nadličan i bezličan. Čovjek ne može imati nikakvog pravog dodira niti odnosa sa Stvoriteljem koji nije ličnost. Biti u društvu Boga filozofa, tj. neodređene, neograničene, neličnosne supstancije isto je što i nemati Boga. Panteisti i deisti, kad se pojam bolje razloži, razmišljaju načinom ateista.
Čovjek ne može imati nikakvog odnosa sa Bogom–supstancijom, osim da izgubi Boga ili sebe u Bogu. Bog – supstancija ne daje nikakvo pravo na ličnost, pošto sam nije ličnost. Osobu može stvoriti samo druga osoba. Duhovna osoba čovjeka nužnim načinom je stvorena prema planu, namjeri, ustrojstvu i liku duhovne osobe Boga. Sve što u duhovnom smislu sadrži čovjekova osoba, slika je onoga što sadrži vječna transcendentna, bespočetna osoba Boga. Bog se dakle jedino može upoznati kao Duh – osoba i nikako drugačije. Boga ne možemo diskurzivno doživjeti, ali znamo da jeste i da postoji sa istom izvjesnošću sa kojom znamo da postojimo mi, naše Ja, savjest naša i volja, osjećaji i duševne moći, a nikako ih ne možemo personalno, u smislu nekog fizičkog svojstva predstaviti. Iz toga razloga, put prema Bogu, Vječnome Duhu, ne može biti diskurzivan, posredan, filozofski, u onom smislu kao što na posredan način sudimo o svojstvima konkretnog svijeta i fenomenima koji nam se čulno predočavaju. Saznanje Boga ne možemo ostvariti ni neposrednim kontaktom u smislu čulnog doživljaja ili vizije. Taj put jeste neposredan, ali na sasvim drugačiji način od čulnih slika. Riječ je o unutrašnjem neposrednom samosagledavanju koje dolazi u vidu Ozarenja, ili prosvjetljenja duše. Jedino na ovaj način čovjekov duh se sliva sa Božijim Duhom, ili obrnuto Bog i čovjek postaju jedinstvena nenarušiva zajednica. Pri tome, Bog nije ukinuo čovjekovu individualnost, niti je ona postala prosti objekt njegove djelatnosti. Prisustvom u čovjekovu duhu Bog se obratio ili otkrio čovjeku. Ovo je jedinstveni put kojim se neposredno psihološki, misaono i svim elementarnim snagama duše ukida razlika između onoga što je ljudsko i Božansko. Strana naše ličnosti okrenuta Bogu i sa njime stopljena na neposredan način postaje uzvišena i nadzemaljska. Upravo ovo stanje možemo nazvati Ozarenjem u kome sudjeluju sve naše duševne sile, a ne samo mašta ili razum. Njime se baca transcendentna svjetlost na naša najskrivenija stanovišta, želje i pobude. Iako su filozofija i umjetnost nesumnjivi ukrasi duha, Ozarenje ili Otkrovenje je Božija milost, netvarna svjetlost pomoću koje ovi ukrasi snažno blistaju. Između metafizike i Otkrovenja postoji dubok jaz i taj jaz svakako treba premostiti u korist Otkrovenja.

III

MOLITVA BOGU

„Gospode, nauči nas moliti se… a on im reče: Kad se molite govorite Oče naš” (Luka, DžI, 1–2).
Sabirajući svoja iskustva, shvatio sam da misao u molitvi dostiže najveći uspon, i u formalnom smislu najčistiji oblik. Stoga se, od kada sam počeo zrelo da rasuđujem molim u svako doba i pred svaki, po mene značajan događaj, upravljam misli Bogu–Ocu, Bogu–Sinu i Svetome Duhu, prizivajući njihovu svetost. Priznajem, mnogo sam se namučio promišljajući najdublja pitanja o smislu postojanja i uzroku svijeta. Najzad sam pronašao put do živoga istinitoga Boga.
Oduvijek sam vjerovao u Gospoda Stvoritelja vidljivog i nevidljivog svijeta. Međutim, moja vjera je imala dugi niz godina podršku u umu a ne u srcu. Budući da sam bio filozof po profesionalnom opredjeljenju, teško sam se oslobađao predstave Boga u svojstvu: misli, ideje, umne monade, supstancije, intelektualnog entiteta i sl. Moj put od Boga–ideje do Boga–osobe praćen je mnogim iskušenjima, kolebanjima i nevjericama. Vodio sam silnu borbu u sebi da savladam racionalnog filozofa, koji je u kategorijalnom smislu uvijek zatvarao krug nekog svog sistema. Sva iskustva koja sam stekao ukazivala su na neodrživost ma kojeg sistema u čijem je polazištu Bog–ideja, Bog–misao, a ne Bog–persona. Najzad sam neopozivo prihvatio Boga–osobu i tada su se stišale sve moje intelektualne nedoumice, obasjala me je velika svjetlost istine Otkrovenja, kosmička radost koja neprekidno traje. Trenutak ove radosti vrijedi vijeka diskurzivnog dokazivanja i lutanja od jedne intelektualne stranputice do druge. Boga–osobu, prihvatio sam neopozivo na temelju sabira svojih i tuđih iskustava. Ovim ne umanjujem mogućnost da mi je u tome sãm Bog pomogao.
Hristos je govorio „kad se moliš budi sam” (Matej, VI, 5–6). U smislu ovog zahtjeva sastavio sam i svoju molitvu koju redovno sãm čitam i u mislima ponavljam njen smisao. Ovo nijesam učinio iz sujetne potrebe da vodim lični razgovor sa Bogom, niti su mi preuske molitvene riječi koje su ustanovljene hrišćanskim i pravoslavnim zakonom. Prilike u kojima sam živio nijesu bile takve da sam mogao bezbjedno na javnom mjestu iskazivati molitveno poštovanje Bogu. Osim toga, ja slobodno, filozofski i ne prema vaspitanju ili službi, pristupam jednom načelu za koje vjerujem da je „vidjelo u mraku”. Stoga imam i ličnu obavezu prema tome načelu koju izražavam slobodnim odbirom riječi i time potvrđujem moju slobodu pred Stvoriteljem. Ovo mi je ujedno i najviša stvarna korist od filozofije. Riječi moje lične molitve glase:
Oče naš, uvaži mi upotrebu Tvojega imena u granicama moje ljubavi prema Tebi, i u obliku koji smrtnome čovjeku pripada, a pristanak se daje ili odriče slobodnom odlukom.
Stvoritelju svega što jeste, što je bilo i što će biti, što je stvarno i što je moguće, učini da strahujem od neiskrenosti svake moje riječi ili pritvorstva namjere i pomisli u mojemu umu.
Tvorče Svemira i njegovih zakona, živog svijeta i njegovih pravila, Ti koji sveprisutnošću upravljaš našim sudbinama, poznaješ naša htjenja, misli i osjećaje, dopusti mi da slobodno, iz središta svojih duševnih snaga, molitveno iskažem poštovanje prema djelu Tvojemu; divljenje prema mogućnosti da ono bude radost, zbog činjenice da ga mogu pojmiti. Učini da se mogu ponositi zakonom pravičnosti na kojemu se opšti poredak drži.
Molim se Tebi Gospode, u čijem bezgraničnom Duhu nađu odjeka sva naša očekivanja, u svojoj besprimjernoj dobroti, očisti mi savjest od svega što u dosadašnjem životu, u djelu, riječi, namjeri i osjećanju učinih pogrešno ili protivno Tvojemu Zakonu.
Oprosti mi grijehe koje napravih izborom ili pod prinudom, iz nehata ili hotimično, svjesno ili iz neznanja. Gospode, neka mjera Tvojega oproštaja bude srazmjerna mojemu kajanju pri pomisli na lične nedostojnosti, i duševnom bolu koji osjećam razmišljajući o sopstvenim krivicama. Oprosti mi svaku nesmotrenost koja u meni izaziva mučan stid, pa i one grijehove kojih bih se rado postidio kad bi do njih moje sjećanje moglo doprijeti.
Oče naš bespočetni, besmrtni Stvoritelju vidljivog i nevidljivog svijeta, molim se Tebi u radosti kojoj nema kraja, učini da uvijek mogu zaustaviti strasti osvete, mržnje, gnjeva i zluradosti prema svim ljudima, računajući tu i neprijatelje svoje. Daj mi vjeru takve jačine da na uvredu i nepravdu meni učinjenu mogu uvijek uzvratiti ljubavlju i velikodušnošću.
Gospode, učini da svagda mogu umaći iskušenju gordosti i nadmenosti, ali ne po cijenu sramote i javnog poniženja. Pomozi mi da izbjegnem svaki porok, dajući mi snagu da se ne osramotim kakvom učinjenom nepravdom, u liku imena Tvojega.
Stvoritelju prirode i čovjeka, duha i vrline, prihvati moju skromnu zahvalnost za život koji si mi poklonio, za um kojim nastojim razabrati Smisao Tvojega djela; za radost koja prati ovo rasuđivanje; za spokojstvo koje potiče od ove radosti; za duševno i tjelesno zdravlje koje je posljedica ovoga spokojstva.
Milostivi Oče naš, otkloni svako zlo, svaku strepnju i moguću neprijatnost od onih koji su mi dragi. Zaštiti ih od beznađa i učini da u krugu hrišćanskih vrlina potraže spasenje i utočište. Milošću svojom okrijepi duše mojih predaka, odredi im prikladnije mjesto u Tvojoj svjetlosti.
Oče moj nebeski, nadahni moju misao u granicama čovjeku dozvoljenim, uvaži želju jednog nedostojnog da svojim cjelokupnim radom slijedi moralni zakon, koji si Ti preko Sina posvjedočio, i silaskom Svetoga Duha na ljude potvrdio. Učini da moji duhovni napori dobiju pravičnu cijenu, samo neka to bude Tvoja volja.
Hvala ti Gospode, za blagodet minulog dana, podari mi zdravlje, rasudnost i radost u danu koji dolazi, u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, Amin.
Svjestan sam da je ova molitva daleko od cjelovitog hrišćanskog ideala lične vrline. Njena je glavna slabost što je po smislu i sastavu znatno ispod nivoa one duševne snage koja je krasila prve hrišćane, Svete oce, i činila ih podvižnicima i mučenicima vjere. Ja nemam ni hrabrosti, ni snage, a vjerovatno ni Božije blagodeti da se molim sasvim na njihov način, da trpim ono što su sveti ljudi u stanju da otrpe. Previše sam slab za podvige koji traže poništenje cijelog sebe radi vječnoga života i uzora drugima za spasenje duše u vječnosti. Molitvu kojom se služim sastavio sam prema okviru mojih duševnih potreba a ne sa željom da drugima služi kao uzor. Za više od ovog ja nemam potrebe, niti snage, niti opažam da imam kakvog ovlašćenja. Učinio sam najviši mogući napor da se bar približim svjetlosti Hristove Istine, ali je još uvijek mnogo ostalo mene sama i želje da sačuvam sebe i svoje u Hristu. U svojoj molitvi, vidim sebe više nego što bi učinio pravi heroj vjere. Dakle, svjestan sam da me Bog nije odredio misionarom već običnim poslenikom koji pokušava da nađe svoje mjesto pod Suncem netvarne svjetlosti. Tvorac me je učinio prevashodno čovjekom saznanja, to znači grijeha a ne pravim tumačem njegove riječi. Nije odredio da postanem asketa, mističar ili vizionar, već je moja uloga daleko skromnija. Stoga sam uzeo sebi pravo da svoju ličnost sklonim, ali ne i poništim u mojim molitvenim naporima. Nadam se da će moja molitva i ovakva, nepotpuna i oskudna u pravom doživljaju, pronaći put do Onoga koji treba da je čuje. Ovaj zahtjev nije sasvim nekorektan. Potiče iz okvira mojih sposobnosti da služim idealu vječnosti. A Bogu nije stalo više do nas nego što je nama do Boga. Iskreno se molim da dobijem dio u Bogu, ali ne više nego što je svetijem pravilom propisano i meni dato. Stoga se ravnam prema unutarnjem glasu koji mi jasno određuje horizont prema kome se mogu upravljati. Prepoznao sam svoje moći, znam svoju mjeru, i stoga je ne želim niti mogu prekoračiti. Rasuo sam mnogo snage na tašte zaključke filozofske nauke, stoga zahvaljujem Bogu što mi je dao moć koncentracije da se odredim prema biću savršenstva skromnijim pretenzijama nego što je to svojstveno filozofskom mišljenju. Zahvalan sam Bogu i na tome što sam sagledao ograničenost i taštost ljudskoga suda i malu vrijednost naučne spoznaje. Zapazio sam da su granice svjetovne nauke, ma koliko bile impresivne u svojoj sveobuhvatnosti i širini, upravo najdalje od cilja dobra i blagodeti istine i pravednosti. Razumio sam da je svjetovna nauka od Boga data radi lakšeg i udobnijeg života ljudi, ali ona ne vodi Bogu ukoliko se ne misli na samu nauku o Bogu. Samo ova posljednja ima to svojstvo da nas duševno uzdigne, oplemeni naš duh, produbi misli i prosvijetli osjećanja milosrđem i pravičnošću. Zato pored nauke o korišćenju djela Božijih i njegovih dobara datih u prirodi radi trijumfa čovjekova razuma, duha i kulture, uporedo mora postojati još jedna nauka kojoj dugujemo sve što imamo i što jesmo – Bogoslovija ili nauka o Bogu.
Rezimirajući sve što je do sada čovjek stvorio, nema se utisak da je bilo ko šta valjano učinio ako nije bio bogoslov u sudu, mišljenju i srcu svom. Među velikim izumiteljima ne nalazimo nijednog bezbožnika. Filozofi ateističkog načina mišljenja ostali su na margini svjetske kulture, dok su filozofi bogoborci, ili izgubili razum kao Niče, ili je njihovo djelo sramotno propalo kao što je Marksovo. Čelo duhovnosti čine samo oni pisci i umjetnici koji su odgajili oganj božanske mudrosti, budući inspirisani Svetijem Duhom poput starih proroka. I društveni pokreti vođeni sa ateističkih pozicija donijeli su čovječanstvu propast i beščašće. Ideologije koje su ustale protiv Božije riječi zaustavile su napredak i povele narode očiglednoj pogibiji. I svaki čovjek kao jedinka ako je pokidao vezu sa Bogom izgubio je pravac i u žalosnoj zabludi skončao. Od kada postoji svijet i ljudi u njemu svako je bezboštvo i neznaboštvo završilo na jednako porazan i stidan način. Bezbroj puta Vavilonska kula je ostala nedograđena, uprkos tolikim pokušajima. Prije ili kasnije bivaju kažnjene sve zablude, a pravednost nagrađena. U ljudima istovremeno živi potreba da se upravljaju prema postulatu Božije riječi kao i želja da se nje odreknu. U svojoj slobodi, od Boga darovanoj, duševni život se klati između poroka i vrline i veoma često podliježe iskušenjima. Čovjek ima želju da iskorači, dajući sebi apsolutnu važnost, no istovremeno i glas savjesti koji ga opominje na činjenicu da niko samom sebi ne može dati prednost, i tako ga čuva od propasti.
Jedini pouzdan način da se čovjek zaštiti od iskušenja egoizma i antropocentrizma jeste molitva Bogu. Molitveni odnos nesavršenog bića savršenom je logičan postupak. Čovjek ne biva manji od toga što ište pomoć od bića koje mu je jedino može ukazati. U molitvenom odnosu niko nije ponižen, već uzvišen načinom koji čuva svetost primaoca molitve i dostojanstvo davaoca. Sve što Bog traži od čovjeka i što jedino čovjek može dati Bogu, jeste molitva. A Bog čovjeku zauzvrat daje mnogo više. Tako je čovjek ipak na dobitku. Ovo nije prosta razmjena dobara, već razmjena zahvalnosti i uzajamne ljubavi Stvoritelja i stvorenog. Bog ne zahtijeva više od čovjeka nego što ovaj može ispuniti. Čini se, to je onaj minimum koji čovjeka čini bogolikim bićem, te uzajamno čuva dostojanstvo Stvoritelja i njegova djela.
Onaj koji Boga moli, ulazi u sferu primaoca molbe, dakle živoga Boga. Čovjek se nikad toliko ne osjeća blaženo i na korist sebi kao pri pomisli da duhovno, kroz molitvu korespondira sa apsolutnom prirodom Stvoritelja, razlogom i uzrokom ove nenadmašne cjeline. Ako isključi gordu pomisao da je na ovaj način ravan Bogu, ostaje mu kosmička toplina kojom ga je obasjala Božja svjetlost poput one koju osjeća dijete u krilu svoga roditelja, samo neograničeno jačeg intenziteta. LJudi koji se nikad nijesu pomolili Bogu bili su uvijek osuđeni da se mole tiranima, da trpe i traže milostinju od neprijatelja čovječnosti. Ovome dodajmo i licemjerje, gdje je obraćanje Bogu oblik prevare ili pak puko zadovoljenje obreda.
Molitva Bogu je nešto najuzvišenije do čega čovjekov duh dospijeva. Molitveno stanje nije isključivo ono raspoloženje u kome glasom ili šapatom izgovaramo određene molbene riječi. Sa svojim mislima usmjerenim Bogu čovjek se uvijek nalazi u molitvenom odnosu. Ako Bog poznaje najskrivenije ponore i dubine našega duševnog života, onda nijedan lični razlog nije moguće od njega sakriti. Obmanuti jedino možemo sebe ali ne i Tvorca naše duše. Stoga je čestit, vjerujući čovjek, uvijek u stanju molitve, bez obzira da li to čini šapatom ili je glasno izgovara. Ne treba umanjiti značaj ni prvog načina.
Pošto molitvu, ili molitveno stanje svojih misli posvećenih Bogu smatram najprisnijim načinom doživljaja stvarnosti svjetskoga bića, pokušaću da izložim prednosti ovoga načela isključivo sa stanovišta ličnih iskustava. Nikada nijesam pokušao da na nebu ugledam Boga niti da svoj pogled molitveno upravim nebesima. Ali čvrsto vjerujem da je Boga moguće ugledati i da su ga vidjeli svi koji su mu se sa vjerom obratili. Oči kojima vidimo Boga nijesu fizička čula kojima opažamo objekte i njegovo djelo. Ovo su duhovne oči i njihov pogled dalje dospijeva, ispravnije vidi i suštinskije odražava svoj predmet od najpreciznijih optičkih naprava. Duša je ekran na kome se ukazuje lik Stvoriteljev u svoj svojoj slavi, vječnosti i veličini. Da bismo Boga vidjeli moramo sabrati sve unutarnje moći i silom duševne snage i svjetlosti obratiti se Onome koga želimo da vidimo uz uslov da su nam namjere čiste. Da bih ugledao zvijezdu večernjaču moram upraviti pogled prema fizičkoj sferi neba, ali da bih Boga ugledao, moram gledati unutra. Tamo su veće razdaljine i dubine od nesagledivog kosmičkog prostranstva, ali to je pogled druge vrste.
Može izgledati neskromno kad neko za sebe tvrdi da je vidio Boga makar i samo umno, intelektualno. Ali ja tvrdim da svako ko iskreno i duboko vjeruje, ko se ponaša po Njegovu Zakonu i posvećuje mu svoje misli, jasno vidi Boga. Inače, bilo bi sasvim uzaludno pa i beskorisno truditi se ako ovo nije razlog. Druga je stvar što živimo pod utiskom fizičkog, čulnog viđenja stvari, te miješamo čulni i duhovni pogled. Ja govorim isključivo o ovome drugom. To je pogled okrenut unutra, svjetlost misli bačena na supstancijalni osnov i sastav naše duše. I pred tim vidom i pogledom, pred ovom svjetlošću, ukazuje se Božansko porijeklo naše duše, njena Bogoobraznost i neuporedivost ni sa čim što u svijetu postoji. Postaje jasno da u taj naš duševni sastav ulazi transcendentalna sila Boga i da je naša duša stvorena po njegovom liku. Bog se u njoj reflektuje kao fizički predmet u ogledalu. Eto autonomnog viđenja Boga.
Cinik bi se možda podsmjehnuo ovim razlozima. Ali ja se pitam šta može čovjek vidjeti u savršenoj supstanciji jednostavnog i bezgraničnog našeg duševnog života osim savršenog Stvoritelja. Ne govori li naše jedinstveno Ja, samosvijest, koja drži na okupu nebrojene duševne sadržaje i logično rukovodi njihovim aktivnostima od kakvoga korijena potiče naša duša. Ko može duši dati moć da mislima transcendira poredak osim transcendentalnog bića Boga. Ali ono što je za čulno iskustvo transcendentno, imanentno je našoj duši i prisno vidljivo i shvatljivo u isti mah.
Unutarnja skoncentrisanost na molitvene riječi ili misli koje one izražavaju, jeste način da se dospije do Boga. Tada vidimo Stvoritelja na platnu naše duše sa većom uvjerljivošću nego što fizička čula daju slike spoljnjih predmeta. Molitvene misli su vrsta netvarne svjetlosti koju emituje naša duša i koja je u stanju da obasja ono što je vječno i netvarno, na isti način kao što se pomoću čulno opažljive svjetlosti na filmskom platnu sugerišu ranije snimljeni događaji kao da se realno dešavaju. Molitva je način da se naš um u svim svojim kvalitetima sabere i usredsredi na ono što je savršeno i besmrtno. Pomoću molitve bivamo zagledani u netvarno i neprolazno carstvo čiji smo proizvod. Taj pogled duha iznutra ne možemo izjednačiti sa introspekcijom u smislu kako to uzimaju predstavnici moderne racionalne psihoanalize. To je pogled koji ne analizira lične sklonosti pojedinca, već osvjetljava samu osnovu duše na kojoj se formiraju, sve moguće, a često i veoma različite sklonosti. Stoga se molitvena misao razlikuje od svake druge. Upravljena je prema objektu iza koga ne stoji, u uzročnom smislu, ni jedan veći i zamašniji objekat, koji je alfa i omega svega bića. Ona je upravljena prema jednosuštnom savršenom Bogu, i misao koja se Bogu upućuje mora i sama biti dostojna svoga objekta. Otuda su molitvene riječi i molitvene misli odabrane među mnogima, očišćene od svih usputnih natruna poroka, uzvišene kao što je uzvišen Tvorac svijeta, kome su one upućene. Molitvene riječi može svako praviti prema ličnom nahođenju i ukusu. U raznim religijama postoje univerzalne molitvene riječi koje se relativno lako uče i izgovaraju. Ovo ne isključuje ličnu molitvu Bogu, pod uslovom da onaj koji se moli ima znatna teološka znanja i mogućnost da pravilno izloži i formuliše svoje misli u molitvenom postupku.
Čovjek živi na dva načina: tjelesno i duhovno. Ova dva načina, mada na prvi pogled suprotna, međusobno se ne isključuju. Borimo se za opstanak kao i ostale vrste, s tim što u pomoć ovoj borbi i ovim naporima pridolazi Božja sila, ako se njoj blagovremeno cijelom dušom, zahvalnošću i poštovanjem obraćamo. Drugi oblici života lišeni su ove milosti pošto nemaju duhovnog odnosa prema Tvorcu. I čovjekov bi život bio krajnje bizaran te se u odsustvu duha ne bi moglo govoriti ni o kakvim prednostima nad krompirom, gusjenicom ili kornjačom. Ali čovjek ima od Boga darovanu dušu i ona pravilno koristi Njegove zapovijesti koje u mnogome olakšavaju okove tjelesnosti i bolove koje ovi okovi nanose čovjeku. U srećnijim slučajevima postoji harmoničan duševni i tjelesni sastav i on daje povoda za veliku ličnu radost ovim što jesmo čak i u fizičkom životu, bez obzira na gubitke koje trpimo. Pri tome se valja upravljati prema načelu kojim se isključuje svako davanje prednosti tjelesnome svijetu na štetu duhovnog. I tada može doći do srećnog usklađivanja duhovnih i tjelesnih pokreta, pa nam ova skladnost sama po sebi pruža nepojmljivu radost. Ko je ovaj život iskreno molitveno proživio, mislim, mogao se uvjeriti u veličinu i svrsishodnost ovog načina. U molitvi stičemo oči koje se spolja ne mogu primijetiti. Bivamo obasjani naročitom svjetlošću i obdareni bogatstvom kome carske riznice nijesu ravne. Otuda kod ljudi, koji Boga vide i sa Bogom provode vijek, ona smirena sila duha koja sa visine gleda na ma čije ovozemaljske prednosti.
Jedino kad se molim Gospodu, imam puni doživljaj samog sebe, svojega JA i svojega dostojanstva, Hrišćanski oci, iskušenici ne preporučuju uzimanje samoga sebe u obzir pred Bogom. Oni na ovo imaju pravo, jer su po blagodeti predodređeni da apsolutnim samoodricanjem svojega Ja, pripreme vjernike za vječni život. Uloga iskušenika je posebna–misionarska. Svjestan sam da nemam u sebi blagodet te vrste, samom činjenicom što nosim dio prokletstva koje dolazi od kušanja plodova sa drveta saznanja. Nijesam predodređen za iskušenika vjere, već se samo prema opštim standardima Otkrovenja trudim da u skladu sa svojim duhovnim snagama, slijedim Božji zakon. U tom pogledu ne mogu poništiti sasvim svoju ličnost pred Bogom, a smatram da do ovog ni Bogu nije stalo. Ako je to grijeh, Bog će mi oprostiti, jer nemam ni odrešenje ni blagodet da pripremam duše za vječni život u Bogu. Sve što mogu činim da se molitveno kao subjekt i ličnost pojavim pred licem Gospoda svojega, ne kao ravan prad ravnim, već samo u onom ličnosnom dostojanstvu koje mi je Gospod darovao. Na tom dostojanstvu ja mu milostivo zahvaljujem, blagodarno i radosno izražavam iskrenu namjeru da slijedim Njegov Zakon, u skladu sa onim što mi je stavljeno u zadatak. Živim u uvjerenju da Gospod od mene nije htio napraviti drhtećeg roba, već radosnog poslenika misli, koji ga iz svojstva lične slobode svesrdno slavi. Ako se veli da je strah Božji neophodan čovjeku, ja mislim da je neophodan otpadnicima od Zakona, ali čovjek se ne mora bojati Boga, već grijeha svojega pred Bogom. Niko se ne treba plašiti Boga, ako mu mišlju i djelom podnosi račune koji su prema uslovima vjere bogougodni. Čist od grijeha i zločina čovjek izlazi pred Boga bez straha i samopouzdanjem koje ga unaprijed ispunjava radošću i ushićenjem što bi se moglo nazvati srećom.
Pojam sreće u filozofiji etičke misli ima različita tumačenja. No za mene je sreća onaj tren uzvišene ljubavi u kojoj mogu sav svoj trud sakupiti u jedan zavežljaj i bez straha iznijeti pred našega Gospoda. To se događa u onom molitvenom raspoloženju kad sam u stanju da nadiđem, transcendiram sva fizička ograničenja i zapostavim tok vremena, da zanemarim uzročnost i preskočim čulni svijet, prostor i kretanje. Uspravljen kao ličnost pred ličnošću Stvoritelja podnosim raport za svoja djela i nedjela. I dok živimo na zemlji, ovo stanje možemo imati samo u zanosu molitve. Ko nije osjetio značenje molitvene sreće nikad nije upoznao razlog zbog čega čovjek živi, niti onu kosmičku radost koja se pruža u prilično rijetkim prilikama. Sva fizička uživanja i uzbuđenja najedno slivena i sastavljena ne mogu dočarati ni česticu onog blaženstva duše kad je uznesena molitvom u predio besmrtnoga Boga. I ko se bez licemjerja moli Bogu, on se nalazi u Božjem carstvu još za svojega života.
Nameće se jedno čisto gnoseološko pitanje. Odakle nam sigurnost da se dotičemo Boga u molitvi? Možda se to ja obraćam predmetu moje uobrazilje i opažam svjetlost svoga uma, a ne svjetlost živoga Boga. Gnoseološki gledano moguće su različite interpretacije odnosa između Boga i čovjeka, čiji je krajnji rezultat agnosticizam pa i bezbošstvo. Čovjek vjere ne traži racionalne, već egzistencijalne dokaze o Bogu. On ne može ne biti u kontaktu sa Bogom ukoliko ima cjelovit doživljaj toga odnosa. Bog nije neki konkretni fenomen koji bi se mogao imaginacijom proizvesti. Riječ je o savršenom biću, savršenstvu ne samo vidljivog već i nevidljivog sistema egzistencije koji čovjekov um ne može izbjeći, niti ga maštom može stvoriti iz kakve puke psihološke potrebe kao što stvara umjetničke slike. Stoga se osnovano može zaključiti da jedinstvena čovjekova duša susrijeće jedinstvenog i nedjeljivog Tvorca i prema vlastitom savršenstvu prepoznaje Tvorca, teži da mu se približi pa i sjedini sa Njim. Sve drugo može biti rezultat uobrazilje osim bića vječnog Stvoritelja. Slično se sličnim prepoznaje i međusobno privlači. Duša u Boga blaženo uranja kao što se svaki prirodni elemenat vraća svojoj stihiji. Bog je univerzalna magnetna sila koja privlači čovjekovu dušu, te duša koja se liši težnje Bogu biva strmoglavljena u bezdan poroka. Zato Boga ne treba miješati u ljudska zlodjela. Bog ne želi niti podržava zločinstva, već je zločin u duši čovjekovoj koja je izgubila put naviše i sama sobom srlja u bezdan, padajući slobodnim padom. Ako bi je Bog svojim načinom u tome sprečavao bio bi izgubljen pri tom njegov najdraži poklon čovjeku, lična sloboda, moć samoodređenja i samoodnošenja prema svijetu i ličnim obavezama.
Izvjesno je da Bog pruža ruku svakome ko ište njegovu pomoć. Postoje svjedočanstva da je Bog izbavio mnoge narode i pojedince koji su mu se vraćali sa svojeg lažnog i zalutalog puta. Svjedočanstva o neposrednoj Božjoj pomoći ne nalazimo samo u „Starom” i „Novom zavjetu” već u svem dosadašnjem iskustvu čovječanstva. Umjetnička literatura i ona nesakralnog tipa nudi obilje primjera koji živopisno svjedoče o Božjoj pomoći ljudima. Životopisi svetaca i asketa veoma su podudarni u prikazivanju Božje naklonosti pojedincima. Istorija nas uči da su čitavi narodi spaseni odjednom i gotovo izvan vidljivog razloga. Pa ipak Bog nikoga ne sprečava u vršenju rđavog djela, samo ga jasno upozorava i priziva da čini dobro. Bogolikost čovjekove vrste je ipak najočiglednija u aktu slobodne volje. Kao što je Bog slobodan u svojim odlukama i čovjek je slobodan da čini dobro ili zlo. Bog čini samo dobro, jer je On svet i savršen, čovjek jedno i drugo, jer niti je svet niti savršen. Bog ne griješi i ako mu je to moguće, čovjek griješi i kad mu je to zabranjeno. Bog se ne sveti čovjeku već ga izvodi na put vrline. Čovjek redovito radi protiv Boga, ako ga nije našao u svojoj duši. Bog nema razloga da se plaši čovjekova grijeha. Čovjek ima sve razloge da se boji posljedica grijeha. Odnos Boga i čovjeka može biti uzajamna beskrajna ljubav i naklonost ili nepodnošljivo mučenje, ali samo za čovjeka. U vlasti je slobodne odluke čovjekove da uredi prirodu svoga odnosa, a molitva je pravi i jedini način.
JESMO LI MI VLASNICI SVOJE LIÄŒNOSTI

Često sam se pitao: Živim li ja svoj vlastiti ili tuđi život? Je li mi život pozajmljen na određeno vrijeme od Gospoda, nijesam li ja samo njegov fiktivni vlasnik? Da li je ovo moj život po suštini, ili samo shodno pravu vlasništva na egzistenciju? Živim li više ili manje samoga sebe, ako nijesam sobom proizveden, već od Boga dat kao i sve drugo što postoji. Imam li pravo na vlastitost ako za ovu vlastitost nemam ličnih zasluga. Čak i kad ne bih vjerovao u Stvoritelja ne mogu se sasvim pohvaliti ličnim udjelom u proizvođenju samoga sebe. Stotine hiljada predaka ugradile su neke elemente svog duševnog i fizičkog života u moju egzistenciju na temelju genetskih zakona. Pa gdje sam onda Ja, moja osobenost, individualnost i odgovornost, ako nemam zasluga za svoju ličnosnu pojavu. Pitanja su sasvim prirodna, ali postoji i rješenje ovog paradoksa. Ja, doduše, nijesam zaslužan za svoje rođenje i svoj nastanak, ali sam zaslužan za ovo što sam u stanju ili nijesam u stanju da napravim od sebe pomoću volje, mišljenja i savjesti. Aktom rođenja dati su mi izvjesni instrumenti duše, kao što su volja i savjest da pomoću njih biram, budem ovo, ili ono, ali ipak mi nije naloženo šta ću od toga izabrati. Preko mojih predaka data mi je od Boga lična egzistencija i svi prateći uslovi sa odgovarajućim duhovnim sposobnostima, ali nije fiksiran način upotrebe volje i savjesti. Ostavljeno mi je da slobodno izaberem između zla i dobra, korišćenja odnosno nekorišćenja izbora uz podršku volje i tokova mišljenja.
Život mi je po suštini od Boga dat, ali je u moralnom pogledu i u smislu usavršavanja, upravo zadat. Imam dužnost da unesem časnost, red i smisao u ono što mi je dato u pravo posjeda. A šta je to što sam lično obavezan učiniti da bih sebe unaprijedio, pa i drugima pomogao da usavrše svoj duh prema ličnim mogućnostima. Vjerujem da sam našao već davno pronađen obrazac za Bogoliku upotrebu svojih duševnih elemenata. To je obrazac jednostavan po formi i nenadmašan po suštini. U zapovijesti Hristovoj koja važi za sve ljude i sva vremena: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski” (Matej V, 48), pronašao sam onaj osnovni stub istine prema kome se čovjek može ravnati ako želi da izbjegne uzaludnost svoga života. „I poznaćete istinu i istina će vas izbaviti” (Jovan, VIII, 32). Izvjesno je da ovaj zahtjev nadilazi svačiju mjeru. Čovjek ne može biti savršen kao što je Bog uz najveća lična odricanja i pregnuća. Ali je u čovjekovoj vlasti da se može pozitivno postaviti prema ovom zahtjevu u čijem je središtu ideal savršenstva. Božije savršenstvo je uzor kojemu se približavamo i koje na taj način neprekidno podiže našu cijenu bilo u sopstvenim, ili u tuđim očima. Ova vrijednost i povećanje ove vrijednosti, može se mjeriti gotovo matematičkom preciznošću, obimom i sadržajem, stepenom i kvalitetom življenja, prema normama Dekaloga. Ipak je na nama da odredimo koliko ćemo unijeti od suštine Boga i Hrista u sebe, odnosno svjetlosti savršenstva. Nesavršeno čovjekovo biće ne može postati savršeno samo po sebi, ali može unijeti, usijati u svoj duh pomoću urođenih osobina duše toliko duhovne svjetlosti koja ga čini odabranim među svojima. Tada možemo reći poput apostola Pavla: „Ne živim više ja nego živi u meni Hristos”. Hristos je u meni ono što mogu nazvati dobrovoljnim pokoravanjem idealu savršenstva. Moja je želja da iz ambara savršenstva zahvatim dio koji mogu podnijeti. To je moje poštovanje vječnih oblika pravde i istine ili moja lična naklonost i ljubav za ljude i svijet kojem pripadam.
Sasvim teÅ¡ko podnosimo antinomiju koja se u logičkom sistemu javlja a sastoji se u pitanju da li briga i ljubav za druge znači istovremeno manje ljubavi za sebe, poniÅ¡tenje ili liÅ¡avanje sebe, svoga sopstva do koga nam je, moramo priznati, veoma stalo. Za mnoge ljude prejak je hrišćanski ideal savrÅ¡enstva po kome nam je bližnji naÅ¡ preči od nas samih. Preslab je čovjek da bi samog sebe poniÅ¡tio radi sreće drugih ljudi. Nemoćan sam ja da učinim sve Å¡to je potrebno da cijelog sebe razdam i raspodijelim bližnjima. RazmiÅ¡ljao sam da i ako izostavim sebe, ukoliko se ne borim da neÅ¡to zaimam, Å¡ta onda mogu udijeliti drugima. Siromah ne može pomoći siromasima. Kasnije sam ovu antinomiju rijeÅ¡io doÅ¡avÅ¡i do uvjerenja da kad se bolje ispita osnov Hristove nauke, od mene niko ne traži samoponiÅ¡tenje, već obrnuto jačanje i podizanje kvaliteta lične sreće i vrline. Zar Hristos ne izdaje nalog „budite savrÅ¡eni”. Dakle, ono najviÅ¡e Å¡to se može učiniti za naÅ¡u sopstvenost, naÅ¡u individualnost to je težnja savrÅ¡enstvu. U Hristovoj vjeri ne gasi se ideja ličnosti, već samo lični porok strast koja pojedinca stavlja iznad ljudskog i Božjeg zakona. Svaki u kome se nastanila Hristova dobrota i potreba da samoga sebe usavrÅ¡ava ima Å¡to ponuditi drugima i da ga istovremeno ostane viÅ¡e nego Å¡to ga je prije bilo. Onaj koji dijeli dobrotu nikad sebe ne može isprazniti. Dobar čovjek, u Hristovom smislu, uvećava svoje dobro svakim novim davanjem sebe. Podiže cijenu svojoj ličnosti pred Bogom i ljudima nesebičnom brigom i staranjem za druge. Vremenom sam se utvrdio u vjeri da se Bog neposredno stara o ljudima koji drugima udjeljuju dobro i to svakim povodom ili bez njega. Dobrota nije uvijek povezana sa diobom stečenih materijalnih dobara. U kvalitet dobrote spada: topla riječ, uljudnost, koristan savjet, nepretencioznost, blagost i taktičnost, kao i emotivno sudjelovanje u tuÄ‘im brigama bez lične koristi. Najzad, stvarna fizička pomoć onima kojima je neophodna i to na vlastitu Å¡tetu. Iza dobrog djela uvijek stoji dobra namjera i želja da se približimo Bogu, odnosno jedina strast koja je dopuÅ¡tena i ima eshatoloÅ¡ko opravdanje. Svako treba da daje ono Å¡to ima i to Å¡to daje nikad mu neće nedostajati. Na to nas upozorava cjelokupno iskustvo ljudskoga roda. Upravo davanjem se svako obnavlja i uvećava sumu svoga posjeda. To se sam Bog stara preko ljudi o ljudima. Stoga je čovjek prava ličnost samo kad učestvuje u viÅ¡em sistemu. Onda dostiže prestiž jedne vrijednosti koja ga odvaja od prostih životinjskih formi. Kad nekim ovlada blagost i dobrota, to se Bog odnosno Hristos uselio u njegovu duÅ¡u. Ovim činom postajemo stvarne ličnosti koje ne postoje zbog sebe i radi sebe, već upravo radi slave jednog principa koji nadilazi svaku realnost. Ličnosno se može biti veliki samo ako isključimo potrebu za ličnom slavom radi slave vječnih principa–pravde, istine i dobrote; ako na zlo uzvratimo ljubavlju i dobrotom takve jačine koja pripada samo odabranima. U neku ruku, ovo je neprirodan način ponaÅ¡anja koji se protivi logici bioloÅ¡kog opstanka. Ali ova neprirodnost upravo je jedan natprirodni čin koji u ljubavi prema Bogu ostvaruje ljubav prema svemu Å¡to je Bog stvorio, shodno tome i prema svim ljudima. Jedino onaj koji Boga voli ući će u nebesko carstvo prema svjedočanstvima. „A koji mene ljubi toga će ljubiti Otac moj… I njemu ćemo doći i u njemu ćemo se naseliti”. (Jovan, IV, 21–23)
Voljeti Hrista pouzdano znači imati Hrista u svakom trenutku uza sebe i u sebi. Hristos je vrlina iznad svih vrlina i ko svoje vrline umnožava ima više samog sebe, svoje ličnosti, svoje individualnosti nego bilo koji moćni Cezar koji je osvojio vlast nad ljudima. Stoga ljubav prema Hristu nije čovjekovo poniženje već slava njegova, nije gubitak njegove sopstvenosti, već upravo njeno beskrajno uvećanje. Ko želi pravu vlast nad ljudima na koju niko ne uzvraća mržnjom i strepnjom već ljubavlju i blagorodnošću mora podići svoje Ja na još jednu ljestvicu duha i formirati neopozivu naviku da ljudima i svemu živom pritekne u pomoć prema svojim mogućnostima. To je ujedno najveći stadijum Hristoobraznosti i Hristoljubivosti koji se postiže stvaranjem energije ljubavi za sve ljude i za sva živa bića ukoliko je ona predviđena i rezervisana za samo biće Boga. Ovo nije nikakav deklarativni intelektualni humanizam već način provjeren mnogim iskustvima. Izgrađuje se vježbanjem volje i karaktera u vrlinama, ali se i stiče uz blagoslov Svetoga Duha. Život nameće bizarna pravila borbe, pa je mržnja prema ljudima jedan od značajnih pokretača čovjekovih aktivnosti. Čak mnoga ostvarenja duguju svoj postanak negativnim afektima: inatu, zlobi i podlosti, kapricu i kukavičluku. U krajnjoj liniji, svi ovi uspjesi su privremeni i pokazuje se svjetlost istine u malim kao i u velikim djelima. Zastupnici egoistične teze da je život borba samo na prvi pogled imaju pravo. Ono što se u konvencionalnoj upotrebi naziva uspjehom najčešće okreće leđa vrlini. Razum nas ne sili da prihvatimo niti da odbacimo Hrista, ali nam se daje jedna mogućnost da biramo između života – privida i života stvarnosti. Pošto je čovjekov život samo jedan, iskušenje je veliko. Čovjek istovremeno živi jedan fizičko–biološki odnos animalni život i jedan Bogoobrazni. Gledano spolja, životinjski instinkti i borba za opstanak imaju prednost. Zagledani unutra, u svoju Bogoobraznu dušu, shvatamo da se ovim prvim načinom koriste šumske zvijeri a ne ljudi. Čovjek shvata da nije ni biljka ni životinja, već ima besmrtnu dušu čije je porijeklo u savršenom Bogu i da su u duši ucrtani osnovni zakoni Božjega puta kao što nam je i surova borba za opstanak. Tako se u nama bore dva protivurječna principa: ubiti ili ne ubiti; ukrasti ili ne ukrasti; izvršiti preljubu ili se savladati; dati maha strastima mržnje ili ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. U nama se istovremeno bore Hristos i Marks, Bog i Satana, Dekalog i nesavršeni ljudski zakon, i to od pamtivijeka. Pitanje je samo ko čemu, u koje vrijeme i u kojoj mjeri daje prednost. Ipak je sve u našoj vlasti, u nadležnosti savjesti i slobodnog izbora. Ako odbacimo teorijske postulate i mašimo se čistoga iskustva, nalazimo više nego što možemo zaključiti mišljenjem. Čovjek koji je zapostavio dušu u interesu borbe za opstanak ili kakve utilitarne strasti, ubio je Boga u sebi i lišio se savršenstva. Njegov je ljudski pad srazmjeran veličini onog privida koji se u običnom žargonu naziva uspjeh. Ko je vidio ma čiji uspjeh, a da to nije bio pad, očajanje, sramota, i „muka duhu”? Bog je jasnim jezikom govorio ljudima o moralnoj bijedi onih koji su poželjeli više nego što im pripada. Propao je bez traga lično ili u potomstvu svačiji trud gdje se nije vodilo računa o Božijem zakonu. Bogataši nijesu mogli bogatstvo sobom odnijeti. Obijesni su doživjeli poniženje, gordi su splasnuli, a uživaoci dopali stradanja. Moćnici su ostali bez moći. Svi na vlast posesivni izgubili su ono za šta su se strasno zalagali; čak i oni koji su umnožavali profana znanja, shvatili su njihovu uzaludnost. Svijet uspjeha je svijet varke i taštine, ako se ne živi u skladu sa Stvoriteljem i njegovim zakonom. Naravno, uspjeh i uspješni postoje, ali su oni na strani Božijega zakona. Čovjek živi u okviru dva sistema vrijednosti. Ovaj unutarnji Bogoobrazni sistem teško da mogu nadoknaditi Krezova bogatstva ili slava diktatora. Pravo duhovno blago može se dostići još za života. Možemo steći najviše dostojanstvo i ugled među ljudima, ali samo pomoću vjere u Stvoritelja, posredstvom Duha Njegova i pomoći koja nam se otuda daje. I u ovom konkretnom životu može se biti veliki i slavan na pravi način, ali jedino kroz slavu Hrista spasitelja i uz pomoć Stvoriteljevu. Duhovno spokojstvo može dati onu graničnu jačinu dostojanstva koja se daje izabranicima, ali pod uslovom da smo neprekidno zagledani u vječno biće Boga i tajnu savršenstva, da tamo težimo i da se nadamo. Ne sporeći ovim visoki smisao posmrtne slave, uvjerio sam se da je slava neophodna i u ovom životu i da nam se daje ili oduzima prema zasluzi u krugu poštovanja najvišeg moralnog zakonodavstva. Ako naš duh stremi vječnosti i savršenstvu, onda je i vječnost umiješana u našu sadašnjost. Bog nas kaznom ili nagradom opominje na posljedice. Stoga ni u konkretnom čovjekovom životu nema mjesta filozofiji pesimizma. I ovdje postoje konkretni oblici sreće objektivizirani kao najviše duhovne vrijednosti, uz uslov da se pripada onom sistemu vrijednosti koji je takve jačine da ga nije moguće nadmašiti. Očajanje i beznađe pripada samo onima koji Boga nijesu našli. Ko Boga ima u sebi i voli Hrista iznad sebe odnosno hrišćanske postulate nenasilja, samilosti i ljubavi za ljude, dostiže radost koju je teško mišljenjem pojmiti. I ova radost nagovještava veliku nagradu koja slijedi u jednom drugom i drugačijem sistemu posthumnog postojanja.

O SMISLU HRIŠĆANSKE MRŽNjE
PREMA SEBI

Ako neko dođe meni i ne mrzi na oca svoga, i mater i ženu, i djecu, i braću, i sestre, pa i dušu svoju, ne može biti moj učenik (Luka, DžIV, 26). Gotovo ni jedan evanđelski stav ne izaziva tako kontroverzna raspoloženja kao ovaj u kome se mržnja prema sebi nalaže kao neka vrsta obaveze radi zadobijanja vječnog života. Dugo sam se trudio da razumijem njegovu zamršenu simboliku. Razmišljao sam, ako Hristos od čovjeka traži da pomrzi na svoje najbliže i svoju dušu i život svoj kako bi se osposobio za vječitu ljubav, onda je to nešto nemoguće. Ovo se protivi svemu iskustvu čovjekovu ali i zakonima logičkog mišljenja. U početku sam smatrao da se možda radi o netačnom prevodu evanđeljskih riječi. Kasnije čitajući neke svete oce uvidio sam da se njihova iskustva podudaraju sa citiranim Hristovim riječima. Obavezno, dakle, treba pomrzjeti na svoj život i na svoju dušu. Neki od svetih otaca ističu da su tek tada bili pripremljeni za istinsku ljubav prema bližnjima kad im je pošlo za rukom da omrznu na sebe i svoj život, da okrenu leđa ocu i materi, braći i sestrama. Priznajem da me je ovaj rezon propisno zbunjivao. Mislio sam, kako ja mogu išta na svijetu voljeti, ako omrznem na sebe i svoju dušu. Ne postajem li ja na taj način hipohondar koji svoju lošu volju prenosi na sve što postoji. Šta mi vrijedi ljubav prema Bogu, ako nemam ljubavi prema sebi i svojima, ako okrenem leđa onima koji su mi po prirodnim zakonima omogućili da živim i postojim. Otkud mi pravo na ljubav prema dalekom i najdaljem ako je isključim u odnosu na sebe i uskratim onima koji su mi najbliži. Zašto bih omrznuo na svoju dušu ako vjerujem da je od Boga data, ne mrzim li ja tada i njenoga Stvoritelja. Sve su ovo logična pitanja i traže temeljan odgovor. Vremenom sam shvatio da i simbolika ima svoju logiku i da se moram približiti drugačijem sistemu mišljenja ako želim da razumijem evanđelske poruke. Shvatio sam da nije moguće istovremeno staviti sebe u centar poretka a biti otvoren prema vječnome Bogu. Nije moguće preferirati motive koji dolaze od biološke povezanosti sa najužom rodbinom i biti emocionalno podoban i otvoren za ljubav prema svim ljudima u svijetu. Pomrzjeti na sebe i svoje, jeste doduše prejaka riječ, gotovo apsurdan zahtjev od čovjeka koji je biološki formiran prije svega kao samoljubivo i egoistično biće. Ove riječi bi se mogle uzeti i kao Hristov zahtjev koji se odnosi na njegove apostole i učenike. Time bi i sam zahtjev opravdao svoju strogost. Međutim, preko apostola taj zahtjev se odnosi i na sve pripadnike hrišćanske vjere, sve ljude uopšte. Na kraju sam se lično uvjerio u opravdanost ovog stava i ako nijesam nadahnut snagom apostolske riječi da ga uvijek slijedim. Njegovo je značenje prije svega indirektno i simbolično. Nije potrebno omrznuti na svoju bogoliku dušu već samo na djela i namjere koji proizilaze iz njenoga samoljublja, samozadovoljstva i otpadništva od vrline. „Niko ne može da služi dva gospodara: ili će jednoga mrzjeti, a drugoga voljeti, ili će jednom ugađati, a drugoga zanemariti. Ne može da se služi Bogu i Mamonu!” (Matej VI, 24).
Nije neophodno postati stvarni neprijatelj ocu i materi, braći i sestrama da bi se zaslužila vječnost. Upravo, treba postati neprijatelj onom unutarnjem ropstvu naših osjećanja koje proističe iz logike jakih bioloških veza sa rodbinom, tj. onih okova koji nas sprečavaju da postanemo braća i prijatelji na isti način svima ljudima. Nije potrebno omrznuti na svoj fizički život da bismo vječno živjeli već samo na onaj primarni životni nagon od koga ne vidimo horizont vječne pravde, istine i ljubavi. U tom smislu omrznuti sebe i svoje znači isto što i voljeti sve ljude moćnije, strastvenije i pravednije. Ovo o čemu govorim mogu posvjedočiti ličnim unutarnjim stanjima i iskustvima. Eto to su ona stanja u kojima je faktički moguće pomrzjeti na sebe i na svoju dušu, iskreno se zgroziti nad ponorima svoje ljudske prirode. Ovdje nije riječ ni o kakvom mazohizmu već o jednoj savjesti koja je povela računa o stanjima lične memorije u kojoj su smještena i ugrađena sjećanja na dobra i rđava djela prema standardima vjerovanja u apsolutni sistem vrijednosti. Iz horizonta vječnih istina nije moguće ne omrznuti na sve što smo rđavo učinili ili propustili dobro da uradimo. Iako sam omrznuo na sebe, u dijelu svojih loših radnji, strasti, namjera i sklonosti, time mi nije omrznula savjest i moć koja me kritički upozorava odnosno tjera na odbojnost prema najgorem dijelu mojega Ja. Stoga se mogu mrzjeti i to neopisivom snagom sve one naše najgnusnije i najnečovječnije potajne želje u kojima nije zastupljen pravičan odnos prema ljudima. Tako je jedina mržnja koju možemo sebi dopustiti ona koja se odnosi na odvratnost prema zlu u ljudima i u nama samima. Pošto prisno i najsuštinskije poznajem sebe, onda je i moja prevashodna obaveza da očistim savjest od svega što se u meni dogodilo, i što se dijelom i danas događa, a dostojno je prezrenja kao grijeh prema čovječnosti. Morao sam u sebi samom evidentirati mnoga neprijatna sjećanja na propuste ukoliko se to posmatra iz hrišćanske retrospekcije, da bih ih ponovo preživio sa užasom i ogromnim gađenjem i zbog njih duševno propatio. Ovdje nije riječ o psihološkoj represiji ili namjernom potiskivanju neprijatnog tj. onog što traumatizuje moju ličnost. Radi se o čisto etičkom korigovanju samog sebe. I tada sam bio u stanju da istinski omrznem svaki trenutak svoga Ja, gdje sam propustio priliku da živim uspravno, etički i po Božijem Zakonu. Odbrambeni mehanizmi u psihološkom smislu potrebni su samo tvrdokornim prestupnicima i zločincima po srcu. Jedino njima je potrebno neko psihološko opravdanje za svaku ličnu nesmotrenost. No, čovjek koji vjeruje u transcendentnog Boga ne služi se ovim načinom. On svoja eventualna nedjela izlaže svjetlosti uma i savjesti, gadi ih se, mrzi na njih, ispašta i traži oproštaj u griži savjesti, te u patnji i samoprijekoru nalazi izlaz. Tim načinom zauzima jedan realan odnos prema grijehu i ličnoj krivici. Potreban je, dakle, najduži unutarnji bol radi očišćenja. Takvo samopokajanje ne možemo nazvati mehaničkim potiskivanjem krivice kako to psihoanalitičari vole da kažu, već svjesnom patnjom, ispaštanjem i gađenjem prema sebi, sve dok mislimo na lične postupke koji su umakli vrlini. Na ovaj način želim u korijenu sasjeći i razobličiti mogućnost grijeha. Potrebno je doživjeti duboki bol od sjećanja na rđavu radnju i to svakog trenutka pri pomisli na bilo koji čin koji se protivi glasu savjesti. Savjesnog čovjeka sve to jednako peče i sa jednakom snagom neprijatnosti pritiska um, emocije i duševni život u cjelini. Jedinu utjehu u tom samogađenju čovjek može imati u dubokoj vjeri da Bog vidi svačije samopokajanje i vremenom briše krivicu, i to prema stepenu iskrenosti onoga koji se kaje. Iz ovog ugla evanđelska poruka da treba pomrzjeti i na dušu svoju dobija autentičan smisao. Ne mogu mrzjeti Bogoliku dušu, već samo onaj njen mračni, satanski dio, onu njenu funkciju koja služi strastima nižega reda i krši Božiji zakon.
Ipak, od ove mržnje prema sebi, svojima, i svojoj duši ne postaje se mizantrop. Od ovog stida ne mogu biti osramoćen. Od samopokajanja se ne pretvaram u bolesnika. Gadeći se i gnušajući pri pomisli na zlo u svojoj duši upravo se naslađujem saradnjom sa idejom vječnoga dobra. Na taj način zadobijam svoju dušu. Kad sam god počeo da se pitam za razloge ličnoga grijeha, koga ne izmišljam niti uvećavam, uvećao sam radost duše koja se penje do kosmičkih razmjera. I ovo je jedan paradoks, ali izgleda i plata, nagrada koju dobijamo od Tvorca svijeta. Sebi ne mogu prebaciti fanatizam nijedne vrste. Sve o čemu govorim stvar je lične procjene i iskustva u tom smislu. Svjedočim kao jedan od mnogih koji su u tom pravcu svjedočili. Ali prije svega želim da utvrdim i definišem grijeh i njegov pojam.
Grijeh ima mnogo oblika i ne ispoljava se samo u djelu već i svim fazama duševnog života. Jedna sasvim precizna definicija grijeha nije moguća, ali u svačijoj duši egzistira samokontrolni centar savjesti koji kao budni stražar stoji na raskršću između poroka i vrline i pokazuje smjer. Pri tome nas ničim ne prisiljava da okrenemo jednim ili drugim pravcem. Grijeh je ipak na onom smjeru duševne tablice gdje piše porok. A porok je svjesno ili nesvjesno ugrožavanje drugog ljudskog bića. Grijeh se useljava u našu dušu svakom prilikom i povodom kad smo povrijedili tri svetinje: lično dostojanstvo ljudi, njihov emocionalni život i egzistencijalni interes. Grijeh je upravo bol koji smo našim radom nanijeli bližnjima. To je čin kojim težimo da umanjimo ili narušimo tuđe dostojanstvo. Grijeh je povreda prava drugih ljudi u svim njihovim egzistencijalnim naporima i interesima. To je nemanje obzira prema Božijem zakonu kojim je dato jednako pravo na život i dostojanstvo svim ljudima, nezavisno od porijekla, obrazovanja, religije i uvjerenja. „Čuli ste šta je rečeno starima: ne ubij, jer ko ubije, kriv je Sudu. A ja vam kažem da svaki ko se gnjevi na brata svoga, biće kriv Sudu.” (Matej, V, 21–28). U hrišćanskoj nauci grijeh je veoma nijansiran. Grijeh činimo namjerno ili nenamjerno, kad nijesmo uzeli u obzir niti dobro procijenili loše efekte neke kompletne namjere ili radnje. Da bismo umakli grijehu neophodno je prije svake odluke i čina validno izmjeriti, procijeniti moguće posljedice, ne samo njihovu pravnu težinu već i sa gledišta moralne i religiozne svijesti. Grijeh nije samo u radnji već i u mislima. Štaviše, svakom rđavom cilju prethodi grijeh u ideji, misli, namjeri. Od želje da se drugome dogodi zlo do njenog praktičnog oživotvorenja nije veliki razmak. I kad se zaustavimo samo na zlonamjeri prema bližnjima učinili smo neoprostiv grijeh. I kad njegujemo odbojnost prema drugima sa razlogom ili bez njega vršimo moralni prestup, dakle, „krivi smo Sudu”. I kad propustimo da učinimo dobro djelo u srazmjeri sa našim mogućnostima, ne upravljamo se po vrlini. I kad se radujemo nevolji naših neprijatelja činimo nešto ružno. I zlo djelo učinjeno pod pritiskom i presijom takođe je grijeh.
Grijeh je u konačnom sudu hotimičan ili nehotimičan oblik ponašanja u kome smo propustili da učinimo ono što je neophodno. On je izraz loših sklonosti ili neodlučne volje da ih suzbijemo. Grijeh je i svaki oblik zlovolje, emocionalne tuposti ili zamisli kojima se drugima uskraćuje pravo na ono što sami sebi pribavljamo. To je i loša procjena koja se oglušila o priliku da svakim povodom priteknemo drugima u pomoć. Hrišćanski kazano, grijeh je postupak prema svojim bližnjima, koji bismo rado u odnosu na sebe izbjegli. Svijest o grijehu je najviši doseg ljudske rase, trenutak istine i Bogoosvećenja.
Nijesam siguran kad je čovjek fizički i biološki postao, ali je izvjesno da se duhovno i moralno uspravio u trenutku kad je upoznao grijeh i zabranu grijeha. Sa znanjem o grijehu u čovjekov um ušla je svjetlost Boga živoga.
Može se prigovoriti da je svijest o grijehu onako kako nam je to Otkrovenjem predočeno nepodnošljivo stroga i autoritativna. Od čovjeka se zahtijevaju enormni napori samokontrole, koje ovaj nije u stanju da izvrši. Misli se da čovjek nije dorastao duhovnoj čistoti koja se propisuje evanđelskim shvatanjima. Zahtjev za ličnim savršenstvom koji je Hristos uputio ljudima implicitno sadrži strah od svake eventualne krivice, pogreške, odgovornosti, čak i u našim mislima. Ne utiče li to na neki način loše na naš duševni život, tako što pasivizira aktivnost i stvara depresivan karakter. Briga za samoizgradnjom karaktera prema evanđelskom učenju može dobiti pogrešan pravac, namećući neurotičnu samokontrolu, koja i bez realnog grijeha pripisuje sebi krivicu radi eventualnog samoispaštanja koje se smatra korisnim za budući posthumni život. Daleko sam od pomisli da takav prigovor ne treba uvažiti. Rezultati psihoanalize ukazuju na činjenicu da razmišljanje u krugu jednog modela može postati nastrano i kao bolesna opsesija razoriti duh. Stoga se i preliminarni strah od grijeha može pretvoriti u neurotični simptom koji je izgubio osnovu u stvarnosti. Zato postoje brojni ludaci na temu Biblije, ali ne treba zaboraviti – i svetitelji. I Božanska nauka može biti kobna po čovjeka ako čini više nego što Bog od njega zahtijeva. Ne može biti da Bog traži od čovjeka da postane bolesnik koji strepi od svakog izrečenog suda, osjećanja ili misli. Bog izvjesno poznaje našu dušu i oprašta grijehove pod uslovom da smo ih naporom volje otkrili, omrznuli na njih i postidjeli se svoje niskosti i nesavršenosti. Ali Boga nije moguće obmanuti. Stepen iskrenosti u samopokajanju u svakom slučaju je mjera Božije samilosti prema našim grijehovima. Bog od nas ne traži perfekciju, niti je ona za čovjeka predviđena, već samo slobodnu odgovornost da prema shemi vječnih istina oblikujemo sami sebe. Na taj način Bog nas odgaja u vjeri kao što dobar vrtlar brine za svoju baštu. Stoga ne treba da drhtimo pred Gospodom, samo da strepimo od sramote nedostojnog držanja pred rodonačelnikom svega što jeste. Naša je moralna dužnost da lične grijehove učinimo vidljivim i time podložnim korekturi. Nema takvog zločina i zločinca kome nije oprošteno u uslovima iskrenoga kajanja. Nema tako krupne zablude koja nije ispravljena ako smo tražili oproštaj. Čak i ponovljeno zlodjelo oprošteno je u svevidećem umu Tvorca onome ko se uistinu njega postidio. Veličina Božije milosti u svemu nadilazi veličinu svakog pa i najtežeg čovjekovog grijeha. Čovjek ima mogućnost da griješi, ali nema pravo i da živi u grijehu a da se ne pokaje. Ne treba se plašiti malih pa ni velikih prestupa ako nijesu postali naša trajna navika i naša druga priroda. Da bi čovjek živio mora djelovati i u tom djelovanju ne može uvijek odoljeti iskušenju strasti, pohote, zavidljivosti, pa i pravog neprijateljstva prema ljudima. Za iskupljenje je dovoljna čvrsta odluka, stav, kajanje pred Gospodom koji zna da živjeti znači griješiti, ali i to da je Bogoobrazna čovjekova duša u ratu protiv sile grijeha. Savršeni, bezgrešni ljudi su izuzeci. Gospod je takve nadahnuo apsolutnom vrlinom radi primjera i oponašanja. Duhovne i moralne vrline ljudi sastoje se u načinu odnošenja prema grijehu, ali ne i njegovom nečinjenju. Evanđelska paradigma da treba pomrzjeti i na svoju dušu ima smisao ako se shvati kao početak jedne nove radosti praćene ljubavlju za svijet kao cjelinu.

HRISTOV MIR

„Mir vam ostavljam, Mir svoj dajem vam” (Jovan, DžIV, 27) riječi su našega Gospoda. Svako ko ima savjesti prepoznaće u njima moć koja nadilazi prirodu i život u cjelini. Od Heraklita do Hegela filozofi su smatrali da je rat i sukob elemenata određen prirodom stvari, u neku ruku ontološka odredba svijeta. U izvjesnom smislu filozofi nijesu griješili. Sve što postoji i dostupno je našemu iskustvu međusobno ratuje. Rat je prirodno stanje među elementima, životinjskim vrstama, biljkama pa i među ljudima. Ali zato Mir nije neprirodan, već natprirodan. Mir je dostupan zamislima rijetkih pojedinaca čiji duševni život nadilazi prirodne zakone. I ukoliko Mir ne postoji u prirodi, postoji u Bogu . Bog je odista apsolutni i vječni Mir. To je stanje harmonije i samosaglasnosti Vječnoga Duha. A čovjek ne bi mogao steći ideju Mira niti znati da Mir postoji bez neposredne povezanosti sa Bogom. Sin Boga živoga samo je imao pravo da kaže „Mir svoj dajem vam”. Bio je vlasnik Božanskog mira i kao vlasnik mogao je drugome dati ono što je Njegovo. Od svih dobara koje je Bogoobrazna čovjekova duša dobila u nasljeđe, ne kao stanje, već kao mogućnost stanja, glavno mjesto zauzima ljepota duševnog doživljaja koji se kratko zove Mir. Neka svako sebe upita ima li jačeg, sudbonosnijeg i važnijeg načela za čovjeka nego što je Mir i mirno stanje među ljudima. Sa ovim načelom u stanju smo da ukrotimo prirodne snage kojima je naš opstanak ugrožen, da uklonimo životinjski zakon borbe ili umanjimo njegovo djelovanje koji naš duh izlaže egzistencijalnim nemirima frustracijama i moralnoj pogibelji.
Ako je Mir Božansko, a rat prirodno stanje, onda je svako djelo koje služi Miru put prema savršenstvu živoga Boga. Prema svjedočanstvima Hristos je mogao predati Mir u nasljeđe svojim učenicima i preko njih ljudima uopšte, jer mu je po blagodeti data tajna Mira sa zadatkom da je drugima saopšti. I ljudi mogu ovladati stanjem Mira ali po cijenu napornog samosavlađivanja poriva i instinkata koji služe borbi za opstanak kao i kod drugih bioloških vrsta. No bez obzira na svoju dualnu prirodu čovjek nije divlja zvijer da ne bi mogao razumjeti glas visoke poruke i poslušati ga u mjeri svojih mogućnosti. Mir je sveta riječ. Ona otkriva suštinu vječnosti i ontološku realnost Stvoritelja. Mir je sila koja nadilazi svaku prirodnu silu, osvaja dušu plemenitošću kojoj nema kraja. Preko Mira se sama suština Boga izliva u čovjekovu dušu. To je imaterijalna svjetlost Svetoga Duha koja rasprostire uzvišenu blagost, trpeljivost, milosrđe i čovjekoljublje na sve ljude. Stoga Mir i dobrota idu zajedno, imamo li jedno od njih, drugo samo nastaje. Mir je najpotpunije i najsvečanije unutarnje stanje individualnog duševnog života, lijek za sve sumnje i neraspoloženja, bezvoljnost i loše sklonosti. Duševni mir odnosi se ne samo na pojedinca već i na čitave populacije, narode, rase i slojeve. On je osnova njihovog napretka i blagostanja.
Koliko naše istorijsko pamćenje doseže, sramno su propali svi narodi, pokreti ili pojedinci koji nijesu Miru služili. Čak i kad je izgledalo da su pobjednici, bili su stvoreni svi uslovi za njihovu propast. U prah i pepeo srušena su sva grabljiva carstva poput rimskog, tatarskog, mongolskog i drugih. Veliki osvajači i rušitelji Mira doživjeli su bez izuzetka groznu sudbinu i stidno ime poslije smrti. Gospod je jasnim jezikom kaznio sve pokrete, revolucije, pobune i nosioce aktivnosti suprotnih Miru. Nijedan nasilnički pokret ne može se pohvaliti apsolutnim uspjehom i pored eventualno zadobijenih prednosti u nekoj fazi djelovanja. Nijedan pojedinac – tiranin – diktator nije uspješno okončao svoje djelo koristeći smutnju među ljudima i rat odnosno revoluciju kao metod i sredstvo. Nijedno ljudsko biće nije skončalo u duhovnoj radosti i spokojstvu ako je bilo izazivač mržnje i nesloge među ljudima. Ko je mač potegao na brata svojega od mača je poginuo. To je zakon! Svjedočanstva su toliko brojna da ih nije neophodno isticati. Gospod nije propustio nijednu priliku da prije ili docnije kazni nemirne, podmukle, ratoborne ili bogootpadne. Svima je osuda izrečena ako je bio narušen zakon Mira. Sa lica zemlje zbrisani su nekad moćni ili brojni narodi zbog svojih nedjela i ratobornosti. Surove revolucije poput francuske ili ruske progutale su svoje vođe i one koji su ih izumjeli, pod giljotinom ili u sibirskim logorima. Najstrašnija kazna stigla je ubojice – revolucionare tako što su od saboraca poginuli. Buntovnici svih vrsta i svih vremena skončali su na vješalima ili su kakvom sramotnom smrću umoreni. Ne nalazim da je nemir ili ratoborstvo igdje nagrađeno osim možda u početnoj fazi kako bi grijeh jače izašao na vidjelo i kazna postigla dejstvo. S pravom je rečeno „Blago onima koji Mir grade jer će Boga ugledati”. U dva svjetska rata u ovome vijeku gubitnici su očigledno bili oni koji su prvi za mačem posegli.
Nasuprot raširenom uvjerenju da je Mir isto što i nemoć aktivnosti usljed nivelisanja duhovnih energija, valja istaći da je Mir veliki pokret duše usmjeren dobru. Jedino se u Miru misli i djeluje življe, intenzivnije, napornije, nego u stanjima sukoba kad misli nemaju nikakav upliv. U doba bilo kojeg rata, unutrašnjeg ili spoljašnjeg, smanjuje se nivo moralnih obaveza a vrijednosti izgube smisao. Izvrši se totalna nivelacija dobra i zla, zavlada haos i entropija svim obzirima kojima se čovjek u miru rukovodio. Haotična aktivnost ratobornosti daje jednako pravo svim destruktivnim namjerama i radnjama. U ratovima sudjeluju loše strasti, zažive ideje mržnje i neprijateljstva među ljudima. Tako se stanje rata a ne mira može sa više prava nazvati inaktivnim. Ako su u ratu pogubljene vrijednosti, obesmišljeni moralni kriterijumi, pobuđene niske strasti i ukinute uzvišene pobude, onda se samo rat ili revolucija može nazvati nivelacijom vrijednosti ili entropijom u punom značenju. S druge strane, Mir pretpostavlja intenzivnu silu koja nas vuče prema gore. Želimo li usavršiti misli, egzaltirati pokrete duševnog života, osmisliti svoje personalno dostojanstvo pred Bogom, ovo možemo postići samo u Miru. Nužno je Mir zadobiti i kao objektivno ljudsko stanje i kao unutarnji poredak misli da bismo mogli postati aktivni u traganju za vrijednostima najvišeg sistema, u traganju za svetošću.
Mir je moćni pokret okeanskih dubina, kosmička putanja zvijezda nekretnica, aktivnost koja odjednom obuzima sve elemente zbog čega se stiče utisak njihove nepomičnosti. Upravo ta nepomičnost je najdublji mogući pokret koji se zbiva u čovjeku i izvan njega. Mir je, stoga, svečanost svemirske harmonije koja se samo u prividu čulnosti prikazuje kao borba i sukobljavanje elemenata. Mir je autentični doživljaj bića sa saznajne i moralne strane, najviša aktivnost čovjekova sudjelovanja u svjetskome biću. To je ono stanje kad se u našemu duhu ogleda transcendentalna suština bivstvujućeg ili samo biće bivstvujućeg. Lično uroniti u Mir isto je što i najaktivnije sudjelovati u biću transcendentne vječnosti. Ako je Bog Mir, onda je duša najsrodnija Bogu kad iz stanja beskrajne aktivnosti posmatra samu sebe sa apsolutnom samodovoljnošću i sviješću o pripadnosti totalnoj svjetskoj harmoniji. Njegoš je jedno ovakvo duševno stanje na svoj način prikazao: „Duša bi mi tada mirna bila;
Kako mirno jutro u proljeće”     (G. V. 786–788).
Poređenje je prekrasno, ali ideja zaslužuje divljenje sa stanovišta poznavanja psihologije i veličine onog duševnog takta i pokreta koji se može nazvati Mirom. Hrišćanska logika i filozofija počiva na ideji svjetskog mira: „Slava Bogu u visinama i Mir među ljudima na zemlji”. Religije Dalekog istoka takođe se temelje na eshatološkoj predstavi Mira. Ni islam za ovima ne zaostaje. Svaki je monoteizam u suštini poziv na Mir, bratstvo i ljubav među ljudima. Lično ne mogu da zamislim udobnije i radosnije duševno stanje od onog u kome osjećam saglasnost svih stvari i mislima posmatram sebe kao česticu jedne potpune i savršene kosmičke tišine. Mir je tišina u pokretu ili bestrasno stanje u kome se veoma intenzivno živi. Sve skale emocija i uma usklađene su blagim i harmoničnim kretnjama. Unutarnjim duševnim životom ovlada visoka osjećajnost, milosrđe, odmjerenost i taktičnost. I u ovoj tački jedinstva, volje, uma i osjećanja sklapaju se sve linije koje povezuju Nebo i Zemlju, Dušu i Tijelo, Duh i Materiju. Stoga je Mir najveličanstvenija od svih riječi u našem vokabularu. Sinonim je za ličnu stabilnost u nestabilnoj i promjenljivoj stvarnosti. Pred ovom riječju sav tok vremena gubi značaj i ukazuje se apsolutni smisao svega: padaju prolazne i lažne vrijednosti koje plediraju na zemaljsku sreću i ostaje samo ono što ima karakter vječnog i neuništivog. Uvijek možemo otkriti udio živoga Boga u svima koji grade Mir. Iz toga se Mir, ne samo daje ljudima već se i zadobija naročitim duševnim naporima. Osnovu ovih napora čini dobro djelo i pomisao na dobro za sve ljude. LJubav za Boga i njegovo djelo pretpostavlja mirnu i usklađenu aktivnost svih naših čuvstava. LJubav za Boga i bogoobrazne ljude može biti samo izraz jedne bestrasnosti koja zrači spokojstvom Mira, filozofi je nazivaju dobrom voljom, ali suštinski je sklad svih djelova duše. Stoga svi oni koji Mir traže moraju dati prvenstvo Dobroj volji i ličnoj dobroti, a Mir je nagrada za vrlinu.
Ličnim saznanjima i iskustvom drugih uvjerio sam se da je Hristov Mir najveći poklon koji je Nebo Zemlji moglo darovati. Ovo ne tvrdim uobraženošću filozofskog promišljanja, već govorim kao čovjek koji je prošao mnoge stepenice sumnje u Hristovo učenje da bi najzad bio u stanju da neopozivo kaže: Hristos je moja Istina i Hristos je moj Mir i intelektualna pobjeda. U Hristovom Miru cijelim bićem opažam prisustvo svemirske vatre u mojim duševnim pokretima. To je Mir točka koji tutnji i pokreće sve i čija konstrukcija ne podliježe nijednoj tački topljenja. Ovo je Mir okeanske vode koja uprkos uznemirenoj površini u dubinama čuva tajnu nepomičnosti. Ovo je Mir nebeskog svoda koji se samo u prividu čula kreće, ali je u osnovi nepokolebljiv. Ko je Hristov Mir zadobio imao se razloga truditi. Hristos nam nije mogao ništa bolje, nebeskije i potrebnije ostaviti nego što je „Mir među ljudima i Dobra volja”.

KAKO NAS JE TO HRISTOS SPASAO

„Ja sam put i istina i život, niko neće doći k ocu do kroz mene” (Jovan, DžIV, 6). Obavezan sam pred sobom priznati da me je ovaj Hristov iskaz, prema svjedočenju jevanđelista dugo zbunjivao. Štaviše, bio mi je stran i nerazumljiv. Razmišljao sam, kako je to moguće dobiti jezički i logički monolit sastavljen od tri raznorodna pojma: put, istina i život. Ova me je nejasnoća pratila sve dok sam se držao školskog principa da je istinu moguće saznati jedino korišćenjem mišljenja i njegovih zakona i da istina ima isključivo saznajno porijeklo. Kasnije sam uvidio da, u stvari, postoje dvije istine. Prva je istina iskustva koja se ne može drukčijim načinom ustanoviti osim primjenom logičkih zakona na materijal iskustva. Druga je ontološka istina i ona odista ne zavisi od empirije niti od strukture silogističkog zaključivanja. Upravo ova druga istina je u vezi za životom a ne sa mišljenjem. Život je prije misli, govorio je junak literature Dostojevskog – Ivan Karamazov. Ontološka istina nije nikakav logički sud, već sãm akt življenja, neposredan i cjelovit doživljaj egzistencije. Dužnost mišljenja je samo da konstatuje istinu života ili Tvorca davaoca života sa istom izvjesnošću sa kojom gleda na činjenicu vlastitog postojanja. Tako se istina života ontološki doživljava kao Istina Stvoritelja kojoj pripada svaka apsolutna vrijednost. Ako je Stvoritelj apsolutno biće i mi smo apsolutni u dijelu pripadnosti Stvoritelju. Čovjek je apsolutno biće kao i Bog pa je i njegovo egzistencijalno dostojanstvo apsolutno. Samo pod tim uslovom istina živoga Boga je isto što i istina našeg življenja kroz Boga, dakle jedna apsolutna vrijednost. Zbog toga Hristos nije ni razlikovao život od istine, a ovo dvoje od smjera i puta kojim se čovjek jedino može kretati kako bi se približio Bogu. Rekavši: „Ja sam put” Hristos je ponudio cjelovit sistem ne iskustvenih, već ontoloških istina. Dao je čovjeku pravila ponašanja i to odjednom. I ova pravila ljudski personalitet izvlače iz neduhovne egzistencije biljaka i životinja i dovode ga u ravan Boga. Tako je podigao palu čovjekovu prirodu zahtjevom koji podrazumijeva personalno savršenstvo radi budućeg života u besmrtnosti. Hristos je na ovaj način aspolutizovao čovjekove duhovne mogućnosti, postavljajući strogi uslov da čovjek i u ovom fizičkom životu počne nalikovati na svoga Stvoritelja kako bi mu se približio i sa njim podijelio vječno bivstvovanje. Nazivajući grešnim sve egoistične i utilitarne sklonosti Hristos je obznanio pravac Božijih planova sa čovjekom. Osudom nasilja i na nasilju zasnovanih odnosa među ljudima definisao je bogougodne, i odvojio ih od bogohulnih radnji. Protiv međusobnog neprijateljstva ljudi koje proizilazi iz prirodne borbe za opstanak, Hristos je objavio vječnu ljubav za sve, kao imperativ vječnoga života. Tako se ontološka istina u liku Hristove ljubavi za ljude na konkretan, egzistencijalan način prikazala ljudima i odredila put prema gore. „Niko neće doći k ocu do kroz mene”. U ovim riječima definisana je svrha Hristova silaska i svjedočenja. Dva je milenijuma ova misao izdržala provjeru da bi teorijski i praktično nadvisila sve sa čime se čovjek u svojoj istoriji susreo. Pokazalo se da nijedan postulat u Hristovu učenju i djelovanju nije bio bez oslonca u Vječnome Bogu. Jedino je savršeni Bog preko savršenog čovjeka mogao označiti savršenstvo kao ključni cilj svojih planova sa čovjekom. Istina Boga živoga ukazala se ljudima istinom Bogočovjeka, Sina Božjega.
Ko je opazio ovu vrstu svjetlosti njegova se duša mogla istinski oveseliti radošću kojoj nema kraja. Ovo nije nikakva katehetska fraza, niti izjava fanatika već uvjerenje kojim se trijezno sudi i kome nikada nije bila strana sumnja i radoznalost.
Nikada nijesam imao potrebu za Hristom iz naučnih pobuda. Ali sam imao i imam potrebu i čežnju za vječnim bićem istine. Izvan Hrista i mimo Hrista tu istinu nijesam mogao upoznati, a mislim nikome nije ni moglo poći za rukom. Eto u toj vrsti istine koju sam susrio uz neviđene napore, nedoumice i unutarnja kolebanja, najednom sam osjetio blagodet svih stvari, saglasnost njihovu, savršenstvo Božanskih planova sa čovjekom i ljepotu Mira koji me je sasvim obuhvatio. Uvjeren sam da je to bio trenutak ontološke istine u kome se ukidaju uske granice i utilitarne sklonosti i prikazuje veliko nadanje vječnom životu u Gospodu Bogu.
Moglo bi se primijetiti da se ovdje jedan nivo sebičnosti zamjenjuje višim. Da bismo živjeli u vječitoj radosti klatimo se između utilitarnih i egzistencijalnih prednosti, i potrebe za višim svijetom. Ipak stvar nije u tome. Čovjek i u ovom životu može osjećati punu radost ontološkog postojanja, vječnosti i besmrtnosti svoje pod uslovom da vjeruje kako njegovi sudovi, želje i osjećaji korespondiraju sa planovima Stvoritelja. Sa Bogom u srcu, i mislima na Božanskom putu, čovjek ne mora biti gord na svoje umijeće, ali može biti ponosan na ovu visoku saradnju kojoj nijedna druga saradnja nije ravna. Nalazim da nema ničeg nedostojnijeg nego živjeti sa mislima usmjerenim na spoljne predmete ili svoje ugode bez Boga i najviše svrhe postojanja. Misliti a ne biti u stanju da se mislima odredimo prema Stvoritelju svijeta, to je odista jedna od najžalosnijih činjenica. I u ovom fizičkom postojanju daje nam se jasan nagovještaj naše personalne vječnosti ko hoće i ko može ovo da zapazi. U toku cijelog našeg života ukazuje se Božija sila u svakom znaku prirode, u svakom fenomenu iskustva i mi smo dužni prepoznati je.
Nije potrebno fizički umrijeti da bismo se uvjerili u živi, djelujući sistem svjetske pravde. I kad nam se učini da je poredak među ljudima sazdan na nepravdi, to je samo jedno lično viđenje stvoreno prema sudu koji još nije dobio konačni smisao. Čovjekova misao pa i volja često skreće sa puta vrline. Ali Bog nije stvorio čovjeka da bi svakim povodom određivao smjer njegovim odlukama. Stvorio nas je da bismo slobodnom procjenom unaprijedili sebe i postali dostojni Stvoritelja. Dao nam je svjetlost prepoznavanja istine i pokazao put Spasenju. Time nije učinio čovjeka robom ili mehaničkom napravom. Nije mu oduzeo dostojanstvo personalnosti i samoodlučivanja, stoga u svijetu postoje mnoge nevolje i čine se nepravde jednim ljudima od strane drugih pa zemlja ponekad liči na pravi pakao. Evanđelisti jasno prikazuju ovo stanje. Ako je i sam Sin Božiji mogao postati predmetom poruge i zlostavljanja, kako neće drugi ljudi. „Dođe čas evo se predaje Sin Čovječiji u ruke grešnika” (Marko, 41). Grešnika je oduvijek bilo mnogo a pravednici su u manjini. Zašto je tako nepovoljan omjer po skladnost i harmoniju ljudskoga života? Je li Bog htio takav raspored stvari radi nekog nama nepoznatoga cilja? No, čini se, Boga ne treba miješati u zločinstva ljudi. Prema saznanjima i svjedočanstvima Bog niti voli niti preporučuje zločinstvo. On je ljudima dao svjetlost uma i vidjelo u tami, ali i slobodnu volju da prema svojoj procjeni dadu smisao aktivnostima. Ipak, otkrio im je smisao dobra preko Hrista i pomoću primjera u licu iskušenika i pravednika pokazao put. Bog nas je na taj način preko odabranih spasao od naše sopstvene pale prirode. U ovom kontekstu treba i sagledati problem Spasenja. Naziv Spasitelj je upriličen prema obimu uticaja koji je Hristos izvršio na zemlji i svjedočanstvima koja je ostavio i koja su dalje razvili njegovi učenici. „Spasitelj” je samo atribut koji ide uz lično ime Isusovo i govori o Bogočovjeku koji je načinom života i smrti iskupio čovjekove grijehe. On je ostavio uzore – primjere koje su slijedili i njegovi apostoli šireći na mnoge narode i civilizacije jedan do tada neviđeni pogled na svijet. LJudi su u većini prihvatili hrišćanske ideale. Organizovali su se u crkvene zajednice i pokušali da putem Hristove nauke ustanove pravedan svjetski poredak, bar u jednom dijelu čovječanstva.
Racionalno se može postaviti pitanje, čime nas je to ipak Hristos konkretno zadužio, po čemu je on Spasitelj? U istoriji postoje i druge ličnosti zaslužne za opšti napredak ljudi, za humanizam u cjelini. Niko naravno ne spori da je Gospod i prije i poslije Hrista imao vezu sa ljudima i preko naročitih izabranika upozoravao na značaj vrlina. Tom krugu pripadaju izvjesno Buda i Muhamed, možda Luter i Gandi, u filozofiji Sokrat i Platon, Kant i mnogi drugi. Ali i preko malih i nepoznatih podvižnika vjere i kulture Gospod je stvorio uzore i vjerovatno ih i danas stvara. Hristos je ipak nešto posebno u istoriji humaniteta. On se nije zaustavio na riječima, već je pokazao da je njegova vjera različita od svake druge, iskupio je svoju nauku mučeničkom smrću. Istina Njegovog djela potvrđena je svjedočanstvima svirepog umorstva, radi opšteg Spasenja. Njegovi apostoli i učenici nosili su isto takvu vjeru, koju su platili stradanjem i to sličnim svojemu Gospodu. Mnogi časni umovi filozofije, literature, nauke i umjetnosti nikada nijesu ni pomislili da sebe izlože stradanju radi ljudskoga roda, osim Sokrata, pa često ni odricanju od ugodnosti u potvrdu svojega učenja. I kad se pravo stvar uzme istinu nebeskog ognja donio je samo učitelj vrline koji nije razlikovao način življenja i umiranja od riječi i nauke svoje. Ne nalazim u čitavoj svemirskoj istoriji dosljednijeg ovom načelu od Hrista. Stoga Hristos jedini u svijetu sa apsolutnim pravom nosi naziv Spasitelja.
Na pitanje kako smo spaseni ako neprekidno stradamo i umiremo, danas kao i u početku i u čemu se sastoji naše Spasenje, nije moguće potvrdno odgovoriti jedino onima koji ne pripadaju Hristovom načinu mišljenja, kojima duša nije hristolika. Ovdje nije riječ ni o kakvoj mentalnoj blokadi. Imam dovoljno rezervne snage da umaknem svakoj besmislici, ali ne vidim nijedan razlog da napustim svoju tvrđavu koja se zove Istina Hrista Gospoda našega. Poslije svega, čovjek u Hristu jedino može naći onu blagotvornu punoću u kojoj opaža cjelinu svemirskog jedinstva, tvrđavu koja može odoljeti svim naletima. Hristu sam povjerovao iz pune umske jasnoće da savršena načela jedne vjere mogu doći samo od savršenog bića Boga. Samo Božiji poslanik na zemlji u licu njegova Sina mogao je dati apsolutni smisao moralnim i saznajnim vrijednostima. Jedino je on mogao ustanoviti načelo da su svi ljudi u svijetu braća i da su na osnovu jednoočinstva svi obavezni jedni drugima činiti dobra. Na temelju njihove bogoobraznosti proističe jednakost njihovih prava i obaveza pred licem života, za sve ista. Hristos nam je predstavio Apsolutnog Boga u svojstvu apsolutne blagosti, dobrote, topline, ljubavi i moralnog savršenstva. Naučio nas je da na temelju egzistencijalnih potreba vjerujemo u jednog živog transcendentnog Boga i da se želimo njemu približiti i sa njim sjediniti. Naučio nas je da volimo apsolutno biće Boga zbog njegove apsolutne dobrote i da pokušamo imitirati Božja svojstva u konkretnom ljudskom životu. Upoznao nas je sa grijehom, kaznom za grijeh i naučio da strahujemo od prestupa Božijega zakona i to radi našeg ličnog dobra i dostojanstva. Hristos nas je uputio da osjećamo kosmičku radost, puninu sebe samih, vjerujući u personalnu besmrtnost i u spajanje sa Apsolutnim Duhom. Dao nam je nadu da ćemo i poslije smrti živjeti u radosti kojoj se ne može naći poređenje. Hristos je upravo onaj Bogočovjek ili čovjek koji je ustanovio vječni savez između Stvoritelja i stvorenog na osnovama dobrih djela, blagosti, milosrđa, pravednosti, nenasilja i humaniteta. Stoga se može osnovano zaključiti da je Hristos bio istinski Bogočovjek i Spasitelj naših duša. Time je pokazao da put svetosti savršenstva vodi preko Njega i samo preko Njega.

KAKO ZAVOLJETI SVOJE NEPRIJATELJE

„A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje”! Nema ozbiljnijeg pitanja u istoriji čovjekove misli i kulturi nego što je pitanje kako zadobiti snagu da volimo svoje neprijatelje. U hrišćanskoj teodiceji to je centralna stvar. Čovjek je biološki sazdan da se brani od neprijatelja, da ih mrzi i bude prema njima okrutan. Hristos traži od čovjeka više nego što je ovaj prema prirodnom sklopu stvari u stanju da uradi. Na prvi pogled Hristov zahtjev je nelogičan i protivprirodan, ali dublja analiza otkriva da postoji mogućnost i ovakvog ishodišta. Čovjek jeste sastavni dio prirode i u tom smislu on je stvoren da se bori u neprijateljskom okruženju, da mrzi ono što ga ugrožava i progoni one koji mu nepravdu čine. Međutim, čovjekov duh je Božanskog porijekla i tom Bogolikom stranom omogućeno je čovjeku da čini i ono što po prirodnim zakonima ne bi mogao. Svojom Božanskom suštinom čovjek se izdigao iznad sebe i svoje ličnosti i u stanju je da sagleda svijet iz suštine Vječnoga Duha i prvobitne svjetske harmonije. Ko je sabrao dovoljno snage i posvetio pažnju Bogoobraznoj suštini svoje duše, taj je neminovno sa indignacijom odbacio sukob koji čini pravilo svega što jeste u prirodi i životu. Stoga zahtjev da „volimo neprijatelje” nije protuprirodan, već samo natprirodan, nadličan i transcendentalan. LJubav prema neprijateljima je stvar koja pripada suštini živoga Boga a ne prirodnom poretku stvari. U tom smislu ona pripada i čovjeku u mjeri u kojoj čovjek pripada Bogu.
Mora se priznati da je ljubav prema bližnjima najviši preokret od nesavršene životinje prema savršenom duhu. Hristova zapovijest: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski” (Matej, V, 48), obavezuje na onu vrstu ljubavi koja nadilazi mogućnost fizički shvaćenog čovjeka. Često sam se pitao kako ja mogu biti savršen ili težiti savršenstvu ako sam dat u ograničenom prostoru i vremenu sa osobinama ostalih živih bića. I odgovor je najčešće bio odrečan. Nijesam u stanju izvršiti podvig koji znači negaciju prirodnog i biološkog mene. To nije moguće uraditi bez pomoći, prisustva i nadahnuća Svetim Duhom. Ali ako ja nijesam u stanju voljeti bez granica one koji su me bez razloga povrijedili, ne znači da to u principu nije moguće. Govori samo o tome da sam ja nesavršen u svome duhu i sputan biološkim nagonima, te nemam puni doživljaj nebeske svjetlosti da bi me Sveti Duh prosvijetlio i pozvao na veliko samoodricanje i saradnju. S druge strane, jasno vidim da postoje i da su uvijek postojali ljudi koji su Hristov zavjet o ljubavi prema bližnjima dosljedno ispunili. Oni su postali blaženi među drugima, sveci i uzori Božjih planova sa čovjekom. Biografije mnogih asketa i podvižnika rječite su u tome kako čovjek može biti realno savršen duhom i tijelom svojim, emocijama, voljom i mislima, djelom i umijećem. Lično nesavršenstvo naše prirode ne treba miješati sa nemogućim. Moguće je dobiti od čovjeka sve što Tvorac hoće pa i čovjekovo savršenstvo prema obrazu i liku Stvoritelja.
U pokušaju da se lično odredim ljubavlju prema neprijateljima ili ljudima koji su mi zlo nanijeli, shvatio sam da je ovo najteži ispit volje i savjesti i to mi je rijetko kad pošlo za rukom. No bilo je slučajeva gdje sam pobijedio biološkog, fizičkog sebe, savladao mržnju i ugušio gnjev. Moram priznati da su to bili najveličanstveniji trenuci mojega Ja, svečanost u duši kakvu je teško zamisliti. Kad bih pri tome smogao snage da zavolim onoga ko se trudi da razori moju egzistenciju, naruši ugled ili uništi život, to ne bi bilo spokojstvo i radost već pravi trijumf duha, upravo sjedinjenje sa svetošću Vječnoga Boga. I ako sam lično daleko od savršenstva, shvatio sam preko ovih malobrojnih primjera da svaki čovjek može biti savršen a ne samo oni koje smatraju podvižnicima i svecima. Trenutak čovjekovog savršenstva otpočinje pobjedom nad sobom i svojim negativnim strastima. Kad smo uspjeli da suzbijemo negativne emocije i vaspitamo volju da sa ljubavlju gleda na grijehove drugih ljudi, odista smo postali savršeni u izvjesnom smislu kao Bog, i po njegovoj želji njemu ravni. Ko je dakle ljubavlju bez kraja odvratio na otrovnu mržnju drugog, već je kroz Hrista i njegovo učenje uronio u predio Božanske svetosti i sa njim se sjedinio. Bog je dozvolio čovjeku da postane savršen u mogućnosti, ako ne uvijek u stvarnosti. Otac je dopustio ljudskim sinovima da budu njemu ravni jer su od njega postali, pod uslovom da to slobodno žele i da se oko toga trude. Onaj ko je oprostio ljudima njihove grijehove, već je zavrijedio nagradu koja će ga osloboditi njihovih grijehova. „Ako ne oprostite ljudima grijeha njihovih, ni otac vaš neće oprostiti vama grijeha vaših” (Matej, VI, 15). Grijehovi su nedostaci, kao što su uostalom i fizičke mane, mada teže podnošljivi od ovih posljednjih. Ako sažaljevamo ljude koji su lišeni vida, hromi ili gluvi, tim više treba sažaljevati one kojima nedostaje savjest i dobra volja. Ko je rođen sa greškom u savjesti vrijedan je naše, ali i Božje samilosti. Pomoliti se za takve Bogu jeste najviša dužnost. Tada se molimo za sve ljude, za pobjedu vrline nad porocima. Najuspješnija od molitava je ona kojom tražimo milost i oproštaj za grijehe naših neprijatelja. U tom trenu smo se uzvisili nad sobom snagom koju nije moguće definisati ljudskim jezikom. Istovremeno ištemo milost i oproštaj za sve ljude pa i nas same. Molimo se da sa lica zemlje nestane duhovna ubogaljenost, nesavjest, podlost, zloba i licemjerje. Obraćamo se lično Tvorcu nespremni da na zlo zlim uzvratimo, ali spremni da pokažemo hrabrost uma i volje u suzbijanju svojih i tuđih poroka. Veća je hrabrost pomoliti se Bogu za svoje neprijatelje od one koju pokazuju ratnici na svim svjetskim bojištima. Sva viteštva ljudi od pamtivijeka sitna su prema Svetitelju–heroju koji u tišini i samoći iskreno moli Boga da sačuva njegove neprijatelje. Upravo u toj prividnoj slabosti krije se neopisiva moralna jačina kojom poboljšavamo a ne rušimo svijet. Heroji rata mogu biti značajni za neki narod. Ali gledano u cjelini, oni ruše sistem zajedničkog života. Njihovo je herojstvo poraz bratstva i jednakosti među ljudima. Sasvim je od drugog materijala herojstvo podvižnika koji se odriču nasilja voljom koja dolazi do apsurda poricanja samoodbrane. To odista nije prirodno stanje, ali jeste više od toga. Nenasilje je personalna aktivnost volje kao i nasilje. Ali ako Bog kao najviša realnost nije nasilnik i ako je nasilje osuđeno njegovim zapovijestima onda je čovjek najsličniji Bogu u trenutku kada je otklonio svaku pomisao na osvetu. Više od nenasilja predstavlja spremnost duše da oprosti nasilniku. I više od čina opraštanja vrednuje se hrabrost da se Bogu pomolimo za one koji nas proklinju i zla nam čine. To je onaj trenutak duhovne uzvišenosti u kome dajemo primjer ne Jednome već Svima. Takvim primjerima od loših možemo dobiti dobre, krotke i marljive, čime ispunjavamo najveći zavjet istine. „Osveta je moja”, govori Gospod i u tome je sav smisao ukinuća volje za samoodbranom i negativnim emocijama. Svako će biti osvećen i svako nasilje osramoćeno. To nije samo teorija. Svako se mogao u ličnom životu bezbroj puta uvjeriti u izvršenu kosmičku pravdu nad onima koji su kršili njen zakon.
Naravno, teško da postoji veći napor od nasilja nad sobom koje vršimo odričući se upotrebe nasilja, a naročito kad smo ozlojeđeni ili u nekom svom očiglednom pravu zakinuti. Agresija je prirodno čovjekovo svojstvo. Ona je u korijenu svega što živi i možda je u klici nežive prirode. Može li onda čovjek od potencijalno agresivnog bića postati žrtveno jagnje koje blagorodnim očima gleda na dželata. „Čovjek je čovjeku vuk” govorili su filozofi, i to ima smisla ako se ispusti iz vida činjenica da je čovjek istovremeno i Bogoobrazno biće. Čovjekova priroda je dvostruka. Pripada jednom sistemu animalnog ponašanja u borbi za prestiž opstanak i s druge strane u mogućnosti je da izabere bolji cilj od ličnoga prestiža. Ko se odlučio da slijedi savršenstvo mora u temelju svoje volje ukinuti svaku težnju za dominacijom i uplivom. Lično sam se uvjerio da se tek tada otvara novo poglavlje prestiža o čijoj je veličini teško suditi. Ukinuti i nemati volju za uplivom u okviru društvenog života ljudi jeste na prvi pogled paradoks, ali daje nenadmašne rezultate. Kada sam se god, dubinom svoga unutarnjeg Ja, odrekao potrebe da sudjelujem u počastima i javnim priznanjima, osjetio sam blagotvorne posljedice, upoznao sam psihičko olakšanje, oslobođenje duše i zadobio stvarni uticaj na druge, ne u smislu nadmoći nad njima, već u obliku njihove zahvalnosti pa i diskretnog poštovanja. Ono što empirijski važi i uzima se kao pravilo života, ne važi u jednom višem i Bogoobraznom sistemu. Lično sam doživio da mi je uzdržanost od upotrebe strasti i volje za pobjedom uvijek davala velike prednosti. Odricanje od borbe donosi pobjedu i to na onom pravcu gdje se nikada ne gubi. Uvidio sam da nas samo ovaj metod koji isključuje odbranu, bezuslovno štiti. I samo način koji mi zabranjuje prestiž, upravo ga osigurava. Lišavanje potrebe za profanim prestižom donosi nagradu koja se ne može cijeniti sa stanovišta javnih priznanja. Meni je sasvim pojmljivo da većina ljudi, usljed surovih uslova borbe za opstanak, nema uvijek pregled ni mogućnost da razmišlja u kategorijama kao što je nenasilje i odsustvo volje za odbranom. Ovim želim skrenuti pažnju na jednu pravilnost koja se događala i događa mnogima. Svako će biti odbranjen, ko nenaoružan i lišen volje za nasiljem traži zaštitu u jednom višem sistemu. Upravo najviši oblik samoodbrane je naša snaga da se uzdržimo, moć da pokažemo toleranciju i vrlina da na sve izazove odgovorimo beskrajnom ljubavlju. Ako smo toga svjesni i ako smo postigli makar i djelimično jedno takvo stanje, onda smo izvjesno postali dio sistema kome se i Bog raduje. Neprijatelja nikad neće steći onaj ko ih nema u svome srcu, niti je on kome neprijatelj.

JE LI HRIŠĆANSTVO SOCIJALNI
POKRET ILI RELIGIJA

„Gledajte da ne prezrete jednoga od malih ovih” (Matej, DžVIII, 10). Ništa nije toliko netačno kao tvrdnja da je hrišćanstvo socijalni pokret ugroženih, a Hristos neka vrsta socijalnog tribuna, gotovo revolucionara. U širenju i razvoju hrišćanstvo je moglo dobiti neke crte socijalnog pokreta u čijem je središtu učenje o jednakosti ljudi. No, izvorno gledano hrišćanstvo nije socijalni već religiozni pokret. Njega ne zanima socijalni položaj ljudi, već izbavljenje i spasenje njihove duše. Hristos nije imao nikakav model države, njegova je država transcendentalnog tipa. On politički ne djeluje da bi se njegovo učenje moglo nazvati demokratskim ili aristokratskim. Govori i razmišlja u sferi duhovnosti koja nadilazi svaku formu zemaljske države. Ukoliko Hristos osuđuje bogataše i predviđa im vječne muke u paklu, to ne čini iz političkih već eshatoloških razloga. Sva briga njegovih učenika i apostola posvećena je odgoju čovjekove duše i njenom spasenju u vječnosti, ispunjenjem određenih vrlina. Čovjek je dragocjenost jer je stvoren po obrazu savršenog Boga. LJudi su braća jer potiču od zajedničkog Oca. Brat bratu ne može biti gospodar, krvnik, uzurpator, otimač i eksploatator njegovih materijalnih i duhovnih dobara. U tom smislu konsekvence Hristova učenja su, političkim jezikom mjerene, demokratske. On sam nije razmišljao u kategorijama državne logike, već mu je pogled bio upravljen prema vječnosti. Ne baveći se strogo socijalnim pitanjima postavio je pravednost kao ključ i osnov za njihovo političko rješavanje. Uveo je kategorijalni sistem koji nije društvenog porijekla, ali bi pod određenim pogodbama to mogao biti. Diktatori odbacuju sažaljenje, uskraćuju pomoć malim ljudima. To čine i socijalni revolucionari, iz sasvim drugačijih pobuda, smatrajući da je sažaljenje oblik ponižavanja čovjeka kao što je govorio Maksim Gorki. Ipak, pomoć čovjeku nije moguća u nedostatku sažaljenja. Zbog čega bi čovjek pomogao drugom čovjeku u nevolji, ako nije rukovođen idejom i osjećanjem sažaljenja. Ukoliko se ovom pitanju racionalno priđe, onda se uništava osnova same moralnosti, čije je središte sažaljenje. Stoga nijedan revolucionarni režim nije mogao pomoći ugroženima i ako je na toj liniji proklamovao svoje ciljeve, jer se nije rukovodio rezonima sažaljenja. Poštujući Hristovo načelo, da upravo „male ljude” treba uvažavati, ne prezreti nijednog od njih, stvara se uslov za jedan istinski human sentiment koji se naziva sažaljenje, ali ne u socijalnom, već u ontološkom smislu. Države i organizovani sistemi ne mogu se baviti problemima sažaljenja i milosrđa. Ali Hristos ne apelira na države već na pojedince koji se služe vrlinama. U njihovu umu i srcu nema mjesta potcjenjivanju „malih” ljudi. Ako su svi ljudi istog porijekla, od zajedničkog Oca stvoreni, sa jednakim pravima dovedeni na ovaj svijet, naša je moralna obaveza da nikome od njih ne damo prednost, da ih ne dijelimo na male i velike. Mali čovjek postoji samo u onom smislu u kom su svi pred Bogom mali, ali pred ljudima niko nije mali, jer je svakome od njih u jednakoj mjeri neophodna Božija pomoć. Ukoliko među njima postoji razlika, to je samo razlika jedne vrste – neki su našli više blagodarnosti u srcu za Boga i njegovo djelo, drugi još nijesu sasvim pronašli ovaj pravac. Sažaliti se treba upravo na one kojima je uskraćeno viđenje Boga i postupak po njegovim zapovijestima. Čini se da i Gospod ima najviše obzira prema onima koji ga nijesu pronašli ili koji bezuspješno za njim tragaju. Bog postupa kao vrtlar koji njegujući baštu najviše pažnje posvećuje strukovima koji su najkržljaviji. Neuspjelima i bogootpadnima najviše je potrebna Božija i ljudska pomoć. Zbog toga ne treba prezreti ni jednog od njih – mislim da je Hristos u tome smislu govorio. U Božijoj bašti ima mjesta za sve biljke pa i za one koje ne daju plodove niti su plemenite sorte, ili pak pri dodiru nanose bolne opekotine i ubode. Bogootpadnik nije ništa drugo već biljka sa bodljama i otrovnim lučevinama. Takvima je potrebno najviše milosrđe, i u tome se sastoji jednakost ljudi pred Bogom. Oni najbogatiji Svetim Duhom među ljudima imaju dovoljno Boga u sebi pa i ne ištu sažaljenja. Ali Gospod u svojoj svemilosti čini da ni jedan od „malih” ne može biti odbačen niti zapostavljen. Svaki od njih ima budućnost u Stvoriteljevoj milosti. Pala čovjekova priroda podiže se preko odabranih. Oni su svjetlost životu i vidjelo istini. Preko njih Bog pomaže nedostojnima i čini sve da budu duhovno spaseni. Iako sažaljenje nije prirodna pojava, jer su sve vrste nemilosrdne jedna u odnosu na drugu kao i jedinke unutar vrste, sažaljenje je više nego priroda, više nego čovjek u generičkom smislu. To je svojstvo koje pripada prirodi samoga Stvoritelja i sa tog izvorišta prešlo je i na našu prirodu.
Najobičnije iskustvo uči da su ljudi ispunjeni sažaljenjem za druge ljude, istovremeno puni vrlina. Ovdje govorimo o jednoj potenciji čovjekove vrste, a ne o konkretnim ljudima. Pojedinci mogu biti lišeni dobročinstva i želje da pomognu drugima ali sama potencija time nije izgubljena. I ljudi koji zlo čine u intimnosti cijene dobro, pa čak ne mogu izbjeći divljenje prema pravednima, krotkima i onima koji grade mir. Mnogi čine rđava djela iz ograničenosti uma, zato što daju prednost prolaznom nad neprolaznim. Takvi po pravilu ne poznaju vrijednost sažaljenja, ali jedino je ova vrijednost savršena i ontološka. Sve druge vrijednosti su egzistencijalne. Pravo čovjekovo blago je duh koji sažalijeva i koji je sposoban da sažalijeva. I kroz sažaljenje postiže se savršena sinergija između Boga i čovjeka, ispunjava jedna grdna praznina koju nameće nemilosrdni zakon borbe za opstanak. U tom smislu Hristos je blagoslovio postupak Samarjanina „A Samarjanin nekakav prolazeći dođe nad njega, i vidjevši ga sažali mu se” (Luka, Dž, 30). Pored unesrećenog čovjeka prošli su mnogi, ali je jedini Samarjanin učinio bogougodno djelo i pomogao stradalniku. Otuda je došao i pojam samarićanstvo kao način iskazivanja poštovanja ljudi kroz sažaljenje prema njihovim patnjama. Samarjanstvo je paradigmatično za čitav sistem hrišćanskog vjerovanja i ponašanja. Milosrđe je naročita odgovornost prema čovjeku, dužnost da se drugima pritiče u nevolji, motivisana sažaljenjem. Izvan sažaljenja ovakva bi dužnost izostala. To je radnja koja slijedi iz pobude Božanske suštine u čovjeku a ne iz prirodnih uzroka. Svakom milosrdnom činu ukazuje se velika čast i dodjeljuje cijena koja nadilazi nagradu što se od ljudi može dobiti. Bog voli milosrdne i posebno one koji unose toplinu u hladni dom čovječanstva.
Generalno se može postaviti pitanje da li je Bog Samarjanin? Odgovor je potvrdan–da i Bog je Samarjanin, ali u apsolutnom smislu. Milostivi Samarjanin koga je Hristos apostrofirao ličnim primjerom ukazuje na jednu mogućnost koja je najbliža Bogu. Bog se upravo služi ljudskim primjerom da pokaže smisao i pravac kojim treba krenuti. Ali ako je Bog beskrajno milosrdan ne može se reći da je milosrđe njegova suština, već samo jedna od njegovih mogućnosti. Milosrđe, ljubav i plemenitost jesu atributi Boga, ali samo u potenciji. Bog jeste sve to, ali i mnogo više, o čemu mi ne možemo ništa konkretnije doznati. Ako kažemo Bog je sveplemenit, apsolutno dobar, pravedan i milostiv, mi smo kazali veliku istinu, ali koja ne govori više nego kad kažemo da je Bog sveznajući i svemogući. Sve to ipak nije dovoljno da bismo sa stanovišta ljudskog suda otkrili suštinu Boga. Boga otkrivamo u našem odnosu prema Njemu ili u odnosu Boga prema ljudima, a to je samo onaj vid Božje egzistencije koji je svojstven konkretnom odnosu. Bog se prema čovjeku pokazuje u atributima ljubavi i milosrđa i isto traži od čovjeka. To opet ne znači da se Božja suština iscrpljuje ovim atributima. Pa ipak, ako je Bog ličnost logično je pretpostaviti da milosrđe nije stanje Boga već slobodan izbor; plemenitost nije osobina Boga, već njegova odluka da se pokaže u tome svojstvu; ljubav nije isto što i Bog, već način kojim Bog pokazuje sebe prema onome što je stvorio, u prvom redu prema ljudima. I čovjek je shodno tome nalik Bogu. Sažaljenje, milosrdnost i plemenitost nijesu stanja naše duše već slobodno formirani odnos prema drugim ljudima. To je jedan izbor za koji smatramo da je najbliži volji onoga ko je stvorio nas i ovu veliku cjelinu. Stoga, kad govorimo o sažaljenju, tu riječ moramo izgovoriti sa respektom jednog odnosa prema svakoj radnji koja proističe iz najviše vrline duha, da slobodno može odabrati među potencijama, onu najbolju. Samilost je ime za blaženstvo u kome čovjek najviše pripada Bogu. Davno je rečeno, „šta vrijedi čovjeku sve blago zemaljsko ako mu je srce okruto”. Šta će moć nepravednima i znanje onima koji ga loše upotrebljavaju. Upravo svako će zadobiti, moć, znanje i veličinu ako se rukovodi pravim vrlinama. Jedna od tih je svakako mogućnost i potencija sažaljenja prema onima koji pate ili onima koji nijesu dorasli da razumiju svoju ljudsku suštinu i prisustvuju velikoj radosti Otkrovenja.

BOŽJA POMOĆ DOLAZI UZ NAŠE
ZALAGANjE I NAÅ  PRISTANAK

„I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od Zloga” (Jovan, VIII, 44). Neopozivo znam da će me ono što mi je namijenjeno uvijek pronaći, ali uz moj pristanak. Nikada se nijesam plašio Boga, već samo djela i misli za koje smatram da nijesu bogougodne. Opravdano je postaviti pitanje, otkuda to ja, ili bilo ko drugi može doznati šta je po volji Bogu, a šta opet nije. Ukoliko je Bog apsolutna tajna za čovjeka, i njegove namjere su nam izvjesno skrivene. Ovo posljednje je tačno i opet nije. Bog je neshvatljiv čovjeku kao suština po sebi u svojoj vječnosti i beskrajnoj entelehiji. No, sasvim je razumljiv, štaviše, dostupan svakom čovjeku u ipostasu u kom se Bog otkriva čovjeku i sa njim uspostavlja odnos. Otkrovenje i druga svjedočanstva, ali i naše lično iskustvo, jasno pokazuju lik personalnog Stvoritelja svijeta u svemu što postoji i sa čime dolazimo u kontakt. Jasno nam se predočava jedan izbor kome sa stanovišta pozitivnih sila života nije moguće staviti prigovor. Prema tome, mi odista znamo da je Bog svedobar, sveplemenit, svemilostiv, jer bi u protivnom svaka egzistencija nestala sa lica zemlje, a mi ne bismo mogli pomišljati Boga u kategorijama u kojima ga pomišljamo. Onaj ko je stvorio život slobodnom odlukom mogao je takođe izabrati pasivnost, nestvaranje. I najzad – mogao je i može izabrati ništenje stvarnog, kao u legendarnom potopu. Ako to ipak nije učinio ili ne čini, onda se u njegovu sveplemenitost ne može posumnjati.
Cinik bi postavio pitanje, a zašto Bog ako je svemoćan, sveplemenit i svepredvidiv nije stvorio tako plemenita čovjeka kome nije potrebna moralna samoizgradnja i kome je zlo sasvim strano, odnosno koji ne može pasti u svojoj prirodi. Na ovo treba odgovoriti protivpitanjem; šta bi, predstavljao izumitelj savršenog mehanizma koji bi vječno radio na istom principu i ne bi iziskivao nikakve dopune ili ispravke, ne bi ga trebalo usavršavati. Stvaranje je upravo neprekidno usavršavanje stvorenog i u tome jeste visoki smisao plemenitosti živoga Boga. Da je Bog htio čovjeka učiniti svojim automatom i robom, on bi ga prisilio da bude sveplemenit i savršen bez ikakve naknadne intervencije. Bog čovjeka nije učinio ni lošim ni dobrim, već mu je samo dao potenciju da bude dobar i da umije razlikovati zlo od dobra, ali i slobodnu volju da griješi. Dao mu je svojstvo plemenitosti i vrline, ali ga nije prisilio da živi isključivo u vrlini. Ostavio mu je brojne puteve, „uska i široka vrata”, ali mu je istovremeno preko inspirisanih ljudi i putem unatrašnjeg glasa savjesti saopštio koji je „ulaz” bolji. Čovjek je sagrađen tako da ga jedna tendencija vuče stalno nadolje i to je nevjerstvo njegove prirode, neznanje i nemoć procjene, tjelesne strasti i sitni interesi. Druga tendencija jeste Božanski princip, koji vuče naviše prema uzoru vječnog i savršenog Boga. Ova dva principa nikako ne stoje u ravnoteži već zavise od slobodnog izbora. Etičko dobro u krajnjoj liniji ima prednost nad zlom i po tome je pravac prepoznatljiv.
Nas prije svega zanima šta možemo u ovome konkretnom fizičkom životu uraditi na poboljšanju svoje prirode i šta možemo kao jedinke učiniti u korist vrline i plemenitosti. No, ako plemenitost nije data drukčije, već kao potencija, onda je naš zadatak veoma složen. Cilj cjelokupnih duhovnih napora je da učinimo ono što je Bog našoj prirodi zapovijedio – da određenim duhovnim naporom uzdignemo svoje osobine u pravcu moralnog usavršavanja. „Carstvo nebesko se s naporom uzima”. (Matej, DžI, 12). Otežani izbor daje pravu sliku i vrijednost činu izbora. Između materijalnog i duhovnog svijeta nije se uvijek lako odlučiti. Čovjek je istovremeno tjelesno i duhovno biće i sa potrebama jedne i druge vrste. Neophodno je veliko iskušenje pa čak i duševna patnja da se uvaži izbor koji promoviše vrlinu i stavlja u aktivnost pozitivne duševne snage. Ukoliko ne bismo poštovali otvorene mogućnosti koje su nam date u cilju ličnog poboljšanja, krug bi se zatvorio i djelo Tvorca ostalo bez ikakvog pravca u vremenu. Gospod je obznanio vrlinu, po imenu i u njenim konkretnim manifestacijama. U Dekalogu su popisane sve vrline. Iz tih osnovnih deset zapovijesti–aksioma moguće je izvesti bezbroj konkretnih pravila kojima se imenuje porok i vrlina. Prvo se zabranjuje a drugo odobrava i hvali. Zlo je u principu kažnjivo, ali nije njegov izbor. Dobro je u cjelini moralno dozvoljeno, ali ga je moguće izbjeći i zaobići. Dekalogom su precizirane zabrane: Ne ubiti, ne slagati, ne poželjiti tuđe, ne izvršiti preljubu, ne graditi božanstva od gline i prašine, ne klanjati im se niti im služiti itd. Ovo je jedan cjelovit sistem aksioma, moralni i eshatološki kodeks, neoboriv dosadašnjom praksom čovječanstva i sasvim provjeren vremenom.
Postavlja se ipak pitanje može li čovjek sam po sebi izdržati svoju slobodu, a da ne posrne pred iskušenjima Zloga. Ovom temom posebno se interesovao Dostojevski. Sva umovanja upućuju na zaključak da čovjeku–biću slobode nedostaje snaga da u veoma kritičnim fazama života donese ispravnu odluku, lišen pomoći Stvoritelja. Tačno je da je čovjek individua sa svim pravima koja mu njegova samosvijest donosi. Ali čovjek nije samoga sebe proizveo da bi unaprijed sagledao smisao i posljedice svojih odluka. Lično sam se uvjerio da svoju slobodu mogu pravilno upotrijebiti samo uz pomoć – kad sam se iskreno pomolio Bogu da mi pokaže put i moć razlikovanja najboljeg između brojnih alternativnih rješenja. Izbor je svakako moj, ali znam da nemam dovoljno mudrosti da pravilno prosudim, niti snage da postupim prema procjeni, uprkos njenoj ispravnosti. Utjehe radi, to nema nijedan čovjek na svijetu. Kako ne bismo došli u vlasništvo Zloga, potrebna je puna odlučnost da u molitvi potražimo pomoć od Stvoritelja. On jedini poznaje naše duhovne tajne, naše unutrašnje potencije i moć predvidivosti.
Ima prigovora kako se dobro djelo protivi životu i da se život održava uglavnom pomoću nasilja i loših radnji. Kome je stalo da se uvjeri u suprotno neka baci pogled na sav biljni i životinjski svijet. Uvjeriće se da tamo nema dobročinstva izuzev u slučajevima roditeljske brige za potomstvo. I čovjek je naravno, kao biološka vrsta, protivnik dobrog djela i pogotovo nije biće koje se brine o drugima, već isključivo o sebi. S druge strane, mi jasno vidimo da ljudi uz Božju podršku pokazuju drugačiju prirodu od one u biljaka i životinja. Uvjeravamo se da postoje mnogi dobri ljudi spremni na veliko samoodricanje u korist drugih. Ovo svojstvo svakako ne možemo računati u osobine od prirode date, već u jedan viši sistem življenja i promišljanja koji nadilazi prirodne zakonitosti. Sam razum nije nosilac dobrote. Nijesu to ni emocije koje se mogu pretvoriti u negativne strasti i afekte. Prema tome, ono što je dobro u čovjeku, ukoliko ne dolazi od zakona prirodnog održanja i opstanka, jeste upravo glas Boga u njemu i spremnost da taj glas posluša. Stoga je molitva Bogu da nas prosvijetli u našim odlukama i podari nam mudrost u odgovornim situacijama sasvim neophodna. Može se potpuno osnovano pretpostaviti da se čovjek ne bi ni u čemu razlikovao od bilo koga živog bića ako mu um nije prosvijetljen jednim višim sistemom egzistencije od onog koga nam priroda stvari pokazuje. Naravno, postoje beskrajna ograničenja u čovjekovu životu. Na jednu dobru zamisao dolazi stotine rđavih. Sami sebe teško kontrolišemo od prisilnih misli koje nas demoniziraju. Struktura života svih bića tako je postavljena da ona nužnim načinom opstaju jedna na račun drugih, ugrožavajući jedno drugo. Ovo se dešava i sa čovjekom ukoliko je on član vrste i ukoliko slobodnu volju ne upotrijebi načinom koji duhovni interes stavlja u središte svega postojećeg. Čovjek ima mogućnost da se izdvoji iz ostalog živog svijeta, zahvaljujući tome što u središtu njegova duševnog života egzistira svjetlost takve jačine koja ga povezuje sa onim što je vanvremeno i vanprostorno i što zaslužuje najrevnosnije pokoravanje. U tom slučaju dobro i smisao za dobro ne može biti uljez u našu prirodu. Uvjereni smo da sama pomisao na dobro dolazi sa one strane, kamo idemo. Dobro je glasnik jedne velike nade koja jača i krijepi duh, a čije je porijeklo u višem svijetu. To je svjetlost koja tvrdo otkriva Boga pred našim očima i zahvaljujući kojoj imamo oslonac u životnim stavovima i težnjama. No mora se računati sa činjenicom da se život uveliko opire Hristu i njegovoj nauci nužnošću kauzaliteta. Često lično pravo zidamo na štetu tuđega. Zlo nastaje trenutkom kad lične ugodnosti pretpostavljamo onome što nije u krugu naše subjektivnosti. Izazov je u nama i dužni smo na njega odgovoriti. Mogu ga savladati samo jake prirode i najjači karakteri. Mora se uvažiti činjenica da je duša jedna, usamljena, zbunjena, zavedena, slaboumna i bez pomoći Stvoritelja sasvim izgubljena. Sa vjerom u Boga, duša postaje bogata vrlinama i njen uzlet visinama nije moguće zaustaviti. To je svjetlost naročite vrste koja pomaže da u mraku možemo napipati stvari, izbjeći spoticanje i zaobići sve što prlja našu vjeru i karakter.

O RANGIRANjU POROKA

„A zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?” (Matej, VII, 3). Nezahvalno je rangirati poroke prema stepenu škodljivosti. Ipak, sve nas iskustvo uči da je zavist majka svih poroka. Zločin je došao kasnije kao primijenjena zavist. Prvo bratoubistvo poteklo je iz zavisti, kako se to u biblijskim spisima kaže. I u mitologiji je sličan motiv. Set je ubio Ozirisa takođe iz zavisti. Njegoš u Luči mikrokozma motiviše Sataninu pobunu zavišću na Boga. Svako ko se imalo posveti duševnoj introspekciji naći će da je zavist negativna energija iz koje se rađa neprijateljstvo i kao dalja konsekvencija, zločin. Zavist je veoma jaka i loša strast. Čovjek teško izdržava tuđe prednosti, uspjehe, zbog čega je zavist u najvišoj mjeri usmjerena prema onima koji su nam bliski ili koji čine naše neposredno okruženje. Čovjek je po prirodnom sklopu upućen da svoje nedostatke sakriva a tuđe ističe u mjeri u kojoj će umanjiti vlastite. Svako poređenje sa drugima izvodimo na svoju štetu, iz čega se rađa jedan negativni naboj neprijateljstva koje tako često dostiže nepodnošljivo visok stepen. Reklo bi se čovjek ima dva mjerila: jedno, kojim javno uvećava svoje prednosti nad drugima i drugo, kojim tajno zakida sebi te iste prednosti. Na taj način iritira ličnu sujetu, iz čega se rađa zavist. Priča o psu i njegovoj sjenci još uvijek je aktuelna. Zavist je neka vrsta rasprostranjene bolesti duše. Duša boluje jednako kao i tijelo. Čini se da je kod ljudi snažnog intelektualnog naboja zavist najjače izražena. To nije plodni takmičarski duh, već rđava energija koja pretvara u destrukciju sve čega se dotakne, kao da su neke otrovne materije ušle u dušu i poremetile njenu skladnu aktivnost. Stoga se stanje zavisti može s pravom nazvati motivom zlobe ili intoksikacijom duše. Svi ambiciozni i svi koji streme visinama koje nijesu primjerene čovjeku, u stvari su žrtve zavisti. Zavist je jednako štetna za onoga ko je njeguje i razvija, kao i za onoga na koga je upravljena. Ona razara ličnost i unosi nemir a time i pogreške u proces mišljenja, slabi volju za konstruktivne napore i potpuno ništi karakter. Zavidljiv čovjek pun je otrovne zlobe koja se odražava i na njegovo somatsko stanje. Takav živi jedan nepodnošljiv vijek, stavljajući svoje Ja u centar zbivanja. Stoga je zavidljiv čovjek nezadovoljan, nesrećan, izolovan i nedovoljno kontrolisan, u ekstremnim slučajevima osvetoljubiv, podmukao i spreman na zločinstvo. Zavidljiv čovjek pretvara se u čudovište spremno da omrzne na čitav svijet. U njemu se bude rani atavistički instinkti koji svačije dobro smatraju svojim zlom, i svaki uspjeh kao da je njemu nešto lično oduzeto. U tome nijesu zaobiđeni prijatelji, pa čak ni najbliži srodnici. Nezadovoljstvo sobom i mržnja na ljude jesu stvarna cijena i posljedica mračne emocije koja se zove zavist. Da li tom osjećaju podliježu svi ljudi i da li mi dobrovoljno trujemo svoj karakter priznanjem lične nemoći i zavideći drugima na uspjesima? Može se reći da zavidljiv čovjek postaje kreatura koju je napustio ponos i osjećaj vlastitosti. To je čovjek koji je u dubini intimnog života svjestan male lične vrijednosti, pa i sopstvene ništavnosti. Zavist rijetko nalazimo kod ljudi ponositog, ali ne i gordog karaktera. Gordost je upravo izokrenuta zavist i nadomještaj onoga čega nema u našoj ličnosti. Pa ipak, zavist u izvjesnoj mjeri pogađa svako ljudsko biće. To je vjerovatno ostatak nekog prafenomena, prainstinkta u funkciji čovjekovog prestiža samoodržanja među drugim vrstama. Stoga, svako ko se analitički okrene sebi i svjim duševnim osobinama može u nekoj mjeri otkriti sjeme zavisti. U svakom od nas kao bacili djeluju negativni porivi koji u borbi za prestiž donose imaocu mučninu nepodnošljivosti tuđih prednosti. Tako zavist umije prerasti u lično očajavanje u slučaju da nam se planovi ruše prema konceptu prestiža koji namjeravamo ostvariti. Prema tome, svi su ljudi bez izuzetka u izvjesnoj mjeri zavidljivi, ali zavisno od kulture, volje i misli, mnogi uspijevaju da kontrolišu pa čak i neutrališu povod za zavidljivost. Ovim umanjenjem zavidljivosti ili čak njenom eliminacijom činimo ono što je najbolje u ljudskoj prirodi. Pribavljamo sebi duševno zdravlje a drugima mir i spokojstvo od posljedica zločinačke zavisti.
Mora se ipak priznati da je ova unutarnja borba veoma teÅ¡ka. I pored toga Å¡to je duÅ¡a supstancijalna i slobodna od veze sa fizičkim svijetom i brigama za opstanak, nastaju mnoga negativna stanja koja s naporom otklanjamo i kontroliÅ¡emo. Bezbroj puta sam uhvatio sebe u zamci zavidljivosti. Morao sam uvijek pred sobom priznati da je to sramotan čin duÅ¡e, donja granica njenoga samoponiženja. Nije uvijek lako stati na put pobudama koje izviru iz dubina brojnih atavizama koje smo kao ljudska vrsta u proÅ¡losti koristili. No slobodnim uvjerenjem i upotrebom savjesti možemo mnoge rÄ‘ave emocije odstraniti ili makar stiÅ¡ati njihovo dejstvo. Ali ni savjest nije uvijek dovoljna da se možemo sasvim iskupiti od neželjenih sklonosti koje izviru iz strukture naÅ¡eg bioloÅ¡kog Ja, opsjedaju naÅ¡ um i često reguliÅ¡u pokrete volje. Stoga na jake porive i nasljedne negativne emocije treba usmjeriti snažne razloge obrnutog smjera. Ove razloge možemo pronaći samo u religiji. Nijedna druga oblast ljudskog duha, čak ni filozofija ili literatura ne mogu dati vidljivi doprinos jačanju karaktera i podizanju ličnih vrlina. Jedino je religija u stanju da pomoću apsolutnih kategorija svetosti istine i pravednosti ojača naÅ¡ duh u mjeri koja je neophodna da odoli porocima. Problem je dakle u iznalaženju takvog modela vrijednosti koji nadilazi svaku dnevnu potrebu ili želju za prestižom konvencionalnog tipa. U stvari, religiozan čovjek se ne liÅ¡ava prestiža, ali ovdje je riječ o prestižu koji se ne dotiče zemaljske slave, bogatstva, uticaja, pa čak i znanja. Nijedna prednost koju smo stekli u toku fizičkog života ne može imati trajnu vrijednost. I kod takvog saznanja, za religioznog čovjeka, negativni afekti gube svaku vrijednost. Ako znamo da ćemo sve Å¡to smo stekli ostaviti u nasljeÄ‘e onima koji neće znati da cijene njegovu vrijednost, ne preostaje drugo već da zajedno sa Propovjednikom uzviknemo: „Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod Suncem” (Knjiga Propovjednikova, I, 3)… „TaÅ¡tina nad taÅ¡tinama, veli Propovjednik, taÅ¡tina nad taÅ¡tinama, sve je taÅ¡tina” (Knjiga Propovjednikova, I, 2). Ipak, nije sve taÅ¡tina pod uslovom da potražimo svoju slavu i prestiž u Hristu i njegovu zavjetu, da svoju prednost vidimo u jednoj nepretencioznosti, umjerenosti, bezlobnosti i čovjekoljublju. Takva slava je stvarnija od svih velikih bitaka koje vojujemo, imetka koji smo stekli, pa čak i knjiÅ¡kog obrazovanja u kome nemamo mjere. NiÅ¡ta prekomjerno nije potrebno čovjeku da bi postao poznat i slavan. Može se biti slavan jednim načinom koji sasvim isključuje pojam profane zemaljske slave, vlastodržaca i heroja, bogataÅ¡a i mudraca. Istinski mudar čovjek živi po dužnosti i mjeri jednog života kojeg priprema za vječnost. U tome je sva njegova slava i prestiž nad onima kojima je život u sadaÅ¡njosti najbitnija stvar. Ni u filozofiji, kao ni u literaturi, nijesam pronaÅ¡ao stabilniji oslonac za svoje duhovno spokojstvo nego Å¡to su Hristove riječi: „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji gdje moljac i rÄ‘a kvari i gdje lupeži potkopavaju i kradu. Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rÄ‘a ne kvari i gdje lupeži ne potkopavaju i kradu… Jer gdje je vaÅ¡e blago ondje će biti i srce vaÅ¡e”. (Matej, VI–DžIDž, 20, 21). Ko je ovaj govor čuo kroz vrijeme i do koga je dopro ovaj glas, istinski ne polaže na prednosti koje se nude u ljudskom vijeku. Taj traži prestiž u dobroti svojega srca i sa visine jedne transcendentnosti gleda na svjetsku slavu i zadobijene trofeje. To ipak nije hodajući mrtvac koji se odriče onoga Å¡to Gospod pruža i u ovom vijeku. Ali to čini bez ličnog insistiranja i liÅ¡en gordosti vjerovanja u sopstvene prednosti. I blago zemaljsko može biti dostojna nagrada, ali samo onima koji ga ne traže niti u njemu vide pravog uživanja. Gospod ne ostavlja čovjeka bez udjela u zemaljskom blagu i profanoj tjelesnoj radosti, ali to nije cilj naÅ¡ih konačnih napora, i Gospod ne voli samo one koji su zbog tjelesne ugodnosti napustili vječne vrijednosti duha. Tamo gdje je naÅ¡e blago tamo je i naÅ¡e srce, odista je jedno nebesko upozorenje. Jer ko se stara za prolazna dobra sav je prolazan i srce mu je okrutno. Ko duhovno bogatstvo pretpostavlja fizičkom neće nikad promaÅ¡iti cilj. To je jedna otvorena mogućnost i propusnica za mjesto gdje ne dopire nikakva kvarež. Tamo rÄ‘a ne nagriza niti zemaljski crv rastače stečena dobra. Jedino ovaj sistem miÅ¡ljenja, a prije svega vjerovanja, može obesnažiti svakog koji muti saglasnost meÄ‘u ljudima i remeti njihov skladan život.
ÄŒesto ni najučeniji ljudi nijesu prijemčivi za Hristove postulate. No ovi postulati su veoma jasni da bi mogli služiti obmanama. Obmana je na strani kazuističkih rasprava i teorijskih sofizama. Istina ima samo jedno i to jednostavno lice. Sve Å¡to je dobro, plemenito i podiže kvalitet radosti, istina je! Hristos je jedini meÄ‘u ljudima imao pravo reći „Ja sam vrata… I ja sam istina…” Ovim je udario temelje učenju koje tjera svaku loÅ¡u osobinu iz srca ljudi i uspostavlja smisao za najviÅ¡e vrijednosti nezemaljskog porijekla. Ko na ta vrata želi da uÄ‘e morao je ispuniti nekoliko krucijalnih pravila. Prije svega, ukinuti svaku želju i pomisao za gospodarenjem drugima; izostaviti sve prednosti koje donosi vlast nad ljudima. Nije smio dopustiti da njegovom voljom i sudom ovladaju uticaji autoriteta koji su u sukobu sa vrlinom. Nužno je morao ojačati ličnu slobodu i proÅ¡iriti polje njenog upliva, kako bi istovremeno umakao svakoj ropskoj sklonosti. I ukoliko je čovjek slika, ipostas živoga Boga, on odista nema razloga da robuje nijednoj spoljnoj niti unutarnjoj sili koja ga sprečava da zakuca na vrata vječnosti.

VRLINA JE POVEZANOST ÄŒOVJEKA I BOGA,
BOGA I ÄŒOVJEKA

Pitao sam Gospoda šta je to vrlina? Molio sam Gospoda da me nauči koristiti se njome. Priznajem, dugo sam bio izvan znanja o vrlini. Nije pomagalo ni to što sam decenijama predavao filozofiju i etiku. Učio sam studente vrlinama, a sam nijesam bio načisto šta je to vrlina. Znao sam nabrojati sve moralne kategorije, kriterijume vrijednosti i etičke teorije. Mogao sam ove probleme izložiti tečno i uvjerljivo. Pričati satima o savjesti i umskim sudištima morala. Pa opet, nijesam znao definisati vrlinu. Ali sam ipak shvatio šta nije vrlina, tačnije šta ima privid vrline. Nijesam bio zadovoljan onim što je rečeno u istoriji filozofske misli. Vrlina je znanje, učio je Sokrat. Ako je tako, onda bi najznaveniji imali najviše vrline, a oni to nijesu, ili bi čestiti imali najviše znanja a opet ni to nije slučaj. Čak ni mudrost nije u stanju da odredi njen pojam, iako je „bolja mudrost od ludosti, kao što je bolja svjetlost od mraka” (Knjiga Propovjednikova II, 13). Doznao sam da oni koji umuju o vrlini, obično ne shvataju vrlinu niti joj praktično služe. Vrlina kao umovanje jeste isprazan govor. Čovjek nije u stanju zadobiti umovanjem vrlinu, niti pak vrlinom znanje, ako je lišen u sebi blagodeti koja ovo dvoje dovodi u skladan odnos – ozarenja i promisla.
Vrlina je mjera, zaključio je veliki filozof iz Stagire. Odista u svim ljudskim radnjama izgleda da je mjera najbliža sudu vrline. Dugo sam robovao ovoj formuli tražeći u svojim postupcima srednje rješenje, put između dvije ekstremne vrijednosti, sredinu ili mjeru. Najzad sam shvatio da čovjek samom sebi ne može biti mjera, prema tome, ne može ni propisivati vrlinu. Mjera je pak subjektivna procjena našim sudom izrečena i utemeljena, te je utilitarne a nikako moralne naravi. Za Kanta je vrlina snaga maksime jednog čovjeka pri njegovom ispunjenju dužnosti. No, ovim još nije rečeno koje su to dužnosti. Dužnost je ovdje formalizovana kao nešto što ima autonomiju zakona. Vrlinu je moguće zadobiti, mislio je Kant, samo pomoću upoznavanja moralnog zakona. Pri tom je Kant razlikovao dva aspekta vrline, i ako je vrlina u funkcionalnoj određenosti jedna i jedinstvena. Razlikuje vrlinu prema sebi i vrlinu prema drugima. Vrlinu prema sebi smatrao je nižom vrstom vrline koja se odnosi na biološki opstanak i ciljeve utilitarnog karaktera. Vrlina prema drugima sastoji se od moralnih principa. No, s obzirom da postoje različiti praktični ciljevi, to se mogu pretpostaviti i različite vrste vrline s obzirom na ove ciljeve u kojima se ipak zapaža jedinstvo zakona. Logička konzistentnost kojom je Kant izvodio funkcije morala i njegov pokušaj usaglašavanja slobode i Zakona, dugo mi je lebdjela pred očima kao jednostavno i konačno rješenje tajne vrline. Na kraju ni sa ovim nijesam bio zadovoljan. Shvatio sam da se vrlina ni na jedan način ne može antropološkim i praktičnim razlozima razumjeti, bez obzira koliko se mi žestoko pozivali na unutarnji Zakon i njegovu Božansku prirodu. Vrlina ne može biti nešto formalno i apstraktno. Ona obuhvata jedan realan i kompletan odnos koji se ne može definisati kao odnos prema sebi, a još manje prema drugima. To je upravo odnos čovjekov prema biću koje nas je stvorilo i upravlja našim sudbinama. Vrlina je odnos između stvorenog i Stvoritelja. Zasniva se na međusobnom povjerenju, poštovanju i ljubavi u odnosima čovjeka i Boga, odnosno Boga i čovjeka, ako pođemo ovim redom.
Ukoliko je pitanje vrline povezano sa odnosom izmeÄ‘u dvije personalne forme bića koje stoje u tome odnosu, onda čovjek ne može imati veći niti uzviÅ¡eniji stav prema nečemu, nego Å¡to je vrlina. Vrlina nastaje vezom izmeÄ‘u konačnog i beskonačnog, početnog i bespočetnog, ograničenog i apsolutnog. Stoga vrlina ne može biti neko znanje niti se do nje znanjem dolazi. To nije ni maksima čijeg se suda po automatizmu volje držimo. Naravno nije ni mjera niti neko srednje rjeÅ¡enje. Vrlina nije ni volja koja služi Zakonu. Prema tome, vrlina se ne može svesti ni na jedan posebni aspekt ličnosti u duhovnom ili tjelesnom smislu. Vrlina je suÅ¡tinski ličnost čovjeka sva umom usmjerena, voljom i emocijama, vjerovanjem, nadanjem i ljubavlju Gopodu posvećena. ÄŒovjekova ličnost, uzeta po sebi može slobodno izabrati izmeÄ‘u zla i dobra. Ličnost koja ima vrlinu bira samo ono Å¡to je dobro. A dobro nije umska procjena, niti uvažavanje neke teorijske maksime, niti je to dužnost radi dužnosti, niti pak kakva obaveza prema sebi ili drugim ljudima. Dobro ili vrlina je ono Å¡to mi opažamo i radimo cijelim svojim bićem, činimo, mislimo ili namjeravamo učiniti ukupnim personalitetom i to ravnajući se prema najboljem uzoru i ciljajući na najbolju svrhu. Ovaj nesumnjivo najbolji uzor možemo imati jedino u ličnosti Bogočovjeka – Hrista. Sjedinjeni Bog i čovjek u Hristu mogu dati pravac naÅ¡oj prirodi i izvesti nas iz mraka kolebanja, nedoumica i zamrÅ¡enih teorijskih rasprava. Hristos nije SiÅ¡ao da ukine naÅ¡u slobodu, već da nas dovede pred izbor koji nije moguće ignorisati. Stoga Hristos i nije u pravom smislu ličnost, već jedan cjelovit sistem istina. Nije poznat nijedan sistem koji bi bio stroži, dosljedniji i potpuniji od evanÄ‘elske Hristove nauke. Mada su evanÄ‘elske riječi pune simbola i alegoričkih znakova, kad se meÄ‘usobno povežu, strože su od geometrijskog Euklidovog aksiomatskog modela. Tamo nema mjesta prazninama i kontroverzama. U modelu – uzoru zvanom Bogočovjek Hristos, za svaku oblast djelovanja postoji optimalno rjeÅ¡enje usaglaÅ¡eno sa predstavom apsolutne vrline. I ko je Hrista pronaÅ¡ao i njegov put prepoznao, pronaÅ¡ao je istovremeno vrlinu. Bogu i nije moguće pristupiti na drugi način, već ličnim opažanjem i prihvtanjem Bogočovjeka. Naravno, u mnogim religijama postoje takoÄ‘e valjani uzori koji nas upućuju u smisao vrline. Ali izvjesno nigdje ne postoji tako cjelovit i zaokružen sistem istina koje se maÅ¡aju svega Å¡to jeste i od važnosti je za čovjekov život. Pomoću Svetoga Duha, Hristos konkretno posreduje u vrlini. On je most izmeÄ‘u Boga i čovjeka. U Hristovim riječima i njegovu stradanju ovaploćene su sve ljudske vrijednosti. „Ako vi ostanete u nauci mojoj… poznaćete istinu i istina će vas osloboditi” (Jovan, VIII, 31–32). Ko oponaÅ¡a Hrista, taj istovremeno slijedi vrlinu i to u njenom apsolutnom realitetu. Hristos je ona posredujuća karika izmeÄ‘u Neba i Zemlje za koju se jedino možemo uhvatiti ako želimo da izbjegnemo rasipanje snage u niÅ¡ta. To je predvječni Bog u nama, a mi smo ljudi samo po tome koliko smo u Hristu. Bez te snažne zasljepljujuće svjetlosti Hrista–Boga živoga ugasio bi se svaki razumni pogled, ostala bi sva pitanja bez pravog odgovora.
Rekoh, pitao sam Gospoda „Šta je vrlina?” i dobio sam odgovor onda kad sam našao Hrista. Nijesam ga tražio umom, već svom dušom, krvlju, nervima i organikom svojom. Shvatio sam da u ovom mračnom carstvu postoji samo jedan izvor svjetlosti i njemu sam se sav priklonio. Tek tada sam saznao da ne živim vlastiti život, već samo posuđeni u vlasništvo. „A više ne živim Ja, već Hristos u meni” (Poslanica Galatima, II, 20). Sjedinjeni sa Hristom shvatamo da smo preko njegova primjera ušli u jedan sistem predvječnih istina i da je put pred nama blistavo osvijetljen. I ako ovo po suštini nije moj život, već samo nešto darovano u privremeni posjed, jedino što mogu učiniti to je da ga pokušam oplemeniti i unaprijediti vrlinama u znaku Hrista, Gospoda svojega. Ako ja pri tome ne vidim svjetlost koja mi put pokazuje onda nije problem u svjetlosti već u meni. Ni u nauci ni u literaturi (a objema sam mnogo zahvalan) nijesam pronašao više nego što mogu pružiti evanđelja. Mada jednostavna i pristupačna svima, jer su zbog sviju i napisana, evanđelja su mi se učinila kao alfa i omega misli i jezika, mudrosti i morala, teorije i prakse, smisla pojedinačnog i kolektivnog života ljudi. Ako i uvažavam poslovicu: „Boj se onoga ko poznaje samo jednu knjigu”, ne ustručavam se reći da je ta jedna knjiga otvorena svakom, djelo Boga živoga i njime inspirisana. Darovana je običnom čovjeku kao jemstvo njegovoj slobodi i besmrtnosti. Ovim neću reći da su druge knjige suvišne i nekorisne. Upravo mislim da su sve druge knjige potrebne čovjeku za onu veličinu kojom su oslonjene na Bibliju, Stari i Novi zavjet. Sva druga znanja, osim Biblijskih traže provjeru i složeni put dokazivanja. Riječi Biblije provjerene su onog trenutka kad su ušle u našu dušu. Sve što čulima opažamo i mislima poimamo svjedoči u njihovu korist. Sve čega se maša naš fizički i umni vid govori da smo se susreli oči u oči sa istinom živoga Boga i njegovog djela. Sve živo i neživo, organsko i neorgansko obznanjuje zakonitost jednog savršeno uređenog poretka i svjedoči u korist Otkrovenja. „Ali čitava priroda vidi, On postoji”, govorio je Volter. Ono što vidimo pod mikroskopom i dobijamo kao znanje preko teleskopa jednakom uvjerljivošću svjedoči o prisutnosti umnoga reda, svrsishodnosti svih stvari, o jednom osmišljenom i organizovanom svemiru, što bi bilo sasvim nezamislivo u odsustvu personalnoga Boga. Sve savremene naučne istine koje dolaze od paleontologije ili mikro–biologije, od znanja o molekularnim spojevima i vezama među organskim polimerima, potvrđuje postojanje neograničene sile koja svojstvima beskonačnog uma svemu daje smisao, sve organizuje i usmjerava. Ni dvije beskrajno male čestice ne susreću se bez naloga velikog Kreatora. Iz toga je potpuno jasno, kome um nije pomućen, da postoji Otac prirode i da mi postojimo u njegovu slavu i sa njegovim imenom u duši. Jasno mi je da ja nemam svoju suštinu, već mi je ona pozajmljena. Ali mi je ujedno data i moć da mogu makar i privremeno gazdovati sa onim što mi je posuđeno. I ako mi postojimo zbog slave Tvorca, možemo sasvim normalno raditi na tuđem posjedu kao na svome, jer to je na kraju i naš posjed. Tvorac će time biti stvarno zadovoljan. I uzdižući na taj način Njegovu slavu, on će uzdići našu.
Sve glavne dogme hrišćanstva su jasne, kao što su jasne stvari koje čulima opažamo. A to su ove maksime: Materijalni svijet nije vječan već je stvoren. Bog je utjelovljen mišlju svojom u sve što postoji, ali je samo čovjek njegov ipostas. Bogoobrazni čovjek je nužnim načinom slobodan, jer kao neslobodan ne bi bio Bogolik. Slobodan čovjek nužnim načinom griješi iz svoje nesavršene ljudske prirode. U uslovima slobode uračunat je grijeh i odgovornost za grijeh, stoga je neophodno Otkrovenje. Svaki grešnik i prestupnik može ispraviti svoje zablude i to pomoću Svetoga Duha, pokajanjem, iskupljenjem, postom i molitvom. Sveto Trojstvo: Bog – Otac, Sin i Sveti Duh garantuju ovu pravilnost. Izvan ove svetosti ne postoji druga.
Razum i dogmu lakše je pomiriti nego što se obično pretpostavlja. Dva velika hrišćanska mislioca sv. Toma Akvinski i sv. Bonaventura, već su to sa uspjehom obavili. U naše vrijeme, manje–više, sva nauka kuca na vrata Otkrovenja i problem je izvan svakoga spora. U susret Otkrovenju polazi nauka svakom česticom svojih znanja, svakim centimetrom svoga uspona. Svaki djelić stvarnosti je svjedočanstvo da je svijet od Boga stvoren, od nauke shvaćen, od religije osmišljen i na tome se drži.

HRISTOS JE OD BOGA POSLAT

„Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego što vidi da Otac čini” (Jovan, V 19–20) „On mi dade zapovijest šta ću kazati” (Jovan, 48–50).
Sve do pojave monoteističkih religija teško da je bilo prave religioznosti. Carevi, knezovi i silnici klanjali su se svojim božanstvima, prinosili im žrtve, ali su u duši sebe smatrali moćnijim od onih kojima se klanjaju. Žrtve koje su stari narodi prinosili u čast svojih mnogih bogova imale su više ritualan nego religiozni karakter. Jevrejskom narodu pripada čast što je prvi od naroda uhvatio vezu sa jednim nevidljivim, transcendentnim, umnim i svemoćnim Gospodom, Jahveom. Stoga je ova civilizacija postla ugaoni kamen, temelj razvoja mnogih naroda, a posebno hrišćanske i islamske kulture u cjelini. Jevreji su prvi među narodima podigli glavu nebu i uputili poziv za pomoć. Vremenom su se i sami uvjerili da taj poziv nije prazan glas vapijućeg u pustinji, već ima odjeka. Gospod im je uvijek pružio ruku kada su to od njega zatražili. Brojni su primjeri koji govore o čudesima nevidljivog Jahvea. Oni su stoga rijetko izgovarali njegovo ime. Iz straha od Jahvea nazivali su ga Adonaj ili gospodin, Elohim, Nebeski, ili el Šadaj u značenju Svevišnjeg. Mojsije je od Jahvea na Sinaju dobio zakone koji su sadržavali: vjerske, moralne, socijalne i higijenske propise. Njima su se Jevreji služili i po njima u svojoj državnoj organizaciji upravljali i danas upravljaju, ali i mnogi drugi narodi. Autoritet Jahvea je takav da zasjenjuje sva druga božanstva, svih prethodnih religija. Njegovo ime uliva strah i divljenje ne samo prostom narodu već i moćnim carevima utemeljivačima Izrailja.
„Čuj Bože glas moj, u jadu mom; od strašnoga neprijatelja sačuvaj život moj”    (Psalmi, 64, 1), moli se car David. Izgleda da je ovim načinom po prvi put uspostavljena veza čovjeka i Boga, ne više preko spoljnih znakova, fetiša i obreda, već emocionalno, srcem, duševno, mišljenjem, ljubavlju i snažnom vjerom. Psalmopjevac je siguran u odgovor Svevišnjega. Otuda i ovakav psalm. „Divno nam odgovaraš po pravdi svojoj Bože, Spasitelju naš”, (Psalmi, 64, 5).
Tradicija Starog zavjeta, govori o tome da je Jahve stvorio prvog čovjeka Adama, rodonačelnika svih ljudi. Otuda su Jevreji počeli sebe smatrati svetim i odabranim narodom. Jehovin zakon odnosi se na sve ljude. Ovaj prvobitni univerzum zakon stvorio je uslove za pojavu jedne nadnacionalne religije koja se neće ograničiti na ritual u jerusalimskom hramu, već će čitav svijet postati njena domovina. To je hrišćanstvo i Hristova vjera. „Ja živim i vi ćete živjeti” (Jovan, 14, 19) obznanjuje Gospod ljudima preko Hrista. Hristovom pojavom religija je izgubila nacionalna a dobila personalna i kosmopolitska obilježja. Po Hristovoj nauci svako je pojedinačno odgovoran za svoje djelo i svoje odluke. Time je hrišćanstvo i praktično postalo svjetska religija. Vrijeme je potvrdilo osnovanost njegova učenja. LJudi su povjerovali da samo Onaj ko je od Boga poslat može govoriti takvim jezikom, kao što je Hristos govorio. Sve što je tamo rečeno, a o čemu svjedoče jevanđelja i apostolske poslanice, ljudi su razumjeli kao poruku transcendentalnog i nevidljivog Boga. Stari zavjet je nagovijestio Hristovu pojavu. Otkrio je mogućnost pojave Bogočovjeka nepojmljivom jasnoćom. U tom smislu Stari zavjet je bio psihološka priprema ljudi za svjetlost koja će preko Hrista doći da bi lakše izdržali njen zasljepljujući udar. Ideja čovjekoljublja postala je vodeća misao za jednu univerzalnu svjetsku zajednicu. Pretpostavlja se postojanje jednog zajedničkog Boga, roditelja i spasitelja svih ljudi. Time se nesumnjivo došlo do posljednje etape religiozne svijesti u kojoj se otkriva puna istina o svijetu i čovjeku. Mnogi su se pitali da ako je Bogu sve moguće zašto se nije na ovaj način ranije Otkrio čovjeku. Bogu je sve moguće, ali čovjeku nije. Čovjek nije bio u stanju da prihvati cjelovitu istinu o Postanju i svom porijeklu, smislu i vodećim putevima života. Ovo mu je saopšteno tek onda kad je svojim civilizacijskim razvojem stasao i bio spreman da prihvati riječi Hrista Boga živoga i da se po njima vlada. Sve do Hristove pojave traje priprema ljudi za ovaj svjetlosni trenutak koji je po značaju ravan jedino trenutku Postanja svijeta. Brzina kojom se Hristovo učenje širilo na sve rimske provincije govori da su ga ljudi i narodi relativno lako razumjeli, uprkos nedostatku pismenosti i sredstava koja brzo šire vijesti. Strašna sudbina Hrista na krstu svjedoči da su i njegovi neprijatelji shvatili ko stoji ispred vjekova. Utemeljivač duhovne zore čovječanstva nije imao potrebu da fizički obilazi zemlje i narode. Njegove su se riječi preko učenika i apostola raznosile na sve strane. Na jednog mučenika vjere dolaze stotine novih. Na stotinu mučenika hiljade, a na hiljade bezbroj bezimenih malih ljudi koji umiru u strašnim mukama izgovarajući Hristovo ime i hvaleći njegovu vjeru. Ovaj žestoki plamen niko nije mogao zaustaviti uprkos svirepim progoniteljima. Najzad je i moćna rimska carevina izgubila dah i jedan od careva postade hrišćanin. Tada je i hrišćanstvo dobilo status državne religije. No ljudska priroda nije uvijek bila spremna da izdrži zavjet vječnih istina. I hrišćanstvo je imalo mnogo uspona i padova u svojoj tradiciji. Čak i vodeći ljudi u Hristovoj crkvi podlijegali su otporu koji dolazi od samoživosti i egoizma ljudske prirode. Rezultat toga su inkvizicija i indulgencija, osvajački i vjerski ratovi vođeni u Hristovo ime. Sve te pojave ne zaslužuju spomena u kulturnoj povijesti autentične Hristove crkve. Pa ipak, uprkos svemu, ni u najdubljim krizama društvenog života glas Hrista–Boga nije utihnuo, i crkva se sa svojim vjernicima vraćala Gospodu. Bez Hristove crkve kao institucije potonula bi cjelokupna naša civilizacija u haos i beznađe.
Za vjerne u Hristu čitav svijet je domovina. Svi ljudi, bijeli, crni ili žuti braća su, jer potiču od zajedničkog roditelja. Sloboda lična i društvena postala je vodeći princip ove civilizacije. Hrišćanstvo je postalo jedan pogled na svijet, jedna intimistička vjera koja ne vidi svoj smisao u materijalnom već u duhovnom obliku. Iz duhovne slobode izvedena je maksima odgovornosti i grijeha. Grijeh je povlačio sankciju iskupljenja, ali i mogućnost oproštaja. Svijet je prihvatio jedan novi sistem vrijednosti za koji stare kulture nijesu znale. Ono što je bilo otadžbinsko postalo je svjetsko, egoizam je podređen altruizmu. Samoživost je savladana brigom za druge. Gordost je upisana kao grijeh nad grijehovima, koji čovjekovu prirodu udaljava od Boga. Slavi pojedinca, pretpostavljena je Isusova slava i slava carstva nebeskog. Zloba i zavist definisane su kao izvorište svih poroka. Vrlina je praznovala pobjedu nad porokom, a među svim vrlinama istureno mjesto dobija ljubav. Ovo više nije erotska i putena ljubav među polovima, već moć voljenja Boga i preko Boga, Božijega djela i svega što je Bogom stvoreno. Pojavom hrišćanstva ovladala je ljudskost i toplina prema svemu što u prirodi živi a najviše prema onome što je najbogoobraznije, prema čovjeku. Zvjerski nagoni su se stali povlačiti pred pitominom duše vjernika. Nenaoružani apostoli ušli su riječju i dobrotom u ljudski zvjerinjak. Mnogi su pri tome bili rastrgnuti, ali mnogi postadoše ukrotitelji Zla, i to u ime Hristovo. Tako je postla jedna civilizacija kojoj, uprkos privremenim padovima i osekama, nema kraja. Hristos je konačno pobijedio. „Ja sam pobijedio svijet”. (Jovan, DžVI, 23). No, Hristov se posredni uticaj opaža i među nehrišćanskim narodima. Ova pobjeda nije dobijena kopljima i pancirima već nježnošću, duševnošću, trpljenjem i podnošenjem. Jedan je dao primjer svima, pobijedio je smrt, savladao nepravdu i ušao u vječnost. Svaki vjerujući dobio je svoj dio preko Hrista u Bogu–Ocu, Stvoritelju i to po mjeri svoga izbora. Ovim ne želim reći da su nehrišćanski narodi lišeni Božje, odnosno Hristove zaštite. I oni su u Hristu, prema pripadnosti vrlinama koje je Hristos propovijedao makar bili i drugačijeg zakona. Stoga je Hristovo učenje univerzalno, a Hristos jedan cjelovit univerzum u onom smislu u kom dobrota i blagost pripadaju svima ljudima.
Od svih polaznih tačaka i uvjerenja koja se u ovom nepouzdanom svijetu, čovjeku nude nijesam pronaÅ¡ao čvršći oslonac, nego Å¡to je Hristova nauka. Ako pod Hristom računam apsolutnu blagost, milosrÄ‘e i dobrotu, tvrdim ne postoji niÅ¡ta bolje, nije moguće poželjeti bolje, niti je neophodno bolje. Tvorac svijeta je ponovio Sebe u čovječijem vidu. U tome se sastoji mogućnost svakog čovjeka da preko Hrista doživi punoću oboženja i svjetlost istine u jednom neograničenom predvječnom velikom sistemu uma. Prvoum se Otkrio u čovjekovom umu i pokazao put Spasenja. Ipak, da bi se prihvatio Hristos potrebno je najprije prihvatiti Boga. Niko ne može biti hrišćanin ako je agnostik ili bezbožnik. „Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac”… i obrnuto „Niko ne dolazi Ocu osim kroz mene” (Jovan, VI, 44; DžIV, 6). Hristos je postao most izmeÄ‘u Boga i čovjeka.
Postoje naravno ljudi koji se dive savršenstvu Hristovu, ali su ipak bezbožnici. O tome rječito govore pojave Renana, Štrausa ili Papinija. Za njih je Hristos savršena figura čovjeka izgrađena u ljudskoj mašti. Dive se njegovoj plemenitosti i modelu etičkog uzora. Postoje i drugi koji vjeruju u Boga, ali su nesigurni u Hristovu istoričnost. Ni jedni ni drugi nijesu pravi hrišćani. Bog bez Hrista i predstave očovječenja u Hristu, sasvim je tuđ čovjeku. Ko je na pravi način Bogom privučen, istovremeno je u Hristu, a ko je privučen Bogoobraznim Hristom, u Bogu je. Bog, Hristos i Sveti Duh su tri ipostasa jedne suštine. Ako se tako ne shvati stvar Bog je za čovjeka praktično mrtav, a time i sve vrijednosti Otkrovenja.
Šta je čovjek da bi posumnjao u postojanje nadličnih i natpojavnih, odnosno vječnih istina. Ko sumnja odista nema savjesti, niti kakvog smisla, da postane poštovalac ljudskog ni Božijeg zakona. Ko ne prihvata svetinje i mogućnost svetosti, ništa ne može ozbiljno prihvatiti u svom radu i djelovanju. Ko Hristom nije privučen, odnosno Gospodom i Tvorcem svijeta, ne može naći opravdanje za svoje postojanje, niti razloge za svoje uvjerenje. Ova magična riječ biti „privučen” odista znači više od bilo koje druge riječi, od cjelokupnog našeg saznanja, ali se ipak ne maša naše slobode. Svi poštovaoci Boga i Hrista, Hrista u Bogu i čovjeka u jednom i drugom ipostasu mogu sebe smatrati „privučenim”. Ova privlačnost razlikuje se od svake druge koja donosi ugodu ljudima. U ovoj privlačnosti postiže se radost takve jačine koja uopšte nije razumljiva čovjeku lišenom nje. To je metafizička duhovna svjetlost najvišega reda. Kroz tu svjetlost dotičemo se svetosti Boga živoga i u mjeri u kojoj smo se dotakli svetosti postajemo i sami sveti, iako to nijesmo po svojoj prvobitnoj suštini.

BOG I NEPOSREDNO POMAŽE ČOVJEKU,
NE SAMO PREKO ZAKONA

„Bog je ljubav… ljubav koja se pokazala savrÅ¡enom u nama da bismo imali slobodu na dan Suda, jer kao Å¡to je On i mi smo u ovome svijetu”. (Jovan, IV, 16–17). Dugo sam se dvoumio pomaže li Bog čovjeku neposredno ili na taj način Å¡to mu je pokazao put prema vrlini, stavljajući sve čovjekove nade u zavisnost od pravilnog slijeÄ‘enja ovoga puta. Teorijski gledano Bog nema potrebu da se mijeÅ¡a u svaki naÅ¡ duÅ¡evni pokret, da nam neposredno pomaže ili odmaže. Mi to već sami sebi činimo zavisno od procjene posljedica nekog postupka. Bog je čovjeku dao razum da zlo razlikuje od dobra, savjest od nesavjesti, da uoči prednosti dobra, i volju svoju formira, da može praktično sprovoditi odluke. Bog je dao pravila i obznanio Zakon i naÅ¡e je da izaberemo. Božja pomoć se stoga sastoji u zakonima i jasnim posljedicama njihovog krÅ¡enja odnosno ispunjenja. No i ako je ovaj rezon ispravan, ovdje nije cijela istina. Bog, doduÅ¡e pomaže čovjeku kroz Zakon, ali i neposredno mimo Zakona. Dakle, ne radi se samo o pomoći koja dolazi ili izostaje zavisno od mehaničkog poÅ¡tovanja norme, već i pomoći koju Bog ukazuje čovjeku kao osoba osobi i ličnost drugoj ličnosti. Stoga Bog može u svakom trenutku pomoći svakome pa i onome ko aktivno ili pasivno krÅ¡i Zakon, kako bi ga povratio na put vrline. Bog često pomaže i prestupnicima iz razloga koji nama nijesu poznati. Iskustva ljudi svih vremena, jasnim jezikom svjedoče da Božija pomoć nikada nije izostala onome, ko ju je iskrenošću svoje duÅ¡e potražio. Prema tome, Božija pomoć se ne sastoji samo u tome Å¡to su nam data pravila i pokazan put u tami, već prvenstveno u činjenici Å¡to se svakog trenutka i svakim povodom možemo obratiti Gospodu i dobiti podrÅ¡ku u nevolji, i to često u najnevjerovatnijim okolnostima. Bog pri tome pomaže na različite načine – preko drugih ljudi ili sticajem gotovo nepredvidivih okolnosti, koje samo mi subjektivno ubrajamo u efekte slučajnosti, a radi se o neposrednoj pomoći koju Tvorac svijeta pruža izvankauzalno i na čudesan način.
Izvjesno je da Bog odgovara na svaku konkretnu molbu konkretnom pomoći, bilo da smo greÅ¡ni ili ispravni. Pokazalo se da i greÅ¡nici zavreÄ‘uju milost Božiju, ne prema onome Å¡to jesu, nego prema onome Å¡to se od njih očekuje. Gospod računa i sa onim Å¡to će od njih u budućnosti postati, ne dirajući u čovjekovu ličnost i slobodu. Uvjerio sam se da je molitveni odnos pravi način da Bog obrati pažnju na sve naÅ¡e personalne potrebe. Ako Bog odista ne bi pomagao ljudima lično kao osoba, već samo u formi zakona, onda bi se ljudski rod brzo izopačio. Niko ne bi mogao podnijeti život kako je dat, u okviru opÅ¡tih zakonitosti prirode i kauzalnog sistema. Svi smo u izvjesnom smislu u neprijateljskom okruženju i bez personalne Božije pomoći ne bismo umakli propasti. Gotovo nijedan dan, pa ni čas ne protiče u naÅ¡emu životu a da nijesmo izbjegli neku naročitu opasnost. Ako niÅ¡ta drugo, umakli smo smrti koja nas svakog trenutka vreba ne vodeći računa o redoslijedu. Stoga nam je Božija milost i pomoć dragocjena u svakom trenu i svakim konkretnim povodom. Ako neko misli da Bogu nedostaje vrijeme i volja da se bavi trivijalnostima naÅ¡eg svakodnevnog života, u zabludi je. U Bogu ne postoji neko konkretno vrijeme, njegova je suÅ¡tina vječnost. Mi smo tom vječnošću naprosto obuhvaćeni sa svih strana. U Duhu Svetome nema praznine. Po tome se razlikuje od svake druge pojave, Å¡to ne znamo otkuda Duh dolazi i kuda odlazi. Osjećamo samo njegovo prisustvo, njegov dah i nas, u njegovom totalnom okruženju. Stoga su i naÅ¡a djela i misli pod neposrednim budnim okom Svetoga Duha, a naÅ¡e najintimnije želje i realne potrebe u njegovoj vlasti. NiÅ¡ta nema u čovjeku toliko sitno, beznačajno da ne bi moglo biti procijenjeno. Bog je dao čovjeku molitvenu mogućnost da sve Å¡to ovaj smatra da je od značaja za njegov život iÅ¡te od Gospoda. „Ko traži daće mu se… Ko kuca otvoriće mu se”.
Izaziva nedoumicu pitanje, da li Bog odgovara na svaki naš zahtjev, svaku molbu ili pak očajni vapaj u nekim neprijatnim okolnostima. Mnogi misle da se Bog o njih oglušio uprkos iskrenoj molitvi. Ponekad i sasvim čestiti ljudi vjeruju da su bogonapušteni i bogoostavljeni na duži rok ili trajno. Vele kad bi Bog udovoljavao svakoj našoj želji, onda u životu ne bi bilo nikakvih problema. Na sve ovo mogu reći – Bog odista odgovara na svoj način, na svaku konkretnu molbu, pa čak i pomisao i želju, ali to ne znači da je svaka od njih uslišena. Ni Bogu nije moguće uslišiti nastrane želje koje izlaze iz kruga jedne zakonitosti, opšte i važeće norme za sav život. Bog nije apsurdan, pa ne može ni uslišiti apsurdne želje, posebno one koje su za druge škodljive. Gospod nije automat da bi iz istih stopa izveo čarobni eksperimenat. Vrijeme u njegovu djelovanju ne igra značajnu ulogu. Narod stoga ispravno veli: „Bog je spor, ali dostižan”. I kad Bog propušta da ispuni naše želje, ponekad to čini za naše vlastito dobro, pošto se mi u procjenama često varamo i ne znamo šta hoćemo.
Što se tiče bogonapuštenosti ili bogoostavljenosti, ja u nju lično vjerujem, ako se isključi mogućnost iskušenja u smislu provjere čvrstine vjere, kao što je bio slučaj sa biblijskim Jovom. Čini se, ima indikacija da Bog ponekad kažnjava one koje voli, kako bi ih izveo na put vrline. Mnogi se još pitaju zašto Bog kažnjava dobre i čestite ljude, a nečasnima ponekad daje ubjedljivu priliku. Njima odgovaram. O dobroti nečijeg srca spolja mi ne možemo suditi, a još manje o tome koji je od grešnika na putu da Bogu ugodi. Najzad, postoje mnoga sagrešenja naših predaka o Božji zakon, i ovo se računa. Svaki neokajani grijeh mora biti osvećen. To je zakon! Potomstvo je dužno da izravna račune. Nasljedni grijeh je jedna evidentna činjenica. Ali to nije pravedno, reći će se. Svako treba da snosi samo ličnu odgovornost. Zbog čega treba da postrada potomstvo radi grijeha predaka. Pravedno je, to je jedini pravedan odgovor. Neka se svako zamisli nad svojim nedjelima, prije nego što ih učini, u brizi ne samo za svoju sreću već i za sreću svoga potomstva. Ličnim primjerom vrline mogu se spriječiti mnoge nesreće. Ako neko i može da umakne odgovornosti za svoje nedjelo, s obzirom na kratkoću čovjekova života, u liniji ne može umaći.
Ovdje se javlja jedna stara dilema, da li je mudro tražiti pomoć od Boga ako Bog unaprijed zna kakva nam je vrsta pomoći potrebna. Tačno je da Bog sve to zna, ali mi molbenim odnosom pokazujemo svoju ljubav i pripadnost. Ističući lične nevolje i probleme, u stanju smo, s obzirom na ovu ljubav da izvršimo korekciju u svojoj životnoj putanji. Molitva Bogu je i jedina stvarna veza sa Bogom, jedini način međusobnog saobraćanja dva duhovna bića nejednaka po svojim moćima, ali jednorodna po suštini. Susrijećemo se na taj način sa Bogom, licem u lice, osoba prema osobi. Tako molbom za pomoć pokazujemo maksimalno poštovanje prema činu postojanja i njegovoj svrsi. Od svega što jeste, jedino je Bog vrijedan naše molbe i molidbenog odnosa i to zbog svoje natpojavne i samouzrokovane prirode. Ono što se začelo samo sobom i po sebi, mada ne sasvim shvatljivo našemu umu, ima neograničenu prednost nad svim drugim što je njime uzrokovano, a to smo i mi sami. Samozačetni uzrok mora biti takve jačine da je nezamislivo biće koje bi je nadmašilo. Upravo iz tog razloga čovjek ne gubi od ličnog digniteta, ako svesrdno moli, ište i traži pomoć od svoga Stvoritelja. „Gospode, oprosti mi, iscijeli me, ne odstupi od mene”. I ukoliko nije zamjeriti djetetu što traži savjet ili pomoć od svojih roditelja, tim se manje može zamjeriti čovjeku koji se obraća opštemu roditelju svih nas, nesumnjivo mnogo autoritativnijem od svačijeg zemaljskog roditelja.
Druga značajna dilema javlja se u vezi sa problemom sudbine. Ako postoji sudbina makar i kao atribut Boga, onda je ishod svega unaprijed određen, pa je i molba Bogu necjelishodna. Stvar treba postaviti drugačije. Bogu je sa apsolutnom izvjesnošću poznato sve što će biti, ali Bog nije uveo apsolutnu nužnost mehaničke naprave u svjetske tokove. Bog je samo dao opšte zakone za sve, i u tom smislu zakoni su nužni i neizbježni. No u okviru zakona postoji ogroman slobodan prostor za svačije djelovanje i njega ispunjava čovjekova slobodna volja. Stoga događaji vezani za čovjekov život, mada mogu biti predvidivi, nijesu nužni. Bog ih naravno sa sigurnošću predviđa, ali ništa ne čini da bi oni stekli legalitet jedne nužnosti. Slobodno čovjekovo djelovanje uračunato je u sistem Božanske promisli, i svaki ishod slobodnog djelovanja predviđen je, ali nije uslovljen. Ovu dijalektiku je prilično teško razumjeti ako nemamo u vidu iskustvo čitavog ljudskog roda. Svako zna da mora umrijeti, to je Zakon, sudbina svake konačnosti. Ipak dan i čas nečijeg skončanja nije predodređen sa apsolutnom nužnošću. I ovdje je Božja pomoć i spoljašnja intervencija u smislu odgađanja sasvim moguća. Svako je od nas previše značajan da bi mogao ostati neprimijećen. Stoga pomoć može doći, kao i odmoć, jednakom vjerovatnoćom. Božja sloboda je iznad Njegova zakona, a čovjekova sloboda je uslovljena zakonima.
U krajnjoj instanci Božja pomoć nije kršenje Zakona, već njegovo ispunjenje. Odstupanje od pravilne putanje predviđeno je već datim pravilima. Ako u fizici postoji princip neodređenosti na mikro planu, tim principom se verifikuje savršena određenost i determinisanost u svemirskom makrosistemu. U ljudskom životu je nešto slično. Odstupanje od zakona upravo dokazuje njihovu moć pošto su i odstupanja predviđena zakonima, te predstavljaju izraz jedne svesvjetske pravilnosti. Pružajući pomoć u nevolji ljudima, Bog izvjesno krši pravilnost koju je sam ustanovio, ali ovim ne umanjuje pravilnost zakona slobode, a sloboda je njegova suština. Hristos se poslužio čudima vaskrsavajući Lazara iz mrtvih, ali time nije ostavio mogućnost da i drugi to čine, pošto drugi nijesu Bogoljudi. Ovim je samo pokazao da narušavanje nužnosti ne može biti ljudska, već samo Božja privilegija. Sve čovjekovo djelovanje je uslovljeno uzročno–posljedičnim odnosom, a Božje nije. Bog može prekršiti zakon i lanac uslovljenosti i krši ga svaki put kad pomogne čovjeku mimo onoga što objektivne okolnosti dozvoljavaju. Mi pred Bogom ne možemo sakriti ono što o sebi znamo, ali ono što će od nas u budućnosti postati samo Bog zna, a mi o tome nemamo ni najmanjeg nagovještaja. Prema tome, Bog predviđa kako naše vrline, tako i naše zablude ali ih ničim ne ograničava niti pak izaziva. Pušta ih u slobodan opticaj kako bi dobio slobodno biće koje autonomnim izborom pripada jednom cjelishodno uređenom poretku. Stvoritelj se prema tome zalaže za čovjekovu slobodu. Njegova pomoć u izvanrednim prilikama samo je dokaz Njegove neprekidne brige, staranja za čovjeka i o čovjeku.

HRISTOS JE PREDVJEČNI BOŽIJI SIN KOJI SA
BOGOM I SVETIM DUHOM ÄŒINI JEDNO

„U početku bjeÅ¡e logos… i logos postade tijelo i nastani se meÄ‘u nas… Pun blagodeti i istine.” (Jovan, DžI, 14). Istoričnost Hristove ličnosti bila je i ostala predmet mnogih rasprava. Jedni su kao Bruno Bauer i Kalhtof odricali Hristu postojanje. Drugi, priznaju Hristovo postojanje kao Renan i Papini, ali ga smatraju dobrim i plemenitim čovjekom čiji život i učenje može biti uzor za druge. Pristalice Hristove istoričnosti dijele se na one koji Hristu odriču odnosno pripisuju Božansku prirodu, ali u svakom slučaju priznaju da je Hristos konkretna ličnost. Pozivaju se pri tom na paganske pisce: Josipa Flavija, Svetonija, Tacita, jevrejski Talmud, Koran i sl. Za neke autore Hristos je samo daroviti rabin, osnivač nove sekte, za druge je prorok, ali nikako i Božiji Sin. I najzad za hrišćane je Sin Boga živoga, otjelovljeni Logos, Miropomazanik.
Lično me sasvim malo zanima pitanje Hristove istoričnosti. Hrista sam uvijek vidio u svojstvu jednog cjelovitog sistema mišljenja i snažnih riječi koje se njemu pripisuju. Iza svake Hristove riječi nazire se predvječna ontološka realnost. I kad se njegovo učenje jedanput shvati, ono čini jedan sasvim neprotivrječan aksiomatski sistem istina dobijenih svjedočanstvima i Otkrovenjem. U tom slučaju manje je značajno je li Hristos učinio čuda, uskrsnuo Lazara ili da li je istinit svaki detalj o kome govore jevanđelisti. U njegovu učenju sadrži se sva zbilja postanja, razvoja, života, mudrosti, nade, vjere, dobrote, ljubavi i svjetlosti najvišeg reda. Stoga vjerujem da je Hristos postojao onako kako je zapisano „prije svih vjekova” dakle, prije postanka ljudi, životinja, pa i čitavog svemira. U ljudskom liku javio se kao prolazni fenomen ili inkarnacija logosa.
Ko nosi Hrista u sebi, ima sebe, u jednoj izvanrednoj punoći. Stekao je dušu svoju u jednoj cjelovitosti, neprotivurječnosti, harmoniji, još za konkretnog fizičkog života. I ko je izgubio dušu radi Hrista, stekao je dušu na besmrtan način. Uočio je onu svjetlosnu stazu koja vodi Spasenju, preko Svetoga Duha. Prepoznao je lik onoga koji ima vlast da daje i oduzima. Dakle, problem vjere u Hrista riješen je mogućnošću razumijevanja logosa po Jovanovom evanđelju. No razumijevanjem Hrista još nije riješeno pitanje Svetoga Duha, bar u doktrinarnom smislu. Ni u svetim spisima ne postoji rješenje za ovaj problem. Ako je Hristos proizišao i otjelovljen logosom šta je sa egzistencijom Svetoga Duha za koga se ne može reći da je tjelesan? Hrišćanski sveti oci potegli su mnoge neugodne rasprave oko ove teme. Na Saboru u Nikeji 325. godine ustanovljen je Simvol vjere u kome se tvrdi da je Sveti Duh proistekao od Oca i od Sina (A patre filioljue procedit). Do raskola u hrišćanskoj crkvi na pravoslavnu i katoličku, Istočnu i Zapadnu došlo je kad je carigradska crkva odbila da prihvati onaj dio simvola vjere u kome se kaže da je Sveti Duh postao i od suštine Sina (filioljue). Kasnija nastojanja da se ovo delikatno dogmatsko pitanje riješi, ostala su bez rezultata.
Šta je upravo Sveti Duh, da li je to konkretno biće poput Sina, nešto manje ili više od Sina, dogmatski je nedovoljno artikulisano. No ova neodređenost ne umanjuje samu važnost i ozbiljnost pitanja. Neki ovaj problem smatraju doktrinarnom praznovjericom, među njima i slavni pisac Izgubljenog raja, Džon Milton. Ja ovo pitanje držim veoma serioznim i to ne samo sa stanovišta hrišćanske crkve već za mene ono ima egzistencijalnu validnost. Neću se uplitati u pravo Istočne, odnosno Zapadne crkve u pogledu Svete Trojice. Svaka od njih ovaj problem uzima na svoj način, ali pokušaću da odredim lični odnos prema problemu i shvatljivosti Svetoga Duha. Mislim da Sveti Duh postoji i da ga je moguće iskustveno verifikovati iako je sasvim nevidljiv. Sveti Duh nije inkarnacija logosa kao što je to Hristos, ali je nesumnjivo njegova emanacija. U životu ljudi, u manjoj ili većoj mjeri, ukazuje se blagodet Božje ljubavi koja se rasprostire na sva bića i sve stvari, ali u najvećoj mjeri dopire do čovjeka. Sveti Duh je neposredan putokaz čovjeku preko granice ovostranosti. Ukazuje se kao bezmjerna ljubav za viši svijet i smisao za poštovanje apsolutnih vrijednosti. Dok je Sin riječju osvojio zemaljsko carstvo, Sveti Duh ga osvaja na jedan diskretan i pritajen način.Ulazi u našu dušu i povezuje nas sa stvarnošću Boga. On podstiče neposredni uzlet duše prema Bogu, formira u nama doživljaj Boga kroz netvarnu svjetlost koja obuzima dušu. I u jedinstvu sa učenjem Sina, evanđeljskim istinama, Sveti Duh zajedno sa Ocem čini trojstvo, trojičnost, trojedinstvo, kako je to i na Saborima rečeno. Sveti Duh nije dakle konkretna ličnost iako se ipostasno može uzeti. On ne ulazi u našu dušu samo prema našem zahtjevu i želji već i po blagodeti Boga živoga. Stoga je Sveti Duh stanje koje ne osjećaju jednako svi ljudi, niti opažaju njegovo prisustvo na isti način. O Svetom Duhu može svjedočiti samo onaj koji ga najviše u sebi ima, kome se on voljom Tvorca ukazao. Sveti Duh je transcendentna realnost koja obuhvata čovjeka u konkretnom i neposrednom smislu, predstavlja njegovu inspiraciju i nadahnuće. Dostojevski je bio svjestan prisustva Svete inspiracije koja mu je na ovaj način pomogla da stvori genijalna djela. Ali i mnogi istaknuti istraživači prirode izvjesno su bili nadahnuti i inspirisani Svetijem Duhom. U trenutku najvećih otkrića intuitivno ima preimućstvo nad racionalnim, Otkrovenje nad metodom. Sveti Duh je uvijek tamo gdje se vrši temeljni zaokret u saznajnim djelatnostima, ali i u svakoj duhovnoj oblasti čovjekova života. Svetim Duhom su morali biti inspirisani: Rafael i Ticijan, Hajdn i Betoven, Milton i Njegoš. Može se s razlogom pretpostaviti da svuda gdje se radi o genijalnosti, gdje misao teče bez otpora, gdje se boje gotovo same sobom slažu u veličanstvene likovne cjeline, gdje se note ravnaju prema nebeskoj muzici sfera, prisustvuje biće Svetoga Duha. Ko je ikada osjetio lakoću stvaranja i radost misli koje se bez napora slažu međusobno i uspostavljaju smisao u okviru neke cjeline, treba biti siguran da je to trenutak djelatnosti Svetoga Duha. Svuda gdje se rodila kakva velika ideja, ostvaren veliki pronalazak ili oblikovano genijalno umjetničko djelo, pomoć Svetoga Duha bila je više nego izvjesna. Za razliku od čovjekova duha, Sveti Duh je pridodat svim stvarima i ljudima, rasprostire se na sve što postoji kao netvarna Božanska svjetlost, emanacija Boga živoga i biva opažen jedino od onih koji ga najviše u sebi prema blagodeti posjeduju. Iako nije ličnost poput Hrista, Sveti Duh je ličnost u smislu svoje svetosti, kao što je Bog ličnost u svom svetom savršenstvu. I kome se može pridodati atribut „svet” istovremeno mu pripada ipostasna odnosno ličnosna forma bića. S druge strane, ni Hristos nije ličnost u antropološkom smislu, ako se uzme da je postojao „prije svih vjekova” i da će živjeti u slavi Tvorca poslije vijekova. Njegov kratki zemaljski život bio je trenutak u vječnosti, stoga bi se za Hristovu prirodu moglo reći isto što i za prirodu Svetoga Duha. Ovo su dva ipostasa trećeg ipostasa živoga, svevječnoga Gospoda. Sveta Trojičnost koju možemo u isti mah shvatiti kao jedno i kao troje u jedinstvu. Svetost nije moguće filozofski odrediti niti osmisliti makar upotrijebili i najapstraktnije kategorije. Što bi god rekli za svetost u smislu savršenstva, malo je. Svetost se dakle ne saznaje, nego neposredno doživljava kao radost u Svetoj Trojici, kao najviša transcendentalna radost, ali ona opet pripada životu u mjeri u kojoj je život ozaren svetošću, prožet Svetijem Duhom i Svetom Trojicom. Filozofija u tom pogledu, a naročito kad se tiče svetosti, nema šta da traži. Sveta Trojičnost nije u sistemu filozofije. Nekada sam se čudio jednome caru koji je u VI vijeku zabranio sve filozofske škole da bi promovisao Svetu Trojičnost. Više se tome ne čudim. Justinijanov edikt nije sasvim besmislen. U ljudskom životu nema mjesta za dvije istine. Sa Hristom je ušla jedna nova i neprolazna vrijednost. Život nije potisnuo misao, nego je misao stavljena u funkciju života. Nebo i Zemlja približili su se jedno drugom. Logička istina i emocija sklopili su savez, iracionalno je stopljeno sa racionalnim, a Otkrovenje sa empirijskim otkrićima. Natprirodno i prirodno postali su jedna cjelina. Metafizičko i fizičko dio su iste stvarnosti. Noumenalno i fenomenalno samo su dvije strane jedinstvene suštine. Sve su granice nadmašene i sve su podjele ukinute. Nema nijedne odredbe bića a da ne bi bila nadmašena idejom svetosti i Svete Trojice. Bog je svet, i svijet kao djelo Boga takođe je svet. Naš život je svet i sve naše radnje, vođene su svetošću Svetoga Duha. I sa stanovišta apsolutne svetosti mjeri se cjelishodnost egzistencije. Čovjek je postao dostojan Stvoritelja, i tek tada je svojim umom i svojim fizičkim silama doznao za realitet svetosti i prema njoj se odredio. Prava sinergija Boga i čovjeka dogodila se kroz realitet Svetoga Duha i Svete Trojice. U ovome što tvrdim naravno nema ničega novog što nije poznato ranijim vjekovima. Ali u tome i jeste smisao Svete Trojice što njihov realitet postoji prije svih vjekova i postojaće poslije svih vjekova, mjerenih čovjekovim kalendarom. Filozofija mi je dala mogućnost da sebi postavim mnoga granična pitanja, ali nikako i da na njih odgovorim. A mislim da sa stanovišta filozofije niko nije pronašao odgovor za ono što predstavlja najdublju tajnu prirode. Prije ili kasnije svaki filozof završava kao skeptik i to je dobro. Onda počinje nova faza razmišljanja, dublja, temeljnija, trajnija i uzvišenija od svake druge, a to je religija i religiozni pogled u život. I ko je napravio duševni preokret da od filozofskih misli pređe na konkretni i personalni doživljaj živoga Boga mogao je najzad reći – stekao sam blagodet Svetoga Duha. Otvorio sam oči koje ne namjeravam više sklopiti.

VJEČNI ŽIVOT IZVJESNO POSTOJI

„Stoga me voli Otac, jer dušu svoju polažem, da je opet uzmem”. (Jovan Dž, 17–18).
Kakvu prednost ima religiozan čovjek nad onim koji to nije. Zar bezbožniku ne biva jednako kao i pobožnome, pitao se biblijski Propovjednik. Pitaju se naravno i mnogi ljudi ispravna srca i moralnih uvjerenja. Pa ipak, pitanje je uprošćeno i formalizovano. Religiozan čovjek je istinski dostojan života, i uglavnom mu je dobro. Ovo tvrdim sa punom obavezom prema istini. Ovdje naravno ne računam one ljude koji se iscrpljuju poštovanjem spoljnih religioznih obreda i simbola. To uvijek može biti hipokrizija i dekor, prisutan čak i kod mnogih sveštenih lica. Religiozan čovjek nije ophrvan brigom oko utiska koji će na druge ostaviti. Njegove su pobude usmjerene prema najvišim vrijednostima. Istinski religiozan čovjek ne ište nikakvu nagradu, on je već ima i nje je svjestan. Pred očima mu je svetost i sveto i zna da od tog sistema ne postoji bolji, pa čak nije ni moguć bolji. Za čovjeka koji je u savezu sa Bogom sve vrijednosti su svete. Svet je zakon po kom se upravlja priroda i vaseljena u cjelini. Svet je život čak i onaj na najnižim stupnjevima, jer je djelo Svete promisli. Postoji sveta istina, pravda i ljepota. Svet je svaki dan koji Gospod bićima daje. Sveto je rađanje pa čak i smrt je sveta ako je to znak novog duhovnog Vaskrsa. U nestabilnoj i konfliktnoj stvarnosti postoje trajne, vječne suštine, i one su svete. U buri vremena egzistira harmonija Vječnoga bića u čiju se svetost ne može posumnjati. U konačnosti fizičke propadljivosti otkrivamo Sveti nepropadljivi duh. Stoga religioznog čovjeka ne impresionira neminovnost, smrt ga ne uzbuđuje, a ni patnje ga ne mogu satrti. Ne plaši se svojih neprijatelja, jer u sebi ukida svako neprijateljstvo i njegov pojam. Nikada nije rezigniran niti obeshrabren jer ga svakodnevno iskustvo uvjerava da Bog pravednima pomaže, čak i u okolnostima koje su po ljudskom sudu tragično neizbježne. Stoga uvijek kontroliše čvrstinu svoje vjere, spreman da kaže: „Nemam li vjere u srcu – ništa sam”. Ako su mi strane svetinje i Gospod koji je stvorio svijet treba li da živim kao korov koji se ničemu ne nada. U prirodi naravno ima mjesta i za korov i za škorpije. Svima se „dade oblast njihova”, ali to je druga strana života i naravno ona sa naličja. Čovjek je po svojoj Božanskoj suštini stvoren da pripada najboljem i da sluša glas najboljega. Ko nema uzor u najboljem, takav nema nikakva uzora. Povija se kao trava prema vjetru i praktično je neslobodan.
Religiozan čovjek na pravi način apsolutno je slobodan. On prihvata Tvorca svijeta za svog jedinog vladaoca koji ga je učinio slobodnim i kome ne duguje pokornost, već sabrano i mirno poštovanje. Takav odbija drugog čovjeka za vladaoca njegova srca i duha. Šta je čovjek da bi bio gospodar volje drugog čovjeka? Nijesu li svi ljudi od iste građe sačinjeni, od istog Svetoga Duha stvoreni? Osnovni znak slobode religioznog čovjeka jeste ne pristajanje i ne pripadanje, odbijanje spoljnih uticaja koji mute savjest, ili se razlikuju od volje sveopšteg tvorca prirode. No, sloboda se mjeri i po tome koliko istinski odbijamo svaku pomisao da drugima zapovijedamo ili da nam drugi zapovijedaju. Slobodan je samo onaj pojedinac kome je strana hijerarhija zemaljskih institucija i koji prihvata samo hijerarhiju vrijednosti na čijem je čelu Svetost. I neslobodan je svaki čovjek koji samo iz straha od ljudskoga suda pretpostavlja vrlinu poroku. Slobodan čovjek ne boji se ljudskoga suda pa čak ni Boga. Plaši se jedino grijeha i sagrešenja pred Bogom. Ovo strahovanje znači slobodu ili slobodan izbor zahvalnosti prema Tvorcu. To je strah da ćemo se osramotiti u Gospodu a ne i strah od Gospoda. Bog nas u Svetoj zamisli nije učinio robovima, podlacima i zvjerovima. Ovo smo u izvjesnom smislu postali u dugoj istoriji međuljudskog nasilja, diktatorskih sistema i robovanja jedni drugima. I svako ko je na svetom i svetosti zadržao svoju pažnju, slobodan je makar skapao u lancima ili bio spaljen na lomači. Stoga ovu vrstu slobode nazivam svetom, jer ona ne poznaje odnose roba i gospodara, šefa i činovnika, pretpostavljenog i podređenog. To je naročita sloboda koja se može zadobiti samo vjerom u sveto Otkrovenje i Svetu Trojicu. Svaki pravi bogoznanac može otvoreno reći sebi i drugima: Slobodan sam jer ne priznajem veći autoritet od Svevišnjeg Stvoritelja. Slobodan sam jer ne dopuštam da mi požuda zamagli um, a strasti unište normalne osjećaje. Slobodan sam jer sam gospodar svojih htjenja i svoga izbora; umijem da se pokajem da se divim da budem zahvalan, ali samo onome koji i jeste za divljenje. Slobodan sam zato što mogu beskrajno poštovati Tvorca koji mi je postao vidjelo u mraku i otkrio put prema jednom netvarnom Suncu. Znam da sam slobodan i po tome što mi sija vječnost pred očima, što u svemu propadljivom i konačnom otkrivam i nazirem najviši red veličina. Znam da ću i ja sudjelovati u višem svijetu, ako budem svojim slobodnim izborom stasao da ga prihvatim i da mu služim. Siguran sam da ću dijeliti carstvo vječnoga Tvorca ako ga postanem dostojan. To carstvo je upravo i namijenjeno Bogoobraznom čovjeku. Sa punom izvjesnošću prihvatam apostolove riječi: „Stojte, dakle u slobodi kojom vas Hristos oslobodi i ne dajte se opet u jaram ropski uhvatiti.” (Poslanica Galatima V, 1). Ovim ne tvrdim da samo hrišćanin može biti slobodan u milosti Tvorca, ali znam da su Hristove riječi istinite, pošto mi je nezamisliva viša istina od one koja znači ljubav prema čovjeku i njegovu djelu, koja izjednačava ljubav, istinu i slobodu, i time podiže našu dušu na tron sa koga nema silaska. Neću dopustiti da budem skrenut ili zarobljen autoritetom čovjeka, ideologije, stranke ili pokreta, koji nijesu hristoliki. Ne dozvoljavam ni to da budem svoj sopstveni rob opterećen strašću svoje niže prirode i fizičkog Ja. Uvjeren sam da su naše personalne mogućnosti bezgranične i da mi kao duhovne osobe ulazimo u sistem vječnosti ne mijenjajući pri tome svoju personalnu prirodu. Ako bi se naš ličnosni duh poslije fizičke smrti rasplinuo u neodređenom i nadličnom apsolutu, sve bi bilo izgubljeno. Naš cjelokupni rad i cjelokupno zalaganje postalo bi besmisleno. Kroz Hrista nam je obećana i zajamčena personalna besmrtnost. Naša ukupna duhovna dinamika ući će u onostranost kao jedno biće, nadići sve granice ne gubeći od svoga personaliteta.
Za hrišćanina koji vjeruje da se naš Gospod samo odvojio od ljudske prirode, a da je u suštini besmrtan, ne postavlja se pitanje budućeg autentičnog duhovnog života. U Hristu i preko Hrista svako će zadržati sebe onakvog kakvog je u zemaljskom životu ostvario. „Ja živim i vi ćete živjeti”. Rekao je Hristos apostolima (Jovan, DžIV, 19). Nešto će u individualnom smislu ipak prestati da postoji, ali to nećemo biti mi, niti onaj najbolji dio naše prirode. Razići će se i otići u nepovrat molekuli DNK i RNK, proteini i aminokisjeline, hemijski radikali, koji su privremeno stanište duha. No time neće poginuti duh. On će dospjeti u vječnost koja je njegova prava postojbina. Za čovjeka koji tvrdo vjeruje da nije proizvod slučajnih spojeva prvobitnih vodonikovih atoma, već posljedica jedne zakonitosti koja se samo poslužila česticama materije za naš fizički sastav, besmrtnost je izvjesna. Ali ne bilo koja besmrtnost, ona koja degradira našu suštinu, već besmrtnost konkretna i personalna koja najbolja svojstva našeg bića prenosi u carstvo vječnosti.
Svjestan sam da sam se iz blata probudio, vođen jednom višom svjetlošću. Stoga znam da atomi i molekuli nijesu moja suština, već je to samo onaj dio moje prirode u kome privremeno obitavam da bih se kasnije približio Gospodu. Stoga mi je dužnost upotrijebiti svu snagu da se ne okaljam i slijep izađem pred lice Njegovo. Znam da postoje mnoga iskušenja i ona su cijena za ulazak u suštinu živoga Boga. Postepeno sam shvatio ontološku simboliku Staroga i Novoga zavjeta učvršćujući se u uvjerenju da Bog one koje najviše voli podvrgava često iskušenjima pa i stradanjima, kako fizičkim, tako i duhovnim. Isusovo stradanje samo je finale jednog postupka koji nalazimo svuda u svetim knjigama. Knjiga o Jovu najbolje to potvrđuje. Avramova spremnost da žrtvuje jedinca Isaka prema višoj zapovijesti je na istoj liniji. Knjige Starog i Novog zavjeta čine jedinstvo u osnovnim crtama. Mučenička smrt Hristovih apostola predstavlja logičan izbor onih koji su postupili po nalogu svoga Gospoda, koji su krenuli protiv čitavog svijeta, pobijedili ga i osvojili, ali ne konkretnim životom već vjerom u vječni život. Stoga je vječnost nagrada iskušenju. Pobjeda nad iskušenjem je pravac koji vodi u jednu nepobjedu, sa stanovišta profanih ljudskih želja. Prvi ljudi nijesu izdržali zamku iskušenja, okusili su zabranjene plodove saznanja. Bog nije protiv saznanja, ali je protiv znanja koja nemaju u sebi perspektivu vječnosti. Čovjek se mora namučiti da bi upoznao silu Tvorčeve ljubavi i način na koji mu treba služiti. Mnoga praktična znanja mogu biti od velike koristi, ali jedino znanje koje uzvisuje duh jeste Otkrovenje. Ko je ovo znanje zadobio može biti siguran da nije promašio put.
Riječ „pobjeda” nikada mi nije bila naročito draga. Pred očima mi je podvig sa bojne poljane koji intimno prezirem. Ali postoji jedna vrsta pobjede koju svom silinom respektujem a to je pobjeda u Hristu, zadobijanje besmrtnosti i carstva Božjeg. To je pobjeda koja ukida svaku pobjedu i svaku prednost ostvarenu nasiljem. Ova pobjeda ne sadrži u sebi demonsko zadovoljstvo trijumfa, već samo tihu sunčanu radost punoće, istine.To je, u stvari, radovanje nepobjedi i snazi samosavlađivanja u smislu hrišćanskog učenja, to je gubitak duše da bi se ona ponovo zadobila. Pobjeda nepobjeđivanja jeste jedna od najtežih, ali i jedina koja zavređuje divljenje. „Carstvo nebesko se silom uzima i podvižnici ga zadobijaju” (Matej, DžI, 12). Ovdje nije riječ ni o kakvom nasilju već ogromnim duhovnim naporima da ovladamo onom vrstom otpora koja se suprotstavlja svakom dobrom pokretu duševnog života. Ako hrišćanin ljubavlju ide u susret mržnji, nenasiljem udara na nasilje, dobrotom sputava sile zločinstva, i ako u tome ima uspjeha, onda je to trijumf, pobjeda od koje ne može biti veličanstvenije. Hristos je pustio svoje učenike u svijet i ovlastio ih da ga pobijede i osvoje, ali samo ljubavlju. „Poslao sam vas kao ovce među vukove”. I desilo se čudo, ovce su pojele vukove. Bez Isusa na krstu ova mogućnost bila bi iluzorna. Sveti apostoli su pobijedili život i nadmašili smrt u ime Boga živoga i osjećajući se Njemu srodnim. Upravo srodnost sa Bogom čini nas uzvišenim u sopstvenim očima. Uza sve nevolje sposobni smo da blagosiljamo čas svoga rođenja i da se prema životu odnosimo sa najvišim poštovanjem. I ko se nikad nije približio Gospodu nikad se nije ni stvarno valjano obradovao. Samo je ona radost prava koja dolazi iz višeg sistema, ona čiji je uzrok ontološki i metafizički. Osjećanje da smo povezani sa cjelinom i da nam je u toj cjelini dato dostojno mjesto čini nas radosnim bez granica i dostojanstvenim bez poređenja. Pred tom činjenicom padaju sva ograničenja, poništena je svaka mjera i obuzima nas punoća cjelokupnog bića. Tada shvatamo da je Hristos u nama i da smo mi u Hristu moćni i nepobjedivi. Gospodom u nama i mi u Gospodu postajemo jedna cjelina, koja nas, i ovako ograničene, dovodi do saznanja vlastite bespočetnosti pa čak i savršenstva u onom smislu u kom smo pojava savršenoga Boga. Je li moguća veća slava za čovjeka nego što je biti Sin Oca predvječnoga? Je li moguće zamisliti veći smisao egzistencije nego biti sjedinjen sa Bogom i osjećati veličinu njegove bespočetnosti i svetosti. Poslije mnogih lutanja i pojmovnih stranputica, shvatio sam najzad silu Hristovih riječi. „Ako hoće neko da ide za mnom neka se odreče sebe i uzme krst svoj.” (Marko, DžVI, 24). Istorija naše civilizacije poznaje samo jedan smjer i niko se nije pokajao ko je ovim smjerom krenuo. Nad krstom niko nije odnio pobjedu, a krst jeste nad svima.

HRISTOVA NAUKA MIJENjA DUÅ U

„Zaista, zaista vam kažem: ko moju riječ sluÅ¡a i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni… PreÅ¡ao je iz smrti u život.” (Jovan, V, 24). Mnogo je rasprava voÄ‘eno oko pitanja da li su Hristove riječi onako kako su evanÄ‘elski saopÅ¡tene uputstvo za teoriju ili praksu, ili oboje ujedno. U tom pogledu imam neÅ¡to drugačije viÄ‘enje. Hristove su riječi takve prirode da kad ih duÅ¡a jednom usvoji mijenjaju njenu suÅ¡tinu. Primjera radi, ako u ograničenom dijelu materije, recimo atomima, izvrÅ¡imo strukturalne promjene razdvajanja ili spajanja mikročestica, fisiju, odnosno fuziju rodiće se nepoznate energije gotovo neograničenih mogućnosti. Ove energije su izvjesno bile potencijalno date u ma kojem inertnom sistemu, ali su se tek pojavile spoljnim podsticajima. Upravo, Hristova nauka izaziva neÅ¡to slično u naÅ¡oj duÅ¡i, oslobaÄ‘a nove kinetičke efekte o kakvim ne možemo ni slutiti. Razapeti Hristos i Hristos sa Maslinske gore djeluju na strukturu naÅ¡e duÅ¡e tako silovito da mijenjaju njen sastav. Iz prvobitnih potencija dobija se nov kvalitet miÅ¡ljenja i življenja. Stoga smatram da svijet hrišćanina nije ni teorija ni praksa, već duÅ¡evna aktivnost neograničenih potencija dobijena silom vjerovanja, istine i ljubavi za svijet. Dakle, ovdje se ne može postaviti pitanje teorije i prakse onako kako se to postavlja u prirodnim ili druÅ¡tvenim naukama. Ovdje nije moguća verifikacija i provjera hipoteza. Ko je Hristove riječi uveo u svoj duhovni posjed, on je izbrisao granicu izmeÄ‘u teorije i prakse. Poput sile koja mijenja osobine fizičkog svijeta, hrišćanska logika mijenja osobine duÅ¡evnog života, oslobaÄ‘anjem jedne aktivnosti koja ne služi praktičnim, već transcendentnim ciljevima. Time se skraćuje rastojanje izmeÄ‘u najdaljeg i najbližeg. Nebo i zemlja u duÅ¡i hrišćanina vežu se čvrsto Otkrovenjem. Gospod nas tada obilazi cijeneći naÅ¡e napore. Å ta je prema tome Njutnova mehanika ili AjnÅ¡tajnova dinamika, Lorencove transformacije i slično? Mogu li se one ravnati prema izvankauzalnoj dinamici Stvoritelja? Ako je Bog stvorio atome onda dinamika Boga živoga mora zasjeniti sve rezultate ostvarene fisijom ili fuzijom. Izvor ogromnih prirodnih energija nije dakle u atomima, već u Stvoritelju atoma, dakle u Bogu i njegovim neograničenim mogućnostima. Stoga duÅ¡a željna Gospoda ne mora ići zaobilaznim pravcem. Nije nužno čekati vrijeme kad će nas tekovine nauke uvesti u shvatanje transcendentnog sistema. Mi se Stvoritelju i bez nauke možemo približiti, i uvijek su mu se ljudi približavali – svojom vjerom, neograničenim poÅ¡tovanjem i ljubavlju. I on će se odazvati i odaziva naÅ¡emu pozivu svaki put kad to poželimo i kad smo spremni da kinetiku duÅ¡e oslobodimo inertnog stanja i na taj način postignemo izvjesno bogoočišćenje. Tada i Gospod eficijentno djeluje pokazujući svakome njegov zadatak. U to su se mogle ubijediti stotine generacija vjernih. Hristos se nije javio samo svojim apostolima nego cijelome ljudskom rodu, svim ljudima dobre volje u svijetu.
Cinik bi na sve ovo prigovorio, kako se to Hristos javlja onima koji ga nijesu vidjeli ili koji nijesu provjerili svoje viđenje poput apostola Tome. Neki su, doduše, imali konkretnu fizičku viziju Hrista, ali to je sasvim zanemarljiv broj. Ovdje su uračunati i subjektivni psihološki efekti kao što je sugestija. Postavlja se pitanje kako je moguće umom doživjeti Hrista, a pri tom ga čulno ne opaziti kao što se to dalo apostolu Pavlu na putu za Damask. Naravno, nije svako apostol Pavle i nije svima namijenjena uloga preobraćenika. Možemo vjerovati ili ne viziji svetoga apostola, ali zato postoje milioni drugih običnih ljudi koji su vidjeli Hrista u dubini svoje duše, a da im zato nije bila potrebna nikakva čulna vizija. Vezu sa Hristom moguće je uspostaviti unutarnjom silom koja nas dovodi u odnos bogoljublja i tim naravno ljubavi prema Sinu Božjem i ljudima koji su njegova braća. Stoga tvrdo držim da su Hrista vidjeli svi ljudi koji su shvatili veličinu njegovih riječi i značaj svjedočanstva. Hristoljublje i bogoviđenje je jedan isti akt duše kojim se ona pomjera iz stanja svoje animalnosti u Bogoljudsku prirodu. Viđenje Hrista je, u stvari, preobraćanje ljudske u Božansku suštinu. To je trenutak u kome se prihvata dubina egzistencije i njena ontološka realnost. Hrišćaninom se ne postaje usvajanjem jedne teorije i njene konsekvence. Moguće je biti u teoriji ispravan znalac svih svetih spisa, njihov tumač i apologeta a pri tome ne biti preobraćen u Hristu. Moguće se i praktično ponašati kao milosrdni Samarjanin a da se ipak ne bude hrišćanin. Mnogi ljudi su licemjeri dobrote, drugi opet dobra djela čine radi utiska. Neki samo teorišu o vrlini i čovjekoljublju, a u principu obmanjuju i sebe i onoga u čije ime govore. U principu, niko od njih nije uz Hrista, već samo živi u prividu Hrista. Hristos je, za mene stanje duše, a ne teorija ili čin. Hristom je preobraćena ljudska u Božansku suštinu. To je više od svake dobre namjere ili dobrog čina, jer ovo drugo može biti i nehrišćanin sa jednako valjanim razlozima. Mislim da je Hristos u duši sila sa kojom se nijedna prirodna energija ne može ravnati. Hrišćanin se može biti samo onog trenutka kad je sila ljubavi prema prvom uzroku i vječnom Stvoritelju obuzela sve dijelove duše i tijela. Tada je svako od nas u stanju da vidi Hrista. Ali ne onog Hrista u svojstvu rezanog lika već u stvarnosti obećanog vječnog života. To je naročito duševno stanje, egzaltacija natpojavnim svijetom, sinergija, sjedinjenje, preobraćanje ljudskog u Božansko. Po tome znamo da smo sasvim blizu Gospoda, pored Gospoda, spojeni sa njegovom prirodom još u toku zemaljskog života. Jasno osjećamo da nijesmo obmanuti, već da ćemo prema svjedočanstvima nastaviti vječni život. „Ja živim i vi ćete živjeti”. U svakom od nas Hristos ponavlja samoga sebe. U svakom od nas Gospod ponavlja samoga sebe. Stoga i jesmo besmrtni i možemo se bez straha radovati životu i bez straha sačekati njegov kraj.
Nikad nijesam siguran da li sam Ja uz Hrista Gospoda uprkos snažnoj želji da to postignem. Nije dovoljna samo želja već i puni preobražaj sebe, promjena svog identiteta uz ogromna odricanja. Potrebna je kolosalna transsupstancijacija unutarnjeg života kako bi se dala prednost vječnome nad konačnim. Smatram da u svačijoj duši ima dovoljno potencija za ovakav preobražaj. I taj preobražaj je jedino moguć uz uslov da svojstva istinitog života postanu naše svakodnevne sklonosti. Tek tada čovjek nije marioneta koja se služi pozajmljenim pokretima i tuđim glasom već subjekt, poštovan i od strane Stvoritelja. Bog poštuje čovjeka i raduje mu se, uostalom zašto bi ga i stvorio. Ko god ima pravo da izjavi: Ja sam uz Njega, shvatio je jedan sistem istina između kojih nema praznina. U Hristu ima toliko sadržaja, da ih nije potrebno nikakvim teorijskim konstrukcijama dograđivati. To je jedno obilje ideja koje je kadro da ispuni svačiju dušu, makar kako u obrazovnom smislu bili visoki naši zahtjevi. Niko nije dovoljno učen da se iz ovog sabira svih znanja ne bi mogao inspirisati.
I čovjek može biti siguran da Hristos personalno boravi u njemu kad je sabirajući svoja iskustva u stanju da izvede zaključak: Hrišćanin sam, uistinu, ako sam došao do saznanja da moje Ja nije centar svemira; da postoji Gospod koji mi je udahnuo duh života i svojim silama ne mogu ništa dobro učiniti ako se oglušim o glas i volju Svevišnjeg Stvoritelja. Čovjek ne može biti gospodar drugome čovjeku, niti pak upravljati njegovom sudbinom, pošto niko od nas nije stvorio prirodu, ni život, nije proizveo samoga sebe i svoju besmrtnu dušu. Stoga je čovjekoobožavanje najljući neprijatelj čovjekooboženja. Antropocentrizam je djelo primitivne sujete, kao što je to i sociocentrizam. Oboje služe tiranskim prirodama. Neznabožačke ideologije i njihovi nosioci, potencijalni i stvarni diktatori uvijek polaze od antropocentričnih i sociocentričnih ideala. Ove teorije su proizvod satanske gordosti smišljene od strane potencijalnih uzurpatora napretka, zločinaca, demagoga i krvopija poput Marksa i Lenjina. I ko je sa Gospodom i Hristom, nalazi se u društvu jedne vječnosti čija svjetlost nikada ne dogorijeva. U njemu plamti sila života koja ne potiče od suštine samoga života, već od Svetoga Duha. I najzad, svako će se u svojoj ličnoj slavi uzvisiti, ali samo preko Bogočovjeka i slijedeći njegov put. Često je taj put opor i trnovit ali uvijek pobjedonosan. „Sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet, i ovo je pobjeda koja pobijedi svijet – vjera vaša”.

O POSTULATIMA LJUBAVI PREMA HRISTU

„Svaki dakle, koji sluša ove moje riječi i izvršuje ih, kazaću da postupa kao mudar čovjek koji gradi svoju kuću na kamenu”. (Matej, VII, 24). Siguran sam da je svaki onaj koji je svojoj volji, mislima i osjećanjima dao ulogu da se kreću u krugu postulata Hristove crkve, odabran među mnogima. Ovi postulati su sljedeći: Ako sam svojoj riječi i svome iskazu dao težinu da ga ne moram jačati dodatnim razlozima, još manje zakletvom; ako je moje DA, odnosno NE tvrđava istine onda sam Hristov, i duša mi je hrišćanska. „A što je više od ovoga, od zla je” (Matej, V, 37). Ako mir gradim među ljudima i razboritošću savlađujem konflikte i umom sputavam svoje i tuđe strasti, i radujem se radostima drugih, vjerujem da sam pronašao Hrista, Boga živoga, dakle ono što tražim. Ako držim do duhovnih vrijednosti a materijalne svodim na najnužnije potrebe, ako ne sabiram blago na zemlji već je moje blago na Nebu u sistemu vječnih vrijednosti, znam da sam sa Njim. Ako transcendentno pretpostavljam fenomenalnom, apsolutno onome što prolazi, tada sam odista u dosluhu sa Bogom od čega sve potiče. Ako ono što je kvarno odstranjujem iz svoje prirode, ma i po cijenu ličnih bolova; ako sam spreman da svoje nedostatke kaznim prije nego slabosti drugih, ako preuzimam odgovornosti za sve što me sablažnjava i protivi se duhu pravde i istine; onda sam na putu Hrista Bogočovjeka. Ako duboko vjerujem da se sãm Tvorac brine o mojim potrebama i ako sam zbog toga spokojan u očekivanju svojeg sjutra, ako me ne uznemirava buduće vrijeme i ne težim gomilanju suvišnog; onda mogu biti siguran da se u mojem umu neće roditi ideja pohlepe, niti pak kakve razvratne sklonosti. „Jer sve ovo neznabošci ištu, a zna i Otac vaš nebeski da vama treba sve ovo”. (Matej, VI, 32). Ako sam spreman da uđem na uska vrata istine, a ne na široka vrata obmane, ako odbijam da budem primijećen u prvim redovima, ako ne pravim nagodbu sa oholim ljudskim sudom i ne gordim se javnim počastima i priznanjima; onda sam siguran da sam na pravom putu, jer „mnogi idu onim koji vodi u propast”. Ako vjerujem da će mi se suditi onim sudom kojim ja drugima sudim, da će se moja djela i riječi mjeriti mjerom kakvu sam ja upotrijebio; onda su moj sud i moja mjera najstroži prema sebi, onda je moj obzir prema pogreškama drugih uvećan za onu veličinu koju ne razlikujem od vršenja pravde i pravednosti. Iskustvo svih ljudi u svim vremenima potvrđuje da postoji utvrđena zakonitost i pravičan ekvivalenat za sve. Primićemo ono što ulažemo. Desiće nam se ono što smo drugima učinili i to u savršeno prepoznatljivom obliku. Ko drugima oprašta biće mu oprošteno. Ko ubija biće kažnjen lično ili u svome potomstvu. Nevaljalstvo neće biti nagrađeno a vrlina neće stati u red pored poroka. Odista nije moguće služiti dva gospodara. Nije moguće biti istovremeno čovjek od riječi i prevrtljivac. Nije moguć u jednoj ličnosti human čovjek i zločinac, tašt i skroman, svirep i milosrdan, gnjevan i blagorodan, neznabožac i vjerujući. Naše je da odlučimo. Pristajući uz vrlinu izabrali smo teži put raspetog Hrista. Ali on je jedini izbor za razumna i časna čovjeka. Ovaj mukotrpni put hrišćanina istovremeno je žestok i radostan. Oni koji tim putem idu pronašli su tri ključne riječi na koje se oslanja svijet: Nadu, Vjeru i LJubav. Ako smo u Hristu nećemo se uzalud nadati niti tražiti carstva Božijeg i pravde Njegove. Naći ćemo to što ištemo uz vjeru koja opravdava naš zahtjev i ljubav koja nas radošću obuzima. „Ištite i daće vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se”. (Matej, VII, 7). Tako učaše onaj koji ima vlast, ali ne vlast imperatora, već Božjeg miropomazanika. Uvjerio sam se tvrdoćom fanatika da niko nije odbijen ko je bio željan pravde. Ovo nijesu samo prazne riječi već svjedočim iz jednog iskustva u kome se sabrala i teorija i duge godine promišljanja. Stoga sam siguran da pravdu nikad neće dobiti onaj ko nepravdu čini i narušava zakon. Uzaludne su sve molitve ako nijesu učinjene uz iskreno pokajanje i tugu zbog loše učinjenog ili propuštenog da se dobro uradi. Ne može niko koji se srdi na brata i koji odapinje strijele zavisti i zluradosti biti srećan, niti pak tražiti Božje velikodušnosti, ako svoj karakter nije ispravio pokajanjem. Malo ima izgleda bezbožnik koji pravdu uzima u svoje ruke. Podli i osvetoljubivi, tirani i diktatori, revolucionari i oni koji bune narod lišeni su Božje milosti. Samo će milostivi biti pomilovani, krotki blagosloveni a čestiti će biti od Boga viđeni. Oni koji na pravdi postradaju zadobiće platu u mjeri u kojoj su je zaslužili. Život je u cjelini radost i radovanje u Hristu, ako se živi po Hristu. „Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima” (Matej, V, 12). Ko uspije da zavoli one koji ga progone i neprijatnosti čine, ko savlada oholost prema drugima i dobra čini u tajnosti, biće u Božjoj milosti. Ko ima snage da na zlobu ljudi odvrati blagorodnošću neprotivljenja, približio se savršenstvu. Ako smo spremni da uvijek pružimo više nego što se od nas traži, sa Hristom smo i u njemu smo. Hristovo učenje je jedna cjelina u kojoj nema nedostataka. Ko teži savršenstvu i raduje se mogućnosti njegovoj, Hristos je njegova tema, njegovo duhovno i tjelesno stanje. Hristos nije ni čovjek ni riječ, već otjelovljeni logos ona sila koja pomoću zakona vrši u duši preokret kojim postižemo ništenje samoživosti svojega Ja u korist Božanske prirode. To je svjetlost u tami koja nas je obasjala prije svih vjekova. „Bješe vidjelo istinito koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet” (Jovan, I, 9).
Ko ima potrebu i smisao da zavoli savršenstvo ne može imati nijedan prigovor evanđelskom Hristu. I onaj veličanstveni poziv „Budite savršeni kao što je Otac vaš Sveti” mogao je doći samo od savršene Božanske prirode. I ako je čovjek osposobljen da bira između savršenog i nesavršenog, logosa i bezumlja, zakona i bezakonja, ne vidim nijedan razlog da ne odabere ono bolje i ono što odgovara predstavi savršenstva. Naravno i nehrišćanin u konačnom rezultatu nosi Hrista u sebi ukoliko ima ljubavi i blagorodnosti. I odista, ništa je čovjek ako posjeduje sva zvanja i znanja ovoga svijeta, pa i sav imetak koji pripada mnogima, ako ljubavi za svijet nema i ako mu je strana velikodušnost i blagorodnost. Ništa je čovjek ako ne razvija u sebi smisao da svakome oprosti učinjenu nepravdu i na uvredu odgovori blagonaklonošću. Uzaludne su sve molitve i ispaštanja ako nam je duša osvetoljubiva te nema u sebi blagosti i snage za trpljenje i taktičnost, ako ne gledamo sa djetinjom naivnošću na svijet i prilike kojima smo okruženi. Uzaludno se strašiti Gospoda, ako se ne strašim svojega rđava djela, loše riječi i mogućnosti da ponovim ranije učinjeno nevaljalstvo ili čak nevaljalu namjeru. Moram se bojati samo one tvrdokornosti i tvrdoglavosti koja me sprečava da pohulim na svoje zablude. Ništa sam u Hristu ako ne odbacim, čak i ne pomrzim na svoje sebično Ja, koje me gura u avanturu samoveličanja i samohvalisavosti. Ništa sam u Hristu ako iz lijenosti svoga duha propuštam da učinim neophodno u smislu samoodricanja i ne zadobijem sebe u kvalitetu gdje se svjetlost sama po sebi rađa. Ništa sam ako nijesam spreman da se odrečem svega što mi ne pripada, jer znam da ću odricanjem dobiti mnogo više nego što sam prethodno imao. Zadobiću radost jedne vječnosti koja započinje činom samoodricanja. Ako Hristos ovim načinom ulazi u moju dušu, to nije samo uobičajena etička vrlina, već vječni logos koji pokreće dušu na aktivnost i troši svu snagu sa kojom raspolažem. Ova snaga nije usmjerena prema nekom slijepom pravcu već upravo na Stvoritelja svijeta. Ono što je potencijalno dobro u nama postaje aktivno dobro, i tada se formira naročito duhovno oko pomoću koga smo u stanju Boga vidjeti. Bog se tako neposredno javlja našoj dobroti i to onda kad postignemo njen najviši stepen, kad smo dovoljno udaljeni od grijeha ili čak mogućeg njegovog uzroka. Boga vidimo onda kad smo stasali da okrivimo sebe u svakoj izvanrednoj prilici, makar i onoj koja je iznuđena. Kad sa indignacijom odbacujemo pretvornost i lukavstvo koji mogu biti od koristi u životnoj borbi, ali kaljaju dušu. Sa Bogom smo u dosluhu kad smo naviknuti da trudom svojim opravdamo svoj imetak, kad nam je svijet postao briga a oholost i gordost tuđost u nama. Sa Bogom smo u prisnim odnosima kad se ne razmećemo svetinjama i ne prosipamo „biser pred svinje”, tajne svoje duše ne povjeravamo nedostojnima i sve činimo da se ne zamagli svjetlost višega svijeta u nama za račun i u korist profanih i beskorisnih znanja. Bogu pripadamo kad smo uvjereni da je istina samo jedna, a da su samo ljudske istine različite i da ondje gdje se govori o mnogo istina, istina nema pristupa. U volji smo Tvorca svijeta ako nas ne zanose teorije lažnih proroka, demagoga i ideologa, koji žele zavesti svijet pomoću lažnih saznanja proturajući ih kao otkrovenja. Ako se držimo svih tih postulata Bog otkriva našu dušu kao što sunčeva svjetlost pokazuje predmete u njihovim raskošnim bojama. Tada je Bog vatra koja nas iznutra pali a da pri tom ne sagorijevamo, baš kao vatra iz kupine koja se prikazala Mojsiju.
Boga ćemo sigurno vidjeti i susresti dušom svojom ako smo izabrali slobodan predusret Njegovoj sili prema zapovijestima. Ako se ne lijeni naš duh, već sabira sve svoje sile da služi istini. „Ne budite u poslu lijeni, budite ognjeni u duhu, služite Gospodu” (Rimljanima Poslanica, DžII, 11).
Ako se stvar racionalno uzme može se svemu ovome dati prigovor da onaj koji neposredno opaža Boga, možda opaža svoju dušu umjesto Gospoda. Na taj način sudi o sebi a ne o Bogu. Pitanje ipak ne protivurječi suštini. Odgovor bi mogao biti i ovaj: Ako opažam Boga, opažam odista i sebe, ali ne bilo kojeg Sebe niti utvare svoje, već opažam, vidim, shvatam onaj najbolji dio sebe u koga se uselila sila Svetoga Duha. Stoga sam uvjeren da tada činim jednu zajedničku cjelinu sa tom silom i preko Svetoga Duha shvatam razmjere one moći koja je naložila biću da bude i da postane to što jeste. Ova moć mi postaje prisna, slušam njen glas i prihvatam njen savjet, njen prejaki ali u osnovi blagonakloni upliv na moj razum. Istovremeno shvatam da takvu moć nije moglo proizvesti moje ograničeno Ja i moja psihička aktivnost. U tom slučaju Ja bih bio u stanju da proizvedem čitav svijet pa i samoga sebe, što je očigledna besmislica. Ta moć je mene proizvela, a nikako ja nju, i ona u meni prisustvuje u mjeri u kojoj sam spreman da je slobodnom odlukom prihvatim, da je poštujem i da joj služim. Hristova misao, na prvi pogled, nije sasvim stvorena po ljudskoj mjeri, ali osvaja sve što je ljudsko i u njega se uselila. Dejstvo Isusovih riječi pokazalo je kroz sve vjekove uspjeh jednakim intenzitetom ne gubeći od svoje prvobitne prisnosti i jačine. Jednom su nam pomoću svjedočanstava svetih otaca otvorene oči za sve što je uzvišeno u ljudskom rodu i poslije Hrista nije moguće više natrag. Nije moguće pasti u mrak neznanja i Idolopoklonstva bez rizika da se izgube glavne tekovine civilizacije. Neki noviji ateistički i hristoborački pokreti doživjeli su neviđenu katastrofu i na taj način Gospod je evidentno stavio do znanja kakva sudbina očekuje narode koji po mraku lutaju bez Hrista.
KAKO JE HRISTOS ISKUPIO LJUDSKE GRIJEHOVE

Razmišljao sam, kako je moguće da jedan čovjek raspet na krstu, proganjan i ponižen od ljudi iskupi sve njihove grijehove. Otkud onda grijeh u svijetu i poslije Hrista? Je li dovoljna samo jedna velika ljubav za čovječanstvo pa da cio ljudski rod postane srećan? Pravilan odgovor na ova i slična pitanja moguće je dobiti samo dubljim eshatološkim razumijevanjem Hristove prirode. Nikako nije riječ o Hristu dobrom čovjeku koji se žrtvovao za ljude, kakvim ga žele prikazati neki njegovi biografi. Radi se o jevanđelskom Hristu Bogočovjeku. Ako je Hristos otjelvljeni logos, onda je on živio prije svijeta i u svijetu je otjelovljen kao drugo lice Boga, ipostas samoga Boga. Hristos ovo potvrđuje ličnim svjedočenjem. „Ja govorim što vidim od Oca svojega” (Jovan, VIII, 38). Iskaz potiče od čovjeka koji sa Gospodom čini jedno biće i kome je ljudska priroda data samo na određeno vrijeme i sa određenim ciljem. Kad se ovaj zadatak izvrši, Hristos se ponovo vraća u svoj Božanski ipostas. Naravno, Hristos nije Bog već druga ličnost Boga koja zajedno sa Svetim Duhom čini ipostasnu Svetu Trojicu. Stoga je Hristova priroda istovremeno ljudska i Božanska. To što se Hristos žrtvovao za ljude iz ljubavi i sažaljenja za njihove patnje nije stvar uobičajene moralne dobrote koja i ljudima pripada, već je riječ o zapovijesti koju je od Oca dobio. I pogrešno je svako pitanje koje se zasniva na pretpostavci Hrista čovjeka, a ne Hrista Bogočovjeka. Kao čovjek Hristos je smrtan i prolazan. Kao Bog vaskrsnuo je i uznio se u svoju Božansku suštinu, vratio se svojoj pravoj prirodi. Svi su evanđelisti shvatili ovo dvojstvo Hristove prirode i prikazali je. Kad govori Hristos čovjek, od tjelesnosti sastavljen, on se moli Gospodu da ga „mimoiđe ova čaša ako je to moguće”. Kad govori Hristos–Bog ili ipostas Boga, on smireno konstatuje „Svršilo se!” Završeno je njegovo zemaljsko stanje i obaveza zbog koje je poslat. Prestaje njegova tjelesnost i vraća se u svoj osnovni duhovni entitet. Hristos unaprijed zna redosljed događaja, ali nije prema njima sasvim ravnodušan. Kao čovjek plaši se stradanja koje mora da iskusi, a kao Bog ide spokojno u susret svojemu Ocu. Njegova je ljubav za ljude bezgranična, dakle Božanska, a njegova patnja kojom iskupljuje ovu ljubav je čisto ljudska. Njegovo je sažaljenje nad grijesima ljudi Božansko, a njegova spremnost da smrću i raspećem iskupi njihove grijehe ljudska odluka slobodnog, bezbrižnog i dostojanstvenog čovjeka. LJudsko i Božansko istovremeno se susrijeću i u najvećem stepenu se miješaju u Hristovoj prirodi. Onaj ko vidi samo čovjeka u Hristu čudi se veličini njegove ljubavi za ljude. Ali onaj ko vidi Hrista Bogočovjeka jasno mu je da ta ljubav potiče od Svevišnjeg Boga stvoritelja i zbog toga je nenadmašna. Ova ljubav za ljude dolazi preko Hrista iz višega svijeta, i nema granice. Stoga je i žrtva koju Hristos čini izvan domašaja ljudskoga suda. Sin Boga živoga uzeo je krst svoj i postao žrtvom kao običan čovjek da bi se zatim kao Bog uzvisio u svojoj slavi i vječno živio istovremeno i među ljudima i na Nebu. Stoga dilema je li jedan čovjek mogao iskupiti grijehe sviju ljudi nije sasvim osnovana. Upravo, nije opravdana zbog toga što nije riječ o čovjeku, već Bogočovjeku, pa je zato žrtva svojom veličinom takva da može sasvim iskupiti grijehove sviju. Ako Bog žrtvuje svoj čovjekoliki ipostas Sina, onda je to takav uzor–primjer kome u ljudskom rodu nema presedana. Male ljudske žrtve mogu biti korisne jednome ili nekolicini, ali Hristovo stradanje je zbog cijelog čovječanstva i radi dobra sviju. Njime se ukida grijeh u principu i nije ga moguće mjeriti našom mjerom. Hristovo poniženje je takvo da ga je samo Bog mogao izdržati sa blagonaklonošću. I to nadilazi svaki naš zdravorazumski stav i jedino se pomoću intuicije i Otkrovenja može razumjeti. Samo Bog na krstu u licu ipostasnog sina mogao je dati svevječni primjer stradanja i poniženja radi iskupljenja grijehova sviju. Stoga je Hristos jedna fenomenološka realnost natpojavnog i natprirodnog duha, način njegova prikaza pripodobljen ljudskim čulima.
Postavlja se pitanje: da li je moglo biti i drugačijeg puta osim živoga primjera Hristovog stradanja i poniženja da bi se ljudi urazumili i sačuvali od grijeha? U načelu Bogu pripada svaka potencija pa je vjerovatno bilo moguće postupiti i drugačije. Ali da je Bog slobodnom odlukom izabrao drugi put i drugi način nego što je žrtva Sina radi spasenja ljudskog roda postradala bi čovjekova sloboda, a time i čovjekova Bogolikost. Mora se pretpostaviti da neslobodan čovjek ne bi imao svrhu postojanja niti bi on bio u volji Boga. Sloboda u načelu pretpostavlja grijeh i postojanje grijeha, odnosno skretanje sa puta vrline. Ali Gospod je predvidio mogućnost popravke i ukazao je na smjer kojim treba ići, pri tome ne dirajući u puteve slobode. Stoga se Hristos u svojoj čovjekolikosti slobodno odlučio da sačuva svijet od grijeha, da ukine grijeh načinom jednog primjera–uzora, ne zadržavajući nikoga da i dalje čini grijeh ako njegova priroda nije shvatila poruku Hristovih riječi. Spasenje ljudskog roda od grijeha pomoću Hristove žrtve ne treba bukvalno razumjeti – da je Hristos uzeo na sebe sve realne i potencijalne ljudske grijehe a u nasljeđe ljudima ostavio mogućnost da krše pravila bez stida, straha i odgovornosti, i bez potrebe da se pokaju za učinjeno zlodjelo. U stvari, Hristos je preuzeo odgovornost pred Bogom samo za one koji se kaju i koji će se pokajati, ali ne i za okrutna srca kojima nikakva riječ niti kakav primjer – uzor, pa ni Hristov, ne koristi. Hristos je pred Bogom uzeo odgovornost za ljude koji kroz njega ulaze u viši vid postojanja. Nijedan se grešnik neće spasiti a da nije prošao čistilište pokajanja za učinjena nedjela. Dakle, evanđelja su u tom pogledu jasna. Hristos neće svima dati vječni život, niti će preuzeti grijehove sviju pred bićem svemogućeg Boga. Svjedočiće samo za odabrane, prema načelu blagosti, ljubavi i dobrote. Za njih je samo kazao: „I ja ću njima dati život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje” (Jovan, Dž, 28). Vječiti život može dati jedino onaj ko je sam vječan, a to je Hristos koji je bio prije nas i koji će biti poslije. „A Isus im reče: zaista, zaista vam kažem; ja sam prije nego se Avram rodio” (Jovan, VIII, 58). Ovim se sasvim jasno stavlja do znanja da je Isusov kratki tjelesni vijek samo epizoda u kosmičkoj istoriji čovjekovoj, a da Isus živi i prije i poslije kao fenomenalizacija Boga živoga upriličena da se na čulan način prikaže ljudima i da im otkrije kroz riječ i djelo mogućnost Spasenja. Po prirodi stvari Bogočovjek Hristos nije ispaštao na krstu svoje grijehe. Tih grijehova nije imao, niti ih je mogao imati. On je jednostavno dobrovoljno preuzeo tuđe grijehe i više od toga svojim stradanjem ustanovio je primjer uzor prema kome se 2000 godina okreće naša civilizacija. Dozvolio je slobodnom odlukom da na mukama fizički umre i da ga u tjelesnom smislu unište radi vječnog blaženstva ali ne samo svog već i svih koji ga slijediše. Sa ovom vjerom ne može se ništa porediti. Njenu snagu nije moguće ljudskim sudom nadmašiti niti pak cijeniti. Osnova ove vjere jeste sila neprotivljenja zlu, jača od svih sila koje empirijski poznajemo. Duh koji ima snagu da mirno preda svoje tijelo egzekutorima, da se ne protivi i da ih na izvjestan način voli, upravo je neuništiv. Tim duhom ovladala je beskrajna blagost kojoj porijeklo može biti jedino u onom kvalitetu koji pripada Stvoritelju svijeta. U blagosti je upravo pobjeda i trijumf, kakav nikad nije moguće zadobiti fizičkom silom i kroz nasilje. U stvari, neprotivljenje i nenasilje jeste moć koja nadilazi svaku zemaljsku moć, svaku energiju fizičkog ili društvenog porijekla. Kroz nju prividno pobijeđeni postaju pobjednici. Hristos je dobrovoljno umro da pokaže ovu paradoksalnu mogućnost. Svi događaji koji su nam istorijski poznati idu u prilog ideji nenasilja. Svaki nasilnik i tiranin koga istorija poznaje skončao je neslavno i oboren je sa trona. Svi su despoti i kumiri bezuslovno završili u porazu. Sve pobjede su odletjele i pretvorile se u poraze za one koji su se njima oduševljavali. Trijumfatori su završili u očajanju. Isus je obećao carstvo svjetlosti samo pobjednicima kroz njegovu riječ i kroz njegovu slavu. Ova pobjeda je blagost, toplina i dobrota koja se s naporom shvata i uz odricanja zadobija ali predstavlja jedino dopušteno nasilje, nasilje radi zadobijanja blagodeti nenasilja, koje obara s nogu sve nasilnike. Stoga je Isus jedna neprolaznost koja zasjenjuje trenutke, „Svjetlost od svjetlosti rođena”. „Istiniti Bog od istinitog Boga”. Njegovo je carstvo vječito a njegovo vaskrsnuće stvarno. Hristos je ime čovjeka i Boga, Boga i čovjeka zajedno. To je organon koji smo od Boga primili da bismo se njime i pomoću njega poučili životnoj mudrosti i pravičnom ponašanju. On je Otkrio svjetlosni izvor i upalio lampu u svačijoj duši. Bog je preko Hrista pokazao ne samo da voli već i da poštuje čovjeka. Veći dar neba od Gospoda nije dobio niko od svih živih bića. Hristovi apostoli Petar i Pavle riječju i svetim primjerom porazili su ljudsku oholost. Ideja nenasilja i blagosti je snaga kojom i običan čovjek može pobijediti sve svoje neprijatelje. Njegoš je pjesnički osmislio Hristov zemaljski i nebeski portret.
O preblagi tihi učitelju
…………………………………………
Od tvoga su bistroga pogleda
uplašene mrake iščeznule
Od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari
Vaskresenjem smrt si porazio
Nebo tvojom hvalom odjekuje
Zemlja slavi svoga Spasitelja.
POGOVOR

Studija HRISTOS – MOJA ISTINA obrazuje trilogiju u sklopu moje dvije prethodno objavljene filozofsko–prirodno–naučne studije: JESMO LI SAMI (Beograd 1980) i BOG JE STVORIO ŽIVOT (Nikšić 1993). Ovom posljednjom studijom zaokružujem vlastiti filozofski pogled na prirodu, život i čovjeka.
Radeći više od 20 godina na ovom projektu razvio sam svoj sistem mišljenja koji karakteriše mnoštvo originalnih teorija i hipoteza. Studija HRISTOS – MOJA ISTINA predstavlja odgovor na ključna filozofsko–bogoslovska pitanja smisla i sadržaja čovjekova života. U Hristovoj ličnosti i evanđeljskim istinama pronašao sam oslonu tačku egzistencije. Zauzvrat, dobio sam novi sadržaj iskustva za koji nijesam ni slutio da postoji. Odgovorno tvrdim: sa Hristom postaje se neosvojiva duhovna tvrćava, živi se u radosti takvog kvaliteta kojoj nijedan opis nije dostatan.
U istini Otkrovenja nalazi se sve što je potrebno za uredan život ljudi. Ovom istinom izvedeni smo iz bespuća na put, iz nebića u svebiće, iz smrti u vječni život. Sve čovjekove mogućnosti stavljene su u plemeniti duševni pokret ljubavi prema vječnome Bogu i ljudima koji su ikona Njegova. Sve svoje iskustvo, rad i promišljanje svodim na zaključak: Hrišćanstvo je jedinstvena pojava u svemirskoj istoriji. Hristos je Sin Božji, Bogočovjek, ličnost kakva nije postojala prije, niti će nastati poslije Njega.
Studiju sam pisao u vrijeme bolesti sina Aleksandra, studenta teologije, sa kojim sam vodio danonoćne razgovore o glavnim pitanjima eklizije i eshatologije. Ovim razgovorima dugujem konačnu verziju.

AFTERWORD

The study HRISTOS – MOJA ISTINA (Christ – My truth) completes the trilogy with my two previously published philosophical – natural scien-ce studies JESMO LI SAMI (Are we alone; Beograd, 1980) and BOG JE STVORIO @IVOT (God created life; Nik{i} 1993). With this, third study I round off my philosophical view of nature, life and man.
Working for more than twenty years on this project I have developed my own system of thinking characterized by a multitude of original theo-ries and hypotheses. The study HRISTOS – MOJA ISTINA appears to be the answe.r to the key philosophical – divine issues of the sense and the content of man’s life. In the personality of Christ and in the evangeli-cal truths I have found the point of support to exsistence. In return, Iac-quired a new content of expirience whicw I had not been aware of. The-refore, I claim responsibly: with Christ, one becomes an impregnable spiri-tual fortress and lives in the joy of the quality that is beyond any descrip-tion.
In the truth of Revelation one finds everything one needs for a decent, orderly human life. This truth leads us from pathless tracts onto the road, from non–beig to all–being, from death to the eternal life. All man’s poten-tials were put in the sublime motion of love for the eternal God and for the humans who are His images. I summarize my entire expirience, work, and contemplation in the conclusion that Christianity is a unique phenomenon in the history of the universe. Christ is the son of God, he is the God – Man – a personage that was neither before nor will be after Him.
This study was being written during the time of illness of my son Aleksan-dar, student of divinity, with whom I had long night–and–day discourse about the major ecclesiastical and eschatological issues. It is to this disco-urse that I owe the final version.