KRAJ ISTORIJE, NACIJE I DRŽAVE

ÄŒITAOCU

Naći se na rubu istorije nije isto što i kraj organizovanog života ljudi. Život će neprekidno teći, od sada po zakonima neistorijskog smjera i antiistorijske logike. Istorija je istorijskim načinom urušila samu sebe, ostavljajući mjesto Novom svjetskom poretku, koji će se od nje udaljavati astronomskim brzinama.
Prelazak čovječanstva iz policentrične u monocentričnu, mondijalističku organizovanost označava kraj najvažnijih dosadašnjih iskustava, čak i pojmovnika za vrijednosti. Istrošeno je istorijsko biće svijeta. Njegovim mogućnostima navršilo se vrijeme.
Studija „Kraj istorije” nema pretenzija osim da filozofski naznači neminovnost globalnog planetarnog procesa koji nije u vlasti naših želja, još manje svjesnog uticaja na zakonomjerne tokove. Nije riječ o svijetloj ili mračnoj perspektivi čovječanstva, već esencijalnom preusmjerenju jednog načina zajedničkog života ljudi u drugačiji. Prilagoditi se ovom načinu jedina je moguća forma otpora. Neka niko ne strepi, neće biti strašnije nego dosad!

UVODNO IZLAGANjE

Prema budućnosti čovječanstva možemo se odrediti na tri načina: proročki, maštanjem i predviđanjem. Dar proroštva je stvar natprirodne inspiracije i javlja se sasvim rijetko. Nesporno je da su judejski proroci ostavili dubok trag na našu civilizaciju, ali proroštva kasnijih vjekova obiluju nebulozama i praznovjericama. Ipak, dar proroštva ne treba potcijeniti. Kroz proroke i proročanstva govori Sveti Duh, ako ne računamo mnogobrojne zloupotrebe i prevare u formi vizionarstva.
Maštanje kao slika mogućih događaja u budućnosti jeste takođe jedan od načina našeg određenja prema nepoznatome i još nedogođenome. Može imati formu nauke, literature, odnosno umjetnosti u širem smislu. Maštanjem projektujemo željene vizije bez obzira na njihovu realnost. Ove vizije nemaju praktičnu vrijednost znanja na koje se možemo osloniti.
Ostaje, dakle, predviđanje kao najrealniji pristup našemu interesovanju za budućnost. Ono stoji u vezi sa kapitalom postojećeg iskustva čovječanstva i vođeno je logičkim promišljanjem. Na temelju ispravnih sudova o prošlosti, uočavanjem istorijskih analogija i njihovom generalizacijom moguće je predviđati događaje i glavne smjerove budućnosti, čak u izvjesnom smislu planirati ih. To je metod kojeg ćemo se u ovoj studiji revnosno držati. Predviđanje je strogo logički put upotrebe misli i mišljenja, pri čemu imaginacija ima zanemarljivu ulogu.
Nužno je razlikovati dvije vrste predviđanja. Jedno, koje se tiče posebnih oblasti života pri čemu se ne pokazuje interesovanje za globalne probleme i drugo koje se bavi opštom slikom i vizijom budućnosti. Prvo je povezano sa bliskom budućnošću. Odnosi se na razvoj industrije, energije, saobraćaja, urbanih rješenja, ishrane i sl. bavi se prognoziranjem napretka u medicinskim naukama i različitim tehničkim oblastima. Filozofski način predviđanja bavi se sudbinom ljudske vrste računajući sa pogledom u daljinu. Predviđanja u pogledu konkretnih oblasti, organizacije rada i života ljudi, obično su iskustveno korektna, temelje se na već ostvarenim dostignućima. Sa tog stanovišta dozvoljeno je da misao iskorači ispred činjenica. Takva predviđanja su empirijski zasnovana i racionalno utemeljena, te mogu poslužiti kao solidan korektiv razvoja i planiranja.
Predviđanja koja se odnose na krajnje ciljeve ili integralnu sudbinu svijeta iziskuju drugačiji pristup. Dolazi u obzir isključivo filozofsko promišljanje. Ovim se ne odbacuju, već potenciraju znanja o prošlosti, ali se stavljaju u jedan naročiti kontekst koji se ne odnosi na planiranje, već na tumačenje budućnosti. Odgovornost za ovu vrstu predviđanja time je višestruko uvećana.
Smisao ove studije sastoji se u tome da filozofskim načinom koji mi po vokaciji pripada, sljedstveno mojim mogućnostima promišljanja ukažem na budućnost civilizacije sa stanovišta njene političke sudbine. Ovim se ne želi reći da politička mapa svijeta ne zavisi od dostignutog stepena nauke i kulture. Ali izvjesno je da su obje u funkciji moći političkih i državnih ciljeva i da sve oblasti duha ovim ciljevima svjesno ili nesvjesno služe. Stoga je politička organizacija svijeta autentična sudbina čovječanstva u razmjerama čovjeku dostupnih i poznatih veličina. Ostala iskustva ljudi i svaka druga moć slivaju se u tokove politički organizovanog života. Čovjek je „političko–biće”. Ovu istinu na svijetlo dana izveo je besmrtni filozof iz Stagire. Dakle, u kom pravcu ide političko–državna organizovanost ljudi, tamo je njihova budućnost!
Svjestan sam da kod ovakvih problema vizionarstvo malo koristi. Potrebno je znanje o prošlim dobima i snaga uopštavanja toga znanja da bi se dobio prihvatljiv rezultat. Istorijske analogije ovdje su od pomoći kao polazna tačka onoga na šta se želi ukazati. Analogije su najslabiji način zaključivanja ukoliko se njihova vjerovatnoća ne uveća snagama uma i filozofske sinteze.
Moja razmišljanja u tom pravcu, teku ovako. Od kako se koriste pisani izvori istorije, neprekidno se uvećava nivo političke organizovanosti čovječanstva i širi njegova primjena. Integracioni procesi teku kontinuirano ili sa prekidima, na jednom kontinentu ili više njih, ali zakonito i u istom smjeru. Teži se planetarnoj, monolitnoj, vaseljenskoj vladavini od neke države, naroda, religije ili socijalnog pokreta. Ovladati cjelinom čovječanstva, imati jednoga suverena, misliti na sličan ili istovjetan način, bio je i ostao cilj svih velikih ratova, revolucija, čak i religija. Što taj cilj u prošlosti nije ostvaren govori o snazi otpora drugih centara moći, ekspanziji nekoga od njih, ali i o nedostatku tehničko–ekonomskih i kulturnih sredstava da se to postigne.
Pošto su centri moći uvijek računali sa nekim globalnim planetarnim idealom, problem se rješavao isključivo velikim ratovima i sukobima. Ratovi su stvarali uslove za novu raspodjelu političke moći koja je uvijek bila dovoljna da spriječi planetarno jedinstvo čovječanstva. Ovome treba dodati tehničku, vojnu ili kulturnu nepripremljenost bilo kojeg centra državne moći u prošlosti da bi ovaj mogao zadobiti uticaj nad cjelinom. Sve do našega doba logika policentrične prirode svjetskih procesa onemogućavala je apsolutnu monolitnost i sprečavala planiranu imperijalnu dominaciju jednoga centra.
Naravno, osim ratova i nasilja postojali su i drugi bezbolniji načini koji su ukazivali na mogućnost stvaranja jednoobrazne svjetske zajednice. To su religije, posebno one monoteističkog karaktera. Ali, pošto je svaka religija, prije ili kasnije, srasla sa interesima neke države, grupe država i njihovim političkim planovima, duhovno ujedinjenje čovječanstva na osnovama religije nije bilo izvodljivo. Zbog međusobnog suprotstavljanja religijski obojenih država, odnosno centara političke moći u čijoj su službi bile religije, nijedna od religija nije bila u stanju da zadobije upliv nad cjelinom, pa čak ni religije monoteističkog karaktera.
Savezi država kao prototip svjetskog političkog uređenja moraju se donekle uzeti u obzir. Prvi poznati takav savez poznat je kao Delfijska liga. Grčke amfiktionije primjer su jednog naročitog udruživanja naroda u cilju suprotstavljanja zajedničkoj opasnosti ali i uređenja zajedničkih odnosa. Moguće je da su amfiktionije preteča Svete alijanse, Lige naroda i današnje Organizacije Ujedinjenih nacija.
Planetarno širenje političke vlasti, ekonomije, religije i kulture leži u osnovi svih velikih pohoda, sukoba i pokreta ljudskih masa. Iz ove premise moguće je izvesti pouzdan sud da je i krajnja svrha života ljudi na zemlji sjedinjenje mnogih iskustava ostvarenih na temeljima djelovanja konkretnih rasa, naroda, vjera i država u jedno veliko iskustvo ljudskoga roda. Sve posebnosti ljudi, pravilnom istorijskom logikom lagano se tope u velikom kazanu duhovnog i materijalnog jedinstva. Istorija nije drugo već u mukama, naporima i grčevima rađanje svemirske monolitnosti. Ovoj svrsi služe poznati i manje poznati ratovi i nasilni preobražaji inertnih ili nedovoljno adaptibilnih etnosa, religija i kultura.
Gospod je riješio problem sjedinjenja ljudi u svjetsku zajednicu, uvodeći zakon ekspanzije koji je utisnut u samo biće istorije, kao uostalom i cjeline života. Samo prividno izgleda da su ratovi proizvod ekonomskih potreba ili samovoljne odluke suverena. Stvar stoji obrnuto. Materijalna i duhovna proizvodnja u najboljem slučaju podiže nivo kritične mase koja dovodi do eksplozije i ekspanzije, odnosno ratova i njihovih posljedica, slično prvobitnom kosmičkom bumu.
Imperijalni zahvati velikih država predstavljaju rezultat nevidljivog procesa zgušnjavanja ekspanzirajuće energije koja se ne može održati u određenim granicama. Carevi, kraljevi i drugi suvereni predstavljaju instrumente nekog dostignutog nivoa kritične mase ili odgovarajuće potencijalne energije u društvu koju više nije moguće racionalno kontrolisati. Ratujući, ljudi se povinjavaju razlozima koji su od njih jači. Logika imperijalnih ratova je iste vrste kao i logika koja sili na kolektivni pokret skakavce ili termite. To je unutarnji iracionalni nalog, koji se spolja manifestuje kao borba za prostor i prestiž. Ali ljudi su pokretači svoje istorije isto onoliko koliko mogu uticati na izbor sopstvene sudbine, časa rođenja ili smrti.

SMISAO ISTORIJE I PRINCIP GLOBALIZACIJE

POHOD AZIJE NA EVROPU

Nećemo uzimati u obzir stotine hiljada regionalnih i lokalnih ratova, ne bi ih uostalom niko mogao nabrojati, ali sam siguran da su sva dosadašnja nasilja među ljudima dio jedne vasionske pravilnosti koja treba da dovede do kosmičkog jedinstva ljudi. U ovoj studiji ograničiću se na nekoliko markantnih istorijskih pojava koje očevidno pokazuju magistralni put čovječanstva usmjeren ka duhovnom sjedinjenju, jednoobraznoj državnoj organizaciji i privrednoj cjelovitosti. Pokreti velikih ljudskih masa pojavili su se onda kad je stasalo vrijeme za međukontinentalne ratove i kad je vojna oprema i vještina, uz odgovarajuća materijalna sredstva omogućila globalne svjetske procese. Ovo se desilo, kako pisani izvori govore, u posljednjem milenijumu stare ere. Dva susjedna kontinenta Azija i Evropa postali su vjesnici prvih velikih civilizacija, ali istovremeno i konkurenti za prevlast u svijetu.
Na Srednjem istoku javila se jedna velika država, Persija, dobro organizovana i civilizovana za tadašnje prilike. Na jugu Evrope grčke državice reprezentovale su najveća duhovna i materijalna dostignuća svoga kontinenta. Sukob među kontinentima postao je neminovan u trenutku kad je stvorena dovoljno moćna ratna flota, kadra da na drugu obalu preveze ogromno ljudstvo i ratnu opremu. Prvi potez u smjeru velike međukontinentalne ekspanzije došao je iz Azije.
Za vladavine Darija I, Persija je postala najmoćnija država Azije. Pošto je osvojila Lidijsko i Medijsko carstvo, njena moć se proširila na veliki dio kontinenta. Herodot je sačuvao anegdotu o bogatom Krezu i delfijskom proroštvu koje je Krez pogrešno protumačio. Izgubio je svoje a ne tuđe kraljevstvo, pobijeđen je od Kira, kralja znatno siromašnije Persije. Kirovi nasljednici počinju se spremati za veliki pohod ka Evropi. Darije I, sin jednog od savjetnika Kirovih, nije bio Persijanac, već Medijac ali je došao na presto Persije kao veliki gospodar mnogih silom udruženih naroda. Uz podršku jonskih Grka iz Male Azije i drugih naroda Istoka, Darije I je sa svojim lađama prešao Bosfor. Uputio se kopnom današnje Istočne Bugarske prema sjeveru. Prešao je Dunav u namjeri da zauzme prostor sadašnje južne Rusije. Od jednog hrabrog ratničkog i necivilizovanog naroda Skita, doživio je težak poraz. Pošto se vratio u svoju matičnu državu spremio je novi pohod na Evropu, ovoga puta na grčke samostalne državice, prije svega Atinu.
Sa brojnim i velikim lađama koje su i konje mogle prevoziti, Darijeva vojska krenula je sa obala Male Azije. Persijanci su se iskrcali na poluostrvu Atici, neposredno u blizini Maratona 490. godine prije Hrista. Usamljeni Atinjani pozvali su Spartance u pomoć. Prije nego što su Lakedemonci stigli na bojište, došlo je do bitke na Maratonu. Hrabri Atinjani vjerovatno boljim manevrisanjem, poneseni rodoljubljem, u silovitom jurišu razbili su Darijevu do tada nepobjedivu vojnu silu. Maratonska bitka je označila prvi sukob civilizovanog dijela Azije i Evrope, odnosno Persije i tadašnje Grčke. Interkontinentalnim ratovima započeli su bojevi strategijom osvajanja cjelokupnog tada poznatog svijeta i to će biti buduća praksa čovječanstva.
Darijevim napadom na grčke državice ne završava se grčko–persijski sukob. Sin i nasljednik Darijev, Kserks nastavio je politiku svoga oca. Pošto je umirio Egipat i pobunjene dijelove države, gotovo četiri godine priprema veliki pohod na Evropu odnosno grčke državice, Atinu, Spartu, Tebu i Beotiju. Stotine velikih i manjih lađa i brodova pokrenuli su se sa obala Male Azije preko Helesponta. Na stotine hiljada ratnika, sastavljenih od raznih naroda Azije, čak i Grka koji su naseljavali zapadne dijelove Male Azije, prešlo je Dardanele i uputilo se prema jugu. Ne mogući da prime bitku na otvorenom polju naspram tolike vojske, Grci su se povlačili kroz Tesaliju sve do Termopila. U uzanom klancu Termopila 480. godine vojska koja je predstavljala Savez grčkih država, uglavnom Spartanci i Tebanci zaustavili su prodor persijske armade. U junačkom otporu gotovo su svi izginuli. Sada više ništa nije stajalo na putu Persijancima da se upute prema Atini. Atina je bila napuštena. Teba i Beotija su u međuvremenu pokorene od persijske vojske. Kserksova mornarica pratila je kretanje suvozemne armije sve do zaliva Salamine, gdje je došlo do odsudne bitke. Vješti grčki pomorci, na čelu sa genijalnim zapovjednikom Temistoklem, brodovima većih manevarskih sposobnosti satrli su Kserksovu flotu koja je već od Helesponta usljed jake bure bila izgubila oko 400 lađa.
Porazom persijske mornarice zaprijetila je opasnost da i kopnena vojska bude odsječena od Azije ukoliko bi Grci zatvorili prolaz kod Dardanela. Shvatajući opasnost, Kserks je požurio da se sa glavninom vojske vrati u Malu Aziju. Jedan veći odred Persijanaca potučen je kod mjesta Plateje 479. godine. Tako se konačno završila Kserksova evropska operacija.
Pohod Persije na Grčku, ili Azije na Evropu, imao je za neposrednu posljedicu, politički i umni napredak kakav nije prije viđen. Nastala je atinska demokratija, uprkos mnogim manama, ona će postati obrazac svih demokratskih ustanova do naših dana. Započinje zlatni vijek Perikla, utemeljivača jednog plemenitog pravnopolitičkog modela vladanja koji se ogleda u slobodi javne riječi unutar demokratskog parlamenta. Sa demokratijom došla je sloboda filozofskog mišljenja, literarnog i umjetničkog izražavanja. U Atinu je stigao Anaksagora koji je tvrdio da svijetom ne upravljaju bogovi sa Olimpa, već Um koji je pokretač stvarnosti. Fidija i Poliklet ispoljili su neviđeni talenat u oblikovanju kamenih figura. Nastao je Partenon, remek–djelo arhitekture antičkoga doba. Filozofi sofisti vode temeljne rasprave o smislu istine, pravičnosti i ljepote. Sokrat uvodi vještinu mišljenja po kojoj ima smisla samo ono što može izdržati logičan dokazni postupak. Ističe da je znanje temelj svake vrline i govori o sebi kao građaninu svijeta. Rađa se jedna razumna vaseljenska misao po kojoj su svi ljudi braća. Filozof Atinjanin Platon koncipira idealnu državu. Učenik slavne Platonove akademije, Aristotel priprema se za učitelja jednog mladog kraljevića na sjeveru Grčke. To je Aleksandar, sin Filipa Makedonskog koji će ponovo upaliti baklju velikog međukontinentalnog ratovanja. Ovoga puta inicijativa je na strani Evrope.
Veliki dramski pisci tragičari: Eshil, Sofokle i Euripid postavili su osnove pozorištu, naročitoj vrsti kolektivne duhovnosti. Genijalni ljudi više nijesu rijetkost, već pravilnost. Mudrost Atinjana skoncentrisana na jednom relativno malom prostoru bila je dostojna pobjednika kod Maratona, Salamine i Plateje. Udaren je duhovni temelj vaseljenskoj civilizaciji čije dejstvo i u našem vremenu osjećamo. To je bila vrsta nove energije koju nije bilo moguće ograničiti na Atinu ili Savez grčkih državica. Silu mudrosti starih Grka sintetizovao je jedan filozof a razumio njegov učenik. Prvi se zvao Aristotel, drugi sin Filipa Makedonskog, nepobjedivi Aleksandar.

POHOD EVROPE NA AZIJU

U drugoj polovini četvrtoga vijeka prije Hrista u maloj državici – polisu, Atini stvoren je naročiti duhovni vidik koji je prevazilazio realne potrebe toga grada, pa i Jelina u cjelini. Saobrazno tome vidiku javila se ideja o svjetskoj misiji Jelina i njihovoj ekspanziji na Istok. Da bi se postigao ovaj cilj neophodno je bilo vojnički, politički i ekonomski udružiti grčke polise i usmjeriti ih prema Aziji, odnosno Persiji koja nije prestala biti najveća azijska sila toga vremena. Sjediniti Evropu i Aziju značilo je vojnički pobijediti Persijance i to na njihovom terenu. U vrijeme brojnih građanskih ratova među Jelinima, Persija je stalno bila umiješana podržavajući neku od zaraćenih strana. Trebala je dakle smjela ruka i razborita pamet koja će na temeljima panjelinizma vratiti Persiji dug iz vremena Kserksa i Darija I.
U Atini su se javile brojne pristalice panjelinističkog pokreta čije je ciljeve najbolje izražavao obrazovani Isokrat. Ali demokratska Atina nije bila spremna za takav poduhvat. Duhovno se uzvisila i udaljila od drugih grčkih državica da bi je ove mogle podržati i priznati je za svoga predvodnika. Potrebna je bila svježa i sirova snaga koja će silom stvoriti svegrčki savez i dati mu odgovarajući smjer. Ova se snaga javila na sjeveru Grčke u licu Makedonije i Filipa Makedonskog kralja. Atinjani su bili podijeljeni u pogledu uloge Makedonije. Jedni su, kao Isokrat, u Filipu vidjeli nosioca svejelinske pa i vaseljenske misli. Drugi su, poput Demostena, žestoko branili politički integritet i autarhiju Atine, nazivajući Filipa varvarinom i neprijateljem grčkog naroda.
Sudbinske smjerove istorije ne određuju umni pojedinci. Demostenove filipike nijesu bile dovoljne da zaustave ovog energičnog kralja. Filip se najprije posvetio usavršavanju vojske. Uveo je novu vještinu ratovanja u koju je uputio sina Aleksandra. Kombinovao je novi tip falange i zbijenih pješadijskih redova po ugledu na Tebance ali znatno bolje, sa ulogom konjice koja je do tada slabo korišćena. Ovim načinom dobio je svaku bitku nad protivnicima u neposrednom susjedstvu Makedonije. Proširio je svoju državu prema sjeveru. Zauzeo je Iliriju i učvrstio istočnu obalu prema Helespontu. Tada je krenuo u osvajanja prema jugu. Kod Heroneje 338. godine prije Hrista, potpuno je porazio Atinjane i njihove saveznike i nametnuo im relativno povoljan mir. Ovom pobjedom stvorio je uslove za formiranje svegrčkog saveza u slučaju ratovanja protiv Persije. Filipove su prethodnice već ulazile u područje Male Azije. Otpočeo je veliki pokret Evrope prema Aziji. Prerana Filipova smrt otvorila je put njegovom sinu, vjerovatno najvećem i najobrazovanijem osvajaču svih vremena, Aleksandru Velikom.
Među mnogim učiteljima raznih nauka ili vještina, Aleksandar je imao najumnijeg među Grcima učitelja filozofije, Filipovog prijatelja, Aristotela. Iz dvorske kase Aleksandar je plaćao stotine učenih ljudi a možda i tajnih agenata da za Aristotela pribave naučne dokaze o životu ljudi, biljaka i životinja na sva tri susjedna kontinenta. Na osnovu prikupljenih prirodno–naučnih činjenica, njegov učitelj je izvodio uopštene filozofske zaključke. Time se Aleksandar uvrstio u red najvećih mecena koje istorija poznaje. Svemirski Aristotelov duh dijelom je ušao u Aleksandrove poglede u daljinu. Ono što je Aristotel bio kadar umom da zamisli, Aleksandar se trudio silom da osvoji. Sav poznati svijet toga doba postao mu je malen i tijesan, od Jadrana do rijeke Inda, od Egipta do Kaspijskog jezera i Pamirskog platoa, jednog trenutka se našao u granicama Aleksandrove države.
U vrijeme pohoda Aleksandra Velikog na Istok, Persija nije više predstavljala konsolidovanu vojnu silu, niti dobro organizovanu državu kao u doba Kira, Darija I, ili Kserksa. Budući vladari Persije, Kir II, Kserks II, Artakserks i Darije II, imali su velike probleme sa unutrašnjim pobunama i građanskim ratovima. Trebalo je savladati ustanak Medijaca, Lidijaca, Egipćana i drugih naroda prostranoga carstva. Na građanske ratove i borbe oko prestola trošena je takođe ogromna energija. Jedan takav sukob opisao je prvi ratni dopisnik, Grk Ksenofont u knjizi Kirova anabaza. U Ksenofontovom opisu dato je dosta materijala u pogledu haotičnog stanja i rasula u kome se tada nalazila Persija.
Savremenik Aleksandrov Darije III, naslijedio je ogromnu ali nedovoljno objedinjenu teritoriju. Persija je u Aleksandrovo vrijeme pokazivala sve znake oronulosti i umora poput carstava na tome prostoru, koja su ranije postojala i nestala kao Å¡to su Asirci, Haldejci ili Vavilonci. Stoga je Persija postala zreo plod za Aleksandrove sveplanetarne ambicije.
Pošto je surovo kaznio Tebu zbog pobune, Aleksandar je ovim činom unio strah među druge grčke državice. Ojačao je panjelinski savez i upustio se u nova osvajanja. Na iskustvima oca Filipa, izgradio je racionalnu vojnu strategiju. Nijedna sila toga vremena nije bila dorasla ovoj strategiji, uprkos malobrojnim makedonskim ratnicima sa kojima je započeo osvajanja. Bio je lično darovit vojskovođa. Filip mu je u šesnaestoj godini povjerio komandu nad konjicom u bici kod Heroneje. Uveo je u borbu izvjesne tehničke novine. Protiv Persijanaca i njihove pješadije koristio je katapulte. Ogromnim kamenim gromadama uspijevao je da razbije zbijene protivničke falange. Kosi poredak makedonske falange i sinhronizovana upotreba konjice na krilima protivničkih redova donijele su mu pobjede nad vojskama Azije koje su se još koristile zastarjelim dvokolicama. Njihov je opis dao Homer, jer su bile u upotrebi još u Trojanskom ratu. Sa takvim prednostima, uprkos nedovoljnom broju ratnika i relativno slaboj mornarici, Aleksandar je uspješno krenuo na Aziju.
Prvi sukob Makedonaca sa Persijancima dogodio se na obali Granika 334. godine. Pošto su Persijanci u ovoj borbi poraženi, Makedonci su ubrzo zauzeli maloazijske gradove Milet, Efes, Sard i Halikarnos. U susret Aleksandru, Darije III pokrenuo je ogromnu vojnu silu. Došlo je do bitke kod Isa. Višestruko brojnija ali slabije organizovana Darijeva vojska do nogu je potučena. Sam Darije III, koga su smatrali kraljem nad svim kraljevima, jedva se bjekstvom sa bojišta spasao. Aleksandar je bio dorastao najvećim vojskovođama i stratezima toga vremena. Čovjek koji je kod Filipa učio ratnu vještinu a kod Aristotela logiku i filozofiju pokazao je visoku sposobnost da svoja znanja u praksi primijeni.
Strahujući od snažne persijske mornarice koja bi mu u slučaju neuspjeha u dubinu kopna Persije mogla presjeći put i odstupnicu za evropsko tlo, Aleksandar je krenuo u osvajanje lučkih gradova. Bez borbe je zauzeo trgovački i lučki grad Sidon, zatim poslije sedmomjesečne opsade i utvrđeni grad Tir. Pri zauzeću Tira upotrijebio je vještinu gradnje vještačkih ostrva kako bi pješadija stigla do tvrđave. Uz upotrebu katapulta Makedonci su prodrli u njenu unutrašnjost. Osvajanje Tira je remek djelo Aleksandrove ratne vještine. Tir do tada nije podlegao ni jednom osvajaču. Prije toga mjesecima se odupirao Nabuhodonosorovoj vojnoj sili. Poslije zauzeća Gaze, Aleksandar je pobjedonosno ušao u Egipat. Od tamošnjeg stanovništva svečano je dočekan sa počastima koje se daju bogovima. Ovim uspjesima ojačao je Savez grčkih država. Sve su ga grčke države izabrale za svoga vrhovnog komandanta. Od tada Aleksandru niko nije mogao stati na put, niti ga spriječiti da ostvari svoj naum. Na ušću rijeke Nil u Egiptu Aleksandar je osnovao grad Aleksandriju. Kasnije će još šesnaest gradova nazvati svojim imenom. Ipak će egipatska Aleksandrija odigrati prosvjetiteljsku ulogu poput Atine.
Posljednju značajnu bitku protiv Darija III, Aleksandar je riješio u svoju korist kod Arbele 331. godine prije Hrista. Zatim se uputio prema starome Vavilonu, gradu proslavljenih kraljeva, Hamurabija i Nabuhodonosora. Zauzeo je Vavilon a poslije toga i persijsku prestonicu Suzu. Zapalio je kraljevsku palatu i usmjerio se da goni ostatke Darijeve vojske. U progonu Darija došao je do Kaspijskog mora. Kretao se pri tom na sjever i na istok uspijevajući da dođe do Kabula i Samarkanda. Zatim se spustio na jug prema Indiji. Tamo je pobijedio indijskog kralja Pora i definitivno se zaustavio na rijeci Ind. Krunu svih uspjeha Aleksandrovog pohoda predstavlja neslavna smrt Darija III koga su iskasapili njegovi nezadovoljni komandanti. Šest godina Aleksandar Makedonski je bio suvereni vladalac Persijskog carstva, tačnije gotovo cjelokupne Azije, djelimično Afrike i Evrope. Preostale su dvije države na zapadnom Sredozemlju, Rim i Kartagina koje Aleksandar nije stigao da osvoji pa da slika ujedinjenog svijeta bude dovršena.
Aleksandar je krenuo u svoj pohod po svemu sudeći da praktično sjedini sav civilizovani svijet poznat u to vrijeme. Ovu svoju namjeru pokazao je i time što je naredio masovno vjenčanje Makedonaca i Jelina sa ženama Persije. Hiljade brakova sklopljeno je u jednom danu između Makedonaca i Persijanaca, Jelina i Azijata. Time se na simboličan način manifestovalo sjedinjenje kontinenata. Jeline je poslao na Istok da šire prosvijećenost kao odnjegovane biljke u divlji prostor, da ga oplemene i kultivišu.
Mnogi ugledni istoričari smatraju da je Aleksandar Makedonski jelinizovao i prosvetio Istok. Njegova prerana smrt otrgla ga je od namjere da do kraja izvede svoju vaseljensku misiju. Ali ogromni prostor koji je osvojio nije se mogao lako povezati niti kulturno sjediniti. Mnogobrojni narodi koji su se tada nalazili u sastavu Persije sa svojim razlikama u običajima, jeziku, kulturi i religiji teško su mogli biti obuhvaćeni i prožeti jelinskim duhom. Šest godina koliko je Aleksandar upravljao prostorima Azije suviše je kratak period za jednu grandioznu prosvjetiteljsku aktivnost. Umro je od groznice u 33. godini života. Ovo se dogodilo 323. godine prije Hrista.
Svijet je u vrijeme Aleksandra Makedonskog bio suviše rastavljen i udaljen da bi se mogao trajnije vezati za neku jedinstvenu vaseljensku cjelinu. Skromna tehnička sredstva i nepoznavanje prilika ni kod prvih susjeda, udaljavali su ljude jedne od drugih stvarajući nepovjerenje i nevidljive prepreke zajedničkom životu. Osvajački pohodi starih naroda imali su slabost da nikakva dobra volja eventualno prosvijećenog vladara nije mogla biti shvaćena, još manje prihvaćena od drugih naroda. Manje civilizovane populacije nijesu imale razumijevanja za mesijanske misije kao što je Aleksandrova. U njegovim vojnim aktivnostima drugi narodi su vidjeli surovog osvajača koji poput svih prethodnih, donosi ropstvo.
Poslije iznenadne smrti najmoćnijeg imperatora, najveće carstvo na zemlji raspalo se i to nepojmljivom brzinom. Aleksandrove vojskovođe podijelile su carstvo na tri moćne cjeline. U Makedoniji je uzeo vlast neki vojskovođa Antigon. Najveći dio Persije pripao je vojskovođi Selevku, osnivaču dinastije Selevkida. U Egiptu i shodno tome Aleksandriji zavladala je makedonska dinastija Ptolomeja.
Najslavnija od svih dijelova rasturenoga carstva postaće egipatska Aleksandrija. Razvila se u veliki trgovački centar sa svim pogodnostima koje joj je pružao geografski položaj nalazeći se na razmeđu tri kontinenta. Stanovništvo Aleksandrije bilo je sastavljeno od mnogih naroda zapadne i istočne civilizacije a najviše Grka i Jevreja. Pored poslovnog duha Jelini su donijeli u Aleksandriju dar filozofskog mišljenja a Jevreji čvrstu vjeru u jednoga Boga i jehovističku tradiciju. Trgovci su dolazili u Aleksandriju iz svih dijelova svijeta. Iz Indije trgovci donesoše sobom i glavne ideje Budinog vjerskog učenja. Od ovih idejnih sastojaka stvorena je sinkretična i teokratična kultura, kakva nije bila poznata ni u doba najviše atinske slave. Svi dotadašnji umni napori čovječanstva Istoka i Zapada slili su se u jednu tvorevinu. Gotovo sva glavna božanstva sastavljena su u zajedničko božanstvo. Jupiter, Zevs, Bel Marduk, Oziris i drugi vrhovni bogovi starih naroda dobili su zajedničko ime Serap.
Ptolomej, prvi vladar Aleksandrije sagradio je Serapeum u čast svetoga trojstva: Serapa, Izide i njihova sina Horusa. Stvorena je ideja svetoga trojstva prije hrišćanskog kulta ali na paganskim osnovama. I ovdje se govorilo o svetome trojstvu u smislu oca, majke i djeteta. Troje u jednome i jedno u trojemu. Ovo je svakako bilo daleko od prefinjene hrišćanske logike po kojoj Otac, Sin i Sveti Duh čine trojelično jedno. Međutim, mnogi istraživači Serapovog kulta smatraju da su odore aleksandrijskih sveštenika i neki bogoslužbeni elementi kao što su brojne upaljene svijeće ušli u praksu hrišćanskih obreda.
Pored Serapeuma, Ptolomej I sagradio je čuvenu Aleksandrijsku biblioteku i muzej. Biblioteka je obuhvatala sva znanja Staroga svijeta poput onog koga su Aleksandrovi učenjaci pripremali za Aristotela. Biblioteka nije samo služila prikupljanju prirodno–naučnih znanja i njihovu prepisivanju već i razmjeni i prodaji knjiga iz velike riznice znanja.
Aleksandrijski muzej bio je praktično prvi svjetski univerzitet. Gotovo sve naučne oblasti bile su zastupljene od astronomije i matematike do filozofsko–bogoslovske mudrosti. U muzeju su se našla najveća imena staroga svijeta matematičari: Euklid, Apolonije, Eratosten koji je izračunao Zemljin prečnik sa manjim greškama. Neko vrijeme u Aleksandriji je boravio Arhimed iz Sirakuze. Poznata je po velikom anatomu Herofilu, astronomu Hiparhu, Heronu i mnogim drugim vjesnicima naučne slike svijeta. Duh koji je vladao tadašnjom Aleksandrijom bio je neposredna posljedica miješanja naroda i osvajačkih pohoda Aleksandra Makedonskog. Taj duh je postao samosvjestan po svojim opšteljudskim težnjama, univerzalan po svom naučnom a donekle i religioznom dostignuću.
Aleksandar Makedonski je ostvario svoju svjetsku misiju nezavisno od brzog raspada njegove glomazne države. Od ove misije preostala je duhovnost opšteljudskog značaja a njen je nosilac bila Aleksandrija, i samo donekle Pergam i Kapadokija i neki drugi krajevi rasturenoga carstva. Svijet starih nacionalnih bogova izumirao je. Nazirala se misao o jednom nevidljivom Bogu zajedničkom svim ljudima na Planeti.

RIMLjANI – GOSPODARI SVIJETA

Raspadom svjetske imperije Aleksandra Makedonskog nije prestao razlog da se tadašnji civilizovan svijet ponovo nađe u jednoj državnoj cjelini sa jednoobraznim uređenjem. Polarizacija snaga u svijetu uvijek je vodila sukobu koji se nužnim načinom rješavao u korist jedne strane. Svoju misiju ujedinjenog čovječanstva svjetski duh ostvarivao je preko velikih osvajačkih pohoda. Ovi su pohodi pretpostavljali snažan razlog za ekspanziju jedne ili druge strane suprotstavljenih svjetskih polova. Istoričari ovaj razlog vide u ekonomskim i teritorijalnim motivima, pograničnim incidentima ili u sujeti moćnih vladara. Filozofski gledano, ovo su samo sekundarni povodi iza kojih stoji duh ekspanzije ljudske vrste koji nastoji da realizuje svoje ciljeve mimo svakog ekonomskog ili teritorijalnog opravdanja. Ekspanzija bilo koje državne organizacije nije se mogla ničim ograničiti osim snagama druge države iste ili veće jačine. Tako je uostalom i sa svim biološkim vrstama.
Aleksandar Veliki u toku svoga života nije stigao da osvoji dvije relativno civilizovane republike na Sredozemlju, Rim i Kartaginu. Poslije Aleksandrovih pohoda i rasturanja njegovoga carstva ove su se dvije republike razvile u velesile i gospodare civilizovanih naroda u području Sredozemlja. Jedna od ovih republika logikom imperijalnog svjetskoga duha morala je da izgubi primat.
Na početku trećeg vijeka stare ere, pod vlašću Rima našla se srednja Italija i na jugu do Mesinskog moreuza koji su držali Kartaginjani. Na obalama Sjeverne Afrike ojačala je republika građanskog aristokratskog tipa zvana Kartagina. Poslije propasti grada Tira držala je cjelokupno Sredozemlje pod svojom kontrolom. Rimljani su bili nešto mlađa aristokratska republika koja se s jednakim pravom upustila u ekspanziju za apsolutnu prevlast u ondašnjem trgovačkom i kulturno–razvijenom svijetu. Stoga je rat između Kartagine i Rima postao neminovan. Ostali okolni narodi i države u tri velika punska rata priključivali su se jednoj ili drugoj strani.
Rimljani dobiše prve pomorske bitke protiv Kartagine iako je njihova mornarica bila znatno slabija. Kartaginjani izgradiše nove brodove pa su ponovo zadobili vlast nad Sredozemljem. Uz pomoć iskusnih moreplovaca Grka, Rimljani su takođe sagradili brodove sa dodatnim tehničkim novinama. Na brodovima su napravili pokretne mostove za prelaz na protivničke lađe. Boljom vojnom organizacijom i ličnom hrabrošću Rimljani su uništavali znatno brojniju flotu Kartagine.
Rat se sa promjenljivom srećom za jednu i drugu stranu vodio na čitavom Sredozemlju. Na stotine brodova stradalo je u tim sukobima. Na brzinu su građeni novi brodovi sa više tehničkog savršenstva od prethodnih. Obje strane su se beskonačno iscrpljivale u ratnim naporima. Najzad su Rimljani ostvarili sjajnu pobjedu kod Eknomusa 256. godine prije Hrista. Više stotina ratnih brodova kartaginske mornarice bilo je uništeno. Ovom bitkom Rimljanima je bio utrven put ka kopnu Afrike. Izgradili su i obnovili svoju flotu i iskrcali se kod današnjeg Tunisa u neposrednoj blizini Kartagine.
U prvoj kopnenoj bici protiv Kartaginjana Rimljani su doživjeli poraz. Poslije nekoliko naizmjeničnih kopnenih i pomorskih pobjeda i poraza Rimljani dobiše posljednju bitku u Prvom punskom ratu kod Egatskih ostrva 214. godine stare ere. Poraženi Kartaginjani zatražili su mir. Od Rimljana mir je prihvaćen s tim što je Kartagina izgubila Siciliju i platila ogromnu ratnu štetu. Tako se završio Prvi punski rat koji je započeo 264. zaključno sa 240. godinom stare ere.
Okončanje Prvog punskog rata nije označilo kraj suparništva Rima i Kartagine. U ratu su odmjerene snage jedne i druge strane. Bila su to dva potpuno ravnopravna rivala. Poraz jednoga od njih značio je svjetsku dominaciju onoga drugoga. U toku narednih dvadeset i dvije godine koliko traje mir između suparnika, obje strane se pripremaju za definitivan obračun. U međuvremenu Rim je znatno ojačao. Potisnuo je Gale na sjeveru i ograničio njihov prodor na Apeninsko poluostrvo. Priključio je sebi Iliriju i zauzeo najznačajnija ostrva na zapadnom Sredozemlju. Od srednje Italije prema jugu napravljen je novi strateški put prije svega u funkciji vojnih potreba. U cjelini Rimljani su poboljšali kopnenu i pomorsku vojnu silu. Ujedno je stvoreno i raspoloženje za novi rat sa Kartaginom i narodima koji su je podržavali. Senator Marko Porcije Katon svaki svoj govor u Senatu završavao je riječima „Kartaginu treba razoriti”.
U međuvremenu u Kartagini je izbilo niz ustanaka koji su okrutno savladani. Ali uprkos izvjesnoj unutrašnjoj nestabilnosti i Kartaginjani su se pripremali za rat sa Rimljanima. Ovoga puta računali su sa pobjedama na kopnu. Za invaziju na Apeninsko poluostrvo pripremili su vojsku koja će sa terena Španije izvršiti upad u središte Rimske Republike. Sin kartaginskog vojskovođe Hamilkara, Hanibal jedan od najtalentovanijih vojskovođa staroga svijeta sa brojnim ratnicima, ratnim napravama i slonovima, započeo je veliki pohod. Prešao je Alpe 218. godine prije Hrista. Pobijedio je Rimljane kod Trazimenskog jezera i zatim potpuno uništio rimsku kopnenu vojsku kod Kane 216. godine prije Hrista.
Hanibalu su se pridružili mnogi Grci na jugu Italije. Punih petnaest godina zadavao je Rimljanima udarce jedan za drugim. Rimljani su izbjegavali borbu protiv Hanibala na otvorenom prostoru. Primijenili su novu taktiku. Presijecali su komunikacije Hanibalovoj vojsci, ometali doturanje hrane, blokirali pomorske luke odakle se ona snabdijevala. Opkolili su gradove koje je Hanibal držao naročito na jugu Italije. Publije Kornelije Scipion presjekao je sve pravce prema Španiji odakle su se Kartaginjani mogli nadati vojnoj i ekonomskoj podršci. Otpočeo je svenarodni rat za istjerivanje Hanibala iz Italije ali vođen više pasivnim nego aktivnim otporom.
Shvatajući da mu je opstanak u Italiji postao nemoguć zbog neredovnog snabdijevanja trupa i neprekidnog uznemiravanja od Rimljana, koji se nijesu upuštali u otvorenu bitku, već permanentno slabili njegove pozicije taktikom iznuravanja, Hanibal je napustio Italiju bez ijednog vojničkog poraza.
Na čelo Rimljana koji su po svaku cijenu htjeli goniti Hanibala na afričkome tlu i osujetiti njegove nove planove stavio se Scipion Afrikanac, nazvan Afrikancem po pobjedama koje je u Africi ostvario. Ovaj sposobni zapovjednik postigao je svoj najveći trijumf nad vojskom Hanibala kod Zame 202. godine prije Hrista. Bolje organizovani i predvođeni Rimljani su satrli kartaginsku vojsku pošto su prethodno savladali strah od borbenog poretka kartaginskih slonova. Hanibal je bio pobijeđen i primoran da se seli iz domovine. Kartagini je nametnut težak mir. U međuvremenu mnogi saveznici Kartagine prišli su Rimu. Hanibal je u izgnanstvu otrovan ili se sam otrovao. Tako se Drugi punski rat završio pobjedonosno za Rimljane pri čemu je lavovski dio slave Rima pripao vojskovođi Scipionu Afrikancu.
Ni poslije Drugog punskog rata Kartagina nije bila sasvim uništena. Morala je Rimljanima da ustupi Španiju i prizna ponižavajuće uslove da ne može stupiti u rat ni sa jednom drugom državom a da za to ne dobije odobrenje Rima. U Rimu je bilo uticajnih ljudi koji su nastojali da sačuvaju Kartaginu, računajući da rivalstvo dva velika državna džina može svima koristiti. Neki Scipion Nazika, za razliku od Katona, upućivao je Senatu novi izazov „Kartaginu treba poštedjeti”. Objašnjavao je to činjenicom da bi Rim napredovao mora imati protivnika relativno iste snage.
Treći punski rat izazvali su Rimljani poslije zatišja od pedeset šest godina. Rimska Republika je ojačala i proširila se na mnoge dijelove Azije. Na istoku je uništila carstvo Selevkidskih vladara i učvrstila se na prostoru Azije. Oholi Rimljani postavili su Kartaginjanima teške uslove njihovog daljeg opstanka. Istorijski gledano neki formalni povod za napad uzima se kao dovoljan razlog. Suštinski nije tako. Veliki sukobi nalaze se u dubinama imperijalne logike svjetskoga bića i planetarne ekspanzije pojedinih naroda ili država. Rimljani su u početku Trećeg punskog rata doživjeli brojne neuspjehe ali pošto je primio komandu nad rimskom armijom Scipion Afrikanac mlađi, unuk po usvojenju Scipiona Starijeg, pobjednika kod Zame, započela je opsada grada Kartagine.
Kad su Kartaginjani odbili da prihvate ultimatum Rimljana da napuste grad i povuku se u dubinu kopna, Rimljani su započeli osvajanje grada u neposrednom jurišu. Kartagina je bila ekonomski odvojena od svoje pozadine, te grad nije mogao duže izdržati blokadu. U teškoj šestodnevnoj bici Rimljani su do temelja razorili Kartaginu 146. godine prije Hrista i trajno zabranili obnovu grada. Poslije sloma Kartagine u svijetu nije bilo ni jedne vojne sile koja se mogla suprotstaviti Rimu i Rimljanima.
Uništenjem Kartagine, Rimljanima se pružila mogućnost da postanu apsolutni gospodari Sredozemlja i čitavog tadašnjeg relativno civilizovanog svijeta. Svoju moć proširili su na tri kontinenta. Svijet je stekao jednoga gospodara u licu grada Rima i Kapitola. Stvorena je vojna sila neviđenih razmjera spremna da skrši svaki otpor u ma kom dijelu svijeta. Seljačka rimska masa koja je ratovala u vrijeme punskih ratova zamijenjena je staleškom vojskom. Vojska je preuređena i organizovana u legije i centurije, uvježbana i osposobljena za najveće ratne podvige i napore.
U prvom vijeku stare ere javio se novi rimski osvajač po uzoru na Aleksandra Makedonskog, Julije Cezar. Zauzeo je Galiju i pobijedio Gale uvijek spremne da ugroze rimske posjede. Na Rajni je tukao manja germanska plemena i potom zauzeo Britanska ostrva. Vojskovođa Marko Kras zauzeo je čitavu srednju Aziju, proširio vlast Rima na Jermeniju i Mesopotamiju. Balkan i južni dijelovi Evrope došli su pod vlast Rima. Izvan granice rimske države preostali su samo varvarski narodi kojima se u to vrijeme nije mogla nametnuti vlast organizovane države. To je bio slučaj sa Skitima koji su pobijedili i zaustavili legije Marka Krasa, kao nekada Darija I.
I pored nesumnjive surovosti koju su pokazivali gospodari prema robovima, u Rimu su se začele državne institucije koje podsjećaju na modernu demokratiju. Ustanovljen je Senat kao najveće državno–zakonodavno tijelo. Volja naroda izražavana je preko opšte Narodne skupštine. I pored mnogih ograničenja kao što su neprosvijećenost, geografska udaljenost ili socijalno raslojavanje, ove narodne skupštine predstavljale su nesumnjiv napredak u poređenju sa iskustvima ostalih naroda pa čak i sa demokratskom Atinom. Građani su imali pravo da biraju svoje predstavnike nezavisno od činjenice da je bio mali uticaj tih predstavnika u vođenju krupnih državnih poslova. Termin proletarijat označavao je srednju klasu u Rimu ali nedovoljno uticajnu na opšti državni poredak. U Senatu su vodili glavnu riječ patriciji ali su se i mnogi plebejci domogli upliva i važnog položaja u Senatu. Svaki je senator mogao staviti veto na bilo koju odluku Senata. U tom pogledu svačija lična samovolja mogla je biti ograničena.
Rimska Republika je pored relativno demokratskih institucija, ostavila čovječanstvu u nasljeđe solidan pravni sistem. Njega gotovo ni u naše vrijeme nije moguće nadmašiti u pogledu rješavanja svojinskih odnosa. Ovaj sistem postao je osnov modernog zakonodavstva većine država. U vrijeme kad je postao, pravni sistem Rimljana bio je obavezujući za sve dijelove svijeta gdje su Rimljani upravljali. Time se bar u pravnom pogledu postiglo neko opšte vaseljensko jedinstvo koje vodi računa o pravima naroda, država i pojedinaca. Poštovana je tradicija i kultura osvojenih dijelova svijeta.
Pored jednoobraznog prava koje je imalo primjenu unutar ogromne oblasti različitih naroda, običaja, religija i kultura uvedena je jedinstvena novčana privreda. Potisnuta je trgovina trampom i ustanovljen uredan finansijski sistem. Poslije završetka punskih ratova kapital je postao moćna poluga razvoja. Duhovne oblasti takođe su napredovale. Nalazimo pisce među vojskovođama kao što je Julije Cezar, filozofe među carevima u kasnijem periodu poput Marka Aurelija, čak i među rimskim robovima, što je slučaj sa Epiktetom. Javljaju se veliki govornici poput Cicerona, pjesnici–filozofi kao Lukrecije Kar. Imitirajući Homera u Avgustovo zlatno doba pojavljuju se nadahnuti pjesnici, Virgilije, Ovidije, i drugi.
Rimska država je napredovala gotovo u svim pravcima. Privredni uspon bio je znatan ali i umske oblasti proširene mada je u ovom pogledu imitirana antička Grčka. Ipak originalna stvar Rimljana bio je pravni poredak i u njemu do detalja razgraničene građanske dužnosti. Vojska je predstavljala stub imperije kako u vrijeme Republike tako i u doba Careva. Sa novim pobjedama i osvajanjima sve je više rastao uticaj države na javne poslove, a na državu svakako vojske. Najzad je vojska toliko ojačala da su pojedini komandanti regija kao Galba i Kaligula državnim udarima postajali imperatori.
Sve više je smanjivan prostor za demokratiju i uticaj plebsa. Novčana privreda raslojila je građane na enormno bogate i puke siromahe. Pojavili su se reformatori ekonomskog i socijalnog života, braća Gaj i Tiberije Grasi. Založili su se da se ublaži rad robova i ograniče veliki posjedi. Traženo je pravno ustanovljenje granica zemljišnog posjeda. Ideje Tiberija Graha naišle su na otpor i Grah je ubijen. Jedan drugi reformator Livije Druz zalagao se za agrarni zakon koji bi poništio dugove i ograničio nasilje zelenaša nad dužnicima.
U Rimskoj Republici omogućena je bila relativna pokretljivost stanovništva sa kojom je rasla ekonomska moć države. Pljačka osvojenih naroda i dovlačenje u Rim robovske radne snage, znatno su omogućili ovaj proces. Neograničeno raslojavanje na siromašne i bogate građane, stvaralo je uslove za nemire koji su obuhvatili sve brojniju siromašnu populaciju. Pored ovih, ustanci robova ukazivali su na slabost sistema. Surov rad robova i gladijatorske borbe u duhu etrurske tradicije uticali su na pobune većih razmjera kao što je Spartakova.
Dva trijumvirata i dva građanska rata potresli su Imperiju. Cezar je dobio građanski rat protiv Pompeja u bici kod Farsala u Tesaliji 48. godine prije Hrista. Oktavijan je pobijedio Marka Antonija u pomorskoj bici kod Akcija 31. godine prije Hrista. Sve je ukazivalo da se republikansko uređenje ne može dugo održati. Da bi se ustanovio poredak nad brojnim porobljenim narodima robovima i siromašnim slojevima potrebna je bila snažna volja despota koji bi ograničio anarhiju i srušio slabe demokratske institucije. Povratak nekadašnjem kraljevstvu izgledao je kao izlaz.
Julije Cezar je bio izabran za doživotnog konzula što je nagovijestilo novi tip vladavine i postepeno ukinuće Republike. U doba Avgusta Oktavijana ojačao je kult carske moći. Od prvog vijeka naše ere u Rimu započinje period careva i carskih titula. Imperator dobija atribute božanstva. Kipovima careva prinose se žrtve kao pravim bogovima. U posljednje dane Imperije jedan od rimskih careva uvesti će kult Sunca. Vrhovno božanstvo postaje Sunce kome su podređena ostala.
Ređaju se rimski carevi jedan za drugim, svaki nastraniji i suroviji od svoga prethodnika: Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron i dr. po riječima istoričara Svetonija carevi zloupotrebljavaju vlast u svoje bizarne sklonosti. Prividno je izgledalo da snaga Imperije raste ali je ona iznutra neograničeno slabila. Vojni faktor sve više je prisutan svojim miješanjem u nadležnosti države. Senat nije više demokratska institucija već oruđe careva. Opštenarodna skupština gubi svaki uticaj. Demokratske institucije nastale u doba Konzula nestaju pred količinom imperatorovih ovlašćenja. Brojne svetkovine i ratni trijumfi upropaštavaju državu i sve više liče na komične pozorišne predstave.
Ponovo se javila potreba za jednom novom silom koja će sačuvati jedinstvo Imperije. Ovu svježu duhovnu snagu uveo je u život Imperije Konstantin Veliki. Milanskim ediktom 313. godine naše ere proglasio je vjersku toleranciju. Na Saboru u Nikeji 325. godine uvodi u život novu državnu vjeru u licu do tada žestoko progonjenog hrišćanstva. Rimski carevi su i do tada imali razumijevanja za sve oblike vjerovanja u svojoj prostranoj Imperiji, osim za hrišćanstvo. Progoni hrišćana započinju od vremena imperatora Nerona da bi dostigli neviđenu žestinu pod Dioklicijanom. Prihvatanje hrišćanstva za cara Konstantina značilo je uzdizanje jedinstva carevine i način učvršćenja državnog autoriteta. Pošto je prenio prestonicu na Istok (Konstantinopolis) dozvolio je pristalicama Hristove religije i posebno učenim teolozima iz Aleksandrije da svojim jasnim dogmatima zaokruže biblijsko nasljeđe i postanu zvanična državna vjera.
Umjesto mnogih paganskih božanstava, nova vjera je ustanovila jednog troličnog Boga, i kult Bogočovjeka, Isusa Hrista. Imperator nije više bio božanski Cezar, već sluga nebeskoga Oca. Do tada oslabljena Imperija mnogim vjerama i paganskim mitovima dobila je snažno duhovno oruđe u dogmatima jedinstvene hrišćanske eklizije. Ipak, glomazno carstvo nije se više moglo održati kao jedinstvena cjelina. Razdijeljeno je na dva dijela, Istočno Vizantijsko i Zapadno Rimsko Carstvo.
Poslije podjele carstva, istorija Rima krenula je drugim smjerom. Na Zapadno Carstvo okomili su se brojni varvarski narodi sa sjevera i sjeveroistoka. Istočno Rimsko Carstvo bilo je bolje sreće, trajalo je duže oko hiljadu godina. Još u trećem v. poslije Hrista germanska plemena Fruzi, Alemani, Goti i drugi počeli su da upadaju u posjede rimskih teritorija. U četvrtom i petom vijeku privučeni su raspadom Rimskog Carstva mnogi stepski narodi koji su se poput jata grabljivica kretali prema jugu Evrope i Sredozemlju. Tako su Huni postali gospodari gotovo cjelokupnog prostora od Rajne do srednje Azije. Vandali su u petom vijeku osvojili gotovo čitavo Sredozemlje, Sjevernu Afriku pa i sãm Rim. Mada je bilo znatno ranije oslabljeno, za kraj Zapadnog Rimskog Carstva uzima se 476. godina kada su varvarski narodi konačno razorili Rim. Osiromašeni seljaci i zanatlije nijesu imali želju da brane krupne velikoposjednike. Varvari im nijesu donosili lošije stanje od onog koje su imali pa je njihov otpor bio veoma slab.
Ideja Konstantina Velikog da od Carigrada napravi novu svjetsku prestonicu nije se ostvarila. Svijet tada nije bio spreman da živi u jednoj planetarnoj državi. Nijedna duhovna snaga pa čak ni monoteistička hrišćanska vjera nije mogla da sasvim sjedini raznorodne narode, njihove izgrađene navike i mentalni sklop. Kasniji pokušaji obnove nekadašnjeg Rimskog Carstva u vremenu hrišćanske epohe nijesu se ostvarili. Za ovo nije bilo ni spremnosti ni snage. Svjetska rimska država izgubila je planetarno uporište. Potrebni su bili novi gospodari i novi zavojevači. Osvajanja su pokretačka sila svjetsko–istorijskih procesa, stoga se u njima nikada nije oskudijevalo.

ISLAMSKE KALIFE

Vjerski pokret islama u sedmom vijeku naše ere predstavlja nov pokušaj ujedinjenja čovječanstva u jednu svjetsku zajednicu. Osnivač islama, Muhamed svojim pristalicama propovijeda monoteistički pogled na svijet, donekle po ugledu na prethodne monoteističke religije, jevrejsku i hrišćansku. Koristi se njihovim načelom o jednom svepravednom i dobrom Bogu. Pravila ove nove religije sadržana su u knjizi zvanoj Koran. Muhamed propovijeda da su svi muslimani u svijetu jedni drugima braća. Stoga su dužni da se uzajamno pomažu, poštuju i žive časnim načinom. Svi su muslimani jednaki pred Alahom. Svakome je osigurano pravo na imovinu i život voljom svemoćnog Alaha. Postoji strašni sud i vječni život u kome će pravednici poslije smrti uživati a grešnici ispaštati. Koran preporučuje blago postupanje prema slabima i nezaštićenima, prije svega ženama i robovima. Norme ponašanja vjernika utvrđene su jedinstvenim obredima posta i molitve.
Za relativno kratko vrijeme načela Muhamedove vjere našla su brojne pristalice među razjedinjenim arapskim plemenima. Mnogi hrišćani i Jevreji u Maloj Aziji postaju Muhamedove pristalice. Muhamedanstvu prilazi znatan broj pripadnika Zaratustrine religije kao i brojni Arabljani, prije toga mnogobošci. Nova religija dala je polet ideji svemirskog ujedinjenja svijeta na temeljima jedne vjere i jedinstvenog državno–pravnog poretka. Islamski kalife postali su energični ratnici koji su utrli put širenju Muhamedovog učenja. Muhamedovi nasljednici: Abu Bekr, Omar I i Otman I stvorili su idejne osnove po kojima je čitav svijet trebao da pripadne islamskim kalifama. Alahu je data nešto drukčija uloga od nacionalnog jevrejskog boga Jehove ili blagog i miroljubivog Boga hrišćana. Princip novog božanstva je stalna aktivnost u smislu prisustva i širenja vlasti islama u čitavom svijetu. Širenje islama započelo je ratnim pohodima na susjedne narode. Za nešto više od jednog vijeka muhamedanska dinastija Omajada ovladala je velikim dijelom čovječanstva. U vrijeme vizantijskog cara Iraklija, muhamedanci su od Vizantije preoteli Siriju. Zatim su dobili rat protiv Persije, tada značajne vojne sile. Osvojili su Egipat i Sjevernu Afriku. Upadom u Španiju proširili su vlast na evropske teritorije s pretenzijom da sa zapadne strane osvoje čitav kontinent. U tom velikom pohodu stigli su do Francuske gdje ih je zaustavio Karlo Martel.
U sedmom i početkom osmog vijeka muhamedanci su vladali od kineske granice do Pirineja. Pristalice nove vjere zahvatili su prostrane oblasti Arabije, Persije, Jermenije, Sirije, Egipta i Španije. Ovako rapidno širenje islamskih osvajača posebno za vrijeme Valida I i prije njega Abdula Malika tumači se relativno jednostavnim pravilima nove vjere i ogromnom energijom i svježinom koja je unijeta u njen duhovni život. Prosta i razumljiva pravila islama lako su prihvatana od ugnjetanih i raznim nasiljima izloženih naroda. Propovijedajući bratstvo svih muslimana nova vjera je pretpostavljala odgovarajuću zaštitu i sigurnost naroda pod Muhamedovim barjakom. Istočni kalifi nijesu svoja osvajanja usmjerili prema Evropi preko Bosfora i Dardanela kao što je to bio slučaj sa Darijem I i Kserksom. Ovog puta su izabrali pravac ekspanzije preko Sjeverne Afrike i Gibraltara nastojeći da se najprije dokopaju Zapadne Evrope a zatim u trijumfu osvoje Vizantiju i istočne dijelove nekadašnjeg Rimskog carstva. Prije toga, bilo je nekoliko pokušaja opsade Carigrada koji su se završili neuspjehom u vrijeme Moavije, prvog kalifa iz dinastije Omajada.
Bez obzira na činjenicu što su muhamedanci pod vođstvom svojih kalifa za kratko vrijeme zavladali velikim dijelom planete, Muhamedovi nasljednici su već u prvoj generaciji bili opterećeni konfliktima. Ovi su sukobi doveli do slabljenja planova za osvajanje svijeta. Jedna od Muhamedovih žena za koju se kaže da je bila privilegovana i kod samog Muhameda, zvana Ajša, otpočela je žestoki rat protiv Muhamedove ćerke Fatime i zeta Alije. To je bio razlog da se pojave Ajšine i Otmanove pristalice s jedne, i Alijine i Fatimine sa druge strane. Došlo je do raskola u islamu još na samim njegovim počecima, podjela na Šiite i Sunite. Pristalice Alije i Fatime Šiiti, proširili su svoj uticaj na muslimane Persije i Indije.
Kalifi iz dinastije Omajada pokazuju se kao ljudi jakoga duha za čije vrijeme nastaje ogroman kulturni uspon arabljanskog islama. Međutim, Omajadi relativno brzo gube prednost u islamskom svijetu. Jača njima rivalska porodica Abasida. Ovi drugi nijesu uspjeli da dostignu osvajačku slavu Omajada i pod njima je zaustavljeno širenje islamske vlasti. Za uspon Abasida najzaslužniji je kalif Harun Al Rašid koji se pominje u pričama iz 1001 noći. On je u svoje vrijeme kontaktirao sa moćnim franačkim hrišćanskim kraljem Karlom Velikim.
Umni život arapskih muhamedanaca u vrijeme Haruna Al Rašida snažno se izdigao. Njegova je prostrana država bila jednoobrazno i dobro uređena. U državne službe primani su pristalice i drugih vjeroispovijesti. Pravosuđe, vojska, lična svojina, ekonomski život, pošta i saobraćaj značajno su napredovali. Uprkos tome, vladavina Abasida predstavljala je silaznu liniju ukupne arabljanske moći. Po smrti ovog znamenitog vladara 809. godine nastali su veliki meteži u islamskom svijetu. Istovremeno se pojavljuju na sceni Turci, Seldžuci. Oni su se spustili iz Turanske visoravni na Srednji istok. Prihvatili su islam pa je i muhamedanski svijet ovim činom dobio novu energiju i polet. Sa Seldžucima započinje duboko i trajno neprijateljstvo između hrišćana i muslimana. Ideja o osvajanju čitavog svijeta ponovo stiče aktuelnost. Čovječanstvo se nalazi na pragu velikih osvajanja sada već od strane znatno borbenijeg islama. Sa Seldžucima će kasnijih vjekova nastati novi prodori islama preko Balkana ka Evropi koji će najzad pred Bečom biti zaustavljeni.
Prethodna arapska islamska kultura dala je čovječanstvu sjajne univerzitete u Damasku, Kairu, Bagdadu, Kordobi i drugim velikim centrima muhamedanske religije. Pojavili su se filozofi poput Avicene i Averoesa koji se s pravom smatraju nasljednicima atinske filozofske misli. Ostvarena su velika pjesnička djela. Arhitektura toga doba doživjela je neviđeni pomak, a njeni ostaci u današnjoj Španiji zadivljuju savremeni svijet. Uspjesi Arapa u fizici, astronomiji i medicini su jedinstveni u starih naroda. Dali su ogroman doprinos matematici i posebno algebri. Ostavili su iza sebe djela trajne ljepote i raskoši. Bio je to svijet sjajnih umnih vidika koji se rano upoznao sa osnovama jelinskoga duha i kulture, sposoban da ovaj antički duh unaprijedi i prenese na evropsku civilizaciju.
Čovječanstvo je u velikom pohodu muhamedanaca imalo priliku da uvede jednoobrazni svjetski poredak na osnovama nauke i prosvijećenosti. To ipak tada nije bilo moguće zbog brojnih nesavršenosti čovjekovih ustanova, geografske udaljenosti i nedostatka komunikacija među narodima i najzad tehničke nemogućnosti da se upravlja svijetom iz jednoga centra.
Seldžuci nijesu bili u stanju da prihvate osnove prethodne arabljanske islamske kulture i prenesu na ljudski rod. Znali su samo za vojnu vještinu koja sama po sebi nije mogla poslužiti cilju duhovnog sjedinjenja čovječanstva. Njihov vjerski fanatizam ograničavao je duhovne vidike prvobitnog islama. S pravom se kaže da Turci Seldžuci čine tuce ratobornih plemena koja nijesu ostavila značajnijega traga na savremenu civilizaciju.

KRSTAÅ I

Odmjeravanje snaga Azije i Evrope trajalo je vjekovima poprimajući različite oblike, državne, vjerske, pljačkaško–ekonomske itd. Propast Zapadnog Rimskog Carstva označila je slabljenje evropskog jedinstva i moći u nekoliko narednih vjekova. Istočno Rimsko Carstvo moralo je da se hrva sa hordama koje su dolazile iz dubina azijskog beskrajnog prostora. Car Justinijan pokušao je da ponovo uspostavi jedinstvo razdijeljenog Rimskog Carstva ali opšte svjetske prilike nijesu bile naklonjene restauraciji nekadašnje Imperije. U doba varvarskih naleta sa sjevera Evrope upliv papa na Zapadu u pogledu organizovanosti naroda Evrope bio je zanemarljiv. Vizantijski patrijarsi stekli su prednost nad Rimskom katedrom, nekada prvom po časti, stolicom u hrišćanskom svijetu.
U osmom i devetom vijeku naše ere pojavila se moćna franačka država na čelu sa Karlom Velikim. Tada se stvari iz osnova mijenjaju. Ovaj vladar neograničene energije sjedinio je Zapadnu i Sjevernu Evropu hrišćanskom vjerom, idejama Starog i Novog zavjeta. Evropa je hristijanizovana snagom državnog autoriteta i svakako privlačnošću Hristove nauke. Pred ovim vladarom pala su paganska božanstva u zaborav i otvorena je nova duhovna era. Probudio se jedan svijet za čije je jedinstvo najzaslužnija Hristova vjera i vladalac koji je osjetio potrebu da ujedini varvarsku Evropu na idejama i načelima Svetoga pisma. Na Zapadu su pape ispravno procijenile značaj teritorijalnog jedinstva, širenja i uticaja franačke države. Stoga je Lav III krunisao Karla Velikog za cara 800. godine naše ere. Karlov sin Ludvig Pobožni nastavio je djelo svoga oca sa još dubljom i istrajnijom vjerom u smisao hrišćanskih vrlina. Tada je Rimska katedra dobila na velikoj cijeni i uplivu postavši saveznik dinastije Pipinida. Otpočela je njena emancipacija od uticaja vizantijskih careva i patrijarha. Na Istoku su u početku protestvovali zbog izbora Karla Velikog za cara, shvatajući njegovu ulogu u zaštiti papske stolice čime se smanjivao uticaj istočnih patrijarha. Kasnije je došlo do promjene stava prema ovom pitanju i u istočnim katedrama.
Karlo Veliki se nosio mislima da objedini Istočno i Zapadno Vizantijsko Carstvo kao što je prije njega to pokušavao vizantijski car Justinijan. Uredio je svoju ogromnu državu, uklanjajući duhovne prepreke među ondašnjim narodima i njihovim različitim navikama i običajima. Mnogo je učinio za razvoj arhitekture i građevinarstva posebno u crkvenim zdanjima. Naročito je zaslužan za uspjeh duhovne muzike. U njegovo vrijeme osnovane su brojne monaške škole. Bio je energičan protivnik dinastije Omajada koja je vladala Španijom i podržavao je njihove protivnike, Abaside. U H vijeku naše ere moćna država počinje da se raspada. Najprije se izdvajaju Francuzi pod Kapetima a zatim druge evropske nacije koje i danas imamo. Počinje da slabi jedinstvo Evrope koje je ostvareno pod Karolinzima. Na istorijskoj sceni javljaju se carevi koji žele da oslabe uticaj papske stolice. Borba za primat u svjetovnim stvarima između careva i Laterinškog papstva neprekidno traje. Ova će se borba okončati sporazumom između njemačkog cara Otona I i pape Jovana DžII. Sada nastaje novi oblik jedinstva crkve i države oličen u Cezaro–papizmu ili Njemačko–latinskom carstvu. Poslije mnogo vremena, duh stare Rimske imperije ponovo se vraća na sasvim nov način, šireći uticaj i na krajnji sjever Evrope, gdje vlast Rima nije ranije dopirala.
U to vrijeme na Istoku u Maloj Aziji ponovo jača muhamedanstvo. Novi muhamedanci Turci–Seldžuci daju Islamu neviđenu osvajačku energiju i ratobornost. Antagonizam među religijama dobija snažan podsticaj. Suniti Seldžuci neprekidno ugrožavaju Vizantiju. Vizantijski carevi očajnički traže pomoć od Rima u borbi protiv ozbiljne opasnosti sa Istoka. Zapad i Istok, Azija i Evropa, muhamedanstvo i hrišćanstvo treba na neki način da riješe problem duhovne i svjetovne vlasti nad svijetom. Ideja Vaseljenskog obračuna dobija ogroman zamah. Papa Urban II nasljednik Grgura VII, kome su se ranije za pomoć obraćali vizantijski carevi, na molbu Vizantije donosi odluku da okrene čitavu hrišćansku Evropu u sveti rat protiv islama. Sa islamske strane čini se sličan napor. Ova odluka se smatra početkom velikih Krstaških pohoda.
Ratovi Krstaša vođeni su mesijanskom logikom kako bi se svijet našao u okrilju jedne vjere i pod vođstvom jednoga gospodara. Oni su ujedinili evropske nacije i krunisane glave idejom vaseljenskog hrišćanstva. Priče o oskrnavljenosti Hristova groba od muhamedanaca na Istoku koje je donio neki isposnik Petar, urodile su plodom. Ugroženost hrišćanskih svetinja na Istoku podstakla je maštu Evropljana da iskoriste ovu priliku i pokrenu svoje sile na Istok. Krstaška vojska sastavljena od ogromnog broja ratnika i pustolova ali i vjerskih fanatika krenula je prema Jerusalimu vođena različitim motivima ali jedinstvenim ciljem koji je imao u sebi planetarno osvajački karakter.
Papska odluka za pohod Zapadne Evrope na Istok istovremeno je bila uperena protiv Vizantije koliko i muhamedanaca. Vjerovalo se da će se u jednom potezu proslaviti ideal nekadašnjeg Rima, oličen u sabiranju svijeta u jednu republiku. Ono što je zamišljao Karlo Veliki počelo se ostvarivati u licu Pontifeksa. Pred kraj DžI vijeka organizovani Krstaši sa sjevera, zapada i juga Evrope prešli su Bosfor i zauzeli Nikeju. Pod vođstvom Gotfrida Bujanskog zauzeli su Jerusalim 1099. godine i to poslije snažne jednomjesečne odbrane grada. Opljačkali su grad i surovo se osvetili inovjercima. Time se završio Prvi krstaški rat. Drugi pohod krstaša imao je za cilj da pokrsti Slovene istočno od Labe i spriječi upad muhamedanaca sa ove strane.
Neposredan povod za III krstaški rat koji je po značaju ravan prvom pohodu bio je ponovni pad Jerusalima 1187. godine u ruke muslimana odnosno egipatskog fatimiste Saladina. Muslimani su sa svoje strane otpočeli sveti rat (džihad) protiv cjelokupnog hrišćanstva. Njemački car Fridrih I Barbarosa uspio je da povrati Antiohiju ali nije zauzeo Jerusalim. Četvrti krstaški rat bio je uperen protiv Vizantije. Krstaška vojska koja se kretala od Mletaka zauzela je Carigrad i osnovala Latinsko Carstvo na Istoku. Latinska i Grčka crkva su silom ujedinjene. Ovo Latinsko Carstvo na Istoku trajalo je oko šezdeset godina ali je još više antagoniziralo hrišćanske konfesije i udaljilo hrišćanski Istok i Zapad. Ostali krstaški ratovi nijesu bitnije promijenili odnos snaga u svijetu. Njihov značaj je neznatan u odnosu na Prvi i Treći krstaški pohod. Vaseljenski duh, koji stremi ujedinjenju čovječanstva u jednu svjetsku državu, izgubio je i ovog puta priliku da ostvari svoju misiju. Opšti, saobraćajni, ekonomski, kulturni, državno–pravni i vjerski razlozi bili su tada nedovoljno artikulisani za ostvarenje univerzalne ljudske zajednice.
EPOHA NAPOLEONA BONAPARTE

Jednu od najmarkantnijih pojava svjetskoistorijskog i planetarno–osvajačkog duha predstavlja epoha Napoleona Bonaparte. Ako samo njegovoj ratničkoj prirodi pripišemo zasluge za veliki eksperimenat ili pokušaj sjedinjenja čovječanstva u monolitnu cjelinu napravićemo polaznu logičku grešku. Bonaparta je bio čovjek ogromne energije i nadstandardnih strateško–ratničkih sposobnosti, ali njegovi spektakularni uspjesi mogu se pripisati samo svemoći planetarnog duha koji preko svojih izabranika, bili oni toga svjesni ili ne, ostvaruje globalne strateške ciljeve. Stoga nije slučajno što se Bonaparta oslonio na prethodne pokušaje osvajanja čitavog svijeta i stavljanja čovječanstva pod kontrolu jednoobrazne vladavine. Ideal su mu bili Darije I, Aleksandar Makedonski, Julije Cezar, donekle Karlo Veliki, čak i Kromvel. Relativno prosvijećeni vladari nadahnuti potrebom da osvoje čitav poznati svijet u vremenu u kome su živjeli inspirativno su djelovali na Bonapartu i njegove podvige. Ipak, polaznu energiju za svoj osvajački poduhvat pronašao je u Francuskoj revoluciji od 1789. godine.
U početku karijere Bonaparta je bio pristalica jakobinske diktature. Vremenom svoje revolucionarno uvjerenje pretvorio je u imperijalnu logiku osvajanja čitavog svjetskog prostora. Staleški sukobi u Francuskoj započeti napadom na Bastilju evoluirali su u strahoviti teror 1793/94. Pošto su uništene pristalice monarhije, revolucionari su se okomili na svoje vlastite redove. Moćni vođi jakobinskog vrha bez milosti su ubijali svoje partijske rivale i drugove u pokretu. Robespjerovim pogubljenjem i ustanovljenjem Direktorijuma revolucionarno divljanje privremeno je izgubilo polet, ali nastalo je drugo ne manje žestoko orgijanje manifestovano osvetom nad poraženim ekstremistima revolucionarima. U takvoj situaciji stvorena je vulkanska energija krvološtva koja je izmicala kontroli i koja je prijetila da u međusobnom obračunu istrijebi Francuze. U prvoj polovini DžDž vijeka nešto slično dogodiće se Rusima. Ovu energiju valjalo je staviti u pokret izvan granica Francuske i usmjeriti velikim osvajanjima. Tada se pojavio mladi oficir revolucionarne armije Napoleon Bonaparta, odan idealima revolucije ali sklon da ove ideale logikom nasilja i mača prenese na druge narode i osvoji svijet u njihovo ime.
Unutrašnji haos i teror koji su uveli Jakobinci a nastavili njihovi protivnici, Bonaparta je preobrazio u realnu snagu koja će omogućiti agresivni pohod gotovo na čitavo tadašnje čovječanstvo. Tako je borbeni elan francuske armije stvoren pod neposrednom komandom revolucionarnih generala Lafajeta i Dimurijea prenijet na Bonapartu. Terorističkom duhu revolucije preobraženom u spoljašnju ekspanziju nije bilo moguće bar u početku odoljeti.
Pošto je odbranio režim Direktorijuma, Bonaparti se pružila realna prilika da ispolji svoj vojnički genije. Ratni uspjesi u Italiji 1796/98. prikazali su Bonapartu vojskovođom novoga tipa sličnog Aleksandru Makedonskom i Juliju Cezaru. U Italiju je ušao pod izgovorom da u ime ideala francuske revolucije jednakosti i slobode raskine tamošnje feudalne okove. Realno gledajući pohod je bio više pljačkaško–osvajački nego oslobodilački. Poslije ovog rata slijedilo je ukinuće Venecijanske republike, dogovor sa Austrijom i Kampoformijski mir 1797. godine.
Novi izazov za darovitog generala predstavlja Egipat, Sirija i kopnenim putem mogući upad u Indiju. Uspješno je okončao bitku kod Piramida. U međuvremenu izgubio je pomorsku bitku protiv iskusnog engleskog admirala Nelsona na ušću Nila 1798. godine. Ovo nije bitnije umanjilo slavu francuskog vojskovođe. Pošto je pobjedonosno okončao nekoliko bitaka protiv Turaka u Egiptu i Siriji vratio se u Pariz. Zbacio je režim Direktorijuma. Ustanovio je konzulstvo po ugledu na Stare Rimljane i sebe proglasio prvim konzulom. Silom je raspustio Donji dom poput Kromvela i praktično zadobio neograničena ovlašćenja. Ovim aktom utro je put uspostavljanju carstva.
U vrijeme konzulstva Bonaparta je u Francuskoj stvorio mnoge korisne novine. Pristalicama republikanskog uređenja ograničio je polje djelovanja. Zaključio je povoljan konkordat sa Katoličkom crkvom i Svetom stolicom. Amnestirani su mnogi politički emigranti iz doba progona monarhista. Razvio je snažan bankarski sistem. Ojačao je zakone, policiju i javnu bezbjednost. Ustanovio je Orden legije časti koji je odigrao krupnu psiho–podsticajnu ulogu. Hrišćanskoj religiji vratio je njen negdašnji uticaj, naročito u prekomorskim zemljama. Uložio je znatan trud na širenje prosvjetnih ustanova posebno viših i stručnih škola. Stvorio je ekonomske uslove za građenje brodova kako bi suzbio englesku prevlast na morima. Uveo je novi ustav i zakone koji su odgovarali građanskom duhu toga vremena ali i novom plemićkom staležu koji je u njegovo vrijeme nastao. Najzad je 1806. godine proglasio sebe carem, dok je svojoj braći obezbijedio kraljevstva.
Plan za osvajanje svijeta Napoleon nije mogao u djelo sprovesti dokle god britanska flota gospodari morima. Stoga se odlučio za uništenje Engleske na kopnu. Planirao je da brzom akcijom pređe Lamanš i eventualno tuče Engleze na ostrvu. Kopnene bitke postale su Napoleonova specijalnost. Odustao je od ove zamisli poslije teškog poraza njegove flote od admirala Nelsona kod Trafalgara.
Shvatajući da Englesku ne može poraziti u otvorenom vojničkom sukobu, namjeravao je da je ekonomski iscrpi i uništi blokirajući trgovinu Evrope sa Britanijom. Da bi ovo postigao krenuo je u veliko osvajanje na kontinentu. Porazio je udružene Ruse i Austrijance kod Austerlica 1805. godine, nešto ranije Austrijance kod Ulma. Prusku vojsku pobijedio je kod Jene 1806. Zatim je nanio težak poraz Rusima kod Fridlanda 1807. godine. Poslije toga zaključio je mir u Tilzitu sa ruskim carem Aleksandrom I. Ovaj mir je sadržao u sebi dalekosežan plan dva vladara. Dogovorili su se o budućoj podjeli svijeta. Aleksandar I zanosio se idejama o gospodarenju Rusije nad čitavom planetom, na sličan način kao što je Napoleon zamišljao ulogu Francuza.
Bonaparta je 1808. godine napao svoga saveznika Španiju u namjeri da protjera tamošnje vladare Burbonce. Priključio je svojoj imperiji Holandiju na sjeverozapadu i Jadransku obalu na jugu Evrope. Veliko francusko carstvo u Evropi, neposredno ili posredno stvaranjem vazalskih država, pružalo se od Holandije do Gibraltara. Obuhvatalo je krajnji jug Italije i na istoku Varšavsko vojvodstvo.
Od dva jednako uplivna na svjetske poslove protivnika, Engleske i Rusije, Napoleonu je izgledalo da će sa Rusima lakše izaći na kraj i zatim prinuditi Engleze na kapitulaciju ili vazalni status. Koristeći se povodom što je Rusija odbila „kontinentalnu blokadu” Engleske, Bonaparta je krenuo na jedan od najvećih osvajačkih pohoda. Napao je Rusiju 1812. godine. Od polumilionske armade sa ovog pohoda izveo je samo koju hiljadu vojnika. Totalno je poražen u Rusiji od zime, beskrajnog prostora, energičnog djelovanja ruske gerile i genijalnog protivnika Mihaila Kutuzova. Bonaparta je zatim na brzinu pokupio novu vojsku i zadobio još jednu veliku bitku kod Drezde 1813. godine.
Tada su svi evropski narodi jedinstveno ustali protiv Bonaparte. Rusi, Englezi, Austrijanci i drugi porazili su Napolonovu armiju u tzv. bici naroda kod Lajpciga 1814. Ova bitka označila je definitivan slom Napoleonovog carstva. Njegova kasnija vladavina od sto dana okončana je kod Vaterloa, 15. juna 1815. godine. Time je završena jedna od najkrupnijih osvajačkih epopeja u svjetskoj istoriji. Svijet nije bio stasao da postane jedna državna cjelina ma koliko da se Bonaparta ovom cilju približio više od svojih prethodnika, velikih osvajača Staroga svijeta.

KAJZEROVA RATNA EPOHA

Svaki veliki sukob među narodima i državama u prošlosti mogao bi se nazvati svjetskim ratom prema predstavi svijeta od strane starih civilizacija. Glavni ratovi su se odigravali u onom dijelu planete koji se smatrao civilizovanim. S razlogom se držalo da ko zavlada strateški važnim prostorom i duhovno probuđenim dijelovima čovječanstva na neki način postaje vlasnikom cijelog svijeta. Brojni narodi koji su živjeli iza granice prosvijećenih oblasti nijesu uzimani u obzir.
Prvi svjetski rat koji je otpočeo 1914. godine i stvarno je bio prvi ne samo po njegovim planetarno–osvajačkim ciljevima, po tome se nije razlikovao od ostalih ratnih pohoda u prošlosti. Prvi je po tome što su se gotovo sve države i narodi svijeta našli u njegovom vrtlogu, posredno ili neposredno uvučene u globalni sukob. Dvije velike suprotstavljene alijanse pripremale su se više decenija sredstvima nauke i tehnike, ekonomije, kulture i politike za konačno osvajanje čitave planete. Sile Antante, Rusija, Francuska i Engleska na jednoj, a Centralne sile Njemačka i Austro–Ugarska na drugoj strani, uz brojne pristalice jednog ili drugog Saveza država išle su u susret velikom ratu ili džinovskom odmjeravanju nacionalnih snaga.
U prošlosti čovječanstva nikada u toj mjeri nijesu bili sazreli tehnički, energetski, saobraćajni i psihološki uslovi za konačan svjetski trijumf nekog agresora. Svijet se u ovom ratu našao na samoj ivici mogućeg da stekne samo jednog suverena. Njemci su namjeravali da definitivno ostvare svoju hegelijansku nacionalnu viziju. Ostali narodi suprotstavili su se izazovu njihovog cara Viljema II ili Kajzera. Rat je bio žestok, istorijski nužan i ontološki neminovan.
Sila koja tjera ljude na izvođenje ratnih pohoda stoji izvan njih, a među ljudima se pojavljuje kao sukob odgovarajućih državnih odnosno ekonomskih ili teritorijalnih interesa. Velesile, učesnice velikog rata mogle su potpunije i sigurnije zadovoljiti svoje državne, ekonomske i socijalne aspiracije, nego što je rat. Ali osvajački duh koji pokreće ljude ka planetarnoj ekspanziji ne miruje. On je zakon svega što živi i ne podnosi alternativna rješenja. Kraljevi, državnici i narodi pitaju se svojim pobudama i ratnim ciljevima isto onoliko, koliko određene vrste ptica i riba o motivima velikih seoba. Kad dođe vrijeme ratovanja svi bivaju odjednom uvučeni, obuzeti istim mračnim poletom i smrtonosnim oduševljenjem. Prolivanje krvi postaje kolektivna opsesija a uživanje u pobjedama, jedini smisao.
Periodi mira čine samo predahe za velike sukobe. Ukoliko mir duže potraje, izgledi za veći rat su izvjesniji. Prvi svjetski rat je pripreman u relativno dužem periodu mira, u međuvremenu pod jakim uplivom licemjerne diplomatije. Velike države su se spremale za ono što će neizostavno doći i što je već živjelo kao potencijalna mogućnost svjetske dominacije neke od zaraćenih sila. Ogromni energetski potencijali sve vrijeme prilagođavani su vojnim potrebama. Topovi Krupove livnice, prototipovi engleskih tenkova ili njemačkih podmornica već su bili na pomolu. Javlja se i prva borbena avijacija kao nova vojna snaga koja ratna dejstva proširuje u nebeske visine. Bojni otrovi, ratni brodovi, usavršena suvozemna artiljerija i opšti napredak smrtonosnih naprava stvara pogodnosti za veliki ratni okršaj u svim sredinama i pod svim uslovima. Atentat u Sarajevu bio je samo signal za početak razornih aktivnosti. Ukratko, one su ovako izgledale:
U odbrani Srbije, Rusija je otpočela masovnu mobilizaciju. Njemačka je to iskoristila kao casus belli. Francuska i nešto kasnije Britanija stupaju u rat na strani Rusije. Austrougarska objavljuje rat Britaniji i Francuskoj 1914. godine. Požar zahvata manje–više čitav svijet u direktnoj ili indirektnoj konfrontaciji. U početku, centralne sile bolje stoje u pogledu vojne organizovanosti i ratne opreme. Njemačke formacije 4. avgusta upadaju u Belgiju kako bi preko slabije branjene belgijske granice lakše umarširale u Francusku. Ubrzo pada tvrđava Lijež, zatim i sam Brisel. Francuskoj prestonici zaprijetila je velika opasnost. Britanske trupe prelaze Lamanš u želji da pomognu Francuzima ali bez većih rezultata. Njemci postižu ogroman uspjeh na Zapadnom bojištu. Ovo ih je ohrabrilo da prebace znatan dio svojih kopnenih snaga na Istočni front. Pošto je oslabljena njihova snaga prema zapadnim saveznicima 6. septembra 1914. Njemci su zaustavljeni u prvoj bici na Marni. Odbačeni su do rijeke Ene gdje su stvorili jake rovovske pozicije. U međuvremenu velika ruska ofanziva olakšava savezničke napore na zapadnom ratištu. Rusi upadaju u Istočnu Njemačku, osvajaju Galiciju, zauzimaju Lavov i Lođ. Ratnu 1915. godinu karakteriše poziciono rovovsko ratovanje na kopnu i snažna dejstva njemačkih podmornica na morima i okeanima. Iste godine 31. marta odigrala se najveća pomorska bitka kod Jitlanda. Njemački cepelini iz vazduha napadaju britanske i francuske gradove. U drugoj bici kod Ipra Njemci prvi put upotrebljavaju bojne otrove. Italija napušta velike sile i 22. maja objavljuje rat Austro–Ugarskoj posredno Njemačkoj. U martu Rusi zauzimaju tvrđavu Pšemisl ali se pred snažnom austro–ugarskom ofanzivom povlače. Poslije sjajnih pobjeda u ofanzivi generala Brusilova, ruska vojska počinje da gubi inicijativu. Unutrašnje nezadovoljstvo i revolucionarno vrenje slabi Rusiju.
U 1916. godini Njemci započinju veliku aktivnost na zapadnom frontu prema Verdenu. Ogromni obostrani gubici postaju karakteristika ovog do tada najsurovijeg rata u istoriji. U julu otpočinje saveznička aktivnost na rijeci Somi. Upotreba tenkova mijenja donekle sistem ratovanja. Austro–Ugari vrše napad na Italijane preko Južnog Tirola. Britanske i Francuske trupe iskrcavaju se kod Galipolja u namjeri da preko Turske ugroze centralne sile. Ovu ofanzivu ne karakteriše veći uspjeh. Savezničke snage uz upotrebu srpske izbjegličke armije formiraju Solunski front.
U 1917. godini Sjedinjene Američke Države objavljuju rat Njemačkoj. Rusija je oslabljena unutrašnjim nemirima. Tako 15. marta abdicira ruski car. U novembru iste godine Njemci preko svog agenta Lenjina izazivaju haos i metež u Rusiji. Sramni mir u Brest–litovsku isključuje Rusiju iz savezničke koalicije.
Njemačka ratna mašina u 1918. godini znatno slabi. Energetski izvori presušuju a vojsku centralnih sila zahvata zamor i apatija. Komandant savezničkih snaga na Zapadu maršal Foš započeo je veliku ofanzivu sa svježim engleskim i francuskim trupama, pomognut Amerikancima. Odbacuje Njemce u drugoj velikoj bici na Marni. Njemci gube dah i povlače se na čitavoj liniji. U septembru saveznici probijaju Solunski front i bugarske trupe bivaju prisiljene na povlačenje. Primirje s Njemcima potpisano je 11. novembra 1918. godine. Ovog puta kao ni ranije nije uspjelo planetarno sjedinjavanje čovječanstva silom oružja. Propao je pokušaj da svijetom dominira volja jednog agresora izazivača, u ovom slučaju Kajzerove Njemačke.

RAT NAD SVIM RATOVIMA

Prvi svjetski rat dobio je prirodni nastavak u Drugom svjetskom ratu bez obzira na vremensku distancu relativnog mira. Kao što je Kserks nastavljač Darijevog prodora u Evropu, ili Drugi i Treći punski rat, izraz i nastavak Prvog punskog rata, tako i Drugi svjetski rat kontinuirano izražava logiku jednog neuspjelog imperijalnog poduhvata iz 1914. godine.
Ovaj posljednji i najkrvaviji rat u istoriji ratovanja nije opravdano tumačiti revanšističkim raspoloženjem poraženih ili kakvim realnim ekonomsko–privrednim razlozima. Motivi globalnog osvajanja svijeta su izvan racionalnog objašnjenja. Oni su prije svega, kosmički i ontološki ustanovljeni. Vidljivi uzroci, kao nominalni teritorijalni zahtjevi, diktatorske sklonosti ili kolonijalna osvajanja čine samo spoljni vid nečega što je suštinski metafizičko. Drugi svjetski rat vođen je radi istih ciljeva zbog kojih su se dogodili svi prethodni ratovi u istoriji svijeta. Osvajanje čitave planete predstavlja iskonski vid pojavne manifestacije svjetskoga duha koji teži da kroz nasilje jednih država nad drugima i njihove ekspanzivne poduhvate dospije do stanja univerzalnog svjetskog poretka, tj. kosmičkog monolitizma.
Vrijeme mira između dva svjetska rata predstavlja u stvari period velikih ratnih priprema. Usavršena su gotovo sva borbena sredstva koja su upotrebljavana u Prvom svjetskom ratu. Ovome su dodata i neka nova, razornija i efikasnija. Podmornice i ratni brodovi dobili su nove karakteristike. Tenkovi i oklopna vozila brojno i kvalitetno ojačani su do stupnja nadmoćne upotrebe. Ratna avijacija stekla je neograničenu razornu moć. Artiljerija, pješadijsko naoružanje, rovovske prepreke i dr. značajno su odmakli u efikasnosti u odnosu na Prvi svjetski rat. Hemija je stvorila mogućnost za proizvodnju strahovitih bojnih otrova, a biologija je spremila sredstva za masovno uništenje žive sile. U toku samoga rata razviće se radarski sistemi i borbeni uređaji povezano sa beskrajnim mogućnostima elektronike.
U takvim okolnostima Drugi svjetski rat je obećavao izazov najvećeg iskušenja. Velesile su se podijelile u tabore i alijanse slično kao i u Prvom svjetskom ratu. Francuzi, Englezi i manje države Zapadne Evrope svrstale su se u zajednički odbrambeni tabor uz prećutnu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Njemci su sklopili ratni savez sa Japanom i Italijom, tzv. Trojni pakt. Ruski diktator Staljin, sa njemačkim rasističkim fanatikom Hitlerom, potpisao je ugovor o prijateljstvu i nenapadanju 1939. godine. Računao je da će poslije eventualnog poraza demokratskih država Zapada od Trojnog saveza, dva tiranina moći da podijele svijet. I ovoga puta izvršena je polarizacija na osvajačke države i one koji ih u njihovoj totalitarno globalističkoj namjeri sprečavaju. Nekoliko zemalja uspjelo je da sačuva formalnu neutralnost. U suštini niko nije bio sasvim neumiješan, a da nije posredno ili neposredno pomagao neku od zaraćenih strana. Tako je pripremljen totalni svjetski rat, masovan po obimu i žestok po dubini neprijateljstva, vođen najstrašnijim oružjima za uništavanje žive sile. U tom pogledu bio je izazovniji, spektakularniji i razorniji od svakog prethodnog, jednako prisutan na kopnu, morima, u vazduhu i svakom dijelu zemljine kugle.
Za početak Drugog svjetskog rata uzima se 1939. godina kad su njemačke trupe prodrle na teritoriju Poljske, koristeći formalni povod povezan sa statusom grada Danziga. U ratnu predigru spada italijanska operacija u Etiopiji i u Sjevernoj Africi, anšlus Austrije, uništenje Čehoslovačke Republike itd. Centralne sile su već ovim aktom pružile otvoreni izazov cjelokupnom čovječanstu. Osvajački duh se nije mogao umilostiviti manjim ustupcima. Nekoliko mirovnih inicijativa poteklih sa Zapada fatalno je propalo. Iluzije učenih ljudi o trajnom svjetskom miru brzo su se raspršile. Otpočelo je ono što je sudbinski moralo da bude, totalni rat do uništenja jedne od zaraćenih strana. Kraći opis događaja izgleda ovako:
Njemačka čelična armada za kratko vrijeme satrla je Poljsku armiju. Junački otpor Poljaka bio je uzaludan. Crveni imperator sa Istoka izišao je u susret njemačkoj vojnoj sili pod vidom ispravki istorijskih granica između Rusije i Poljske, čime je zapečaćena sudbina Poljske. Tada je stvar prešla svaku mjeru. Zapadni saveznici Francuzi i Englezi donose odluku da se cjelokupnom vojnom silom i ekonomskim potencijalom suprotstave osvajaču. Rat je prešao iz faze pojedinačnih vojnih aktivnosti u stadijum opšteg svjetskog sukoba. Njemci su brzo reagovali pripremajući munjevit poraz zapadnim silama. Godine 1940. njemačke tenkovske divizije upale su u Francusku preko Sedana, napredujući gotovo bez zadržavanja. Engleska armija nije bila u stanju da pruži zaštitu Francuzima. Opijeni početnim uspjesima, Njemci nastoje da opkole i zarobe Englesku suvozemnu vojsku na teritoriji Francuske. Englezi se taktički povlače na svoje ostrvo i pripremaju posljednju odbranu. Juna 1940. godine, njemačka oružana sila trijumfalno ulazi u Pariz. Maršal Peten obrazuje novu francusku vladu na neokupiranoj teritoriji Francuske, koja će do kraja rata ostati lojalna njemačkom Rajhu. Ova faza završava se pobjedonosnim aktivnostima njemačke a dijelom i italijanske vojske. Na redu je bila potpuno usamljena Engleska. U 1940. godini Njemci pokušavaju da iz vazduha onesposobe Veliku Britaniju i izvrše invaziju na englesko kopno. Hiljade bombardera vrši masovna razaranja engleskih gradova. Usljed snažne britanske protivodbrane uspjeh njemačke avijacije je ograničen. Na svim morima i okeanima vodi se ogorčena bitka između njemačke i britanske mornarice sa promjenljivom srećom. U međuvremenu SAD napuštaju neutralnost. Šalju ogromnu materijalnu pomoć Engleskoj, prije svega razarače i ratne brodove, a zatim i drugu ratnu opremu. Engleskoj su otvoreni neograničeni krediti u Americi. Predsjednici njihovih država Ruzvelt i Čerčil prisno sarađuju u planiranju budućih vojnih aktivnosti.
U 1940. godini Italija otvara novi front na Balkanu napadom na Grčku. U proljeće 1941. godine Njemačka ratna mašina usmjerava se prema Balkanu. Za kratko vrijeme uništila je jugoslovensku i grčku nezavisnost. Propao je Engleski pokušaj da u Sjevernoj Grčkoj obrazuje front sličan onome iz Prvog svjetskog rata. U Sjevernoj Africi Italijani gube bitke protiv saveznika. Njemci su prinuđeni da intervenišu kako bi onemogućili prisustvo savezničkih armija. Pod komandom iskusnog generala Romela, Njemci stiču vojnu prednost i savezničke snage u Africi trpe velike gubitke.
Na Dalekom istoku saveznik Njemačke, Japan i član Trojnog pakta iznenadno napada i uništava modernu američku flotu kod Perl Harbora u decembru 1941. godine. Japanska mornarica i avijacija nanose težak poraz Amerikancima na mnogim ostrvima Pacifika. Japan postaje stvarni gospodar kopna i mora. Do preokreta dolazi američkom protivofanzivom kod Gvadalkanala, 1942. godine. Od tada Japanci uglavnom stupaju u defanzivu sve do konačne kapitulacije 1945. godine.
U junu 1941. godine, Njemci su otpočeli munjeviti rat protiv komunističke Rusije. Smatrali su da će ratom izazvati otpor ruskog naroda protiv sovjetske vlasti. U ljeto i jesen 1941. godine, bolje vođene organizovane i opremljene njemačke armije prodrle su u dubinu ruske teritorije do Moskve i Lenjingrada. Stoga će 1941. i 1942. biti posebno kritične za stabilnost ruske odbrane. Kod Staljingrada na samom početku 1943. godine, ruska Crvena armija nanijela je težak poraz njemačkim odabranim trupama. Ovo čini stvarnu prekretnicu u Drugom svjetskom ratu, posebno na Istočnom frontu.
Drugi odlučujući poraz Njemci doživljavaju od saveznika u velikoj protuofanzivi koja je započela kod El–Alamejna u Africi. Poslije velike tenkovske bitke i pobjede kod Kurska, jula 1943. godine, sovjetske snage započinju ofanzivu za definitivno protjerivanje Njemaca sa osvojene ruske teritorije. Jula 1943. godine britanske trupe se iskrcavaju na Siciliju. Otvoren je novi front na jugu Evrope. Italija prihvata bezuslovnu kapitulaciju. Od jula do septembra 1944. Zapadni saveznici započinju najveću pomorsko–pješadijsku invaziju u istoriji ratovanja u Normandiji pod komandom generala Ajzenhauera. Crvena armija istovremeno započinje pokret prema Balkanu i Centralnoj Evropi.
U 1944. i 1945. godini, na Istočnom i Zapadnom frontu vode se jednako ogorčene borbe. Njemci se nalaze u kliještima moćne vojne koalicije. Njihova odbrana popušta na svim pravcima. Prividni neuspjesi saveznika i povremeno zadržavanje od strane snažnih njemačkih protivudara kao što je onaj u Ardenima ne mogu da izmijene tok rata. Njemačka je potpisala bezuslovnu kapitulaciju 9. maja 1945. godine.
Na savezničkim konferencijama u Jalti i Potsdamu odlučena je sudbina Njemačke ali i čitave Evrope za dugi niz godina. Zapadne evropske države došle su pod uticaj Amerikanaca. Istočna i centralna Evropa od Baltika do Jadrana ušla je u sastav Sovjetske imperije. Rusi su znatno proširili geografsku sferu uticaja i tamo zaveli komunistički režim. Drugi svjetski rat je praktično okončan na taj način što ni ovog puta svijet nije ušao u sastav jedinstvenog poretka i jednog gospodara. Sve je učinjeno za pripremu Trećeg svjetskog rata ali on nije došao zbog sasvim izmijenjenih okolnosti i enormnog napretka u oružju i sredstvima masovnog uništavanja naroda i žive ljudske sile. Nastao je dugotrajni hladni rat između dva suprotstavljena bloka koji će najzad devedesetih godina dvadesetoga vijeka biti okončan raspadom Istočnog bloka, bez spoljne prisile i oružane intervencije.
ZAKLjUÄŒAK

Izvršio sam kratak pregled najkrupnijih istorijskih pojava koje treba da ilustruju smjer moga razmišljanja. Nije mi cilj da reprodukujem istoriju svijeta, makar i u najkraćim potezima. Ukazao sam samo na događaje u onom dijelu čovječanstva koje je zbog svojih civilizacijskih dostignuća mjerodavno da se na njemu uoče opšte zakonitosti svjetskih procesa i na određen način filozofski osmisle.
Izostavio sam pregled osvajačkih pohoda velikih narodnih skupina i njihovih vođa za koje se može reći da nijesu ostavili bitnijega traga na ustanove savremenog čovječanstva. Ovdje računam nomadske i stepske narode koji su kao vihor prolazili planetom ostavljajući za sobom pustoš i pepeo. Huni, Mongoli, horde različitih skitačkih plemena, ratnici Atile, Džingiskana, Tamerlana i dr. predstavljaju samo podivljalu bujicu ili krupnu meteorološku nepogodu unutar svjetske istorije. Upravo ovo i nije prava istorija, već pokušaj njenog iskliznuća iz tokova pravilnosti civilizacijskog kontinuiteta. Ovim se ne negira ideja da se u svim pokretima velikih ljudskih masa sadrži ista zakonitost, tj. da se ovi ratovi vode u znaku osvajanja čitavog svijeta i njegovog podređivanja volji jednog gospodara, jednoj religiji ili političkoj ideologiji. Ali primitivnim narodima nedostaje model državne organizacije zbog čega je svaka osvajačka strategija ove vrste kratkotrajna i nema naročitog uticaja na glavne pravce istorije.
Uz pomoć nekoliko odabranih uzoraka ukazao sam na činjenicu da se samo civilizovani narodi prošlih i novijih doba mogu mjerodavno uzeti u obzir kad je riječ o mogućnostima intelektualnog sređivanja istorijskih fenomena. Moj načelan je stav da jedino u sukobima velikih i prosvijećenih naroda moguće je zapaziti imperijalnu logiku sveujedinjujućeg duha, povezano sa zakonom univerzalnosti i jednoobraznosti svjetskoga poretka.
Iz ovoga što je rečeno u prethodnim poglavljima, sasvim je osnovano zaključiti da je Drugi svjetski rat posljednja velika predstava neprijateljstva među narodima manifestovana podjelom svijeta na dva antagonizirana dijela. Globalni ratovi su dakle potpuno isključeni bez obzira na činjenicu što se dogodio istorijski paradoks. Sila koja je gonila narode na međusobno sukobljavanje kao da je prestala da djeluje. Niko više nije u prednosti nad drugima da bi preuzeo odgovornost opštega sukoba. Svi su postali odjednom ravnopravni, stoga što je logika tehničkog napretka isključila pobjednika. Sredstva za masovno istrebljenje ljudi nekoliko puta premašila su svrhu radi koje su stvorena. Višedecenijski hladni rat vođen od sredine DžDž vijeka između tzv. Istočnog i Zapadnog bloka dao je vojnoj industriji neograničene impulse, zahvaljujući kojima je pretpostavljeno satiranje žive sile protivnika dostiglo razmjere totalnog uništenja planete i svih kulturnih dobara stvorenih u toku više hiljada godina. Potencijalna razornost savremenih oružja premašila je shvatljive granice zbog čega je osvajanje svijeta izgubilo razumni smisao. Čovječanstvo se gotovo odjednom našlo pred svojim novim počecima, kao da je riječ o kamenom dobu.
prazna

KRITIÄŒNA FAZA ISTORIJE

Svršetkom II svjetskog rata 1945. godine izgledao je sasvim neminovan Treći svjetski rat. Podjela čovječanstva na ideološke blokove antagonizirala je narode do stupnja apsolutnog nepovjerenja, mržnje i netrpeljivosti. U toku proteklih decenija bilo je nekoliko izvanrednih povoda za početak Trećeg svjetskog rata. To su: napad Sjeverne na Južnu Koreju 1949. godine, rat u Vijetnamu i uplitanje velikih sila, Kubanska kriza i bezbroj zapleta na Srednjem istoku oko uticaja blokova na područja bogata naftom. Nijedan od ovih izazova nije raspirio opšti ratni požar. Izbjegnut je Treći svjetski rat, a svijet je ipak osvojen. Od koga je osvojen? Ko je pobjednik i gospodar današnjeg čovječanstva? Ovo je jedno od najkrupnijih filozofskih, političkih, čak i ekonomskih pitanja. Logičan odogovor je samo jedan. Svijet nije osvojen ni od kog drugog, već od samoga sebe. Osvojen je razvojem naučne misli, spoznaje i konkretnih tehničkih dostignuća. Posebno su ova dostignuća impozantna u oblastima tehnologije ratovanja. Idući u susret samouništenju i tragajući za novim razornim energijama, čovječanstvo se upravo sačuvalo od samouništenja. Ne rizikujući Treći svjetski rat, postignuta je maksimalna kompatibilnost, međuzavisnost i donekle jednoobraznost planetarnog poretka. Ono što protekli milenijumi osvajačkih pohoda nijesu bili u stanju da ostvare, dogodilo se bez globalnog sukobljavanja, mogućnostima vojne tehnologije.
Potencijalni izazivači agresije najzad su shvatili da bi jedna globalna ratna avantura pretvorila čitavu planetu u beživotnu pustinju. Ideološki sporovi između Istoka i Zapada oko prednosti društvenog uređenja izgubili su smisao. Čovječanstvo je logikom biološkog straha za opstanak, a ne logikom razvitka moralnih načela, upućeno na planetarnu kooperativnost i uzajamnu funkcionalnu međuzavisnost. Tako se osvajanje svijeta završilo načinom koji je u prošlosti bio nezamisliv, beskrvno i nenasilno.
Nalazimo se na početku nove ere za koju ne postoje nikakva prethodna iskustva, stvarna a ni potencijalna znanja koji smjer treba da dobije naša budućnost. Vođeno duhom nasilja u čitavoj svojoj istoriji od stadijuma pećinskog čovjeka, čovječanstvo je logikom sopstvenog razvitka objektivno prinuđeno da odnjeguje mir i nenasilje. To je sasvim nova logika vrste kojoj pripadamo, suprotna njenoj agresivno–ekspanzivnoj prirodi ali presudna za njen opstanak. Prinuđeni smo da budemo ono što po suštini nijesmo da bismo sačuvali osnove egzistencije onoga što jesmo. Na ovom velikom raskršću istorije započinje novi pojmovnik i tablice vrijednosti nepoznate ranijim dobima. Da li će budući prisilni mir imati prednost nad prošlim dobima masovnog dobrovoljnog ratovanja pitanje je koje zaslužuje odgovor. U narednim poglavljima nastojaću da iskažem svoj lični filozofski odnos prema budućem vremenu.
Novi svjetski poredak je kao pojam i sintagma tvorevina dvadesetoga vijeka. Određen je sasvim jezički i logički u ekonomskom, duhovnom i političkom smislu. Nastao je u vremenu kada su stvoreni optimalni uslovi za dobrovoljnu ili nasilnu povezanost cjelokupnog stanovništva na Zemlji u relativno kompaktnu zajednicu. Osvajački pohodi starih naroda, ma koliko da su bili impresivni, nijesu mogli dovesti do formiranja univerzalnog svjetskog poretka. Planeta Zemlja dijeljena je među mnogim zavojevačima i despotima na različite načine. Nijedan od njih nije mogao realno pretendovati da osvoji čitav svijet i tamo zavede neki jedinstveni pravno–politički, vjerski ili ekonomski poredak. Nijednom kraljevstvu ranijih doba nije pošlo za rukom da se nametne cjelokupnom čovječanstvu ili bar za duže vrijeme zadrži primat.
Munjeviti tehničko–tehnološki progres novijega datuma stavio je na dnevni red pitanje udruživanja čitavog svijeta u okviru Novoga poretka. Ujedinjenje čovječanstva nije više stvar mašte ambicioznih političara i vojskovođa, već realna mogućnost. Enormni energetski potencijali velikih država, skraćena rastojanja među kontinentima usljed savremenih saobraćajnih veza, otkriće oružja za masovno uništenje i nekontrolisano razaranje, efikasni informativni sistemi zbog kojih je vrijeme gotovo izgubilo funkciju, opasni biohemijski eksperimenti u laboratorijama, prijeteća ekološka situacija, sve to upućuje ne samo na mogućnost već i na stvarnost međuzavisnosti i povezanosti svih ljudskih skupina, njihovih institucija na čitavoj površini Planete. Stoga, povezati čovječanstvo u jednu cjelinu prema nekom utvrđenom jedinstvenom načelu nije utopija, već nužnost. Ne spada u stvar teorije ili kakve ideologije već političke i privredne neminovnosti.
Svi dosadašnji ratovi veliki i mali, sve bune, revolucije i ustanci u prošlosti ljudi, u podtekstu su sadržali želju njihovih izazivača da ostvare globalističku misiju, ujedinjenje čitavog čovječanstva u jednu političko–pravnu i proizvodnu cjelinu. Bezgranični napredak nauke u svim domenima stvorio je uslove da se praktično približi čas jedinstva svijeta bez obzira na posebne interese država, naroda, rasa, religija ili čak kontinenata. Što je nekada bio nedostižan san Aleksandra Makedonskog, Atile ili Bonaparte svakim novim danom postaje sve jasnija i sve neophodnija izvjesnost novoga doba.
Iz razloga naprijed navedenih, dvadeseti vijek postao je pozornica tri različita pokušaja i zamisli koncentrisane na ostvarenje Novog svjetskog poretka. U tom pogledu svjedoci smo tri kompletne teorije koje su se nadmetale u nastojanju da ostvare svjetsko–istorijski preobražaj planete. Svaka od ovih teorija pretendovala je da postane putokaz nove prakse čovječanstva i njegova budućnost. Ova tri modela svjetske vladavine, i pokušaja da se oni praktično ostvare, nazivamo: nacionalsocijalizam, (fašizam); komunizam (boljševizam); demokratija (građanski liberalizam). Prva dva modela poražena su prije nego što su se nametnula čitavom svijetu. Građanska demokratija traje i to sa dobrim izgledima da se konsoliduje i bude prihvaćena kao univerzalna vrijednost.
Zbog čega su fašizam i komunizam izgubili utakmicu sa građanskom demokratijom, na to pitanje nije teško dati logičan odgovor. Uprkos mnogim nedostacima i ograničenjima, građanska demokratija se pokazala kao najmanje nasilan i najmanje kompromitovan model života. Fašizam i komunizam su u osnovi dvije forme vlasti: apsolutne tiranije u duhovnom i fizičkom pogledu. Nastojaću da ukratko ukažem na genezu i smisao ova tri različita modela Novog svjetskog poretka koji su obilježili naš vijek.

NACIONALSOCIJALIZAM (FAÅ IZAM)

U jednom od svojih političkih govora čelni čovjek nacionalsocijalističke partije Njemačke, Adolf Hitler, rekao je da je prvi nacionalsocijalista bio Fridrih Veliki. U izvjesnom smislu diktator je bio u pravu. Korijeni fašizma sežu daleko u istoriju njemačke nacije. Prosvećeni a istovremeno skeptični njemački vladari u odnosu na hrišćanske vrijednosti utrli su put idejama koje njemačku naciju stavljaju ispred drugih naroda. Poslije okončanja Napoleonovih ratova u njemačkim razjedinjenim državama pojavila se snažna želja za obnovom, ujedinjenjem, radom, redom i ekonomskim napretkom. Tradicija monarhije dobila je na sjaju i uplivu. Pruska dinastija Hoencolerna izvela je podvig ujedinjenja rascjepkanih njemačkih državica. Umješnošću kancelara Bizmarka i vođena njegovom željeznom rukom, Pruska se našla na čelu svih njemačkih pokrajina sa izuzetkom Austrije. Tako je poslije izvojevanih pobjeda nad Francuzima 1870/71. godine stasala nova njemačka nacija prosvećena, ekonomski i vojnički jaka. U toku čitavoga devetnaestoga vijeka njeni profesori i filozofi širili su mit o vodećoj ulozi Njemačke u Evropi i možda u čitavom svijetu. Iz snage ovog vaspitanja stvorena je naročita svijest o prednostima njemačke rase nad okolnim narodima.
Gordost Njemaca prošloga vijeka ojačana je učenjima filozofa poput Fihtea i Hegela. U svom umovanju Hegel je ukazao na pravce razvoja Svjetskog duha. Dovršio je svoj filozofski sistem učenjem po kome je svjetsko–istorijski duh dostigao vrhunsku ostvarenost u pruskoj državi, odnosno Njemcima u širem smislu. Stoga se može osnovano uzeti da je Hegel svojim istorijsko–filozofskim pogledima idejni utemeljivač radikalnog njemačkog nacionalizma, bar u istoj mjeri koliko je na ovaj pravac mišljenja uticao i Fridrih Niče.
Spojem njemačke filozofije devetnaestoga vijeka i Bizmarkove političke strategije nastala je jedinstvena sprega državne moći, prosvećenosti i nauke. Ona je rezultirala pogledima i praksom koja je Njemcima trebala da osigura vojnu, ekonomsku i duhovnu pobjedu nad susjedima u Evropi. Već krajem devetanaestoga vijeka Njemci su postali zatočenici shvatanja o vlastitoj veličini i svojoj svjetsko–istorijskoj misiji. Očekivao se samo povod i trenutak pa da se ova psihološka pripremljenost za ekspanziju pretvori u vaseljenski rat. Prvi svjetski rat je bio izazov za jednu preforsiranu i pregrijanu svijest koja je apsolutizovala svoje duhovne i materijalne prednosti. U očima Njemaca svi su narodi postali bezvrijedni a oni jedino sposobni da vode i uređuju čovječanstvo. Njihovom radikalizmu doprinijela je okolnost što su se Njemci relativno kasno uključili u kolonijalnu podjelu svijeta. Svoje nezadovoljstvo ovom podjelom iskazivali su i na ovaj način.
U doba dinastije Hoencolerna u Njemačkoj je stvoren naročiti školski sistem sa ciljem da se idejno i duhovno pripremi njemačka nacija za novu svjetsko–istorijsku ulogu. Neprekidno su slavljene rasne, radne, ratničke i moralne osobine Njemaca na štetu svih drugih nacija. Prošlost Njemaca je mitologizirana, glorifikovana u razmjerama koje sprečavaju razvoj zdravoga rasuđivanja. Sve je bilo podređeno uzdizanju vladaoca i posvećeno glorifikaciji nacionalnih vrlina njemačkoga naroda. To je bio razlog za jačanje ekstremnog nacionalizma i prije nastanka nacionalsocijalističke epohe. Nužno je konstatovati da su određene karakterne crte Njemaca pogodovale organizovanju jednog rigidnog školskog sistema koji je davao pravac i smisao prepotentnom shvatanju vlastitog državnog i političkog bića. Konačno, u devetnaestom vijeku stvoreni su svi psihološki, vaspitni i moralni preduslovi da se Njemačka dvadesetoga vijeka pojavi kao agresivna velesila i to u dva svjetska rata. Poraz Njemaca u Prvom svjetskom ratu; ponižavajući uslovi mira za jednu svijest koja je istorijski, genetski i filozofski formirana u drugom pravcu, kao i teške socijalne prilike u poratnoj situaciji; sve je to dalo podstrek masovnoj psihozi nezadovoljstva. Stvoren je resantiman i neprijateljstvo prema svim narodima koje je vješto iskoristila jedna od manje uticajnih političkih partija zvana nacionalsocijalistička. Ova partija predvođena militantnim vođama, vojnicima iz Prvog svjetskog rata, kapetanom Ernestom Remom i vodnikom Adolfom Hitlerom, iskoristila je stanje nezadovoljstva njemačke nacije, nametnula se kao vladajuća sila, ukidajući parlamentarne slobode i sve odlike građanske kulture i demokratije.
Tridesetih godina ovoga vijeka poslije nekoliko žestokih unutrašnjih partijskih obračuna, nacionalsocijalistički pokret Njemačke postao je diktatorska sila kome se nijedna demokratska politička snaga nije mogla suprotstaviti. To je bio uslov da se za kratko vrijeme pripremi vojnički, psihološki, tehnički, tehnološki Drugi svjetski rat. Filozofi rasisti poput Rozenberga ili spretni politički agitatori tipa Gebelsa stvorili su doktrinu Novog svjetskog poretka. Ova se teorija imala praktično sprovesti u čitavom svijetu uz oružano prisustvo njemačkih i njima savezničkih snaga. Iskonska pretencioznost germanske kulture dobila je svoje teorijske osnove u konzistentnoj rasističkoj ideologiji. Po ovoj teoriji bijelci imaju duhovnu i biološku prednost nad obojenima. Narodi iz grupe arijevaca nad Semitima. Među arijevcima dominantno mjesto imaju pripadnici Germana, a među posljednjima Njemci. Piramida se završava teorijom premoći: rase, krvi, tla i jezika u korist njemačke nacije.
Rasistička teorija zasniva se na pretpostavci da niže rase zbog svoje inferiornosti treba da služe višim rasama; podljudi, ljudima razvijenih duhovnih osobina. Darvinova hipoteza o suprematiji jačih vrsta nigdje nije našla tako jasnu i osmišljenu socijalnu primjenu kao u pogledima njemačkih i italijanskih fašista. Nauke poput paleontologije i arheologije dobile su državni zadatak da objasne i osmisle antropološku prednost njemačkog naroda nad ostalima. Umjetnost je postala strogo partijska, a nauka i cjelokupni život jedna usijana primitivna ideologija slična onoj u komunizmu. Stvoren je novi jezik sastavljen od političkih ispraznih fraza koje su sprečavale pravilan razvoj mišljenja. Nacionalne emocije stavljene su ispred racionalno prihvatljivih činjenica a političke strasti dobile su prednost nad plemenitim emocijama. Vrhunac ovako koncipirane forme Novog svjetskog poretka rezultirao je brutalnom rasnom segregacijom i nacionalnom hijerarhijom neprihvatljivom za bilo koji narod u svijetu. Ovaj model Novog svjetskog poretka, budući udaljen od svakog zdravorazumskog smisla, vojnički je poražen u Drugom svjetskom ratu sa veoma malo izgleda da se ikada obnovi.

KOMUNIZAM

Ideju Novog svjetskog poretka razradili su tvorci komunizma i praktično pokušali da je ostvare metodom proleterske revolucije. U teoriji klasne borbe Karla Marksa pronađeno je idejno uporište za vlast nad čitavom zemljinom loptom. Faktički nosilac ovoga projekta postala je Rusija, odnosno Sovjetski Savez koji je bio tvorevina revolucionarnog prevrata u Rusiji 1917. godine. Zbog čega je izvorni fenomen komunizma povezan upravo sa Rusijom i slovenskim masama, objašnjenje se može naći u dubljim istorijskim slojevima. Rusija je dugo vremena isključena iz velikog industrijskog preobražaja kome zapadni svijet duguje parlamentarne i ljudske slobode. Umjesto građanskog individualizma, slobodne ličnosti i prava čovjeka kao pojedinca, Rusi su u svojoj prošlosti razvili kult Bogo–cara, sjaj dinastije i plemstva, dok je većina stanovništva živjela u umnoj skučenosti i materijalnoj bijedi. Amorfnoj, neprosvijećenoj a u osnovi poštenoj ruskoj masi odgovarala je neka vrsta kolektivističkog sobranja vjerovatno preuzetog iz crkvenog pravoslavnog života a datog u vidu koncepta ostvarenja hrišćanskih ideala, bratstva, jednakosti, pravičnosti itd. Ideolozi i stratezi klasne borbe vješto su iskoristili prostodušnost i lakovjernost ruskoga naroda i podmetnuli mu model diktature proletarijata i klasnog nasilja u oblandi hrišćanskih normi i maksima. S druge strane takozvana klasna svijest oslobodila je neku vrstu istorijske osvete masa gornjim slojevima, od kojih su bili vjekovima ugnjetavane.
Ruski komunizam trudio se da odjednom pretekne sav civilizovani svijet uz pomoć vještačkog teorijskog modela kolektivne svojine, revolucionarnog nasilja u obliku takozvane diktature proletarijata, do tada istorijski nezabilježene. Zaslijepljeni marksističkom ideologijom, novi gospodari do kraja su uništili tradiciju, vjeru i naciju. Uporedo sa ovim ukinute su sve institucije mladog građanskog društva. U suštini, sve je ipak rađeno u nastojanju da se osigura hegemonija jednoga svjetskoga centra koji je samoga sebe nazivao prvom državom socijalizma.
U svojim osnovama ruski komunizam zadržao je u izvjesnom smislu karakteristike tradicionalnog mističnog pravoslavlja koje je razvio Dostojevski, svakako budući lišen njegove izvorne humanističke podloge. Mistična nastrojenost ruskog naroda nadograđena je i omamljena ideologijom klasnog nasilja koja je uvezena iz evropskih subverzivnih centara. Stratezi boljševizma: Lenjin, Trocki, Buharin, Staljin i dr. stvorili su sve psihološke preduslove za edukaciju masa totalitarnim sistemom, takvog intenziteta u kome se gubio svaki trag sjećanja da su nekada postojale ideje o ličnim pravima i slobodama. Ali pojavi komunističke ideologije izvjesno je doprinijela inertnost slovenskih masa i njihov poseban smisao za kolektivne forme života u okvirima tradicionalnih rodova. Time se može tumačiti činjenica što je komunizam bez teškoća uveo jednoobrazne forme mišljenja i ukinuo slobodan izbor. Stvorena je neobična simbioza, tačnije spoj tradicije carizma sa anarhističkim teorijama poteklim iz civilizovane Evrope.
Može se odgovorno reći da su neki asketski oblici pravoslavlja pogodovali nastanku komunističke religije, ateističkog smjera. Takođe, veoma duga inferiorna istorijska pozicija slovenskih naroda, u jednom trenutku u komunizmu pronašla je sredstvo da pomoću skraćenih rješenja i brutalnih postupaka fascinira narode koji su već dugo vremena na putu civilizacije. Stara religija je odbačena u korist novog božanstva – komunizma, čija je spoljna forma bila strahovlada, a pokretačka sila unutrašnje lažno oduševljenje tom istom strahovladom. Zbog svih ovih karakteristika komunistički model Novog svjetskog poretka nije izdržao konkureniciju demokratskih država. Bez prisile, odjednom, raspao se i doživio sudbinu njegovoga bliskog rođaka fašizma, odnosno nacionalsocijalizma.

DEMOKRATIJA

Ime i pojam demokratija potiče iz antičke Grčke. Podrazumijeva vlast naroda, izbor predstavničke vlasti pod ravnopravnim uslovima. Istovremeno odnosi se na ustavna i zakonska ograničenja koja narod propisuje svojim suverenima. Pojam demokratije pretrpio je brojne modifikacije od antičkih vremena. U novijoj svjetskoj istoriji aktuelizovan je kao najprimjerenija forma vladanja i znak raspoznavanja civilizovanog društva.
Poslije dugog perioda neograničene vladavine nasljednih suverena: careva, kraljeva, knezova i sl. industrijska era započeta prije tri vijeka povratila je u život klasične vrijednosti koje se odnose na prava građanina i čovjeka. U samom centru političkog života modernih država postavlja se pravo građanina da svojim glasom odlučuje o suštini političkog uređenja zemlje kojoj pripada. Dovedeno je u sumnju božansko pravo vladaoca da se stara o životu podanika. Demokratija je istakla božansko ili prirodno pravo naroda, građanina u odabiru forme vlasti i organizovanju javnoga života. U naše vrijeme stvarni nosilac principa demokratije i udruživanja čovječanstva u zajednicu koja odbacuje totalitarizam bilo koje vrste su Sjedinjene Američke Države. SAD predstavljaju aktuelni, finansijski i vojni faktor koji daje najozbiljniju podršku stvaranju Novog svjetskog poretka na temeljima političke demokratije.
Da bismo razumjeli razloge koji u naše vrijeme čine SAD nosiocem svjetskoga procesa demokratije, potrebno je shvatiti istorijske korijene nastanka američke nacije. Sjedinjene Američke Države nastale su iz više država koje su se formirale na sjevernoameričkom kontinentu od različitih evropskih nacija. Prvi kolonisti Amerike bili su uglavnom doseljenici iz Evrope ili iz drugih krajeva svijeta. Duže vremena nalazili su se pod vlašću britanske krune. Kao kolonisti razvili su autonomne forme političkog mišljenja pokazujući na taj način sve veću nezavisnost od britanskog kolonijalnog uticaja. Uslovi života i brza prosperitetnost mladih američkih država privukla je ljude sa svih meridijana potpuno različitih nacija, klasa, rasa i slojeva. U tom pogledu svi su kolonisti imali relativno istu startnu poziciju pa je i jedinstven otpor kolonijalnoj zavisnosti od Britanije nastao iz potrebe razvoja jedne relativno kompaktne i nove nacije. Konkretan vid otpora britanskoj ekonomskoj diskriminaciji pružili su kolonisti na pristaništu u Bostonu 1773. godine. Potopili su brodove istočno–indijskog društva natovarene čajem i time izazvali otvoreni sukob sa Metropolom. Pomenuti događaj predstavljao je početak oružane pobune američkih država protiv interventnih britanskih trupa. Ustanak je kolonistima donio oslobođenje od engleske krune. Tomas Džeferson 1776. godine proglasio je nezavisnost Američkih Država i konačno izveo otcjepljenje od britanske kolonijalne uprave.
Tvorci američke nezavisnosti postarali su se da u svoj Ustav uključe najbolje ideje parlamentarne demokratije. One su odgovarale većini stanovnika Amerike s obzirom da među njima nijesu postojale bitnije socijalne niti staleške razlike. Donijet je Savezni ustav čija su rješenja prilagođena interesima građana prvih dvanaest Američkih Država okupljenih u tome savezu. U Filadelfiji 1787. godine po tom Ustavu proglašena je Savezna Država što je ujedno označilo kraj Savezu Američkih Država. Stvoreni su uslovi za nastanak nove progresivne američke nacije. Tako je američki Ustav koji je i danas na snazi, postao jedan od najnaprednijih i najcivilizovanijih u svijetu. Prava građanina i čovjeka zagarantovana su čvrstim demokratskim, načelima i odredbama Ustava. Stoga nije postojala potreba da se ova načela i rješenja u budućem razvoju SAD bitnije izmijene.
Ideje američkog Ustava preuzete su uglavnom od Engleza u prvom redu od engleskog filozofa Džona Loka. Lok je bio sin oficira Kromvelove armije i vjerovatno je u porodičnom miljeu stekao inspiraciju da se založi za demokratske ideje i parlamentarne slobode. Njegovo shvatanje demokratije u tadašnjoj Engleskoj nije moglo biti sasvim prihvaćeno. Englezi su bili strogovjerni pristalice plemićkih i kraljevskih titula. Proteći će još mnogo vremena pa da ove titule postanu puka formalnost. Demokratski principi koji su našli mjesto u Ustavu SAD mogli bi se ovako prikazati. Građani ne postoje radi svojih suverena, već obrnuto, suvereni vladaju da bi služili interesima cijeloga naroda. Bog je stvorio ljude po svome obličju jednakima aktom rođenja i dao im ista prava. Nijedna državna zajednica ne može svoje podanike učiniti robovima. Podjela ljudi na staleže, kaste, robove i gospodare dolazi od načina vaspitanja a ne od prirodnoga prava. Pred Bogom i prirodom svaki čovjek je jednako važan kao ličnost i kao građanin. Iz toga načela proističe njegovo neporecivo građansko pravo na slobodu mišljenja, izražavanja uvjerenja kao i realni uticaj svačijega posebnog uvjerenja na organizaciju zajedničkoga života. Ni u jednom pogledu čovjek ne može biti podređen drugome čovjeku, niti postati sredstvom njegove upotrebe.
Američkim kolonistima bilo je relativno lakše da usvoje demokratske ustavne odredbe nego drugim narodima, posebno evropskim državama sa dugom tradicijom plemićkih titula i vladavinom monarhija. Ovdje nije bilo monarhije, feudalnih gospodara, grofova, lordova, barona i drugih staleških zvanja, prema tome, ni staleških povlastica. Nova američka nacija preskočila je srednjevjekovne običaje i navike stoga nije imala nikakvih ograničenja na putu formiranja demokratskih institucija. Nije morala robovati navikama i pravima krunisanih glava, pa čak ni vojničkoj slavi predaka. Takođe, značajne razlike u vjeroispovijestima američkih građana uticale su da se stvori psihološka i društvena osnova za vjersku toleranciju i međusobno uvažavanje ljudi različitih religija i nacija. I bez obzira što su demokratska načela američkog Ustava uglavnom proistekla iz evanđeljske i hrišćanske tradicije, ni hrišćanska religija u pravno–ustavnom smislu nije bila privilegovana.
Poslije Atine u starom vijeku nijedno mjesto na planeti Zemlji nije bilo tako pogodno niti možda predodređeno za nastanak autentične građanske demokratije kao što su to Sjedinjene Američke Države. U to vrijeme bio je sasvim nezamisliv ustav koji u najvećoj mjeri preferira građanska prava i slobode i odbacuje diskriminatorske tendencije, naroda, vjera ili pojedinca prema drugima. Bivši kolonisti osjetili su i sami nepravdu ekonomske i administrativne diskriminacije od Metropole. Oslobođeni zavisnosti od britanske krune znali su bolje od drugih cijenu ekonomske i političke slobode koju nije moguće ostvariti izvan državne suverenosti. Jednaka prava građanina i čovjeka, budući razvijena do perfekcije odredbama američkog Ustava, ovim načinom obezbijedila su tome Ustavu uzorno mjesto među narodima za nekoliko narednih vjekova. Grandiozna vojna, finansijska, industrijska i politička snaga SAD, može se osnovano kazati posljedica je demokratskog Ustava i ravnopravnosti građana pred zakonom. Ove ideje nadživjele su dva totalitarna sistema fašizam i komunizam, sa optimalnim izgledima da postanu forma organizovanog života ljudi na čitavoj planeti.

SOCIJALIZAM I SOCIJALNA PRAVDA

Riječ je o pojmovima koji se odnose na ekonomski život ljudi, uslove privređivanja, odnose u procesu proizvodnje i metode raspodjele proizvedenih materijalnih dobara. Oba pojma mogu biti predmet političkog mišljenja, sukobljavanja stranaka, partija i pokreta ali u suštini ovo nijesu političke već ekonomske kategorije.
Ljudi su od davnina razmišljali o mogućnosti ostvarenja najbolje uređene svjetske države, o zajednici koja počiva na principima pravednosti itd. San mnogih istaknutih mislilaca, filozofa i teologa oduvijek se odnosio na pravedno uređenu državu u kojoj se interesi ljudi ne sukobljavaju ili pak suprotstavljaju u ograničenoj mjeri. Za ovako postavljen cilj neophodno je bilo isključiti drastične razlike među ljudima u posjedovanju imovine, ograničiti nasljedno pravo i zloupotrebu radne snage, isključiti neravnomjernost u raspodjeli proizvedenih materijalnih i duhovnih dobara. Smatralo se da glavne negativne osobine ljudi potiču od faktičke neravnopravnosti u posjedovanju i nepravednom načinu sticanja imovine. Ukidanjem tj. nestankom imovinskih razlika ljudi bi automatski izgubili svojstvo da se međusobno mrze ili zavide jedni drugima. Loše sklonosti, ratovi i sukobi na taj način izgubili bi razlog. Formiralo bi se društvo apsolutne harmonije, mira, sreće, međusobnog ispomaganja ljudi u kome dominiraju čiste vrline. Na takvom ili sličnom utopističkom vjerovanju nastale su ideje socijalizma, socijalne pravde i skladne ljudske zajednice.
Od vremena kad je Platon zamislio idealnu državu na osnovama kolektivističkog uređenja u nekom aristokratskom maniru, mnogi ugledni mislioci gradili su svoje vlastite demokratske ili diktatorske verzije socijalizma, komunizma i sl. Avgustinova Božja država, Kampanelin Grad Sunca i Morova Utopija slijede jedan način viđenja opšte sreće ljudi u savršeno organizovanoj zajednici. U takvoj državi građani bi živjeli kao u nekoj vrsti biblijskog raja, shodno osjećanju pravičnosti i ličnoj moralnoj odgovornosti. Ali bilo da je riječ o etičko–filozofskoj ili religioznoj viziji komunističke države, ova vizija nije mogla imati uporište u stvarnom životu, niti u prirodi ljudi, već jedino u teorijama plemenitih i obrazovanih mislilaca.
Nastanak industrijske ere pospješio je ideje socijalizma–komunizma i doprinio da one dobiju konkretnije obrise. Masovni industrijski rad, ogromna socijalna bijeda, zakonima nedovoljno regulisani odnosi između radnika i poslodavaca, u ranoj fazi tehničke revolucije, postali su razlog i povod za bliže utemeljenje jedne veoma stare komunističke odnosno socijalističke iluzije. Javljaju se novi maštari socijalne pravde, ekonomske jednakosti ljudi, ukidanja najamnog rada i vladavine poretka u kome ne bi bilo bitnijih protivurječnosti. U tom pogledu izdvajaju se dva pravca razmišljanja. Prvi ostaje pri teorijskom razmatranju egzistencijalnih pitanja zadovoljavajući se etičko–humanitarnim zahtjevima. Drugi pravac nastoji da ideju socijalizma i socijalne pravde pretoči u konkretne društvene odnose nasilno ili bez upotrebe sile.
Na teorijskim pretpostavkama socijalizma nastali su politički i filozofski mislioci reformističkog tipa: Sen Simon, Furije, Prudon, Luj Blan, Bernštajn i dr. Najveći broj teoretičara ovog pravca smatrao je da se idejama demokratskog razvoja čovječanstva mogu riješiti gotovo sva krupna socijalna pitanja kao što su humanizacija industrijskog rada, ograničavanje agrarnog posjeda, regulisanje odnosa između radnika i poslodavaca na temeljima pravednog zakonodavstva. Drugoj vrsti teoretičara pripadaju socijalisti praktičari, koji u reformističkim teorijama prvih vide iluziju, koja nema nikakvu praktičnu svrhu. Prema ovima, pristalice evolucionizma zastupaju jednu obmanu koja samo produžuje vijek nepravdi i klasnoj eksploataciji.
Socijalisti praktičari smatrali su da odnose u društvu treba radikalno preokrenuti u korist nižih, odnosno eksploatisanih slojeva ne čekajući odgovarajuća rješenja u parlamentima ili odlukama demokratskih vlada. U ovom pogledu moguće je razlikovati engleski i njemačko–ruski tip socijalizma. Engleskom tipu pripada praktični eksperimenat sa zadrugama i kolonijama koje je u DžIDž vijeku pokušao da sprovede Robert Oven. Bio je to jedan častan i izolovan pokušaj imućnoga poslodavca da svojim radnicima omogući pristojan život u okviru ličnog posjeda. Vjerovao je da će se njegovim primjerom povesti poslovni ljudi Engleske i drugih država i da će socijalizam na taj način postati stvarnost novoga vijeka. U suštini ovo je bila jedna filozofski koncipirana reforma poput one koju je Lav Tolstoj sprovodio na svome imanju u Jasnoj Poljani.
U okviru praktičnog ostvarenja socijalističke zamisli vrijedno je spomenuti i nastojanje da se stvori neka vrsta esnafskog, odnosno radničkog socijalizma. Da bi se izbjegla zloupotreba rada bilo je nekoliko pokušaja koji u nekim zemljama i danas traju da radnici djelimično upravljaju proizvodnjom i uzmu učešća u dobiti poslovnih jedinica. To je model participacije radničke klase u proizvodnji koji je u izvjesnim sredinama dao praktične rezultate, ali nije mogao postati univerzalan niti primijenjen u svim industrijski razvijenim državama.
Radikalno opitovanje socijalizma–komunizma u boljševičkoj varijanti sprovedeno je revolucijom u Rusiji na početku DžDž vijeka. Na osnovama Marksove doktrine o diktaturi proletarijata Lenjin i njegove pristalice uveli su u život jedan sasvim nov način upravljanja društvenim dobrima. Za totalnu radikalizaciju vlasništva izabran je totalni cilj uništenja ekonomske osnovice privatnog posjeda. U političkoj sferi obrazovan je jednopartijski sistem koji je isključio političke i demokratske slobode i zaveo diktaturu sa kojom se nijedna u prošlosti nije mogla uporediti. Ali poslije nekoliko decenija iskustva sa ovim modelom socijalizma pokazalo se da su sve ključne ideje Karla Marksa pogrešne i neprimjerene čovjekovoj prirodi.
Opštedruštvena svojina za koju se Marks zalagao a Lenjin je pomoću političke tiranije sproveo, nije dala nikave rezultate. To je bila svojina bez vlasnika i titulara, ničija svojina koja ničemu nije mogla da posluži. Pokazala se netačnom Marksova teorija koja se odnosi na „višak vrijednosti”. Marks i njegovi sljedbenici smatrali su da je višak vrijednosti oduzet od radnika i da ga silom treba vratiti onima koji su ga proizveli tj. industrijskim radnicima. Postupajući u praksi nasilni povraćaj viška vrijednosti, bilo radnicima ili vladajućoj društvenoj oligarhiji doveo je do toga da su upropaštena sredstva za reprodukciju kapitala i na taj način obustavljen tehnički i tehnološki progres. Radnička klasa nije mogla upravljati tokovima proizvodnje, sredstvima rada, tržišnim vrijednostima i raspodjelom. Za ovo ona nije imala vremena, znanja, pa čak ni potrebu. U ime radničke klase zavladala je partijska mašina koja je uspostavila sistem do tada neviđene eksploatacije protiv koga je kao revolucionarna snaga ustala boreći se za njegovo ukidanje. Nijedna prethodna forma feudalizma ili kapitalizma nije donijela tako visok stepen eksploatacije tuđega rada kao što je komunistička vladavina. Komunisti su znali jedino da unište privatno vlasništvo i pretvore ga u neku vrstu opštega dobra kako bi ovo dobro pripalo isključivo angažovanim političkim poslenicima i čuvarima poretka. Nijesu imali ni mašte ni sposobnosti da unaprijede proizvodnju ili umnože materijalna i duhovna dobra. Njihova vlast je praktično trajala do vremena kad su potpuno iscrpjeli zalihe proizvedenih dobara u mnogim prethodnim generacijama. Na taj način, eksperiment sa praktičnim komunizmom izgubio je svaki smisao.

OGRANIÄŒENjA I SLABOSTI
GRAĐANSKE DEMOKRATIJE

Nezavisno od činjenice što je građanska demokratija jedino prihvatljiv politički sistem u ovom nesavršenom svijetu, ona ima svoja ranjiva mjesta i ograničenja koja je teško ili čak nemoguće izbjeći. Među starim narodima prvi su Grci uočili slabosti demokratskog uređenja i pokušali da ih otklone. Glas atinskog građanina u Areopagu često je bio usmjeren tamo gdje nijesu bili interesi polisa–države. Lako se padalo pod uticaj laskavih govornika, slatkorječivih retoričara, boljih logičara, pripadnika uticajnih porodica. Građani su najčešće bili izmanipulisani lukavim političarima uz to energičnim i ambicioznim tribunima. Uvijek je postojala opasnost zavođenja slušalaca u Skupštini od jakih ličnosti, koje bi svoj privatni interes vještim izlaganjem proturile kao javno dobro.
Zbog mogućnosti zloupotrebe atinske demokratije došlo se na ideju da se snažne ličnosti koje opsjenarski djeluju na političku klimu udalje iz Atine za deset godina. Ostrakizam je bio ustanovljen kao mjera sprečavanja upliva snažnih pojedinaca na konačna rješenja Skupštine. Na taj način interesi naroda stavljeni su iznad interesa bilo kojeg pojedinca. Mnogi istaknuti građani Atine iskusili su progonstvo i postali žrtve ovog načela. Ali u trenucima kad nastupe ratovi ili ozbiljni državni razlozi koji zahtijevaju snažne narodne vođe, tada bi prognanima bio oprošten ostatak kazne i omogućen povratak.
Neposredna demokratija koju je utemeljio veliki atinski državnik Perikle imala je izrazitu prednost nad predstavničkom demokratijom u okviru savremenih parlamenata. U to vrijeme, političke partije i stranke nijesu bile čvrsto organizovane niti su imale konzistentan program. Formirane su neposredno u Skupštini i to povezano sa problemom o kome se raspravlja. Kad bi se pronašlo odgovarajuće rješenje, pripadnici raznih partija bi lako promijenili tabor, vezujući se po svom ličnom afinitetu za neki drugi program. Tako je izbjegavana surevnjivost ili čak neprijateljstvo čvrsto utemeljenih stranaka sa ciljevima koji u svakoj situaciji obavezuju. Ovdje je važnost državnih interesa dolazila ispred partijskih. To je bilo moguće jedino u neposrednoj demokratiji bez obzira na njena ograničenja u pogledu glasačkih prava ukupnog stanovništva.
Rimljani su dali doprinos istoriji demokratskog odlučivanja, ali na svoj način. Bez obzira na oštre staleške razlike između patricija i plebejaca, na surove prilike kojima je davala pečat borba gladijatora, nije sasvim zanemarljiv učinak demokratskih institucija u starome Rimu. Naravno, ovaj vid demokratije ni približno ne odgovara savremenim političkim shvatanjima ali u neku ruku predstavlja obrazac učešća naroda ili dijela naroda u najvišim organima vlasti. Žene, robovi, građani ispod određenog imovinskog cenzusa, ili oni koji su usljed dugova izgubili slobodu, nijesu predstavljali biračko tijelo. Ako ovome dodamo znatnu većinu slobodnih a pri tom nepismenih i neupućenih građana, može se zamisliti da je demokratsko pravo glasa predstavljalo puku formalnost. Ali najveći vid manipulacije interesima glasača vršen je određivanjem izbornih okruga ili jedinica, kako bismo mi to danas kazali. S obzirom da je glasanje vršeno po tribusima, po potrebi je mijenjan i sam broj tribusa. Vršeno je njihovo srastanje ili rastavljanje, umnožavanje ili smanjenje zavisno od toga šta se glasanjem htjelo dobiti. Ishod se uvijek mogao prognozirati ali je sve ispadalo kao da je riječ o narodnoj volji.
Savremene demokratske države iskoristile su mnoga pozitivna iskustva klasičnih demokratskih sistema. Istovremeno zadržale su i neke naslijeđene loše strane demokratije, dodajući tome sopstvene. Uprkos značajnom razvoju i polifoniji političkih institucija za posljednjih dvije hiljade godina demokratija se nije uvijek kretala uzlaznim pravcem, povećanjem ličnih sloboda i građanskih prava, što čini njenu suštinu. Mnoge bitne stvari za organizovani život ljudi umakle su njenom uticaju. Od slabosti koje karakterišu savremenu demokratiju izdvajam njih nekoliko:
– Jedna od najsjajnijih tekovina demokratije jeste sloboda štampe. Ali pokazalo se da sloboda štampe lišena zakonskih ograničenja podliježe proizvoljnostima nesavjesnih informatora koji dovode u pitanje svaki vrijednosni sistem. S obzirom da štampa neprekidno teži da proširi svoju sferu uticaja na cjelokupno građanstvo, pod vidom slobode najčešće se događa da se ona služi niskostima, motivisana ekonomskim interesima i senzacijama. Čestite ljude prikazuje nečasnima a onima stvarno poročnima dijeli hvalospjeve u ime vrline.
– Zatvoreni partijsko–stranački život, budući da je čvrsto organizovan po nekim unutrašnjim pravilima, najčešće sužava umni horizont svojih pripadnika. Čini ih manje sposobnim da objektivno rasuđuju, prije svega o stvarima politike ali i u generalnim pogledima na stvarnost. Oko svakog egzistencijalnog problema javlja se više stranačkih aspekata istine. Pripadnici različitih političkih stranaka ponašaju se kao apologeti vlastitih istina o istom predmetu od čega strada samo istina.
– Savremeni, moćni robno–novčani tokovi, u čijim je rukama bezmalo savjest čovječanstva, vrše neizbježan upliv na lična i partijska opredjeljenja. U suštini, svako potencijalno može biti korumpiran i zavisan od neke interesne, finansijski moćne, shodno tome politički uticajne korporacije.
– U interesu uvećavanja broja glasača i pristalica, svaka politička stranka povlađuje duhovno nižim slojevima, njihovim navikama i sklonostima. U parlamentu se zalaže za zakone koji štite porok i podrivaju vrlinu pod vidom širenja političkih sloboda.
– Pojam demokratije apsolutizuje značaj većine i većinske odluke. U savremenom svijetu drugo mjerilo ne postoji za validnost nekog rješenja. Poštuje se ravnopravnost svake individue u izboru političkih predstavnika od uticaja na bitna državna pitanja. Časno je priznati da ni najrazvijenije zemlje nijesu uspjele da stvore dovoljnu kritičnu masu političke mudrosti i zrelosti u širim slojevima društva, koja bi bila u stanju da meritorno sudi u stvarima javnoga dobra.
– U demokratskim državama spontano se javlja tendencija narušavanja zakonitosti, povećava se neodgovornost i opšta sklonost anarhiji. Mnoga demokratska društva u prošlosti propala su usljed gubitka jasnih političkih ciljeva, moralnih i pravnih načela. Na razvalinama klasičnih demokratija diktature su podizale svoj presto. Anarhija je rani nagovještaj tiranije.
– Znatan dio političke populacije orijentiše se prema svojim emocijama, manje rukovođen objektivnim prosuđivanjem. Ljudi su po prirodi skloni da nešto ili nekoga žestoko osporavaju ili pak snažno uzdižu, emocionalno se vežu ili se indignantno suprotstavljaju, ne znajući pravi razlog jednog, kao ni drugog stanja svijesti.
– Pripadnici partija, pokreta, stranaka, organizacija podliježu jednoj psihološkoj obmani, misle da se cjelokupni sadržaj života može naći u partijskim programima. Pod utiskom ove zablude smatraju da su mudriji, sposobniji, ugledniji od svakog drugog ko ne pripada njihovom političkom šablonu. Ovo davanje samome sebi nezaslužene važnosti negativno se odražava na mentalni sklop građanstva.
Uprkos naprijed iznijetim ozbiljnim slabostima i mogućim prigovorima sistemu demokratije, odnosno uslovima koji omogućuju da se ove slabosti jače ispolje, odgovorno se može zaključiti da je demokratija jedini valjan oblik političkog uređenja. Stoga, demokratija nije više izbor konkretnog naroda, već nužnost NOVOG SVJETSKOG PORETKA. Demokratski sistemi u svijetu dobili su svoju istinsku promociju padom jednopartijskih diktatura u dvadesetom vijeku fašizma i komunizma.

VELIKI PREOKRET

Novi svjetski poredak je proces koji nijedna prepreka osim prirodne katastrofe ne može zaustaviti. Težnja planetarnom jedinstvu čovječanstva nije započela u našem vijeku. U biću ljudske vrste ona je oduvijek postojala. Od prvih ljudskih zajednica preko onih izdignutih na stupanj države ova težnja je bila neutoljiva. Veliki ratovi i prevratničke revolucije, pobune i sl. u suštini su uvijek bile diktirane imperijalnim nagonom ljudske vrste. Cilj ovih napora bio je i ostao osvajanje cijelog svijeta i jednoobrazno mondijalno uređenje. Socijalno–ekonomski teritorijalni ili vjerski razlozi u ime kojih su izbijali parcijalni, odnosno međukontinentalni ratovi predstavljaju samo vidljive uzroke nevidljivih sila koje izvan čovjekovog svjesnog upliva usmjeravaju tokove istorije i regulišu osnove zajedničkog života.
Nova pojavnost u ovoj iskonskoj nesvjesnoj težnji ljudi da ostvare jedinstvenu svjetsku državu sastoji se u industrijskoj, finansijskoj i tehnološkoj moći savremenog čovječanstva. Dakle, novi svjetski poredak nije drugo već realizacija duhovnih i materijalnih sila u smjeru stalne mondijalističke tendencije i samo u tom pogledu je nov. U naše vrijeme svi su putevi prohodni, sve su veze postale moguće, sve su misli označene razumljivim znacima a narodi i države su postali egzistencijalno međuzavisni. U toj realnosti sastoji se neophodnost onoga što je na startu bilo neizbježno. U toj neizbježnosti leži sva prošla i buduća organizacija čovječanstva i to na osnovama planetarne cjelishodnosti. Stoga zemlju nije više potrebno osvajati imperijalnim ratovima kao u prošlosti. Nju nije neophodno preobražavati socijalnim revolucijama. Ona je već dovoljno osvojena i dovoljno preobražena da bi mogla izdržati novi svjetski put u budućnost i drugačiji pojmovnik vrijednosti od dosadašnjeg.
Svijet nije osvojen ni od jedne velesile niti od kakvog saveza država. Nije ga preporodila nijedna socijalna revolucija ma koliko da je duboko zasjekla u promjenu osnovice neke države ili naroda. Svijet je nevidljivo osvojen, preporođen i pobijeđen od samoga sebe. Tačnije pobijeđen je od snage industrijsko–tehnološkog progresa čija je logika globalistička. Tehnološka revolucija sama sobom pospješuje ideju svjetskog jedinstva. Totalna integracija je posljednji kamen u zdanju razvoja svjetske istorije.
Elektronska i tehnička civilizacija nije sama po sebi uobličila projekat velike cjeline. Civilizacija, koja je izrasla na temeljima umnih čovjekovih napora, ciljno je vođena projektom za koji ona nije zaslužna. Međutim, sam projekt nije u vlasti čovjekovih intelektualnih sila, već je rezultat umne djelatnosti koja je postavila red u svemiru i poredak među živim bićima prije pojave čovjeka. Zakon ove sile veže sve elemente u prirodi i sve odnose u društvu jedinstvenim lancem cjelishodnog trajanja i usavršavanja. Čovječanstvo je dio univerzalnog plana Tvorca svijeta. Čovjek je u svom domenu izvršilac ovoga plana. Predodređen je da ga svojim umnim naporima dovede do kraja. Čovjek nije pasivni posmatrač zbivanja za koja je egzistencijalno vezan. On sudjeluje u događajima u mjeri u kojoj svojim praktičnim naporima i sam stoji ugrađen u smisao glavnih sadržaja života. I sve što se u istoriji ljudi do sada dogodilo, bilo da je definisano kao zlo odnosno dobro, razaranje i stvaranje, u službi je svrhe koja ne stanuje u nama, već mi u njoj i koja nas beskonačno nadilazi.
Formiranje Lige naroda poslije završetka Prvog svjetskog rata bio je samo prvi ozbiljni korak na putu političke stabilnosti čovječanstva. Njen neuspjeh nije označio kraj ove tendencije. Poslije Drugog svjetskog rata klica jedinstvenog svijeta okupljenog oko zajedničke osovine dobila je aktuelan život stvaranjem Organizacije Ujedinjenih nacija, skraćeno OUN. Nekoliko decenija slabost OUN–a proisticala je iz stroge blokovske podjele svijeta i antagonizma velesila. Raspuštanjem Istočnog bloka OUN dobija gotovo neograničeni upliv na savremene tokove. U strukturi OUN–a date su najbitnije koordinate i parametri budućeg monolitnog čovječanstva. Osnove čvrstog svjetskog poretka već su naznačene u političkim, privrednim pravnim i kulturnim institucijama Organizacije Ujedninjenih naroda. Pravila ove organizacje svakim danom postaju za njene članice sve obaveznija. Autoritet zajedničke moći izdiže se iznad autoriteta svačije posebnosti.
Napuštanje globalnih interesa čovječanstva kažnjava se materijalnim i duhovnim zaostajanjem, češće neizdrživim ekonomskim sankcijama. U nešto rjeđim slučajevima poseže se i za zajedničkom vojnom intervencijom. Svi smjerovi kooperativnosti savremenog svijeta pokriveni su i kanalisani institucijama OUN. Za sada su najznačajnije ove: Savjet bezbjednosti, Generalna skupština, Generalni sekretarijat, Ekonomski i socijalni savjet i sl. Ustanovljene su i specijalizovane agencije: Međunarodni monetarni fond; Banka za obnovu i razvoj; ishranu i poljoprivredu. Zatim, Međunarodna organizacija rada; Zdravstvena organizacija; Agencija za atomsku energiju; vazdušnu i pomorsku oblast; telekomunikacije; prosvjetu, nauku i kulturu; carine i trgovinu; meteorološke informacije; poštanska unija itd. Pored ovih, formirane su velike organizacije regionalnog tipa za konkretna svjetska područja; Evropska zajednica i njene specijalizovane suborganizacije. Slične regionalne organizacije postoje i na drugim kontinentima. U nadležnosti Savjeta bezbjednosti OUN–a spada arbitražno rješavanje međudržavnih sporova diplomatskim ili političkim sredstvima. Formiran je i Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Hagu. Regulisano je ratno pravo i stvorene su brojne ustanove humanitarnog tipa.
Principi OUN–a sa svim oblicima organizovanosti globalnog ili regionalnog karaktera imaju za cilj: održavanje mira i bezbjednosti na planetarnom nivou; očuvanje i podsticanje ekonomske, socijalne, kulturne i naučne saradnje među narodima. Cilj OUN–a je aktiviranje svih oblika privrednog i kulturnog života ljudi u različitim dijelovima svijeta. Ovdje spada razvoj prijateljskih odnosa među narodima i arbitražno rješavanje teritorijalnih i drugih sporova. Jedan od glavnih ciljeva je finansijska podrška nerazvijenim državama ili područjima radi obezbjeđenja relativno ravnomjernog razvoja cijele Planete. To se podudara sa interesom svakog člana svjetske zajednice.
Sistem funkcionisanja Organizacije udruženih naroda ne ostavlja mjesto sumnji da se radi na učvršćenju cjelovitosti svjetskog poretka na svim glavnim pravcima od interesa za ujedinjeno čovječanstvo. Što je vjekovima plutalo, nošeno različitim stihijama priključuje se i to svakim danom sve jače osmišljenoj i zakonito uređenoj velikoj cjelini. Institucije ove zajednice jačaju u mjeri u kojoj svaka regija prepoznaje svoj interes u skladu sa interesom drugih. Bogati i siromašni narodi, brojni i oni manje brojni, vojnički snažni ili bespomoćni, priklanjaju se velikoj cjelini. Ljudi se uzajamno ispomažu u svim mogućim oblicima organizovanog djelovanja.
Da li je ovo posljedica naraslog humanizma i samilosti moćnih nacija prema slabima i nerazvijenima? Istorija nas uči da takvo djelo plemenitosti nije moguće. Vodeći mislioci prije i poslije Hobsa zapazili su da je čovjek sebična životinja, što je u osnovi tačno. Akt društvenog ugovora sačuvao je čovjeka od njegovog samouništenja. Organizacija Ujedinjenih naroda nije drugo, već čin društvenog ugovora u kome je nacionalna sebičnost dostigla potpuni oblik. Na paradoksalan način integrisala je čovječanstvo u razvijeni kolektivitet.
Život u organizovanoj svjetskoj zajednici nije motivisan ljubavlju jakih za slabe i ugrožene, već najsebičnijim pobudama koje su dobile formu javnog altruizma. Nije riječ o brizi za bližnje u smislu uzvišene Isusove nauke. To je vučji instinkt čovjekov koji je postao racionalan i pragmatičan. Život je dostigao optimalnu granicu kada su se bez dilema vuci priključili ovčijem stadu. Alternativa je da zajednički potonu i nestanu u ratnoj, ekološkoj ili epidemiološkoj katastrofi. S druge strane, jedinstveni svjetski poredak podržava iluziju usrećenog čovječanstva poboljšanjem opštih materijalnih i duhovnih prilika, proizvođenjem novih vrijednosti i produbljivanjem veza među ljudima. Prema tome, opredjeljenje za novi svjetski poredak je logički opravdano i egzistencijalno neophodno. Svi narodi i ljudi postaju dijelovi čvrste cjeline u kojoj dominira interes. Njima će upravljati nevidljivi centri moći u prividu duhovne vezanosti i samopomoći. Stoga će svaka pobuna širih razmjera postati nezamisliva, čak i nepotrebna. Dobar pčelar ne uzima med koji je neophodan pčelinjem društvu za prehranu i reprodukciju. Ono što se već dogodilo sa kapitalistom i najamnim radnikom, desiće se i u međuodnosima bogatih i siromašnih nacija. Svi će imati šansu za razvoj i svi će biti do izvjesne granice privilegovani. Naravno to neće biti rezultat sentimenata i milosrđa, već djelo egzistencijalne međuzavisnosti interesa ljudi, jače od svake druge veze. Moguće je da je Gospod pored Objave i na ovaj način, kultivisanjem posebnih interesa i njihovim prepoznavanjem, želio poboljšati ljudski rod.
Čovječanstvo i čovjek ne čine isti pojam. Opravdano je zapitati se gdje je mjesto čovjeku u integrisanom čovječanstvu. Hoće li čovjek izgubiti svoj istorijski identitet, možda čak i biološko–morfološki profil u vremenu, sjedinjenjem parcijalnih ciljeva tamo gdje dosadašnja pravila gotovo neće važiti. Da li će istorijski diskontinuitet bitnije uticati na promjenu ličnog karaktera, i ako hoće u kome pravcu. Izvjesno je samo to da će se mijenjati pravila u svim sferama života. To ne znači da će se habitus čovjekovih prirodnih osobina bitno izmijeniti time što će se poboljšati njegov socijalni status. Do sada su se javile dvije mogućnosti koje univerzalno regulišu čovjekov status u zajednici. To su proleter i građanin. Ime proleter označavalo je relativno nizak položaj u državi od vremena Rimske Republike. Pojam građanin potiče iz starih civilizacija, s tim što je u Velikoj francuskoj revoluciji dobio naročito značenje. Građanin je postao statusni znak za ravnopravnost u organizovanoj državi. Semantički gledano oba pojma teže da definišu poziciju savremenog čovjeka i to na jednoobrazan način.
Hoće li se budući čovjek zvati proleter ili građanin odgovor je dat istorijskim iskustvom. Pojam proletera je odbačen na svjetskom planu dok je pojam građanina dobio generalno i obavezujuće značenje. Građanin se ne odnosi isključivo na pripadnike građanstvu, već na ljude svih klasa, slojeva i nacija. To je legitimacija svake posebne ličnosti. U odrednici građanin leži pravno sankcionisani status svakog pojedinca. Ime proleter nije moglo da izdrži ideju ravnopravnosti što je građaninu pošlo za rukom. Marksova nauka o proleterskoj revoluciji i proleterskom statusu ljudi u budućoj svjetskoj zajednici izgubila je smisao. Pojam građanina potpuno je usklađen sa liberalnim tendencijama čovječanstva. Proleter je isključivo označavao pripadnost jednome sloju koji nije mogao da se izdigne do nivoa integrisanog čovječanstva. Po suštini svoje marginalne ekonomsko–klasne pozicije, proleter nije postao mjera dostojanstva većinskih slojeva bez opasnosti da povrijedi njihova ljudska prava. Ali su svi ljudi mogli postati građani, čak i oni sa proleterskim pedigreom. Stoga se novi svjetski poredak može uobličiti kao građanski poredak, predviđen za slobodne građane i pod uslovima koji garantuju jednaka startna prava ljudima bez prisilne jednakosti koju Marksova teorija o diktaturi proletarijata zagovara.
Iz vidokruga i vokabulara ujedinjenog čovječanstva postepeno nestaju nekada povlašćeni pojmovi: rasa, klasa, nacija i država. Čovjek–građanin i građansko društveno uređenje postaju simboli savremene zajednice. Uvjerenja i osjećanja vezana za tradicionalne vrijednosti: državu, klasu, naciju i sl. najmanje odgovaraju vremenu koje je pred nama. Čovjek – građanin ne može biti poništen novim tokovima istorije. On ih, štaviše, simbolizira i to sve jače ukoliko tradicionalna uvjerenja gube realnu vrijednost. Integrisano čovječanstvo favorizuje subjekt koji može biti nosilac ravnopravnosti, demokratije i humaniteta jednako obavezujućeg za sve slojeve. Jedino status čovjeka–građanina, garantuje njegovu slobodnu djelatnost i civilizacijsku prohodnost.
Ako je nešto pod Suncem novo, to će biti ujedinjeno čovječanstvo bez prisile i osvajanja, ali neizbježno i zakonito. Dobrovoljno pristajanje na planetarni saživot bilo je nezamislivo sa stanovišta tradicionalne državne sebičnosti. Glavna odrednica suverenosti po kojoj je sve što se radi u jednoj zemlji stvar njenog unutrašnjeg uređenja, već je zastarjela. Nijedna država sama neće moći da rješava najvitalnija unutrašnja pitanja bez dozvole međunarodne zajednice, tačnije na njenu štetu. Suverenost će ne samo biti ograničena već i sasvim nestati ukoliko ne računamo administrativno funkcionisanje neke geografske regije koja se nekad nazivala državom.
Može se osnovano pretpostaviti da će sve važne stvari, s manjim izuzecima, biti jedinstveno tj. na osnovu najcjelishodnijih kriterijuma urađene ili riješene kako ne bi bilo zastoja u planetarnoj komunikaciji. Za svaki proizvedeni predmet zahtijevaće se jedinstveni standard. Kvalitet roba, usluga, jedinstvo mjera i mjerenja biće usaglašeno u čitavom svijetu. Formiraće se skraćeni i popularni jezik kod imenovanja stvari od upotrebne vrijednosti. To je prednost buduće prakse koja jedino na takav način može svjetski funkcionisati.
Narodi će pronaći vlastiti interes u standardizaciji svih polja iskustva u interesu adekvatne razmjene materijalnih i duhovnih dobara. To će biti nova pismenost čovječanstva koja neće zaostajati za značajem prvobitne pismenosti. Ona će enormno umnožiti čovjekova znanja, podići nivo produkcije i proširiti horizont iskustva na sva polja stvarnosti. Informativni sistem postaje nova sila koja će objediniti ukupnu čovjekovu djelatnost, ući u svakodnevni život ljudi, sa ili bez njihove dozvole. Svi čovjekovi potencijali biće stavljeni u pokret i radi toga što će svi problemi od važnosti za opstanak ljudi postati strogo zavisni od vrste i kvaliteta informacije. Stoga je neophodan jedinstveno uspostavljeni ekonomsko–finansijski poredak. Njega će nužnim načinom pratiti uniformno uređeni pravni sistem. Politička mapa svijeta biće prilagođena slobodnom protoku privrednih, kulturnih i naučnih informacija. Klasične državne diktature će nestati, ali ukoliko ih i bude postaće čepovi u krvotoku svjetske zajednice koja će ih hirurški odstranjivati. Prava građanina i čovjeka postaće nova deviza zemaljske lopte, ne zato što će ljudi postati plemenitiji, već stoga što je ovo uslov kretanja i pulsiranja života. Ljudi će morati da žive relativno na jednoobrazan način, čak i u pogledu ishrane i lične zabave, ili će kolektivno izumrijeti.
Pripajanje svjetskoj cjelini i uklapanje u njen normativizam od pojedinih država i naroda neće biti stvar slobodnog izbora, već savršena nužnost pristajanja. Svaki dio čovječanstva koji misli da napreduje ili čak preživi mora se prikloniti uhodanoj svjetskoj praksi. Prije ili kasnije najzaostalije kao i napredne države naći će se u istom košu. Zaostale zemlje pronaći će živi interes da se priključe bogatome svijetu. Moćne i bogate države neće moći uvećavati svoj rast niti razvijati prirodne potencijale izvan komunikacije sa slabim i nerazvijenim. Svi će se uzajamno dopunjavati u svojim nedostacima i svi će svoju sudbinu prinijeti na oltar planetarnog jedinstva.
Saobraćajne veze među narodima kao i protok informacija dobiće u brzini koju će biti teško pratiti standardnim vremenskim jedinicama. Stečene navike će se adaptirati na nove uslove a neke sasvim izgubiti. I svako će iz svoje pozicije sarađivati sa cijelim svijetom, shodno svojim interesovanjima i potrebama. Moći će sudjelovati, komunicirati, čak prisustvovati i tamo gdje nije fizički prisutan. Svijet će postati domovina svakog pojedinca a kućni horizont, zahvaljujući informacionom sistemu, moći će istovremeno zamijeniti cijeli svijet. Može se pretpostaviti da će klasične dimenzije prostora i vremena biti nadmašene. Novi naraštaji možda će živjeti u naddimenzionalnom prostoru i vremenu koji će se mjeriti izvančulnim jedinicama kao u romanu Majstor i Margareta, Mihaila Bulgakova. To nije stvar naučne fantastike, već mogućnost elektronike koja je već u naše vrijeme slikom i zvukom zamijenila fizičku stvarnost. Stoga će se, najvjerovatnije iz udobnih kabineta bez fizičkog susreta i dodira sa drugima donositi sudbonosne odluke, obavljati sastanci i dogovori i obezbijediti neposredno sudjelovanje. Ljudi će se, dakle susretati na ekranima putem video naprava i to će predstavljati novi tip poznanstva, saradnje, intimnih veza, čak i neprijateljstva. Slika će imati snagu realnosti koja obavezuje. Međunarodni sporazumi će sticati punovažnost teledirigovanim sredstvima.
Saobraćajna sredstva u budućem svijetu manje će služiti ljudima nego protoku roba. Putovaće se slikom i njenim prisustvom na mjesta gdje je nekad bio neophodan živi čovjek. Prirodna radoznalost za upoznavanje novih područja izgubiće cijenu. Sve što je zanimljivo u svijetu novo i značajno, građanin će moći doživjeti posredstvom auditivnih i vizuelnih sredstava u svome domu i da u tome i aktivno sudjeluje. Civilizacija će učiniti čovjeka nepokretnim u klasičnom smislu, ali pokretnim u smislu neprekidne intelektualne komunikacije sa drugim ljudima uz pomoć svoga lika, odraza, putem video i zvučnih signala i naprava. Stoga će ljudska zajednica vremenom ličiti na sabornost slika i odraza a nikako realnih individua. Vrijednosti će biti kvantificirane brojevima na ekranu. Novac će cirkulisati tako što će se njegova razmjena za robu obavljati utisnutim brojevima ili šiframa u mrežu kompjuterskih sistema. Slika će umjesto realnog, čovjeka kružiti vasionom bez ograničenja i vršiti sve njegove obaveze daleko efikasnije, racionalnije čak i poštenije od njega samog. Ovaj način će imati praktičnu primjenu što će svako moći istovremeno prisustvovati na više mjesta, učestvovati u više događaja i odjednom sklopiti više aranžmana. Postići će se sinhronizovano zadovoljenje mnogih potreba multiplicirane ličnosti od igre na sreću do meteoroloških informacija. Od jednoga će postati mnogi ako se misli na realnost sudjelovanja lika i odraza kojim će upravljati stvarni subjekt, dok će ga duplikat poslovno u svemu zamjenjivati. Ni mrtvi neće biti izuzeti. Njihovo sudjelovanje u multimedijalnim komunikacijama, poslovima i aranžmanima nadživjeće ih. Moći će da nastave aktivan život u slikama na osnovu prethodno za života ugrađenog programa ličnih obaveza, interesovanja, učestvovanja i sl.
Elektronika će najvjerovatnije ostvariti apsolutnu povezanost ljudi u konkretno ciljno precizno djelovanje u smislu sklada opsega i pojedinačnog interesa. Neće biti moguće valjano poslovati, sklapati ugovore od važnosti, niti slijediti smisao informacije bez poštovanja zakona elektronske tačnosti. U okviru kontrolisanog komunikacionog sistema koji će u korijenu obuhvatiti čovjekovu umnu i fizičku energiju biće sagrađen model znakova za svaku oblast života. Stoga će se svako moći opredjeljivati za neku ili više njih shodno užoj profesiji, ličnom hobiju ili potrebi.
Internet je samo blagi nagovještaj mogućnosti elektronskog iskustva. Elektronika će nas neizbježno uvući u polje metafizike. Iščeznuće granica između onog što se nekad nazivalo prirodno i natprirodno. Nemoguće će postati moguće. Svi rezultati savremene elektronike upozoravaju da će nestati jaz koji dijeli materijalno i duhovno, prirodne i natprirodne pojave. Na taj način kreativni čovjekov um približava se umu Stvoritelja, privučen Njegovim savršenstvom. Ono što je u prvoj fazi razvoja čovječanstva bilo Otkrovenje, u drugoj, svakako biće elektronika, odnosno područje nauke u kome vlada zakon nevidljivih elektrona.

MONIZAM I DUALIZAM

Poslije iznenadnog i spontanog urušavanja komunističke alijanse likvidiran je binarni svjetski poredak. Stvoreni su ekonomski i politički uslovi za unificirani mondijalistički sistem. Prvi put u istoriji ljudi dogodio se paradoks. Jedan, relativno sličan politički poredak ostao je bez alternative. Pouzdan znak da čovječanstvo ulazi u svoju završnu fazu.
Analitičari istorijskih procesa smatraju da je ovo privremeno stanje. Misli se da je binarna struktura svijeta zakonitost koju nije moguće izbjeći. Svijet se uvijek dijelio na antagonizirane polove, rješavao je sukobe ratovima i pokretima ogromnih masa i mehanizama za uništenje suprotne strane. Prvi i Drugi svjetski rat dali su rječiti dokaz o toj pravilnosti. U daljoj prošlosti postojala je slična zakonitost. Nema razloga da ovaj princip bipolarnog čovječanstva izgubi dejstvo, smatraju mnogi analitičari. Ukoliko bi se to dogodilo, značio bi kraj ljudskog roda kroz tihu entropiju. Beskonfliktno čovječanstvo nije moguće, osim kao mrtvo jedinstvo iz koga je istekla snaga.
Iz gornjih premisa izvlači se prividno ispravan zaključak. Ubrzo će doći do nove polarizacije, rastavljanje svijeta na suprotstavljene saveze država, blokove, ideologije, različite ekonomske i političke cjeline i to će dati impuls opštem napretku. Tvrdi se da će postojeći monopol SAD u najkraćem roku ustupiti mjesto novoj blokovskoj konfrontaciji velikih sila ili njihovih saveza. Računa se sa čvrstom antiameričkom koalicijom, ali se pri tom tačno ne zna gdje će se i kad će se ona javiti. Neki u tome vide Ujedinjenu Evropu, drugi azijske države udružene sa Rusijom, predviđa se skora propast Amerike i njenih vrijednosti po analogiji sa komunizmom.
Razmišljanja ove vrste proističu iz analoškog zaključivanja, ali nemaju uporište u stvarnosti. Cjelokupni razvoj čovječanstva dostigao je kritičnu tačku kad oslanjanje na prošlost nije više logički utemeljeno, niti se mogu u ovom smjeru praviti poređenja. Neke stvarne zakonitosti koje su bile karakteristične za istorijske prilike minulih doba izgubile su važnost, zato što su takve prilike stvar jednog procesa koji je suštinski neponovljiv. Stoga, binarno uređenje čovječanstva na principu antagoniziranih saveza i blokova više nije moguće. Opozvano je cjelokupnim razvojnim silama nauke, tehnike, tehnologije i ekonomsko finansijskih prometnih tokova.
Dva antagonizirana politička sistema u svijetu niti su potrebna, niti su više moguća. Postoji samo jedan prohodni političko–ekonomski sistem, liberalan po svom osnovnom konceptu i zaslužan za sve rezultate civilizacije i on je na snazi. Pokušaji da se iz drugačijeg ideološkog, odnosno ekonomsko vlasničkog ugla konstituiše sistem poslovne inicijative, izgubili su smisao, postali su anahronizam. Jedan je dakle put cjelishodnog planetarnog uređenja koga ne može zaustaviti nikakav regionalno–ekonomski interes, drugačiji niti bolji model postojanja i uređenja planetarne zajednice. Svaka eventualna zaštita od jedinstveno uređenog svijeta na temelju slobodne inicijative odraziće se krajnje štetno po onoga koji se iz bilo kojih razloga autonomno štiti. Doprinijeće njegovom zaostajanju srazmjerno snazi kojom se zadržava i brani ekonomsko politička, pravna ili kulturna autarhija.
Predstave o nacionalnim ekonomijama, zadržaće se neko vrijeme uglavnom u okviru autoritarnih režima. U principu, svi će nacionalni ili regionalni otpori globalnom ekonomskom poretku vremenom postati uzaludni, a ukoliko ih bude proizvodiće vidljivo zaostajanje. Ideja državnog suvereniteta, kontrola granica, carinske barijere i slično, po inerciji će se održati možda i čitavo stoljeće. Od toga će se dobrovoljno odustajati, shvatajući da su kočnica progresa.
Veliki nacionalni ciljevi koji su krasili prošlost biće opozvani, gotovo smiješni u vremenu neminovne sveljudske integracije. Patriotizam, nacionalni zanos, lokalni mitovi, radi kojih se u prošlosti umiralo, u budućnosti neće biti na cijeni, niti će korespondirati u duhu novih naraštaja. Univerzalnom svjetskom poretku nije moguća alternativa. Politička demokratija i ekonomski liberalizam imaju priliku da budu prihvaćeni od svih naroda i to bez klasične prinude. To je početak oslobođenog rada, poslovnosti i interesa kroz moć i podršku akumuliranog finansijskog kapitala. Totalna elektronska komunikacija osiguraće ravnopravnost svih u okviru dostupnosti informacija i korišćenjem informativnih sistema. Poredak slobodnog rezultata istraživanja na planu medicine i tehnike, političkih i ekonomskih ideja stavlja pravog građanina i čovjeka u središte svih prava.
Novi svjetski poredak i u naše vrijeme postaje neophodnost u kome se interesi svih ljudi slažu u jednom globalnom i nezamjenljivom interesu opstanka na planeti kojoj pripadamo. I kada bi postojala teorijska mogućnost savršenijeg poretka od parlamentarne demokratije tj. slobodnog protoka misli, roba i ideja to bi bilo isključivo stvar mašte, ali ne i života. Sasvim je nebitno ko je u savremenom čovječanstvu nosilac inicijative novog globalonog poretka, ko je spiritus movens planetarne integracije. Od svega je najvažnije da taj princip postoji i neopozivo djeluje.
Umjesto SAD mogla je to biti bilo koja država ili savez država. Logika istorijskog hoda dala je to pravo SAD i zapadnoj civilizaciji. Tamo je nastao prototip – model pravnog ekonomsko–svojinskog uređenja, prihvatljiv za cjelokupno čovječanstvo, relativno pravedan i nenasilan. To je prototip svjetskog uređenja koji je apsolutno prosperitetan i daje konkretne rezultate. Svi drugi političko–pravni i ekonomski modeli pokazali su odsustvo inicijativnosti. U praksi su postali smetnja napretku. Stoga nijesu mogli biti pokretačka energija velike svjetske evolucije. Pokušaj sa fašizmom i komunizmom dali su negativno iskustvo.
Novom svjetskom poretku prigovara se sa stanovišta standardnih socioloških fraza koje su izgubile dejstvo. Spominje se neokolonijalizam, hegemonizam, nekontrolisana dominacija SAD ili Evropske unije nad ostalim svijetom. To su pojmovi iz prošlosti. Njihovo značenje se odnosi na vrijeme imperijalnih ratova, podjele interesnih sfera, upliva nacionalnih država i sl. Imperijalni ratovi više nijesu mogući usljed razvoja sredstava za masovno uništenje života. Moć bilo koje zajednice država ne može doći do apsolutnog izražaja, upravo zbog situacije u kojoj su isključeni veliki svjetski ratovi. Stoga termini kao hegemonija, ili neokolonijalizam nemaju praktičnu vrijednost. Ako neke države prividno dominiraju svjetskim procesima, tu svoju dominaciju ne mogu pretvoriti u novo kolonijalno carstvo. U klasičnom smislu, usljed mnogih učesnika u procesu buduće svjetske civilizacije, pojam neokolonijalizma gubi svaki smisao. Nije više riječ o realnoj snazi nijedne posebne države ili kakvog regionalnog saveza, već o prohodnosti principa kojim se velike nacije i države rukovode.
Zapadni svijet nije bio vojno, čak ni tehnološki superiorniji od Istočnog komunističkog bloka, ali su principi ovog svijeta oličeni kroz transfer ekonomije, tehnologije i slobodnog protoka ideja, kapitala, stekli prednost nad zatvorenim društvom i ograničenom prohodnošću ideja odnosno ekonomskih dobara. Pobijedila je moć principa a ne princip moći.
Zapad je razvio svojinsko–pravne i demokratske institucije do mjere prihvatljivosti za cio svijet. Treći svjetski rat je izbjegnut, a Zapadu suprotstavljena crvena imperija, sama se sobom raspala. Nije bila na pravcu istorijske logike zato što nije uspjela da realizuje demokratske forme vladanja primjerene globalnom interesu čovječanstva. Ako je zapadni svijet postao inicijalna sila sposobna da ostvari novi svjetski poredak, to je isključivo zasluga njegovog usmjerenja na demokratsko–parlamentarne forme vlasti. Učvrstio je pravo privatne svojine, jedno od najprirodnijih prava u zajedničkoj egzistenciji ljudi. Poštovao je zakonitosti u mjeri koja osigurava relativnu ravnopravnost svih koji su došli na svijet.
Demokratija zapadnog obilježja odnosno građanska parlamentarna demokratija prilagođena je samoj prirodi čovjeka svih rasa, država i nacija. Stoga dominacija zapadnog društva ne može biti sinonim hegemonije, eksploatacije, neokolonijalizma, itd. U naše vrijeme postoji samo hegemonija izvjesnog oblika uređenja života, dok je hegemonija država ili njihovih saveza zastarela kategorija. U budućnosti to će još manje značiti, ukoliko se ne odnosi na prednost izvornih demokratskih načela, oličenih u ideji prava građanina i čovjeka na slobodno, duhovno usavršavanje i ekonomsku sigurnost. Ova ideja omogućuje samoj sebi prednost, savlađivanjem predrasuda i klasičnih granica među narodima. Sama po sebi je dovoljno snažna da ovlada umovima u cijelom svijetu i utre put planetarnoj integraciji. Eventualni otpori demokratskim načelima, čak iako ih bude, postaće zanemarljivi u odnosu na inerciju opšteg i zajedničkog interesa ljudi.
Koncentrisana finansijsko–ekonomska i vojna snaga Zapada, u prvom redu SAD, izgubiće ovu privilegiju ukoliko ma i na određeno vrijeme zapostavi demokratska načela, na čijim je temeljima stvorena ova prednost. Zapadni svijet moći će uvećavati svoj rast i podsticati razvoj, jedino pod uslovom da najviše učini za razvoj drugih. Samo raspodijeljena moć, koja stvara uslove za ravnomjernu raspodjelu dobara, daće priliku svakome za uvećanje sopstvene moći. Ekonomska neravnomjernost u globalnom razvoju svijeta odrazila bi se štetno po onoga ko bi podsticao ovu neravnomjernost. Svjetski poredak ne bi bio moguć pod uslovima zapostavljenog, odnosno privilegovanog samo jednog dijela čovječanstva. U ovom slučaju ekonomski slom privilegovanih država bio bi sasvim neizbježan. Inicijatori novog svjetskog poretka prinuđeni su da svoj upliv u svijetu zadrže i produže, isključivo vodeći računa o razvojnoj ravnomjernosti svih regija u svijetu. Dugoročno gledano, moguće je da će doći do pomjeranja, pa i premještanja centara dominantnog ekonomsko–finansijskog uticaja, ali ovo neće biti tragično, već naprotiv podsticajno za sam princip političko–ekonomske ravnopravnosti. Centri moći u svijetu mijenjaće geografsku poziciju, ali to će zavisiti isključivo od sposobnosti prihvatanja i globalne primjene demokratskih načela. Naposljetku neće biti nikakvih centara moći, ukoliko svi budu pod ravnopravnim uslovima nosioci upravljačkih tokova budućeg čovječanstva. Svjetski parlament, čije klice danas vidimo u Parlamentu Evrope, steći će snagu da obezbijedi relativno ravnomjeran uticaj na svim kontinentima. Stoga riječ kolonijalizam, moći će se naći jedino u leksikonima.
Od sadašnje i eventualno buduće inicijalne uloge SAD ne bi trebalo niko da strahuje. Sjedinjene Države su same sebe razvlastile u smislu klasične hegemonije i dominacije, i to poštovanjem načela demokratske koalicije, ili partnerstva sa svima. Koalicija će već sama po sebi, po zakonima zajedničkog interesa i potrebe za uravnoteženim razvitkom svijeta, dovesti snagu, danas prve države u svijetu, u srazmjeru sa drugima i stanje iz koga nije moguće postati hegemon.
Odgovornost za čovječanstvo za sada uglavnom pada na SAD i razvijene evropske nacije. Stoga su one logikom sopstvenog napretka i u skladu sa uticajima u svijetu, više nego obavezne da demokratske vrijednosti na kojima se zasniva njihov razvitak, prenesu na cijelu planetu.
Najrazvijenije države moraju postati generator jedinstvenih svjetskih procesa. Ovdje nije riječ o dobrovoljnosti, niti humanim aktivnostima demokratskog svijeta. Radi se o tome da neposredni interes ljudi uslovljen ekonomskim razvitkom diktira jedan odnos u kome briga za cjelokupno čovječanstvo, postaje briga za sopstveni razvitak. Stara Evropa, kao i SAD, nemaju izbora, već da slijede sopstvene demokratske tvorevine koje su ih dovele do stanja enormnog međunarodnog vojnog, političkog i ekonomskog uticaja. Ostali narodi će se makar i protiv svoje volje pridružiti Velikoj zajednici, jer ona nema alternative. Vidimo da se bivše komunističko–kolektivističke države utrkuju koja će prije od njih postati stalni ili pridruženi član neke od međunarodnih asocijacija. Svaka od nerazvijenih, ili srednje razvijenih zemalja, teži da u što kraćem vremenu postane dio velike integrisane cjeline. Na taj način, prije ili kasnije svaki član zajednice u razvojnom smislu postaje srazmjerno jednak svima. Razvojni tokovi i proizvodne sile djeluju neopozivo u smjeru ravnomjernosti u produkciji materijalnih i kulturnih dobara, njihovu trošenju i korišćenju. Zajednički život je moguć samo pod relativno sličnim uslovima i jedinstvenim standardima. Stoga je stvaranje svjetske zajednice usporen proces. Neophodno je da svaka slobodno pridružena zemlja postane ravnopravan dio svjetskog sistema, prije svega u ekonomskom partnerstvu, da bi se Zajednica mogla progresivno širiti i postepeno uvećavati.
Svaki pridruženi član Velike kooperative biće najprije izložen transformaciji u kazanu–topionici svjetske integracije, koja se oprezno širi sa tendencijom da obuhvati cijelu planetu, kako u monetarno–ekonomskom, tako i u pravno–političkom smislu. Ovo govori da eventualno nova rigidna podjela svijeta na antagonizirane blokovske cjeline, nije više moguća. Ne postoji snaga spremna da se suprotstavi načelu liberalizma, niti postoji ideja koja bi adekvatnije izrazila realne interese cjeline čovječanstva. Kao sistem i poredak, demokratija ne pretpostavlja savršeno društvo. Zasniva se na interesima, a nikako na etičkim pobudama. Dograđivana je kroz vjekove srazmjerno interesima velikih ljudskih grupa i ekonomskih korporacija. Ovaj proces nikad neće biti zaustavljen i odvijaće se u skladu sa konstelacijom interesa cijelog čovječanstva. Politička demokratija i ekonomski liberalizam u najvećoj mjeri izražavaju živi prirodni interes čovjekove vrste. To je organon načina mišljenja i ponašanja ljudi u skladu sa suštinskim ekonomskim i duhovnim potrebama.
Na plamenu ovog procesa koji vodi svjetskoj integraciji sagoreće svaki nacionalni, klasni i državni program koji nije njoj komplementaran. Kooperativnost je nužnost bez alternative. Izražava najveći interes kvalitetnog življenja pojedinca, grupe, regije i najzad cjeline. Time čovjekov život dobija nov antiistorijski smjer koga pokreće misao o opštoj i ličnoj dobrobiti. Za sve to neophodan je nadnacionalni program, koji obuhvata ujedinjeno čovječanstvo. Trenutno ovaj program je nedovoljno jasan i u velikoj mjeri nedefinisan. Oličavaju ga organizacije kao: Evropska unija, Slobodne tranzitivne zone, Partnerstva za mir i sl. Za sada su to naznake budućeg jedinstvenog svijeta, organizovanog po načelima opšte svrsishodnosti u kome neće biti mjesta deklarativnom humanizmu i klasičnim etičkim pojmovima, već isključivo interesima i interesnim grupama.
Novi međunarodni poredak predstavlja dovršenje istorijske logike i nije stvar izbora. Od pećinskog čovjeka svi su putevi u funkciji globalnih razvojnih smjerova, kojima je navršena i završena istorija naroda i država. Otvara se novi ljetopis čovječanstva, njegova antiistorija. Niučem neće biti lošija od istorije koja je sva u znaku krvi, znoja i nasilja. Stoga je valja prihvatiti bez zanosa i predrasuda. Poći u susret drugom činu jedne kosmičke neminovnosti, koja se zove Svjetska zajednica.
Ako je prošlost čovječanstva mnogo ružna, dramatična i surova, ni budućnost neće otvoriti bolju perspektivu. Srećan život na zemlji nije moguć, ali je moguća adaptibilnost ljudske vrste do mjere koja ga čini prihvatljivim. Zajednica na interesima nije moralna zajednica, ali moral je najčešće projekcija interesa ljudi u željenoj formi. Čovječanstvo je izdržalo put od ljudožderstva do civilizacije, preostaje mu lakši posao da se cjelishodno svemirski organizuje i ujedini. Najviše što je moguće ljudskim trudom ostvariti, to je izvjesna međusobna podnošljivost koja sprečava da život postane sasvim okrutan i nepravedan. Novi društveni ugovor je na djelu. Njega neće niko potpisati, ali će svi razumjeti njegovu svrsishodnost.

PROGRAMIRANI POLITIÄŒKI TIPOVI

U najinteresantnije fenomene svijesti spada uvjerenje i način sticanja nekog uvjerenja. Među svim uvjerenjima dominantno mjesto ima političko uvjerenje. Ono se jasno izdvaja povezanošću misli i stavova, čvrstinom i konzistentnošću koja čini posebno tkivo intelekta. Političko uvjerenje je od presudne važnosti za život ljudi u zajednici, državi, etničkoj cjelini i sl. Ono se lako ne mijenja pod uticajem novih činjenica i razloga kao što je to slučaj u nauci. Političko uvjerenje je žestoka vjera koja obuhvata sav umni, voljni i emocionalni život ljudi, poput religije i daje mu cjelovit smjer. U horizontu političkog uvjerenja spremni smo da analiziramo, tumačimo, shvatamo i stavljamo gotovo sav kapital ličnog iskustva. Ukupne aktivnosti uma, ma u kojoj oblasti djelovanja, povezane su direktno ili indirektno sa vrstom i formom političkog uvjerenja. Snaga političkog uvjerenja po pravilu je u tolikoj mjeri impresivna da čovjeka tjera u rizik gubitka imovine, časti i života. Ne zavisi od stupnja obrazovanja niti od pojedinačne rasudne moći. U istom svojstvu pripada mediokritetu i geniju. Izgrađena politička svijest ili uvjerenje ne trpi kontradikcije, ne podnosi nedosljednost, ne dvoumi se u zamršenim situacijama, ne koleba se pred teškoćama i preprekama. Politička svijest ima jasnoću koja isključuje prigovor i razlikovanje, sadrži jačinu fanatičnog oduševljenja, visoki entuzijazam najdubljih strasti i vidno suženje rasudnosti. U tom svojstvu političko uvjerenje je na svoj način demokratično, jer može pripadati svima i to bez posebnog umnog napora. Formira se spontano na osnovu izvjesnih predilekcija a posredovanjem objektivnih okolnosti ili vaspitanja.
Nijesam siguran da li postoji naročita moždana sfera koja favorizuje određeno svojstvo uvjerenja. Ali čak i da postoji lokalno biofizičko, talasno ili korpulusarno modeliranje svijesti pod uticajem naročitih nervnih ćelija, to je stvar eksperimentalnog istraživanja finih mikroprocesa. Ovo istraživanje može tek narednih vjekova dati opipljive rezultate. Za sada je sasvim izvjesno da svakom političkom uvjerenju odgovara konkretna duhovna shema koju a priori sadrži naša svijest na sličan način kao što oblast gramatike ili matematike ima intelektualnu osnovu u primarnoj, urođenoj shemi svijesti. Lingvistička teorija Noama Čomskog u tom pogledu je veoma poučna.
Teorijski gledano postoje mnoge forme političkih uvjerenja zavisno od ekonomskih potreba ljudi, istorijskih uslova, nacionalne ili geografske sredine u kojima se ona javljaju. U krajnjoj instanci sva se politička uvjerenja okupljaju oko dvije osovine ili dva načina političkog mišljenja. Ja ove osovine ili matrice političkih uvjerenja imenujem desnim odnosno lijevim stanjem svijesti. Suštinski postoji desno i lijevo političko uvjerenje kao što postoji desna i lijeva moždana hemisfera, desni ili lijevi ekstremiteti koje u funkciji jasno razlikujemo i pomoću njih određujemo odnose u prostoru. Stoga smatram da egzistiraju dvije glavne političke grupe ljudi, u psihološkom smislu vrste ili karakteri, desni i lijevi karakter. Između njih egzistira kaleidoskop prelaznih oblika koji ne ugrožavaju osnovnu podjelu. Ovdje je riječ o sasvim prirodnoj, urođenoj predilekciji i naklonosti prema desnom i lijevom načinu mišljenja koja ne zavisi od rasa, nacija, religija, kultura ili geografskih oblasti. Lijevo odnosno desno političko nagnuće je stvarno u istoj mjeri koliko je stvarna funkcija lijeve odnosno desne ruke, lijeve ili desne moždane hemisfere.
Lijevo odnosno desno politički orijentisani ljudi rađaju se takvim prije svega, i nijesu odgovorni za ono što će kasnije postati. Ovdje ne isključujem istorijske i geografske uslovljenosti, sredinu i način vaspitanja, ali svi ti faktori imaju dejstvo na osnovni karakter koliko da izazovu njegove primarne osobine. Psihofizička konstitucija ljudi sudbinski određuje formu političkog mnjenja i shodno tome djelovanja. Sva naknadno stečena iskustva po izvjesnom spontanitetu, izvan upliva volje i saznanja, smještaju se u intelektualni prostor unaprijed određen desnom, odnosno lijevom duhovnom matricom iz koje nastaje desna ili lijeva opredijeljenost ljudi, odnosno cjelokupna politička mapa svijeta.
Da bismo bolje razumjeli ovaj unutarnji duhovni poredak moramo uzeti u obzir spoljne manifestacije lijeve, odnosno desne logike mnjenja i to u odnosu na realne probleme i konkretnu praksu ljudi. Od navjeće je važnosti upoznati se sa posljedicama jednog, odnosno drugog načina razmišljanja, tipičnog za političku svijest, ali manifestovanu u spoljnjem odnosu prema određenim filozofskim, estetskim, religijskim, državno–pravnim i socijalnim problemima. Prema svakom od tih problema, povezano se ispoljavaju nepromjenljive osobine ličnosti. Upoznavši samo neke od njih u stanju smo da objasnimo cjelovit karakter svakog pojedinca. Ukoliko tražimo pouzdan ključ za razumijevanje desnog odnosno lijevog načina promišljanja, nužno je zadržati pažnju na nekoliko krucijalnih pojmova prema kojima se ovi različiti karakteri ispoljavaju. Stoga prezentiram nekoliko karakterističnih oblasti ili pojmova koji s apsolutnom izvjesnošću daju odgovor na problem koji postavljamo. Lijevi i desni karakter određuju sudbinu svijeta, kao što to čine pozitivno i negativno u prirodi, polovi među živim vrstama, ili zlo i dobro u moralnom poretku.

Odnos prema Bogu

Ljevičar: Ne vjeruje u Boga. Marginalizuje svaki pojam koji vodi vjeri u Stvoritelja. Stvarno je za njega samo ono što je čulima dostupno. Materijalni svijet je jedina realnost. Sve duhovno je funkcija materije u razvitku. čovjek je stožer svijeta. Samoproizveden je logikom evolucionih procesa organske materije. U slučaju da se radi o ljevičaru, radikalnom revolucionaru njegov je ateizam konzistentan, te prelazi u bogoborstvo tzv. borbeni ateizam. Intelektualni tip ljevičara naginje panteizmu, deizmu, agnosticizmu itd.
Desničar: Vjeruje u Stvoritelja svijeta, Objavu, Vječne istine u prirodi i društvu. Duhovni svijet pretpostavlja materijalnom. Nije mu strana ideja lične besmrtnosti. Antropocentričnoj slici svijeta nadređuje teocentričnu.

Država

Ljevičar: Državu smatra klasnom tvorevinom. Sredstvom represije radi održavanja poretka. Predviđa nestanak države i zalaže se za njeno praktično ukinuće. Organizaciji države pretpostavlja slobodne asocijacije i kolektivne forme vlasti.
Desničar: favorizuje sve oblike državne organizacije. U državi vidi stub moralnog poretka. Zalaže se za vladavinu prava u državi. Radi na unapređivanju klasičnih oblika države.

Porodica

Ljevičar: Iz navike i tradicije trpi porodicu ali je u osnovi njen protivnik. Smatra je ekonomskom a ne prirodnom zajednicom. U porodici vidi promjenljivu vrednotu na čiji karakter utiču klasni momenti. Radi na njenom preobražaju i ukidanju u korist najšire ljudske zajednice. Kolektivno vaspitanje potomstva stavlja ispred porodičnog.
Desničar: Pristalica je snažnog porodičnog života. Emocionalne veze između članova porodice stavlja ispred svakog odnosa u okviru organizovanog života ljudi. Za njega porodica nije ekonomska, već prirodna i Bogom naznačena veza među ljudima. Mijenjaju se samo forme porodične organizovanosti ali je njen pojam trajan, a njeno postojanje neophodno za zdrav narodni život. Porodično vaspitanje pretpostavlja školskom, odnosno državnom i društvenom.

Nacija

Ljevičar: U naciji vidi prolaznu istorijsku formu društvene organizavanosti. Internacionalist je po svom primarnom opredjeljenju. Radi na ukidanju supstrata nacionalne svijesti u interesu klasnog svejedinstva čovječanstva. Teži sjedinjenju odnosno slivanju svih nacija u integralni svjetski kolektivistički poredak. Poništavanje nacionalnih osobenosti predstavlja prvi uslov za stvaranje velikog svjetskog kolektiviteta.
Desničar: njeguje snažno osjećanje nacionalne pripadnosti. Pobornik je interesa svoga naroda i u tom smislu je izraziti nacionalist. Lično dostojanstvo povezuje sa dostojanstvom naroda kome pripada.

Crkva

Ljevičar: U osnovi je protivnik religije, shodno tome crkve i njenih institucija. Crkvu smatra primitivnom tradicijom i prolaznim fenomenom tzv. društvene nadgradnje. Umjereni ljevičari poštuju kulturno–istorijske vrijednosti crkve. Ekstremni nastoje da ponište svaku njenu pozitivnu ulogu u razvitku čovječanstva. U principu svi lijevi pokreti su protucrkveni. Zalažu se za emancipaciju čovjekove svijesti od uticaja crkvenog vaspitanja.
Desničar: Poštuje crkvu i njene institucije. U crkvenom životu vidi izvorište morala, duhovne sabornosti, čuvara najviših narodnih svetinja. Crkva predstavlja osnovu stabilnosti porodičnog i državnog života a i vaspitanja naraštaja. Za desničara, crkva i njene ustanove čine jemstvo duhovne sabornosti. U njoj dolaze do izražaja trajne vrijednosti dobrih običaja prethodnih vremena.

Brak

Ljevičar: Više podnosi nego što odobrava bračnu zajednicu. Za njega brak nije prirodna veza već društvena konvencija. Počiva na zakonitostima i potrebama ekonomskog života. Smatra je promjenljivom institucijom zavisno od klasne suštine društva. Računa da će funkcija braka izgubiti razloge u budućem egaliterskom društvu. Malo se stara o bračnoj vjernosti. Tjelesnu vezanost polova nadređuje duhovno–emocionalnoj sferi.
Desničar: Pristalica je čvrste osnove bračnog života. Drži do potomstva i njegovog moralnog odgoja u stabilnoj bračnoj zajednici. Brak je za njega temeljna kategorija uređenosti dobrih odnosa u državi i među ljudima.

Svojina

Ljevičar: Apsolutni je protivnik privatne svojine i upravljanja materijalnim dobrima. Zalaže se za zajedničku svojinu i društvenu kontrolu svojine. U privatnom vlasništvu vidi mogućnost eksploatacije i zloupotrebe ljudskoga rada. Sav je okrenut načinu raspodjele proizvedenih dobara, manje produktivnosti i uvećavanju njihovog obima. U društvenom vlasništvu vidi mogućnost formiranja novog senzibiliteta i psiholoških osobina iz kojih je isključen egoizam i vlasnička gramzivost.
Desničar: Pristalica je privatne svojine. U njoj vidi motivaciju za prosperitetan život i generalni napredak. Društveno vlasništvo smatra ničijom svojinom koja otvara prostor za rasipništvo, ekonomski nered i nezasluženo prisvajanje tuđega rada upotrebom političke moći. Smatra da kolektivna svojina poništava građanske slobode. Ne dopušta diferencijaciju na osnovu ličnih sposobnosti. U društvenoj svojini vidi neprijatelja stabilnog moralnog poretka i nemogućnost duhovnog i privrednog napredovanja.

Pravni poredak

Ljevičar: U osnovi je protivnik svakog legaliteta. U krutoj normi zakona vidi opasnost koja sprečava samovoljnu aktivnost ili željenu promjenu. Ne podnosi čak ni onaj legalitet koji se stvara u državama lijeve orijentacije. Za njega je pravni poredak ostatak prošlosti. U službi je državne represije. Potrebno ga je zamijeniti konvencijom slobodnog dogovaranja i gotovo neobavezujućom legislativom.
Desničar: Izraziti je legitimist. Stabilan pravni poredak pretpostavlja anarhiji kolektivne psihoze dogovora i zajedničkog odobravanja. Odbacuje pravni voluntarizam pri čemu ima u vidu lične slobode i garantovana građanska prava.

Moral

Ljevičar: Tradicionalnom moralu pretpostavlja moral ekonomskih klasnih interesa u proizvodnom procesu. Moralno je ono što služi interesima polarizovanih i suprotstavljenih klasa. Moral ima interesno–klasno porijeklo i mijenja se svaki put kad se promijeni interesna suština ljudske zajednice. Ostvarenjem besklasnog društva, moral će kao i pravo izgubiti funkciju.
Desničar: Pristalica je tradicionalnih, nepromjenljivih moralnih standarda oličenih u Objavi, Dekalogu i Svjedočanstvima. Moralne vrijednosti nemaju samo ovozemaljski već i eshatološki smisao. U njihovu odsustvu ne bi bilo regulatora pozitivnih veza među ljudima, niti duhovnog napretka. Svijet bi zapao u haos voluntarizma i nihilizma.

Istorija

Ljevičar: Negativno se odnosi prema istoriji i njenim vrijednostima. U istoriji vidi isključivo postojanje antagoniziranih interesa ljudi i revolucionarnih promjena koje navodno postupno treba da ukinu naslijeđeni antagonizam društvenih klasa. Nasilni preobražaj čovječanstva pretpostavlja mirnim evolucionim tokovima. Sav je okrenut budućnosti u skladu sa svojom utopističkom slikom raja na zemlji. Način da se do ovog stanja dođe podrazumijeva stalni nered i sukobljavanje. Uči da je revolucija pokretačka sila razvitka.
Desničar: Okrenut je više prošlosti nego budućnosti. U istoriji vidi mogućnost ostvarenja opšteg napretka ljudi u kontinuitetu i bez revolucionarnih potresa. Odbacuje duhovno i fizičko klasno nasilje kao metod rješavanja ili usklađivanja suprotstavljenih klasno–ekonomskih interesa. Zalaže se za spore ali sigurne evolutivne promjene i demokratsko rješavanje konfliktnih situacija.

Kultura

Ljevičar: Favorizuje masovnu umjesto selektivne kulture. Insistira na širenju uprosječene kulture kako bi ova u predstavi mase zamijenila religiju, tradiciju, običaje i sl. Sumnjiči najviše duhovne vrijednosti i zadovoljava se osrednjim formama kulturnog izražavanja. Pod kulturom ima u vidu sredstvo ideološkog uticaja na mase a ne vrijednost po sebi.
Desničar: Uvažava kulturu u domenu njenih vrhunskih ostvarenja. Selektivan je u izboru objekata kulturnog doživljaja. Ignoriše masovne kulturne manifestacije i sve što izaziva prizemno uzbuđenje i oduševljenje ljudskih gomila. Ne zanima ga politička funkcija kulture. Kulturu smatra sredstvom oplemenjivanja i uzdizanja karaktera kroz neposredan znalački doživljaj i rafinirano emocionalno primanje toga doživljaja.

Nauka

Ljevičar: Pod naukom ima u vidu sredstvo političke propagande, glorifikaciju naučnog pogleda na svijet a ne i stvaranje nauke. Više slavi nauku nego što se njome ozbiljno koristi. Ateističko–materijalistički model mišljenja smatra početkom svake naučne misli. Svoje antropocentrično stanovište zasniva na nekoj vrsti Objave naučnog pogleda na društveni razvitak.
Desničar: Uvažava nauku kao sredstvo napretka u ostvarenju civilizovanog društva. U smislu pogleda na svijet svjestan je njenih ograničenja, stoga je sklon metafizičkim odgovorima na najvažnija pitanja koja se tiču smisla života, vjere, nade i ljubavi za bližnje. Uvažava naučni progres ali se ne zanosi upotrebom ideologizirane objave društvenih zakona kako bi njome objasnio smjer budućnosti. Ne privlači ga kvazinaučna socijalna utopija niti kakva spekulativna doktrina u ime nauke.

Politički kredo

Ljevičar: Protivnik je parlamentarne demokratije. Pristalica je jednopartijskog diktatorskog sistema. Njegov kredo je jednakost ljudi bez obzira na razlike u njihovim prirodnim sklonostima. Pristalica je sistema vrijednosti u kome brojnost igra veću ulogu od kvaliteta. Zalaže se za jedinstvo sudske, izvršne i zakonodavne vlasti. Negira sve oblike klasičnog dijaloga i razlike u mišljenju. Jednodušnost, slijepu pokornost i kolektivitet pretpostavlja ličnim slobodama. Svaku posebnost treba žrtvovati opštosti i globalističkim ciljevima ljevice.
Desničar: Privlači ga građanska ravnopravnost, zakonitost, parlamentarni dijalog. Odbacuje jednodušnost i prisilu koja tome principu vodi. Protivnik je egaliterske prirode društva. Zalaže se za startnu ravnopravnost koja omogućuje ispoljavanje različitih sposobnosti. Pristalica je klasičnog parlamentarizma, podjele vlasti i demokratske kontrole. Lična građanska prava pretpostavlja konceptu prisilnog ujednačenja. Protivnik je dikatature proletarijata koju preferira ljevičar.

Autoritet

Ljevičar: U principu je protivnik svakog autoriteta osim sopstvenog. U prvom redu, države, roditelja, vaspitača i sl. Iz ove psihološke podloge negira postojanje Boga kao temelj hijerarhije i autoriteta. Oštro se suprotstavlja svakoj stalnosti ili uspostavljanju trajne mjere vrijednosti. Ništa mu nije sveto da ne bi moglo biti srušeno, zamijenjeno, odbačeno i to u času kada je nastalo.
Desničar: Pristalica je autoriteta Stvoritelja svijeta što omogućuje konzistentnu hijerarhiju autoriteta u porodici, državi, ustanovi, školi, itd. Poštuje naslijeđena pravila i javno se zalaže za održavanje stalnog poretka vrijednosti. Konzervativnih je pogleda. Sklon je održavanju uspostavljenog establišmenta. U najboljem slučaju teži usporenim i evolutivnim promjenama.

Konspiracija

Ljevičar: Izuzetno ga privlači konspiracija. Rado djeluje unutar klanova, krugova, udruženja, naročito onih snažnog prevratničkog tipa. Njeguje smisao za podrivanje, ukidanje, uništavanje svega što postoji pod izgovorom građenja novog i savršenijeg svijeta. Pripada familiji zavjerenika.
Desničar: Nastupa otvoreno! Usklađenih je misli, riječi i djela Njeguje odbojnost prema tajnosti i zakulisnim dogovorima, planovima i preduzetništvu. U tajnim udruženjima vidi silu usmjerenu protiv prava čovjeka i njegovih interesa.

Vjera, nada, ljubav

Ljevičar: Vjeruje u savršeni egalitetski uređeni svijet ostvaren sredstvima nasilja i klasne borbe. Snažno voli pripadnike lijevih pokreta i žestoko mrzi sve što je izvan kruga njegovog političkog horizonta. Mržnju smatra motivacionom duhovnom silom kojom treba pobijediti pretpostavljenog klasnog protivnika. Nada se sjajnoj budućnosti, definitivnom usrećenju čovječanstva kroz egalitetsku raspodjelu materijalnih dobara ostvarenu političkom represijom.
Desničar: Vjeruje, nada se i voli izvan političkog konteksta u mjeri koja pripada čovjeku shodno njegovim prirodnim sklonostima.

Obrazovanje

Ljevičar: Zalaže se za masovno neselektivno školstvo i totalnu pismenost putem masovnog obrazovanja. Edukativno priprema generacije za usvajanje ateističko–materijalističkog svjetonazora u kome nema mjesta vjeri, istoriji, tradiciji, vrijednostima višeg tipa. Preko obrazovanja treba sprovesti totalnu indoktrinaciju mladih naraštaja i prevesti u novi egalitetsko–utopijski način mišljenja. Promijeniti postojećeg, istorijski formiranog čovjeka da bi navodno iz te radikalne mutacije nastala nova psihofizička individua. Ukinuti sjećanje na klasične vrijednosti. Lične slobode zamijeniti slijeđenjem i individualnim sjedinjenjem sa bezličnim kolektivitetom. Preferira prosječnost i nedarovitost.
Desničar: Obrazovanje shvata u tradicionalnom smislu kao način sticanja pozitivnih naučnih znanja i moralno uzdizanje u cilju stvaranja novih duhovnih vidika i materijalnih dobara. Zalaže se za stabilan školski sistem i strogu selekciju u interesu trudoljubivih i darovitih.

Sport

Ljevičar: Okrenut je masovnim sportskim manifestacijama. Sportu pridaje ogromnu važnost. U njemu vidi silu koja razvija tjelesne sposobnoi na račun intelekta, istovremeno jačajući militantne strasti. U svim diktaturama naročito lijevog smjera, sport je omiljena tema posebno onaj masovnog tipa. Na njega se troše ogromna materijalna sredstva.
Desničar: Sport ga privlači u smislu tradicije viteškog nadmetanja i zabave gledalaca. Više pridaje značaj vrhunskim rezultatima nego masovnosti.

Inteligencija

Ljevičar: Sumnjičavo gleda na ulogu inteligencije. Malo respektuje inteligenciju čak i u sopstvenim redovima. Plaši ga intelektualna prodornost koja je u stanju da razotkrije smisao lijeve utopije i udalji se od njenih ciljeva.
Desničar: Izrazito polaže na intelektualni razvoj generacija. Sav je okrenut umskom usavršavanju ličnosti u granicama koje mu okolnosti dozvoljavaju. U slučaju da je neobrazovan poštuje inteligenciju i sve njene vrijednosti.

Sloboda

Ljevičar: Pod slobodom zamišlja stanje duha u kome se svi u svim stvarima slažu. Ujednačeno misle o svakom pitanju i bespogovorno izvršavaju diktirane obaveze. Nemajući pojma o stvarnoj slobodi smatraju sebe apsolutno slobodnima.
Desničar: Pristalica je tolerancije različitih uvjerenja ljudi u okviru tradicionalnih, parlamentarnih i demokratskih ustanova. Protivnik je kulta ličnosti i diktatura.
Ličnost

Ljevičar: Nema pravi pojam o ličnosti. Riječ je o individui koja živi isključivo unutar organizacije, partije, stranke, kolektiviteta itd. Njen se život ne prostire u njoj samoj.
Desničar: Stavlja u prvi plan čovjeka u smislu personalnih osobina kao i njegovih prirodnih prava u ispoljavanju individualnosti.

Stanje duha

Ljevičar: Pripada tipu jakog temperamenta, sangvinik je ili kolerik. Nestrpljiv je, u stalnom pokretu duhovnom i tjelesnom. Sav je u samome sebi napregnut do usijanja. Neprekidno traži povod za aktivnost u cilju da nešto podriva i ruši. Sklon je verbalizmu i vokabularu sastavljenom od ispraznih riječi. Uvijek kritikuje, zamjera, predlaže i zahtijeva promjenu po svome. Sebe smatra misionarom buduće srećne zajednice u najboljem od svih mogućih svjetova koji će se navodno ostvariti u nekoj dalekoj pretpostavljenoj budućnosti. Nema smisla za realnost i logičnu procjenu prilika osim u situaciji kad nešto treba da razori, poruši, ukine. Ovo čini veoma spretno, čak talentovano. Podsmjevač je i cinik. Ruga se veličini poput razbojnika raspetog sa lijeve Hristove strane koji se rugaše Gospodu, dok onaj sa desne strane to nije činio.
Desničar: Karakteriše ga smireniji temperament. Obično pripada tipu flegmatika ili melanholika. Ne interesuje ga promjena radi same promjene. Konstruktivan cilj uvijek pretpostavlja promjenama koje bez razloga ukidaju neko stanje. U najboljem slučaju zalaže se za promjene koje odražavaju kontinuitet i bitno ne narušavaju jednom uspostavljenu stabilnost.

Kultovi

Ljevičar: Protivnik je tradicionalnih religioznih kultova u slavu nevidljivih sila. Formira svoje masovne kultove, parole, ikonografiju u čast lijevih praznika, novomučenika svoga pokreta, lijevih vođa i sl. Sklon je da sakralizuje sve što je povezano sa revolucionarnim nasljeđem i nasilnom promjenom društvene osnovice. Kultovi su ateističkog smjera. Proslavljaju zemaljske sile, konkretne ljude i događaje umjesto tradicionalnih praznika povezanih sa religioznim iskustvom.
Desničar: Ostaje snažno privržen kultovima u slavu nevidljivih nebeskih sila. Nije sklon obožavanju konkretnih ljudi, vođa ili njihovih djela više nego što za to postoje istorijski i tradicionalni razlozi. Kultu čovjeko–Boga za koji se zalaže ljevičar, desničar pretpostavlja kult Bogo–čovjeka.

***

Ljevičar i desničar su realne indivudue. Svaki pojedinac ma koliko se trudio da izbjegne jedno od ova dva određenja svojim činom, htjenjem, slikom svijeta, potvrđuje opravdanost ove podjele. Ne radi se o teorijskoj podjeli tipova, niti kakvoj racionalnoj konstrukciji, već o tipologiji čiju osnovanost garantuje svaka organizovana zajednica. Od kada postoji uspravljeni čovjek, postoje lijevi i desni karakter, lijeva i desna svijest, spečifičan način mišljenja i djelovanja. Među svim rodovima ljudi, slojevima i profesijama postoje lijevi i desni tipovi i na osnovu njih izrasli lijevi i desni politički pokreti partije, stranke i sl. Pokretima obje vrste jednako pripadaju visoko obrazovani kao i ljudi primitivnog mentaliteta. Lijevi i desni karakteri nalaze se u svim ljudskim grupama, među vojnicima i sveštenicima, naučnicima, umjetnicima i ljudima prostih zanimanja.
Svi politički pokreti u svakoj istorijskoj eposi do danas uglavnom su po svojim osnovnim karakteristikama, lijevi ili desni zato što su pripadnici i nosioci njihovih polaznih ideja, lijevi odnosno desni karakteri. Ovdje ne ulazimo u varijetete ili nijanse političkih ubjeđenja koja su uvijek saobražena datim istorijskim okolnostima. Govorim u načelima od koji ne postoji odstupanje bar u bitnim određenjima, unutar bilo kojeg svjetsko–istorijskog procesa. Kao što se žive vrste unutar sebe dijele na polove radi oplođavanja i produženja egzistencije, u političkoj sferi sve je zaposjednuto podjelom ljudi, lijeve odnosno desne orijentacije. Ljudski rod je u principu razdijeljen, polarizovan na dvije osnovne političke vizije ili međusobno suprotstavljena smjera.
Lijeva i desna politička orijentacija najmanje je lični izbor. Riječ je o jakoj ili smirenoj psihofizičkoj i psihodinamičkoj konstituciji osnovnog karaktera. Odgovorno tvrdim niko nije zaslužan za svoj izbor više nego što je zaslužan za izbor boje očiju, forme sopstvenih ušiju ili nosa. Prema tome niko nije moralno odgovoran za ono što po svome tipu ili osnovnom karakteru datom rođenjem jeste ili postaje. Čovjek je dakle, predodređen da postane ljevičar odnosno desničar. Sva sila spoljnih uticaja obrazovanosti ili vaspitanja služi samo da pojača ili ne, da promijeni izvorni karakter.
Razumljivo je da ispoljavanje glavnog tipa ili karaktera nije uvijek konsekventno. Ono zavisi od konkretnih okolnosti i mogućnosti djelovanja shodno svome tipu. Ali će svakom pogodnom prilikom doći do uticaja prirodna sklonost lijevog ili desnog viđenja svijeta. Ova sklonost se protivi čak i tako snažnoj motivaciji kao što je lični interes, ukoliko ovo dvoje ne stoji u uzajamnoj sprezi. Niko sasvim ne može izbjeći sudbinu svojega tipa – karaktera. I ukoliko se neko sticajem okolnosti za kraće ili duže vrijeme nađe u sredini, udruženju, partiji ili pokretu suprotnom svojim urođenim političkim dispozicijama, prije ili kasnije će neminovno doći u sukob sa ciljevima pogrešno odabranog pokreta, uz sav rizik koji iz toga proizilazi. Nepodnošljiva je pripadnost bilo kojoj organizovanoj zajednici koja nije u skladu sa pripadajućim tipom ili vrstom čovjeka. Lijeva svijest ne može koračati desnom stazom kao ni desna lijevom. A ukoliko se ovo ponekad desi stradaju nervi i cjelokupno biće pogrešno raspoređenog subjekta.
Lijevo usmjereni nervni sistem pronaći će uvijek način da ispolji svoje naročite dispozicije makar koliko se prikrivao ili zaklanjao formama uvjerenja koja su isključivo desnoga smjera. Siguran sam da među ljevičarima ima dovoljno imperatora i kaluđera kao što mnogim desnim pokretima pripadaju ljudi iz ugroženih, izrabljivanih društvenih slojeva. Imperator koji je namjeravao da kosmopolitski poveže i sjedini Evropu i Aziju kakav je bio Aleksandar Makedonski, izvjesno pripadao je lijevom karakteru. Ovoj vrsti pripada Napoleon Bonaparta koji i pored carskog skiptra nikad nije prestao biti egzaltirani jakobinac. Žestoki reformator crkve kakav je Martin Luter može se svrstati u ljevičare. Tipu lijevih propagandista pripadaju vjerski opsjenari kakvi su bili Savonarola ili Ignjacije Lojola, usudio bih se reći i sv. Apostol Pavle. Čovjek koji je utemeljio Hristovu vjeru sv. Apostol Petar pripada desnom karakteru, kao i Blaženi Avgustin.
U filozofiji se jasno razlikuju lijevi odnosno desni pogledi na svijet. Mislioci kojima stalno pred očima lebdi proces, promjena, nezadrživo kretanje i nemir prirodnih elemenata pripadaju lijevom karakteru. Filozofi koji u stvarnosti vide sklad i harmoniju prirodnih elemenata tipološki su desničari. U Antici, lijevom karakteru pripadaju Heraklit i Demokrit. Desnoj filozofskoj orijenataciji Eleaćani, zatim Platon i logičar Aristotel. U novijoj filozofiji desno stoje Dekart, Lajbnic i Kant. Lijevo, Hegel, Marks, Niče itd. Lijevo i desno ne zaobilazi naučnu sliku svijeta u cjelini. Dinamičko, relativističko i fleksibilno shvatanje modela svemira i vasione pripada lijevom načinu mišljenja, Ajnštajnu i njegovim pristalicama. Stabilni svemirski odnosi, ideja o stacioniranoj i harmoničnoj vasioni odgovara desnom karakteru, Njutnu i pristalicama vječno utvrđenog poretka. I postanak živih vrsta objašnjen slučajnostima, spontanim skokovima, adaptacijom i sl. može se tumačiti lijevom sviješću ili lijevom orijentacijom. Prirodnjak desničar i kada je evolucionist vidi u vrstama planirani razvitak, harmoničnost i zakonomjerno ponašanje prirode u njenim živim i neživim stanjima.
Desno i lijevo viđenje cjelokupne stvarnosti nije dakle stvar izgrađene političke, umjetničke odnosno naučne svijesti. To je jedna unutrašnja cjelovitost koja pokazuje primarnu sklonost tumačenju prirodnih istorijskih i životnih procesa prema jednom od dva moguća viđenja stvarnosti. Lijevo i desno shvatanje očituje se u svakoj misli, htjenju ili postupku u tumačenju neposrednih fenomenoloških činjenica svijesti. Njihovi prilazi su različiti moralnim, estetskim, ontološkim i socijalnim problemima. Iz ovih razloga jedinstveni pogled na prirodu a posebno na političku budućnost čovječanstva nije moguće ustanoviti.
U političko–strateškom gledanju na smisao ljudske organizovanosti, lijevi će uvijek ostati privrženici i rođaci: jakobinaca, karbonara, socijalanarhista ili boljševika bez obzira koliko se mijenjala njihova taktika zavisno od konkretnih istorijskih prilika. U sređenijim političkim prilikama lijevi se neće zvati imenima ekstremnih protagonista. Zamijeniće ih neutralnim imenima, najčešće su to socijal–demokrati, internacionalisti, socijalisti–humanisti, hrišćanski socijalisti i uopšte demokrati sa socijalnim predznakom. Ali u psihodinamičkom smislu njihov politički vidik biće uvijek inspirisan radiklanim lijevim uzorima tipa Maraa, Garibaldija, Nječajeva, Trockoga, Maoa ili Staljina. Svaki politički pokret sa imenom koje asocira na apsolutnu jednakost a ne ravnopravnost ljudi, vođen je logikom lijeve mentalne strukture. Strateški je radikalan ali u taktičkom pogledu može biti relativno umjeren. Pokreti bez socijalnog predznaka u načelu su parlamentarno–demokratski orijentisani. Oni preferiraju ravnopravnost a nikako vještačku jednakost ljudi, niti prisilu u sprovođenju ideje jednakosti i mogu se svrstati u desne. Jednih kao i drugih u svijetu ima dovoljno, bez izgleda da će jedna od ovih podvrsta izumrijeti. Unutar svih rasa i nacija, slojeva i grupa postoje lijevi i desni karakteri. Jedni kao i drugi neophodni su čovječanstvu i bez njih bi bila izgubljena istorijska ravnoteža.
Lijevi politički pokreti u svijetu na poseban način igraju ulogu generatora napretka time što ruše, podrivaju ili podstiču na razaranje ustaljene odnose među ljudima. Desni karakteri odnosno na njima nastali pokreti sa istim predznakom, stabilizuju odnose pomoću dobrih zakona i čvrstih moralnih pravila. U odsustvu lijevih tendencija, pokreta ili snaga u svijetu, ljudi bi se duže nego što je potrebno zadržali najednom uspostavljenim odnosima, što bi dovelo do entropije, stagnacije i krajnjeg konzervativizma. Malo bi se šta mijenjalo u političkom, privrednom, normativnom i duhovnom životu. Presahla bi neophodna hrabrost koja razara nepraktične mitove i konzervativna uvjerenja. Ali ako isključimo desne pokrete iz istorijskoga iskustva ljudi, nezamisliva bi bila mjera, granica, uopšte stabilnost državnog, nacionalnog, religioznog, moralnog i porodičnog života. Svijet bi izgubio svoj integritet krećući se putevima anarhije i pri tom budući lišen zdravih instinkata koji se opiru utopiji stalnih promjena i procesa radi njih samih ili zbog zadovoljenja ambicija anarhičnih i revolucionarnih tipova.
Precizna kvalifikacija lijevih i desnih političkih usmjerenja izgleda ovako: lijevo je sila koja odgovara negativnom, ali pokretačkom i neophodnom principu u istorijskom iskustvu ljudi. Njegova je uloga da nasilno poništava stvoreno kad ono izgubi razlog i svrhu postojanja. Desno je pozitivna, konstruktivna duhovna energija koja oblikuje, konsoliduje i uklanja negativne posljedice djelovanja lijevih snaga. Lijevo je emocionalna sila koja utopijski prihvata stvarnost i radi dalekih i neodređenih ciljeva upropaštava najvrednije rezultate istorije. Desno je snaga koja računa sa realnim čovjekovim ciljevima i trudi se da unaprijedi svijet u mogućim a ne utopijskim granicama. Za lijeve karaktere čovjek se nalazi u središtu svijeta. U njemu samom je izvorište njegove snage i slobode tj. uputstvo da ovu slobodu koristi bez granica, najčešće u smislu anarhičnog djelovanja. Za pristalice desnog uvjerenja, Tvorac je središnja tačka svemira. Bog je stvorio čovjeka i dao mu zakone po kojima će moći da koristi svoju slobodu u za to određenim granicama.
Od najstarijih vremena lijevo se uzima u predstavi demonske, nečastive sile, a desno u predstavi Boga. Naš Gospod Isus Hristos prema svjedočanstvima Evanđelja, u slavi nebeskoj sjedi sa desne strane Boga. Lično sam uvjeren da lijevo i desno postoje u konstituciji čovjeka i to uvijek u izvjesnoj razmjeri ali sa jasnim naglaskom na jednu stranu kao što je slučaj sa jačinom i radnom sposobnošću desne odnosno lijeve ruke. Po sebi znam da su izraziti lijevi i desni karakteri međusobno nespojivi, ukoliko se ne radi o nekim prelaznim formama. Rekao bih još slobodnije, bez straha da ću se ogriješiti o istinu, lijevo i desno su dvije ljudske podvrste ili dvije polovine raspolućenog čovječanstva.
Ne sumnjam da postojanje lijevih i desnih karaktera sudbinski utiče na objektivne istorijske tokove i ukupna društvena kretanja. Ali jasno je da objektivni društveni procesi, prije svega u političkom smislu, sa svoje strane podstiču angažovanje lijevih odnosno desnih dispozicija u ljudima i stavljaju ih u svoju funkciju. I zavisno od dominantnog lijevog odnosno desnog karaktera, ljudi se međusobno privlače ili odbijaju. Pripadaju jednom odnosno drugom pokretu, stranci ili partiji. Dobri su saradnici na poslu, skladni supružnici ili pak ljuti protivnici. U slučaju neregularnog stanja, građanskog rata i sl. lijevi i desni karakteri stupaju u suprotne tabore i beskompromisno se među sobom uništavaju. Među njima mržnja lako plane, netrpeljivost narasta bez konkretnog povoda da potreba za sukobom dobija na značaju. Iskreno prijateljstvo gotovo nije moguće. Čak i u smirenim vremenima suprotstavljeni karakteri se teško podnose.
Za dobrog posmatrača spoljnjeg izgleda ljudi i ispoljenih psiho–dinamičkih osobina razlike između desnog i lijevog karaktera su prilično uočljive. Oni se međusobno razlikuju stasom, izgledom, pokretom, moralom, temperamentom, cjelokupnom antropološkom strukturom i ispoljenom psihodinamikom. Kloneći se vlastite subjektivnosti držim da je sklonost lijevom odnosno desnom viđenju svijeta neko objektivno tipološko svojstvo za koje ne postoji odgovornost. Gospod je jednima namijenio da ruše svijet i svjetove, drugima da ih izgrađuju. Istorija ljudi u pravom smislu ne bi bila moguća ako bi bila lišena istovremenog dejstva destruktivnih i konstruktivnih sila, pozitivnih i negativnih energija. Budućnost kao i prošlost pripadaće jednako desnima i lijevima. Na svjetsko–istorijskoj pozornici mijenjaće se njihov redoslijed kao i metod njihova upliva na savjest čovječanstva. Suština ovih karaktera nikada se neće promijeniti.

HOMO NOVUS

Ako je institucionalno jedinstvo Svjetske zajednice istorijska, čak ontološka neminovnost, ovo će se izvjesno odraziti na duševni život budućih naraštaja. Relativno unificirani model čovječanstva, odnosno pravno–političko, finansijsko–ekonomsko i duhovno planetarno jedinstvo, bitno će izmijeniti pojmove ljudi o stvarima i stvarnosti. Uticaće na promjenu težišta čovjekovih emocija i u cjelini promijeniti dosadašnji tradicionalno–istorijski vrijednosni sistem. Pojaviće se HOMO NOVUS sa drugačjim senzibilitetom i pojmovnikom za vrijednosti od dosadašnjeg.
Klasična ostvarenja u oblastima umjetnosti, religije, filozofije i kulture postaće neka vrsta duhovne arheologije. Njima će se zanimati specijalisti skloni istraživanju zanimljivosti iz prošlosti. Pogled na dosadašnju civilizaciju okrenut iz dalje budućnosti unatrag, biće vjerovatno sličan našem aktuelnom pogledu na vrijeme predcivilizovanog neolitskog čovjeka. Za građanina budućnosti, posebno one dalje, sav istorijski materijal postaće velika arhiva za koju će se interesovati rijetki pojedinci. Tradicija istorijskih nacija, država, klasa, ratna ili revolucionarna slava prošlih doba, imaće neznatan upliv na emocionalni ili intelektualni život budućih ljudi. Njihovi odnosi i uređeni život u zajednici niučem neće ličiti na onaj iz prošlosti. Carevi i kraljevi, moćni ljudi i heroji prethodne civilizacije, dobiće svoje mjesto u muzejima, atraktivnim filmovima, vizuelnim serijama, koje zabavljaju ravnodušnu publiku.
Može se osnovano kazati da bolju sudbinu neće dočekati djela ljudskog genija koje danas proslavljamo i smatramo neprolaznima. Nije moguć povratak na bilo koji oblik arhaične svijesti, makar se radilo i o takvim vrijednostima kao što su patriotizam, borba za slobodu i sl. Svako oživljavanje patriotskih osjećanja moglo bi postati izvorište novih sukoba i nesporazuma među ljudima u Svjetskoj zajednici, a tome se neće težiti. Iz istih razloga izgubiće smisao glorifikacija zaslužnih predaka. Postala bi kočnica sloge među ljudima, koja će biti vremenom poželjna. Veoma pragmatični HOMO NOVUS izmijeniće u cjelini red veličina.
Istorijski simboli i mitovi stvoreni su za potrebe klasičnih samostalnih država i starih naroda u situaciji njihove slabe povezanosti, uzajamnih razornih ratova i nepremostivih sukoba. U vrijeme planetarne povezanosti ljudi, ograničenog ili nikakvog suvereniteta nekadašnjih jakih nacija, simbolika staroga svijeta bila bi eklatantan anahronizam. Nepraktično je miješati vjekove i nemoguće vratiti na scenu ili aktualizovati predstave primjerene drugačijim prilikama i potrebama ljudi. Na pomolu je novi i to neistorijski pojmovnik, u čijem krugu nema mjesta patriotskoj egzaltaciji, niti spomenicima okrenutim prvobitnosti.
Nalazimo se u samom predgrađu neistorije u čijem se središtu nalazi trajna antiistorijska perspektiva. Ipak, smjela je tvrdnja da će se suštinski promijeniti čovjek. Izvjesno je da će biti izmještena njegova cjelokupna interesovanja i da će njegove potrebe dobiti drugi smjer, pa se u tom smislu može govoriti o krupnim antropološkim pomjeranjima čovjekove suštine. Tako će emocionalni život dobiti novi oblik, pri tom ne gubeći od svog prirodnog fiziološko–psihološkog intenziteta. Redukovana istorijska svijest biće kompenzirana neposrednim egzistencijalnim vrijednostima i interesovanjima za ove vrijednosti. U tom pogledu stanje akcija na svjetskoj berzi, uspjesi lokalnih sportskih klubova, organizacija dobrovoljnih društava, interesnih grupa, festivali estradnog karaktera ili meteorološki izvještaji, postaće preča stvar od najvećih narodnih svetinja u prošlosti.
Dvije dominantne vrste interesovanja obuhvatiće čovjeka budućnosti i njegovu psihodinamiku. To su usko specijalizovane djelatnosti iza kojih gotovo ne postoji duhovni vidik, i jaka čulna uzbuđenja, koja će preferirati vještinu neposrednog uživanja. Svaka oblast života raslojiće se na beskonačan broj grana i podoblasti, dok će cjelokupni edukativni sistem biti posvećen najužim specijalnostima. Fundamentalne nauke neće ničemu koristiti, niti interesovanja koja bi išla preko granice praktičnih potreba koje obezbjeđuju minimum opstanka. Svako znanje će se ograničiti na odgovarajuće primijenjene oblasti. Čovjek će odista postati blizak robotu koji je tvorevina njegovog uma. Sud ukusa o vrijednostima povinovaće se spisku najbanalnijih potreba čak i nastranih sklonosti. Oslobođeni tradicionalnih stega, ljudi će razviti motive koji iskaču iz okvira navika i morala. Javiće se sklonosti koje um istorijskog čovjeka ne odobrava. Mnogi do sada nepoznati poroci pod vidom oslobođenog čovječanstva, steći će pravo građanstva. Čovjek će biti zaštićen ne samo u građanskim pravima već i u porocima. Stoga će naslijeđene vrline izgubiti primat.
Osnovano je pretpostaviti da će kapacitet čovjekova mišljenja biti proširen u pogledu broja korisnih informacija, ali u jednom pravcu i to u sferi neposredne i primijenjene djelatnosti. S druge strane biće znatno redukovan u smislu globalnih interesovanja za predmete kojima su se zanimali ljudi starih kultura. Napredak će se mjeriti obimom inovacija i stepenom njihova kvaliteta, u okviru specijalnosti ili ekstremno razuđenih djelatnosti. Prezasićen brojnim podacima u suženoj sferi komunikacije, intelekt će isključiti potrebu i volju za upoznavanjem vrijednosti klasičnih kultura. Još manje će imati želju za njihovim oponašanjem ili obnovom. Sistem školovanja biće upodobljen egzistencijalnim pitanjima i krajnje diferenciranim zadacima.
Kulturne i duhovne potrebe budućih ljudi neće sasvim iščeznuti, ali će promijeniti smjer. Najvjerovatnije je da će se cijeniti bučni ritmovi, šokantni likovni prikazi, ekstravagantni tjelesni pokreti, lišeni dubine estetskog doživljaja ljudi prošlih doba. Uprosječenost će dominirati svim duhovnim oblastima. HOMO NOVUS će biti čovjek prakse, a nikako teorije. Prema apstraktnim teorijama će imati nihilistički odnos. Jedna vrsta ravnodušnosti prema istraživanju Smisla stvari obuzeće cijelo njegovo sopstvo. Stoga će biti sklon čulnom uživanju i udobnostima kratkog daha, shodno predstavi uprosječenih vrijednosti i nižih duhovnih stanja sa naše tačke gledišta.
Buduće čovječanstvo, veliki ciljevi neće zanimati. Postaće svjesni da su krupni ideali istrošeni, a da nijedan od njih nije ostvaren. Pretekao je samo život koji valja upodobiti važećim pravilima, najčešće do mjere elementarnog opstanka. I sama verbalna komunikacija će izgubiti uglađenost, možda uljudnost. Prostačka terminologija, jednostavnija i ordinarnija od konverzacije nižih slojeva današnjice, zagospodariće umovima ljudi. Za takvu vrstu konverzacije neće biti neophodan intelektualni napor. Demokratizovanje društva i života u svim oblastima pretpostavlja lakoću umne ekonomičnosti, koja srozava dobar ukus. Pod vidom generalnih sloboda i prava građana i čovjeka, priroda ljudi će se jako izmijeniti. Doći će do izražaja i one sklonosti koje nekada nijesu pripadale dobrom ukusu. Aristokratske vrline: otmjenost, dostojanstvo, uviđavnost i uzdržanost, najčešće će se smatrati neprikladnima. Duh prosječnosti odgovaraće svima jednako i čovjek nove civilizacije neće moći da se otme kolektivnim standardizovanim vrijednostima. Značajne navike otmjenih slojeva koje su na dugom istorijskom hodu nastale, biće zanemarene i sa njima neće biti puta u svjetsku legalizovanu asocijaciju.
Može se pretpostaviti da će poslenici duha imati velikih problema. Tražiće se obnova starih vrijednosti i mnoge će pobune uma nastati u tom pravcu. Ali sve će to biti neznatan poremećaj u svjetskom organizmu, blaga influenca prema žestini epidemije demokratsko–liberalnog globalizma. Nove generacije će se relativno lako uklopiti u sadržaje eklektične kulture diktirane kompjuterskom civilizacijom. Duša ljudi je veoma adaptibilna, gotovo kao i njihov organski sastav, pa će preovlađujući elementi kulturnih novina na nivou svjetske cjeline biti u stanju da potisnu autohtone nacionalne vrijednosti. Izuzetak će u tome činiti konzervativni i zaostali narodi, ali samo neko vrijeme. Elektronski mediji, koji su već zaposjeli svjetsku scenu, obuzeće sasvim duh, misao, emocije i kulturne navike cijelog čovječanstva. Sudbina ljudi u svakom pogledu postaje sve više međuzavisna. Korisni rezultati medicine, tehnike i drugih primijenjenih naučnih oblasti postaće opšte dobro bez prepreka rasnih, nacionalnih ili vjerskih. No sa ovim će ujedno i svi poroci dobiti formu i pravac nezadržive ekspanzije.
Svojina svih ljudi postaće podjednako Zlo i Dobro posmatrani u svjetlu klasičnih pojmova. Oslobođenje ljudskog rada, odsustvo rasne segregacije, klasne eksploatacije ili nacionalne dominacije neće istovremeno značiti pobjedu željene i tražene harmonije interesa. Mnoge nove nevolje, nepoznate za ranijih vjekova, čekaju čovječanstvo. Od takozvane „svijetle budućnosti” neće biti ništa. Ali čovjek će živjeti načinom koji će biti moguć, adaptirajući se na uslove. Velike iluzije nastale za ranijih doba izgubiće cijenu. Na njihovo mjesto doći će mali ciljevi, realni, ali bez duhovnosti, i spretni ljudi koji će se njima baviti ne žaleći se na sudbinu.
Ovim ne isključujem svaki pijetet budućih naraštaja prema istorijskoj i moralnoj tradiciji. Moguće je, povremeno će se javljati pokreti, udruženja, savezi i sl. sa ciljem restauracije izvjesnih normi, pa i načina života predaka, ali će svaki povratak na stare odnose postati besmislen i nemoguć. Istorijska prošlost i znanja o njoj postaće dekor, poput animiranih lutaka na sceni. Sjećanja na veličine preći će u literaturu, umjetničku igru fantazije i sasvim će rijetko imati upliv na aktuelni život. Ljudi će sklapati kockice razvoja sopstvene istorije više da zabave publiku produktima imaginacije, nego što bi od toga imali realnu korist. Postupak će biti sličan antropološkom izučavanju prelaznih formi HOMO ERECTUS, odnosno paleontolozima koji pomoću i njihovih fragmenata popunjavaju evolucione praznine. Podsjećanje na ratne podvige ili ličnosti heroja, vođa, vojskovođa, izazivaće asocijacije slične onima koje u našem naraštaju stvaraju interesovanje da izučimo život prvobitnih ljudi u pećinama ili na sojanicama. Umjetnost u cjelini, značajno će se inspirisati motivima prošlosti, ali to neće imati bitnijeg uticaja na stvarni život, nego što stripovani romani ili crtani filmovi utiču na maštu djece. Sva herojstva prošlosti, žrtve, pregalaštva, podvizi, odricanja, mučeništva i sl. postaće predmet literature čiji je karakter strogo komercijalan. Ne nalazim da će to biti sasvim tragično s obzirom da nije moguće nadmašiti tragediju koja prati cjelokupnu istoriju čovjekove vrste. Ljudi će morati ne samo duhovno već i organski da se adaptiraju totalno izmijenjenim okolnostima, od kojih ćemo izdvojiti nekoliko najmarkantnijih. U prvom redu valja ukazati na superurbanizovanost.
Planeta će postati tijesna za sve brojniju populaciju, bez obzira na to što će možda dogovorene mjere zajedničke demografske politike biti stroge i nepopularne. Svijet će se biološki reprodukovati shodno nagonu vrste, dok će brojna sredstva medicinske nauke i zaštite produžiti prosječan ljudski vijek. Već u toku naredna dva stoljeća broj stanovnika će se mjeriti desetinama, a kasnije možda i stotinama milijardi ljudi na Zemlji. Čak i pod uslovom da ishrana i odijevanje tolikog ljudstva ne postane bitan problem, s obzirom na progres hemije, perspektivu sintetičkih organskih jedinjenja ili genetsku manipulaciju; superurbanizacija sa svojim pratećim elementima stvoriće neprevaziđene teškoće naporima u borbi za opstanak. Sistem gigantskih gradova i građevina pod zemljom i na zemlji postaće jedino rješenje, ali takvo rješenje stijesniće i zgusnuti ljudske mase do nepodnošljivosti. Službene i radne ustanove, fabričke hale kao i mjesta stanovanja biće ograničeni na minimalnu jedinicu prostora za svakog pojedinca.
Superurbanizacija neće biti samo tehnički, već prije svega psihološki problem. Budući naraštaji će se naprosto zbiti, grupisati, kao u pčelinjim košnicama. Sa urođenim instinktom koji se protivi tjeskobi čovjek će odista biti prinuđen da formira nove navike. Neophodni su drugačiji psiho–biološki zaštitni mehanizmi da bi se izdržala kolektivnost, tjeskoba i prisustvo masovnosti na svakom kutku zemljine kugle, kojoj se nije moguće suprotstaviti. Vazduh, zemlja i voda biće zaposjednuti čovjekom, tj. njegovim potrebama. Druge organske vrste će se povući osim najotpornijih, ili onih koje čovjek bude uzgajao za svoje ciljeve. Sve će na svijetu postati podložno racionalnoj organizaciji da bi se život izdržao i da bi se za svakog našao neki kutak, što će proizilaziti iz demokratskog načela – Prava građanina i čovjeka! Zajednički opstanak populacije sa perspektivom progresivnog uvećavanja dovešće do neviđene duhovne i fizičke torture. Ljudi se već sada tiskaju na drumovima i trgovima do mjere koja ugrožava lični integritet. Za buduće naraštaje problemi našeg vremena izgledaće kao nedostižan san komoditeta i komfora.
Može se osnovano pretpostaviti da će se nervni sistem evolutivno mijenjati, kako bi zadobio neophodno strpljenje koje u velikoj mjeri nedostaje nervoznom čovjeku postojeće civilizacije. Beton, čelik, staklo, ili novi građevni elementi za sada nepoznati, potisnuće cvjetne poljane i zelene površine. Ovo ne isključuje mogućnost biološkog opstanka, već samo preusmjerava život iz jednog načina u drugi, u kome će kvadratni metar prostora ili kubni metar vazduha postati značajan posjed. Superurbanizacija je samo jedna od naznaka buduće civilizacije za koju se već sada valja pripremati.
Šta da kažemo o genetskom inžinjeringu, manipulaciji sa dobijanjem vrsta miješanih osobina, bastardima sa svojstvima čovjeka i praseta? Ovdje spadaju vještački proizvedeni organizmi, kloniranje i sl. Kraj se čudima ne nazire!
Drugi krupan faktor koji će bitno uticati na ponašanje i život budućih naraštaja možemo nazvati pregrijanim energetizmom. Svako čovjekovo djelo, čak i običan radni postupak, postaće zavisan od efekta upotrijebljene energije. Porastom stanovništva i kultivisanjem čovjekovih potreba, energija će biti krvotok džinovskog svjetskog organizma. Njenim nedostatkom ili smanjenjem, opstanak ljudi postaje nezamisliv. U prirodi, naravno, postoji neiskorišćena energija u neograničenim količinama. Tamo je ona utamničena i zaključana u atomima i mikročesticama, odakle postupkom nauke očekuje svoje oslobađanje, tačnije sav materijalni svijet je u suštini pasivna energija.
Međutim u naše vrijeme prirodna čista energija nije u upotrebi, ili bar ne u traženim količinama. Ono što zovemo energijom, to su uglavnom fosilna goriva od kojih je čitava planeta na rubu ekološke propasti. Usljed njihove nekontrolisane upotrebe organski život izložen je iščezavanju ili degradaciji. Izduvnim gasovima zatrovana atmosfera, hemijsko zagađenje gotovo svih vodenih površina kao i štetna dejstva proizvodnog otpada stvaraju ekološke poremećaje na cijeloj planeti. Ovome treba dodati dejstva odbačenog nuklearnog materijala za koji već sada ne postoje primjerena skladišta. Čovjek je svojim naučnim znanjima oslobodio značajne energetske potencijale, ali prije svega opasnu i štetnu energiju čijom upotrebom mijenja svojstva i sastav svih stvari na štetu bioloških vrsta i organskog života u cjelini. Rupe u ozonskom omotaču, kao i izmijenjena svojstva organizama ukazuju na to da je naš život sve više ranjiv i ugrožen produktima sopstvenoga uma. To što se pokazalo korisnim i neophodnim za tehničko unapređenje, visoku produktivnost i porast proizvodnje, istovremeno postaje opasna tvorevina uma kadra da uništi čovjeka ili oslabi njegove vitalne funkcije.
Proces oslobađanja dodatnih energija je neophodan i ovdje postoji samo jedna svijetla tačka, mogućnost novih otkrića i korišćenje čiste prirodne energije koja ne ubija, već biološki unapređuje svijet. Nada budućnosti je nuklearna energija, ali dosadašnje korišćenje atomske fisije nije pokazalo napredak. Otpadi u procesu nuklearne fisije nijesu manje škodljivi niti opasni od upotrebe fosilnih goriva i sagorijevanja hemijskih materija. Teorijski je problem riješen u dobijanju novih energija pomoću postupka suprotnog fisiji u tzv. fuziji atomskih jezgara. Za sada upotreba fuzije nema komercijalno opravdanje, pa ni praktičnu primjenu. Cilj je dobiti čistu, a istovremeno jeftinu energiju i to u neograničenim količinama. Takva energija trebala bi da pokrene rad svih mehaničkih naprava i da poveže sve komunikacione sisteme. Teži se optimalnom regulisanju svih tokova života, a da se pri tom sačuva priroda u njenoj netaknutoj prvobitnosti. Ukoliko iz nekog razloga čista i neiscrpna energija ne bi postala dostupna čovjeku, moderni tokovi čovječanstva postaće nezamislivi. Realno gledajući, pretpostavljena energija i njeni izvori za sada nijesu na vidiku, ali život ljudi ulazi u fazu u kojoj se mora desiti otkriće jednog novog procesa, oslobađenje čiste i jeftine energije, ili će se sav organski svijet sunovratiti.
Pođimo od optimističke pretpostavke da će čovjek ovladati znanjima koja će mu uskoro omogućiti da izvuče maksimum korisne energije iz svojstava sunčeve svjetlosti, morske vode, vazduha ili kakve kosmičke stihije. Ni takva pretpostavka ne daje puno nade. Preostaju u ovom pogledu i drugi jako važni problemi koje čovjek budućnosti treba da riješi. Ako je ispravan stav da će energetska civilizacija obilježiti buduće vrijeme, onda će fizički napori ljudi, pa čak i duhovno naprezanje, sasvim izostati. Robotika će postati faktor koji će u svemu zamijeniti ljudski rad, velikim dijelom i mišljenje. Oslobođeni čovjek tjelesnog i duhovnog napora psiho–fizički se akomodira. Dekadencija je perspektiva koju nije moguće izbjeći. Nikakve masovne sportske aktivnosti ne mogu zamijeniti biološke prirodne mogućnosti koje je čovjek dugim radnim iskustvom stekao. Pregrijani energetizam daće novi pravac upotrebi mišljenja, ali takav da će oslabiti njegove osnovne funkcije, svešće ih na selektivnu informaciju i uprošćeni postupak za koji neće biti potrebni dublji tokovi svijesti.
Budućnost ljudi podrazumijeva psiho–organsku adaptibilnost na neograničenu upotrebu energije. U svakodnevnim djelatnostima energija će postati faktor za sve oblike mehaničkog rada, ali i za bitne saznajne funkcije. Tako će superenergetizam postati jedan od važnih uslova međuzavisnosti svih ljudi. S obzirom da upotreba energije neće poznavati državne kao ni nacionalne granice, posljedice njenog lošeg korišćenja vodile bi ekološkoj katastrofi svijeta, te moraju postati briga svih, čitave planete. Pored brojnih drugih faktora, usredsređenost ljudi da otklone rđavu upotrebu energije nužnim načinom mora biti opšteplanetarna i zajednička. I kada ne bi bilo drugih razloga za formiranje Novog svjetskog poretka, ovaj bi bio presudan.
Ovim faktorima treba dodati superinformisanost kao sastavni dio buduće elektronske civilizacije. Informatika je već u naše vrijeme obuhvatila sva polja iskustva. Komunikacija među narodima i pojedincima dobija totalni informacioni karakter. Nacionalni informativni sistemi uklapaju se u međunarodne standarde i postaju njihov dio. Superurbanizovani i hiperorganizovani novi svijet nezamisliv je izvan djelotvorne, cjelovite i gotovo apsolutne komunikacije i razmjene iskustava od uspješne proizvodnje, neposrednih potreba ljudi do relevantnih naučnih saznanja i otkrića.
Unapređenje industrijskih oblasti i njihova ekspanzija isključivo će zavisiti od količine informacija i brzine njihove primjene. Aktivno međunarodno tržište pretpostavlja tačno poznavanje svih aspekata ponude i potražnje u bilo kojem kraju svijeta. S ovim u vezi stoji potpuna i racionalna razrada mnogobrojnih metoda i primjena sve savremenijih i sve komplikovanijih informativnih sistema. Buduća, a dijelom i sadašnja informativna mreža nerazdvojna je od kibernetike koja proučava dejstvo protoka informacija na proces upravljanja, automatizaciju i regulaciju na kanalu veze. Uspostavljanje znakova univerzalne vrijednosti nezaobilazan je činilac u stvaranju informacionih jezika. Semiotika pruža mogućnost za unapređenje nove oblasti koja se sastoji u upotrebi k‡dova, znakova i različitih signala informacionog karaktera. Biće stvoren univerzalni jezik i ekonomična terminologija za sve tekstove čime će se ukloniti lingvističke barijere među narodima. Sadašnja komplikovana transkripcija, prevođenje, transliteracija i sl. uskoro će postati prošlost. Stručni i naučni podaci saopštavaće se samo na jednom univerzalnom jeziku znakova i simbola i to onom koji bude najpogodniji za rješavanje problema informativne komunikacije u minimalnoj jedinici vremena.
Pored privredno–monetarnih, i kulturni tokovi će ići elektronskim kanalima. U demokratskom duhu postaće dostupni svima na štetu duhovnih sadržaja. Postojeće međunarodne organizacije za standardizaciju, dokumentaciju, obradu i za razmjenu informacija pri UNESCO–u, ili profesionalnim udruženjima, čine samo prvi korak buduće grandiozne informativne kooperative. Pomoću planetarne mreže informativnih sistema planiraće se cjelokupni ekonomski, organizacioni, kulturni, obrazovni, pa i politički život čovječanstva. Nijedna postojeća naučna oblast ne raste tako progresivno kao područje informativnih sistema. Njome se pretiče i samo vrijeme. Sve što je svojina cjeline u saznajnom i iskustvenom smislu automatski će postati svojina svakog dijela, i naravno obrnuto. Ulazimo u vrijeme totalne obaviještenosti o svemu što jeste i što je čovjek činjenično i pojmovno ustanovio. Ova obaviještenost jednako nosi prednosti i rizike. Život će zahvaljujući informatici biti unaprijeđen u svim oblastima na jedan nezamisliv način iz naše perspektive. No, izvjesno je da niko neće moći da kontroliše sveznajuće i nadmoćne informativne kanale. Oni će kontrolisati svoje izumitelje. Čovjek će sa svojom slobodom spontano i neopaženo upasti u mrežu svevidećih elektronskih naprava, postajući njihov sluga, a ne gospodar. Sloboda volje, izbora i djelovanja urođena čovjeku, pri stanju totalne informativne potčinjenosti, neće mnogo koristiti. Svi će o svačemu moći sve znati, ali na jedan bezduhovan i strogo profesionalan način i to će biti kraj slobodnog izbora.
Čovjekove institucije će se sasvim demokratizovati, pa i sam intelekt. Ljudi će jedni drugima postati sličniji nego ikada u prošlosti. Antiistorijska logika daće mah razvoju pozitivnih energija, ali podjednako i destruktivnih urođenih osobina. Informatika će u tom pogledu odigrati ključnu ulogu. Razviće se nova vrsta negativne radoznalosti za bližnje svoje. Svako će biti u stanju de se uvuče u svačiju intimu i da je iznutra prati i razara. Niko neće moći da sačuva sopstveni integritet od očiju nadmoćne elektronike. Ista rendgenska prodornost koja će pouzdano kontrolisati somatsku stranu čovjekove ličnosti ili osobine tehnološkog materijala, biće u stanju da nepogrešivo kontroliše duh čovjekov i njegovu privatnost. Od toga neće biti niko izuzet i mogućim zloupotrebama neće biti kraja. Nikakvi zakoni ili konvencije neće biti u stanju da zaustave urođenu čovjekovu sklonost da uđe u tuđu privatnost, da je izloži poruzi ili upotrebi za svoje egoistične ciljeve. Stoga se osnovano može pretpostaviti da će se javiti neviđene pogodnosti za razvoj kriminalnih motiva ili djelatnosti. To će biti naličje jednog poretka koji je u principu nezaobilazan.
Superinformisanost je sudbina buduće civilizacije. Razvijaće se neograničeno u svim pravcima i to brzinom čiju je perspektivu otvorila elektronska civilizacija. Prema tom fenomenu potrebno je već sada racionalno se odrediti i njegove destruktivne posljedice učiniti manje škodljivim.
Ako je čovjek „društvena životinja”, njegov život je po prirodi stvari nezamisliv u izolaciji. Što se tiče budućnosti otvara se perspektiva totalne saradnje sa drugima više nego ikada u prošlosti. U životu narednih pokoljenja sve će biti organizovano u tolikoj mjeri da će prevršiti podnošljivost čovjekovu u njegovom sadašnjem psihičkom svojstvu. Riječ je o hiperorganizovanosti koja će biti neposredna posljedica hiperurbanizovane i kompjuterske civilizacije. Neće se raditi o klasičnom administriranju u državnim organima, pošto neće biti ni administracije ni države u obliku na koji smo navikli. Elektronika će raditi svoj posao. Istovremeno, ljudi će se organizovati u bezbroj novih formi koje će nominalno, a i suštinski nadmašiti sve dosadašnje.
Budući svijet će biti naprosto zaposjednut organizacijama iz dva osnovna razloga. Prvi je uslov da se kreativne sile svakog pojedinca stave u dejstvo proizvođenja potrošnih dobara. Drugi je razlog psihološki. Niko neće moći shodno sopstvenom mentalnom sklopu da opstane izvan neke forme organizovanog javnog života. Svako će dokazivati svoj identitet, lična prava, mjesto i ulogu, svoje ambicije i želje isključivo u okviru povezane djelatnosti ili organizacije. Stoga će pojedinačna djelatnost biti u apsolutnom smislu zanemarljiva. Postojeće radne ustanove, sportska društva, vjerske institucije, politički klubovi, regionalna ili generacijska udruženja, samo su neka od osnovnih naznaka stostruko čvršće, istovremeno razuđenije povezanosti ljudi u budućim megapolisima. Broj i namjena organizacionih jedinica nadići će svako maštovito predviđanje. Imena će biti nova ili klasična, ali forme raznovrsne i prilagođene različitim interesnim grupama. Samo u organizaciji moći će svaki pojedinac za sebe autoritativno da kaže „ja sam ovo ili ono”. Tamo će imati svoje mjesto i upliv. U većini će to biti neformalne grupe savezi, sprege interesa, koterije obrazovane prema ličnim afinitetima. One će u cjelini zamijeniti lični, čak i porodični život. Svako će fizički i duhovno egzistirati tamo gdje je njegova organizacija, zajednica, klub, sekta, udruženje: umjetničko, religiozno, političko, naučno ili naprosto kriminalno.
Jedino će život u manjim odnosno većim zajednicama biti podnošljiv. U njima će se sticati ugled srazmjeran inteligenciji, entuzijazmu i preduzimljivosti, ali isključivo u krugu određene pripadnosti. U prošlosti se društveni ugled sticao borbom za državno odnosno nacionalno dostojanstvo, brigom za opšte i javno dobro. Budućnost će sve to premjestiti u skromnije okvire. Svakako, želja za dokazivanjem koja je glavna prirodna sklonost čovjekova, ovim izmještanjem neće nestati. Mjera za vrijednost će se prilagoditi novim uslovima. Čast, ugled i visoki vrijednosni principi ostaće na važnosti, ali u okviru onoga što neće biti porodica, vjera, nacija ili država. Odbrana boja lokalnog sportskog kluba izvjesno će biti podignuta na pijedestal principa časti, bar isto toliko koliko i herojska djela dalekih predaka u prošlosti. Pouzdano se može tvrditi da će patriotizam neke regije, grada čak i ulice, nadmašiti otadžbinski zanos iz vremena snažnih državnih zajednica. Sportski, ili estradni klubovi, vjerske sekte, čak i morbidne kriminalne družine, ustanoviće vlastitu vrijednosnu hijerarhiju i pravila, najvjerovatnije stroža i jača od svih dosadašnjih.
Procesi koji nas uvode u vijek nove elektronske civilizacije, kretaće se u pravcu mikro organizovanosti takve jačine da će totalitarni sistemi koje istorijski poznajemo kao fašizam i komunizam izgledati bezazleno, čak demokratski. Upravo, sve će se to desiti u središtu demokratskog svjetskog poretka i shodno njegovim liberalnim pravilima. Ostvarena liberalna demokratija na čitavoj planeti neće moći drugačije da opstane, već stvaranjem uslova za organizovano postojanje ljudi, čija će se unutrašnja samoregulacija odvijati po modelu totalitarnih društava iz prošlosti i to u veoma usavršenoj formi, shodno visokoj tehnološkoj mogućnosti kontrole svakog pojedinca. Tako će u planetarnom smislu važiti načelo apsolutne liberalne demokratije, ali ovo načelo prilagođeno lokalnim nivoima, pretvoriće se u čvrste organizacione jedinice određenih klanova, da od demokratije kakvu sada promišljamo neće preteći ništa.
Ličnost će nestati i to u apsolutnom smislu. Održaće se samo organizacija kao jemstvo ličnog opstanka. Ovo će biti slobodni pristanak i u skladu sa demokratskim načelima. Svako će se dobrovoljno odreći privatnosti u interesu egzistencije i to će biti logično i neophodno. Organizacija će svakog štititi u mjeri njegovih ličnih potreba. Ime slobode će biti nešto sasvim novo i odnosiće se na ličnu i ekonomsku sigurnost, a ne i političke ideje. One će pasti u zaborav.
U globalnom, tj. planetarnom smislu čovječanstvo će se organizovati u okviru monolitne zajednice koja će imati sopstvene centralne organe, svjetski parlamenat, sa institucijama izvršnih organa i njihovih funkcija. Tamo će biti koncentrisana na jednom mjestu, politička volja, finansijska moć i oružana sila. Svi nalozi dolaziće iz jednog centra i obavezivaće sve dijelove Planete. Ovim centrom neće upravljati carevi ni kraljevi, čak ni diktatori. To će biti svemoćna mašinerija jednog establišmenta iza koga stoji skrivena moć kojoj se nije moguće bilo gdje u svijetu suprotstaviti, iako pokušaji nijesu isključeni. Takav način organizovanosti nije dobrovoljan, već nužan i neophodan. Svi pravci i tokovi dosadašnje istorije vode upravo superorganizovanom, jednoobraznom, univerzalnom tipu Svjetske zajednice. Tehnološki progres stvorio je neophodne uslove za njenu realnost.
Čovjek supernove civilizacije (homo novus) neće biti drugačiji po tome što će evolutivno prerasti u višu vrstu u smislu Ničeovog učenja o nadčovjeku. Ne radi se ni o kolektivnom podizanju nivoa plemenitosti po uzoru na svečovjeka koga nagovještavaju spisi Dostojevskog. Najmanje će to ipak biti čovjek totalno razvijenih kreativnih mogućnosti u duhu Marksove doktrine. I budući naraštaji, sa sigurnošću se može reći, daće isto onakvog čovjeka kakvog poznaje prošlost sa njegovim osnovnim manama i vrlinama. Razlikovaće se samo u tome što će čovjek supernove civilizacije biti adaptiran na totalno izmijenjene uslove čijoj promjeni je sam dao glavni doprinos, te će svoje loše ili dobre sklonosti upotrebljavati na nov način.
Od prirode je čovjek dat u svojstvima u kojima jeste, i to je zakon. Ova svojstva se mogu bitno prilagođavati novonastalim okolnostima i organizaciji društvenog života, ali se ne mogu iz duše čupati represivnim sredstvima ili edukativnim mjerama. Nikakva spoljna sila ili autoritet iz duše čovjekove neće odstraniti ono što njoj od pamtivijeka pripada. Čovjek je stvoren u mogućnosti da voli i mrzi, da bude zlurad i plemenit, podao i iskren, osjećajan i bezdušan, hrabar i kukavica, zločinac i protivnik zločina. Ova se svojstva manifestuju u mjeri objektivnih uslova, koji određujuće utiču na način njihovog ispoljavanja. Manje ili više u svakoj osobi uporedno egzistiraju protivurječne osobine. Koja će od njih doći do izražaja prevashodno zavisi od spleta okolnosti, slučaja i prilika. U tom pogledu ništa se nije promijenilo od predcivilizacijskih predaka, možda života ljudi u pećinama. Antičke drame Sofokla, Euripida ili Senekina djela čitamo kao najsavremeniju literaturu i zapis o ponašanjima ljudi starih doba. Vidimo dakle da je ljudska duša u nedostacima i vrlinama, emocijama i shvatanjima ista, netaknuta, sada i prije. To nam daje pouzdano saznanje da će takvom i ostati do skončanja svijeta, jednako sposobna za zlo i dobro, vrlinu i plemenitost, najljepše i najružnije stvari.
Naravno, mijenjaće se organizacija ljudi, odnosi u zajednici, i to do mjere koja niučem neće ličiti na naše doba, još manje daleku prošlost. Čovjek će sopstvenim civilizacijskim činom i kreativnim mogućnostima iz korijena promijeniti uslove rada, osnove međusobnih obaveza, zavisno od toga, i pravce interesovanja. Globalna svjetska država učiniće suvišnim postojeće državne organe i institucije. Prestaće razlog čak i za posebnom vojnom organizacijom ukoliko nije riječ o nekoj vrsti međunarodne samozaštite. Svijet će biti pokriven drugačijim i po tipu jedinstvenim institucijama, kojima nijedna granica ne može postati prepreka. Jedinstveni monetarni poredak ukloniće svaki razlog za postojanje nacionalnih valuta. Carinske zone i zaštitne zakononske mjere postaće prošlost. Slobodan protok roba, kapitala, ljudi i ideja, neće poznavati ograničenja. Tako združene moći u ekonomsko–finansijskom i tržišno–industrijskom pogledu diktiraće apsolutno jedinstven pravni poredak. Sve veze među ljudima biće uređene i kodifikovane radi bolje prohodnosti, na isti ili sasvim sličan način. Prosvjetni sistemi funkcionisaće shodno zahtjevima civilizacije na jedinstvenim programima. Duhovne i kulturne potrebe ljudi biće zadovoljene iz zajedničkih informativnih izvora. Vrlo je vjerovatno da će religija dobiti svjetski eklektičko–ekumenski karakter, prilagođavajući se na taj način svim ostalim smjerovima razvoja globalne, planetarne supernove civilizacije.
Apsolutna saobraćajna i informativna povezanost ljudi pretpostavlja jedinstvene standarde u jezičkom i poslovnom smislu. Može se sa prilično pouzdanja zaključiti da će politika kao zanimanje, izgubiti klasično značenje. Ukoliko i opstane, to će svakako biti svjetska razvojna strategija, a nikako partijska borba u sadašnjem obliku. Uski partijski interesi socijalnih grupa i regionalnih stranačkih ciljeva povinovaće se prije ili kasnije globalnim svjetskim tokovima. Država, nacija, klasa, rasa, kultura, čak i porodica stopiće se u veliku cjelinu i jednu sasvim novu tvorevinu, dajući neistorijski pravac dosadašnjim naporima.
U naše vrijeme aktuelni stavovi lijevih i desnih stranaka u svijetu osjetno se približavaju sa tendencijom stapanja u neku vrstu umjerenih programa. Mislim da će se u budućnosti, pogotovo onoj daljoj, izgubiti čak i semantičko razlikovanje postojećih političkih stranaka, partija, pokreta i sl. Svim stanovnicima planete upravljaće jedan Svjetski centar, pragmatični um sa brojnim izvršnim organima, kancelarijama i institucijama. Njima će dirigovati svemoćni bankarski kolegijumi, odbori, oligarhija ili nova plutokratija. Svijet će postati skladište poslovnih računa, uplata, isplata, akcija, ugovora i sl. Sve će stvari, čak i pojmovi, imati isključivo numeričku vrijednost.
Novac će kao sredstvo plaćanja sasvim nestati, ali će biti zamijenjen praktičnijim rješenjima. Na ekranima će se pojavljivati brojevi kojima će se iskazivati svaka prometna vrijednost, pratiti stanje i promjene na računima. Novi kapital–odnos u supernovoj civilizaciji neće biti „stovarište roba”, kako stoji u Marksovom Kapitalu, već skladište numeričkih podataka dostupno korišćenju sa svake tačke prostora, čak i pomoću sobnih kompjutera. Tamo će biti inventarisani svi relevantni podaci o stanovnicima planete. Moći će se sve kontrolisati i pratiti za lične potrebe ili potrebe drugih, pomoću džepnih minijaturnih elektronskih i video naprava i pri tom aktivno sudjelovati u svemu.
Sa cjelokupnim psiho–fizičkim habitusom čovjek će se preseliti u elektronsku svjetsku paukovu mrežu. Imaće stoga, dva identiteta, jedan stvarni i drugi fantomski. Vrijeme će neprekidno teći u korist njegovog fantomsko–elektronskog lika. Ovo podrazumijeva na jedno mjesto sabran inventar ličnih osobina, fotose, podatke, račune i aktivno sudjelovanje u međunarodnim transakcijama. Ukupna mentalna i poslovna aktivnost čovjeka supernove civilizacije, imaće zajednički izvor imenom računar i videoprojekcija. Čovjek, građanin i sam će postati registarski broj, inventar u velikoj kartoteci svijeta. Niko neće biti nevažan da bi bio izuzet. Tako će se ostvariti jedna vrsta besmrtnosti, trajni život u elektronskoj fototeci.
Klasične duhovne vrednote povući će se u korist materijalnih. Pogrešno bi bilo iz toga izvesti sud kako će čovjek izmijeniti svoja prirodna svojstva u srazmjeri sa progresom tehnološke osnovice društva i novouspostavljenih veza među institucijama i pojedincima. Supercivilizacija će izazvati ogromne promjene, ali ne u čovjeku već u društvu, u odnosima ljudi i njihovim interesovanjima. Promjene će dakle biti globalnog a ne ličnog karaktera. Karakteristike supernove civilizacije dijametralno će se razlikovati od svijeta današnjice, ali one neće izmijeniti od Boga i prirode čovjeku date sklonosti, njegovu čulnost, posesivnost, temperamenat ili karakter. Najviše što se može očekivati od supernove civilizacije, to je da će ona pospješiti određene prirodne, postojeće osobine ili skrivene crte ljudi, jače nego druge. Stoga će superorganizovani život samo u cjelini dobiti nove forme ne dotičući se korijena čovjekova karaktera.
To praktično znači da će se na osnovama postojećeg ljudskog stabla razviti neke nove sklonosti, zavisno od uslova rada i civilizacijskog nivoa. Ali one neće biti suprotne naslijeđenom stanju čovjekove duše, samo će biti jače stavljen naglasak na određenu vrstu potreba i navika, svakako ranije poznatih u razvoju ljudske zajednice. Pa ukoliko demokratska supercivilizacija jače podstakne ili oslobodi iskonske nagonske sile u čovjeku, to neće biti transformacija duševnog stanja, već samo stvaranje izvjesnih pogodnosti, da se latentna prirodna i naslijeđena svojstva jače i konkretnije ispolje. Ako supernova civilizacija podstakne recimo agresivnost, egoizam, smisao za čulna uživanja, totalnu slobodu seksualnosti, čak i devijantna ponašanja, to neće biti u sukobu sa elementima čovjekove suštine. Istorija vrste, kao i društvena istorija, poznaje epohe ispoljavanja apsolutne agresivnosti, seksualnih sloboda, rodoskrvnosti i različitih oblika devijantnog ponašanja. Ovo se ne događa samo u divljim plemenima i primitivnim zajednicama. Usred civilizovanog Rima i prosvijećene Atine u doba razuzdanog paganizma dominirale su slobode najnižih nagona i njihovo nekažnjeno cvjetanje. Hrišćanstvo je svojim poznatim asketizmom stalo na put ekstremnostima ljudske prirode. Zapostavljanje hrišćanskih vrlina koje će nesumnjivo sprovesti supernova civilizacija, otvoriće širom vrata instinktima agresivnosti. Moguće je da će pod vidom demokratskih načela isplivati na površinu i neke davno zaboravljene ili vaspitanjem ukorijenjene štetne navike kao što su promiskuitet ili ljudožerstvo. No isto tako može se pretpostaviti da će nove društvene konvencije stvoriti dovoljno snažne samozaštitne mehanizme.
Buduće svjetsko uređenje počivaće isključivo na pravilima i konvencijama i sasvim malo na korišćenju morala. Stari moral koji nikada nije sasvim uspio da uhvati korijen u čovjekovoj duši, prepustiće funkciju utilitarnim pravilima, obavezama, konvencijama i sl. Ma koliko da je bio uzvišen, tradicionalni moral je odgovarao čovjeku plemenskog uređenja i najduže se zadržao tamo gdje su plemenske norme bile veoma jake. Podržan religijama davao je ljepotu, smjer i smisao svim duševnim radnjama. Njegovo prisustvo u supernovoj civilizaciji neće biti poželjno. Najviše do čega će dospjeti superorganizovana i superinformisana civilizacija predstavlja normu, zakon, konvenciju, lišenu garancije višeg duhovnog svijeta, čak i smisla uopšte. Ali će pragmatična norma postati neophodna za održavanje poretka, ličnu bezbjednost i poslovnu sigurnost. Glavni nedostatak norme jeste što neće duši pružiti radost, nadanje, vjeru i ljubav, kao što je to bio u stanju da učini tradicionalni moral.
Supernova planetarna organizacija ne može biti isto što i koegzistencija država i naroda. To neće biti ni savezna svjetska država, a još manje savez država. Biće to najvjerovatnije jedan unikatan sistem kojim će se upravljati iz centra, analogno funkciji živčanog sistema u organizmu. Drugačija planetarna vladavina, a da se cjelina ne raspadne na dijelove, nije moguća. Stoga je razumno pretpostaviti da će se upravo iz samog stabla demokratije razviti totalitarni poredak gotovo nepojmljiv ranijim dobima u smislu jačine, uniformnosti i konzistentnosti. I ma koliko bio neprijatan, čak nepodnošljiv, samo ovakav poredak moći će da se suprotstavi neredima kojih će u budućnosti biti vjerovetno znatno više nego u prošlosti. Isključivo čvrstim poretkom, zasnovanim na vladavini prava, norme, konvencije, čovječanstvo će biti pošteđeno totalnog haosa i beščašća. Zbijen kao u rudarskom oknu, lišen prirodnog vazduha i svjetla, čovjek ima samo jedan izbor – normativni totalitarizam. Alternativa je kolektivno skapavanje u haosu, kriminalu, promiskuitetu, požudama, ojačanim vještačkim podsticajima. Svijet životinja je toga pošteđen, jer nema sposobnost kombinovanja požude i razuma.
Iako smo od Boga stvoreni, kao uostalom sve živo, čovjek je kao vrsta u svom razvitku prošao fazu nižih tipova egzistencije. Darvinov genije unio je nov saznajni elemenat u tumačenje ljudske prirode. Može biti u tom tumačenju krije se odgovor za zlodjela koje je ljudska vrsta nanijela samoj sebi kroz masovne ratove, svireposti i nasilje. Nagoviješteno je da je praotac ljudi bio divljak koji ne potiče od bezazlenog čovjekolikog majmuna, već od njegove najgore sorte. Ovaj majmun ubica više ne postoji, osim kao preobražen u divljaka od koga potiče ljudski rod. Stoga je moguće da je pradavni predak ljudi bio u osnovi sadista, ubica i najviši zlotvor upravo svojoj vrsti. Poticati od takvog korijena značilo je pospješiti razvoj onih sposobnosti koje su usmjerene na uništavanje vlastitoga roda. Moguće je da čovjek svoju inteligenciju duguje usmjerenom naporu, želji da tehnološki usavrši sredstva masovnog ubijanja, i uništavanja bližnjih svojih. Nauka ne poznaje ni jednu drugu vrstu, posebno ne među sisarima, koja je samoj sebi nanijela toliko zla i patnje koliko je to učinio homo sapiens.
Vidimo, dakle da su mnoge plemenite riječi izgovorene u filozofiji, literaturi, politici, čak i religiji, postale puko sredstvo obmane u međusobnoj komunikaciji ljudi. Riječi kao humanizam, altruizam, pacifizam, socijalizam, kosmopolitizam, najčešće su verbalna fasada, iza koje stoji egoistični instinkt. U dvadesetom vijeku imali smo slučaj da su se relativno civilizovana društva sručila u bezdan prvobitnog varvarstva, lakoćom koja zbunjuje humanističke umove. Ideološke zloupotrebe i masovna nasilja odigrana samo u ovom vijeku, i to među civilizovanim nacijama, jasno upućuju na zaključak da je čovjek kao biološka vrsta u psihosomatskom pogledu ostao u vlasti slijepih nagona, karakterističnih za divlje pretke, odnosno krvoločne primate – ubice. Humanitarne doktrine slabo se dotiču instinkata pračovjeka. Najčešće one čine retorički ukras, ponekad sredstvo zavođenja ljudskih masa. Egoistični čovjekov instinkt promeće se u lažni verbalni altruizam. Ipak, čovjek ne živi samo instinktima već i umnim sposobnostima, i samosviješću. Gospod ga je podigao i uzvisio nad svim drugim bićima mogućnostima koje nijesu stvar njegove biologije već prisustva Božijega Duha. Stoga je izvor njegove nade vječnost, a ne prolaznost. Kretanje od nižih tipova egzistencije ka Bogu je izvjesnost čovjekova, bar što se tiče njegovih najboljih predstavnika.

KRAJ PROGRESA

Približavamo se sasvim vremenu u kojem će se čovjek sa cjelokupnim habitusom ličnih osobina, mogućnosti i sposobnosti uzimati u obzir kao upotrebna a ne po sebi egzistencijalna vrijednost. Ništa neće biti zaštićeno, autoritativno, sveto što nije u funkciji praktične svrhe za nešto, radi nečega, zbog nekoga i sl. U tradicionalnom smislu pojam veličine izgubiće značaj. Tačnije, veličina će promijeniti mjesto, smjer i smisao. Postaće to ime za poslovne krugove, koterije, korporacije, menadžerske poduhvate, vještine u stvaranju profita. Zatim, klubove, klanove, bankarske transakcije, račune, videospotove, simulirane događajnosti. Steći će šansu udruženja po različitim osnovama na temeljima interesa, nedostataka, vrlina ili profesionalnih zanimanja. Moguće je da će se i budući naraštaji diviti nekim vrijednostima kao što su to činile i prošle generacije ali to izvjesno neće biti patriotske dužnosti, nacionalni ideali, dostojanstvo, herojstvo ili državotvorne aktivnosti. Time što su veličine promijenile smjer to svakako neće biti u neskladu sa načelima prava građanina i čovjeka. Ovih prava biće više nego ikada ranije. Lična prava će biti proširena na sva polja života, legalno i legislatorno utemeljena, garantovana, do banalnosti multiplicirana. Svi će ljudi u svakom pogledu imati bezbroj dodatnih prava, čak i pravo na nečasnost. To sve neće imati bitan uticaj na pozitivno duhovno kretanje i moralno usavršavanje.
Izmijenjena nominacija vrijednosti u neku ruku postaće prisnija i bliža građaninu budućnosti, prije svega prosječnom čovjeku. U ovakvom poretku stvari, daće se svakome prilika da se ogleda na nekom njemu primjerenom polju djelovanja koje će se prema usvojenim standardima za prosječnost uglavnom cijeniti. Istorijska prošlost u tom pogledu bila je naklonjena samo izuzetnima. To znači da će se sa više društvene pravde primjenjivati i usvajati kodeks novih veličina pošto će odgovarati standardima koji favorizuju većinu ili prosječnost, pravo na prednosti, ali i na trivijalnosti, čak nastranosti i gluposti, kojima nema broja.
Čovječanstvo je sazrelo za novi oblik života lišen istorijskih mjerila za poredak veličina. Stoga neće biti napretka, usudio bih se reći USAVRŠAVANjA i PROGRESA prema starome pojmovniku. Sve istorijske mjere i kategorijalni sistemi za procjenu vrijednosti biće opozvani. Objašnjeni su glavni zakoni prirode, društva, mišljenja i života. Ispjevane su najbolje poeme. Naslikane su najimpresivnije slike. Stvoreni su apsolutno vrijedni filozofski sistemi. Otkrivene su velike religije. Dakle: književni, likovni, muzički, filozofski, religijski, politički i naučni život dostigao je visinu shodno zakonima i urođenim potencijalima uma. Ovu visinu tokom budućih generacija nije moguće nadmašiti ali ni ići njenim smjerom.
Istorija je dala posljednju riječ u organizaciji državno–pravnog poretka. Veliki svjetski ratovi su zaustavljeni. Svi napori oko izazova novih globalnih sukoba su isključeni. Ničega nema što bi se moglo pojaviti a da se dosadašnjem smjeru razvitka civilizovanog čovječanstva mogu nadrediti neka jača ostvarenja, prije svega u duhovnom smislu. Već sada je vidljivo da sve što se čini novo u oblasti duha samo je prividno novo. Suštinski je stvar ponavljanja, prekrajanja, kompilacije i eklektičkih stavova. Na dugom putu istorije čovjekov um je dostigao granične vrijednosti. Od prirode i Boga datim sposobnostima, čovječanstvo je njihovom upotrebom dotaklo posljednje stvari, umnožavajući pojmovnik do krajnjih granica, poslije čega nastaje neznanje i praznina. Ostaje jednostavan uprosječen život radi njega samoga, lišen vertikale progresa.
Ovom tvrdnjom ne ograničavam buduće praktično iskustvo ljudi. Ne isključujem moguće inovacije na terenu poboljšanja uslova života, organizacije rada, pronalaska novih zadovoljstava itd. Ali tehničke ili biološko–medicinske inovacije ne govore u prilog progresa. U najboljem slučaju, to su proširena praktična rješenja namijenjena boljoj akomodaciji čovjeka na date prirodne ili društvene uslove. Služe poboljšanju egzistencijalnih prilika i ne spadaju u vrijednosna pojmovna iskustva, saznanja i umijeća za koja odgovorno tvrdim da im je došao kraj. Pojam progresa ne odnosi se na poboljšanje saobraćajnih ili komunikacionih sistema, pronalaženje metoda olakšanog rada i sl. već na suštinska znanja, odnosno vještine kojih više nema i ne može ih ni biti u smislu veličine kreativnog duha prethodnih civilizacija. Pojmovnik starih civilizacija prestao je da postoji, štaviše, smetnja je dobu koje dolazi. Ono će ih u mnogim oblastima osim možda u prirodnim naukama, odbaciti ili sasvim zanemariti.
Grandiozna otkrića iz prošlosti poput točka i parne mašine ne treba očekivati u budućem životu čovječanstva. Kibernetička kapitalistička civilizacija svakako neće zaustaviti proces inovacija, posebno ne onih koje izviru iz beskonačnih mogućnosti korišćenja elektronike ili rezultata rada hemo–bioloških laboratorija. Kad govorimo o iščeznuću progresa, riječ je o zakonima, opštim principima nauke i tehnike na kojima se temelje sva prošla i buduća idejna rješenja. Ova fundamentalna znanja već su u posjedu čovjekova uma i na osnovu njih je moguće anticipirati mnoga buduća praktična iskustva. Ali ona sama se neće bitno mijenjati. Moja tvrdnja da je progres obavio glavnu funkciju isključivo se odnosi na spekulativne rezultate uma a nikako na njihovu iskustvenu realizaciju i praktičnu primjenu. Čovjek je u dosadašnjem razvoju upoznao svoju kosmičku poziciju, prirodu sila koje upravljaju fizičkim svijetom i glavne elemente iz kojih se on sastoji. Upoznao je strukturu živog sistema i njegove funkcionalne sastojke. Razvio je potpuna znanja o korijenima vrsta i ishodištima evolucije. U oblastima pojmovnog, diskurzivnog mišljenja ustanovio je vrijednosni poredak za sve pojave koji se dalje ne može razvijati. Utvrdio je sve bitne moralne postulate. Nova spektakularna otkrića poput Njutnovog ili Mendeljejevog postala su nezamisliva. Sva su naučna iskustva već prezasićena u mjeri koja sprečava skokove, iznenađenja u bilo kom smjeru. Stoga, progresa u smislu krupnih tj. elementarnih rješenja ili otkrića prirodnih zakona, poput onih u bližoj ili daljoj prošlosti, neće više biti.
Ukoliko pak u oblastima prirodnih i tehničkih nauka bude i dalje značajnih inovacija, pomjeranja, to će svakako biti rezultat postupnih istraživačkih napora, sistematskog rada kolektiva, timova, a nikako inventivnih otkrića genijalnih pojedinaca iz kruga Talesa i Kopernika. Samo u tom pogledu smatram osnovanu tvrdnju koju sam postavio da je progres nešto što nestaje i što se gasi u svim domenima čovjekove umne djelatnosti. Ideal neće više biti genije, već mediokritet ili možda genije za razuđene oblasti koje sada nemaju cijenu.
Osnovne kategorije mišljenja su isprobane u odnosu na pojavni svijet, tj. istorijske, prirodne, estetske i moralne korijene od vrijednosti za čovjeka. Njihova moć je bez ostatka stavljena u funkciju prethodne ali i sadašnje civilizacije. Saznanja su postala prezasićeni rastvor u kome nema mjesta za dodatnu topljivu materiju. Linija progresa stremi potpunom iščeznuću zato što su moći saznanja i mišljenja kojima čovjek raspolaže date u ograničenom kapacitetu. Deset osnovnih kategorija razuma po Aristotelu, ili dvanaest po Kantu, čine relativno skroman raspon mogućnosti uma i mišljenja. Sve što znamo i na osnovu čega nešto pretpostavljamo uglavnom postoji u okvirima ovih kategorija. Držim da je u krug njihove apstraktne suštine već ušao najbitniji sadržaj mogućeg čulnog i umnog iskustva čovječanstva. U bitnim pitanjima njihov se kapacitet ne može povećavati bez rizika da se izgubi smisao logičkog postupka. Odgovorno tvrdim da su praktično iscrpljena najvažnija apstraktna svojstva mišljenja čak i raspon senzitivnih sposobnosti je ispunjen. Dotaknuta je granica nesaznatljivog i principijelno nedokučivog, posebno u stvarima teorijskog mišljenja. To je razlog za moju tvrdnju da usavršavanja više neće biti, bar ne u smislu u kome se tok usavršavanja shvata kao čista umska djelatnost. Svaki budući intelektualni napor biće zaustavljen logikom mišljenja tj. uspostavljanjem i dostizanjem granice koja je prirodom kategorija razuma određena. Ovu granicu nije moguće prekoračiti a da se ne skrene sa puta realnih saznanja u proizvoljne zaključke, imaginaciju bez oslonca.
Može li čovječanstvo da nastavi organizovan i svrsishodan život ako je progres zaustavljen? Može li čovjek u psihološkom smislu da izdrži stanje u kome nema vidljivog saznajnog uspona? Je li čovjek životinja koja se neprekidno usavršava za razliku od drugih bioloških organizama? Pitanja su veoma ozbiljna i na njih apodiktički odgovaram! Čovjek može i mora živjeti i kad mu pojam progresa ne bude značio ništa! Ukoliko milijarde živih vrsta postoje na zemlji, ne pokazujući ni najmanje znake usavršavanja, zbog čega bi čovjek postao izuzetak u toj grandioznoj statičnoj shemi života? Milijarde živih vrsta završile su biološki razvitak, ako ga je uopšte i bilo još prije stotine miliona godina. Ovo ih ni najmanje ne ometa da postoje, razmnožavaju se i bore za opstanak. Čovječanstvo ne može izbjeći osnovne razvojne zakonitosti koje važe za sav živi svijet. Ono što nazivamo evolucijom živih vrsta pripadalo je ranim fazama organskog života. Evolucija više ne postoji ni za jednu vrstu. Sila koja je pri samoj pojavi živog svijeta odredila njegovu dinamičku i morfološku osobenost povukla se i više očigledno ne djeluje. Proces korelativne modifikacije živih vrsta je dograđen. U organskom svijetu, postoji samo prosta reprodukcija, borba među vrstama, ekspanzija i opstanak.
Među svim živim bićima jedino je čovjek zahvaljujući razumu nastavio da se mijenja. Istorija je postala njegov zavičaj. Bilo je progresa sve dok su sile istorije aktivno na tome sarađivale. One su ciljno vodile čovjekove institucije i način njihova organizovanja sve do trenutka koji se savremenim jezikom zove Globalni svjetski poredak, ujedinjenje svih naroda u jednu organizovanu zajednicu. Kad se ovo dogodi pokretačke sile istorije povući će se na isti način kao što se povukla sila biološkog uobličavanja organizama onda kada je obavila posao. Sasvim je izvjesno da se više nijedna druga organska vrsta osim čovjeka ne mijenja, niti napreduje u svome razvitku. Čovjek se usavršavao kroz sopstvenu istoriju samo zahvaljujući činjenici što posjeduje sposobnost mišljenja, te njime stvara i uočava nove odnose među pojavama koje stavlja u funkciju svojih potreba. U biološkom smislu vrsta zvana čovjek davno je formirana kao i ostali živi organizmi bez obzira na činjenicu njene filogenetske mladosti. Pređen je put od ranih hominida do apsolutno zrele faze homo sapiensa o čemu svjedoče skladne funkcije čovjekovih organa i njihov simetričan raspored. U fiziološkom i morfološkom smislu našoj vrsti ništa se više ne može dodati niti oduzeti a da se ne naruši idealna organska harmonija.
Antropološko konstituisanje čovjeka trajalo je vjerovatno dugo koliko i formiranje ostalih živih vrsta. Umno konstituisanje veoma je kratko u odnosu na pojavu i razvoj živog svijeta. Istorija čovjekovog umnog života vjerovatno ne prelazi sto hiljada godina što je zanemarljivo u odnosu na vrijeme koje je bilo neophodno da se život od jedva artikulisanih oblika podigne do izgrađenih organizama i unutrašnje međuzavisnosti svih organskih serija. Međutim, umno kao i biološko konstituisanje imalo je svoje faze, ograničenja, mladost, zrelost i konačnost. Imam sve razloge za smjelu tvrdnju da čovječanstvo upravo pred našim očima završava umni razvoj. Po riječima biblijskog propovjednika nema „ničega novog pod Suncem” čega nije bilo ranije i što se nije činilo za prethodnih vjekova.
Čovjek je kao vrsta sazreo, dostigao optimalni razvoj u intelektualnom, moralnom i društveno–institucionalnom pogledu. U suštinskim saznajnim i praktično moralnim pitanjima napredak naše vrste je zaokružen i dovršen. Preostale su stereotipije od kojih nije moguće koračati dalje. Ideja progresa je postala uspomena na fazu istorijske mladosti vrste. To je prošlost u kojoj su dolazile do izražaja logičke kategorije mišljenja i prvobitne umne sposobnosti. Ne vidim ni jedan razlog da se ovaj proces može nastaviti dosadašnjim tempom. Štaviše, on će se postepeno gasiti i najzad samog sebe ukinuti. Čovjek će, kao i sve druge biološke vrste ući u polje samoga života, koristeći naravno prethodna iskustva isključivo radi sebe samog, egzistencije u kojoj neće biti otvorenih pitanja. Glavna će mu briga postati lični i kolektivni opstanak, poboljšanje uslova rada, kvaliteta življenja, pronalaženje novih čulnih uzbuđenja i naravno polna reprodukcija. Najkrupniji istorijski ideali radi kojih je podnosio mnoge žrtve, primao oreol stradalnika i mučeništva, biće sasvim zanemareni. Ništa neće biti vrijedno u životu ljudi osim samoga života. Tako je uostalom sa svim organskim vrstama.
Ostvarenjem univerzalne svjetske zajednice, osnovne sile, pokretači istorije, izgubiće značaj. Dodatna umna iskustva čovječanstva biće sve manje potrebna ako ne i nemoguća. Krug saznanja u pogledu prvih principa ili posljednjih stvari, tačnije klasičnih vrijednosti, biće sasvim zatvoren. Istraživački duh čovjekov, ukoliko šta od njega pretekne, zadovoljavaće se stereotipijama. Biće sve svedeno, srozano na mjeru koja odgovara uprosječenom i relativno ravnodušnom intelektu. Poznato će se objašnjavati poznatim, izazivajući dosadu i neurotizam bez perspektive da se racionalno otvori neki novi saznajni horizont. Na pomolu je autentična Levijatan – Civilizacija.
Razvitak čovjekove vrste do stupnja neolitske kulture bio je spor i dugotrajan. Neolitom započinje prava revolucija u razvitku oruđa za rad, lov i međusobnu borbu. Prije nekoliko desetina milenijuma u Evropi se javio čovjek čije su umne sposobnosti nadmašile sve što je do tada stvoreno u živom svijetu. Pojavio se umni džin u odnosu na slijepo okruženje, pripadnik starijeg i mlađeg kamenog doba. To je majstor, umjetnik, lovac, ratnik, domaćin, tvorac organizovanih naselja itd. Bio je pokretljiv i maštovit. Pravio je oruđa od kamena ili kosti čija izrada pretpostavlja visoko razvijeni intelekt. Planirao je život shodno priručnom materijalu kome je davao oblik prema praktičnoj namjeni, svrsi. Imao je dovoljno mašte i duhovne zrelosti da likovno tj. umjetnički predstavi scene iz svoje sredine, lova ili rada služeći se postojanim bojama čije ostatke nalazimo u mnogim pećinama Evrope. Nemajući iskustva čovjeka današnjice, potencije njegova intelekta ukazuju na duhovnog giganta.
Čovjek neolitske kulture projektovao je sva glavna oruđa, rada, lova i ubijanja koja i danas imamo u mnoštvu usavršavanih verzija. U vrijeme neolita napravio je iglu od kosti koja spada u remek djela umnosti. Idejni projekat igle i njena funkcija nije izmijenjen kroz čitavu istoriju tehničke civilizacije; uprkos činjenici što se savremena igla pravi od mnogih tvrdih i raznovrsnih materijala i domen njene funkcije enormno se širi. Mnogobrojna oruđa pravljena od uglačanog kamena omogućila su praljudima do tada neviđenu perspektivu: lova, ribolova, zemljoradnje, ubijanja neprijatelja i sl. U pradavna vremena napravljena su: koplja, strijele, klinovi, šiljci, harpuni, naprave za rezanje i sječenje, bušenje, mrvljenje, presovanje i sl. Kasnije su došli razni oblici grnčarije, svjedočeći o grandioznom umnom napretku. Sticanjem novih iskustava i tehničkim napretkom mijenjala se samo forma ovih predmeta, svakako materijali od koga su napravljeni, češće i sama funkcija, ali idejni projekat prototip njihove praktične upotrebe ostao je nepromijenjen.
Primitivni ljudi stvorili su gotovo sve glavne naprave kojima se i danas služimo u znatno savršenijim verzijama. Tada se dogodila revolucija u pogledu preobražaja uma. Svaki arheološki trag u ovom smislu lako prepoznajemo. Njime identifikujemo duh ranih civilizacija, način obrade zemljišta, kulturu lova, društveni život u naseobinama. Nekadašnji upotrebni predmeti od kamena, rogova, zuba, butnih kostiju životinja koji imaju mjesto u arheološkim zbirkama u smislu projekata i prototipova nikada nijesu izgubili vrijednost. Moderan život i nema drugih bitnih ideja osim onih koje su se javile još u pračovjeka. Naravno njihova je funkcija proširena i značenja umnožena ali projekat, ideja funkcije zadržala je vrijednost kroz sve faze tehničko–tehnološkog progresa sa izgledima da vječno traje. U poređenju sa tehničkim dostignućima civilizacije novijega doba, svako idejno rješenje pračovjeka ili kasnijih ljudi prvih civilizacija, neuporedivo je superiornije.
Istorija cjelokupnog duhovnog razvoja ukazuje na stalno slabljenje intelekta u odnosu na konkretna školska znanja i mnogoznalost savremenog čovjeka. Stoga će čovjek budućnosti u svakom slučaju postati veleposjednik mnogih i raznovrsnih specijalističkih znanja ali sa malim učešćem čistoga intelekta svojstvenog genijima staroga svijeta. Prvo poznato književno djelo u evropskoj kulturi Homerova „Ilijada” nikada nije nadmašeno u estetsko–književnom smislu, kao ni pronalazak točka u sferi tehničkih dostignuća čovječanstva. Umnost ljudi starih kultura zadivljuje i naš vijek. Matematička rješenja i logički zasnovani proračuni naučnika iz škole aleksandrinaca u srazmjeri sa otkrićima novoga doba su neuporedivo dublji s obzirom na činjenicu niskog nivoa tadašnjih ukupnih znanja o svijetu. Euklid ili Aristarh sa Somosa fasciniraju naš um više nego logičko–matematička rješenja neeuklidske geometrije prostora, Lobačevskog. Platonov i Aristotelov umni horizont još i danas nadilazi savremenu filozofsku sliku svijeta. Fidijina vajarska djela bacaju u sjenku gotovo sve oblike moderne umjetnosti.
Grandiozni duhovni poduhvati staroga svijeta predstavljaju živi dokaz o zrelosti ljudskog uma još u prvim fazama istorije i sasvim nezavisno od mnogoznalačke školske pameti našega doba. Iskustva staroga svijeta čine temelj gotovo svih savremenih otkrića, rješenja globalnih problema, društvenih odnosa ili moralnih stavova. Napredak je u tom pravcu ograničen. Najsavremnija naučno–tehnička i umjetnička dostignuća nijesu stvar snage ojačanog uma, već kvantiteta iskustva prethodnih doba. Čovjekov um uzet u čistom obliku, upravo stagnira, ali obim prethodnih iskustava na čemu se temelje nova saznanja, stvara privid neprekidnog uspona i kretanja naprijed. Preinformisanost, mnogoznalaštvo u pogledu manje bitnih sadržaja mišljenja stoji u obrnuto proporcionalnom odnosu prema izvornim sposobnostima razuma. Što je obim profanih znanja–podataka veći, to misao ima sve manje upliva.
Evolucija ljudskoga roda pruža žive dokaze da je nekada čovjekov um raspolagao većom intelektualnom jasnoćom i puninom zdravorazumskog prilaza koja ne karakteriše sasvim naše vrijeme. Mlade ljudske zajednice relativno rano su formirale najbitnije predstave i pojmove o stvarnosti nezavisno od činjenice što su raspolagale niskom materijalnom osnovom, nemajući sistematizovanih znanja niti značajnije proizvodne kulture. Prva vjerovanja, mitovi, porodične i skupne plemenske uredbe, magijske radnje i sl. rezultat su izvanredne jačine duha, njegove sposobnosti da uobliči neposredne doživljaje u artikulisani odnos. Ljudi ranih kultura pokazuju smisao za čvrste stavove prema moralnim, estetskim čak i filozofskim vrijednostima. Revolucija u mišljenju dogodila se u vrijeme nastanka artikulisanog živog govora i jezičke komunikacije među ljudima. Vjerovatno je ova duhovna veza dugo održavana upotrebom jednosložnih riječi što ne umanjuje njen značaj. Različite jezičke grupe koje nazivamo arijskom, semitskom, hamitskom, kineskom ili uraloaltajskom dale su neuporediv, doprinos razvoju prvih civilizacija. S druge strane, interes Starih naroda da se mogu međusobno sporazumijevati u stvaranju poslovnih veza ili u cilju osvajanja tuđih teritorija, uklanjao je stroge lingvističke barijere među narodima i jezičkim grupama. Time je dat veliki podstrek ukupnom kulturnom i duhovnom razvitku, stapanju mnogih iskustava u cjelinu.
Poslije živog govora, upotreba prve azbuke i pisma predstavlja gotovo najveći događaj u istoriji ljudske vrste. Tada je nastala i valjana administracija i organizacija države. Mnogobrojne ekonomske veze među ljudima ostvarene su upotrebom pisane riječi. Nauka je takođe bilježila uspjeh. Stoga se nijedan poduhvat u savremenom svijetu ne može ravnati po značaju za progres sa otkrićem prve klinaste azbuke čiji su znakovi ucrtavani šiljastim predmetima u nesasušene ploče od ilovače, zaslugom drevnih Sumeraca.
Rezimirajući tokove tehničke civilizacije teško ih je uporediti bez štete za ideju progresa u savremenim uslovima, sa stanjem čovjekove duhovne zrelosti u vremenu kad je sagradio sebi kuću, uzorao zemljište, vezao se za određeno stanište, kultivisao biljke ili pripitomio životinje. Ali apsolutni uspon postignut je onda kad je čovjek napravio kip od ilovače, božanstvo svoje, i poklonio se tome kipu. Tada se dogodio uzlet svijesti u sferu nevidljivog. Božanski Duh dotaknut je duhom čovjeka. Preko vidljivog kipa čovjek se poklonio nevidljivome Bogu. To je ujedno bio prvi molitveni odnos, najraniji znak znanja o tome da su život i svijet stvoreni po zakonima univerzalnog Kreatora. Tada je stečeno znanje nad svim znanjima, prvobitno nejasno, neodređeno ali dato kao sigurno uputstvo i pravilo za praktičan život.
Prvom religioznom predstavom čovjek se izdigao iz pozicije beslovesnosti organskih vrsta i postao zahvalan Stvoritelju. Duh čovjekov se probudio iz dugotrajnog stanja organske animalnosti, uzvisio se nad cjelokupnom fizičkom stvarnošću i dotakao Suštinu. Religija kao prva filozofija života označila je buđenje ljudske vrste i njen uzlet prema Najvećem. Monoteističke religije kasnijega datuma u svojoj veličanstvenosti upravo imaju korijen, praobrazac u prvobitnom kipu. Stvoritelj je širio čovjekov duhovni vidik srazmjerno njegovom ukupnom sazrijevanju. Najzad, u besmrtnoj Isusovoj nauci saopštio je prvu i posljednju istinu. Stoga je osnovano reći da je religija završila razvoj u smislu uloge koju je imala kroz čitavu istoriju razvića. Hristova blaga riječ i Božanska nauka donijela je čovječanstvu posljednju vijest poslije koje niti je moguće niti je potrebno insistirati na novim religijskim iskustvima. U ovoj najznačajnijoj sferi unutrašnjeg preobražaja i moralnog uzdizanja, progres je zaustavljen apsolutnom vrijednošću Hristovog Otkrovenja. Riječ Božja je saopštena čovjeku, jednom i zauvijek.
Politeističke religije stvorene su u okviru ranih kultura. Još u ovoj fazi organizovane su vjerske institucije i službenici različitih kultova. Nastali su hramovi i sveštenstvo sa organizovanom hijerarhijom prije formiranja svjetovnih država. Obrazovana je kasta sveštenika koja je preuzela duhovnu i svjetovnu odgovornost upravljanja prvim zajednicama. Sveštenička hijerarhija okupljena oko hramova postala je obrazac za uređenje kasnije nastalih svjetovnih država. Oko kultova Bel Marduka, Serapa, Amona Ra, i bezbroj drugih božanstava javili su se povlašćeni slojevi. Privilegovane kaste sveštenika bili su najmudriji ljudi svoga vremena. U njihovim rukama stajali su ključevi tajni Neba i Zemlje, prije svega: pismenost, obrazovanje, tadašnja nauka, moralne zapovijesti. Njihova povezanost sa nevidljivim silama davala im je u očima sunarodnika posebno dostojanstvo i nesporni autoritet.
Veoma rano sveštenstvo se izdiglo iznad svake zemaljske sile. Paganski kultovi u svojim savršenijim oblicima značajno su uticali na organizaciju crkvenog života znatno naprednijih monoteističkih religija. U mnogom su zadržani prvobitni obredni kult, način odijevanja sveštenika, hijerarhija, hramovi itd. Već u pagansko doba stvoren je autoritet prvosveštenika nekoga kulta. Pape, patrijarsi, kalife i prvosveštenici monoteističkih religija imali su uzor u paganskom Prvosvešteniku, njegovoj moći, uticaju i nepogrešivosti. Prvi kao i drugi odlučivali su dugo vremena o ratu i miru. Davali su uputstva za razvoj privrednog života. Kažnjavali su odnosno nagrađivali podanike.
Svjetovne vlasti su u znatnom istorijskom periodu bile podređene duhovnim. Vremenom se izdigla svjetovna vlast nalazeći gotov obrazac, prototip unutrašnjeg uređenja u religijskim ustanovama. Administrativna, privredna i vojna organizacija preuzeta je iz ruku sveštenika postajući sastavni dio svjetovne države. Pojavila se ustanova na čijem su čelu carevi, kraljevi, i drugi svjetovni gospodari. Budući da su prve zajednice njegovale bezuslovnu poslušnost crkvenim poglavarima i prvosveštenicima, ova navika je bez ostatka prenijeta i na državu. Vremenom, vjerske ustanove nijesu imale dovoljno uspješnih mehanizama da upravljaju organizacijom višega reda, tj. državom. Države se nijesu mogle osloniti samo na podanike koji vrše vjerske obrede, ispunjavajući rigidna pravila posta i molitve, već i na građane koji plaćaju porez, ratuju i proizvode materijalna dobra. Stoga je svjetovna država stvorila nove vlastite staleže i zakone, vojsku, administraciju, novac itd. Izgradila je sopstveni poredak u mnogome drugačiji od onog za koji su se zanimali stari proroci, zvjezdočitači, vjeroučitelji različitih kultova.
Svjetovna država je dugo vremena zadržala odnos punog poštovanja prema vjerskim ustanovama. Stotinama godina održavala se njihova paralelna vlast nad ljudima u periodu paganskom ali i monoteističkom poznata kao cezaropapizam. Povremeno je dolazilo do konflikta nadležnosti ali je najčešće pronalaženo rješenje. Nebeska i zemaljska hijerarhija uzajamno su se razumijevale. Tamo gdje bi u krizu zapao autoritet jedne od njih, druga bi mu priskočila u pomoć. Religijske zapovijesti i carski zakoni u bitnim odredbama nijesu jedni drugima protivurječili. Carevi i patrijarsi imali su dovoljan razlog da sačuvaju povezanost državnog i crkvenog organizma kroz međusobno prožimanje, simfoniju svjetovne i duhovne vlasti. Najdalje se u tom pogledu pošlo u vrijeme vizantijskog cara Justinijana.
Buduća svjetska zajednica ne može sasvim poništiti iskustva dosadašnjih država ali neće biti u prilici da se njima aktivno koristi. Nije riječ o državi klasičnog karaktera, već o sasvim novoj svjetskoj tvorevini koja se neće moći uplitati u spontanitet privrednih tokova ili mehanizme svjetskog tržišta. To će biti naročita asocijacija koja će samo prividno zadržati funkcije države.
U prošlosti sve su države formirane u vrijeme nekog sukoba, otpora, suprotstavljanja drugima, odnosno potčinjavanjem drugih naroda. Ratovi, bune, ustanci, revolucije, pobjede i porazi učinili su da se formiraju čvrste organizovane cjeline koje nazivamo državama. Posebna briga neke narodne zajednice da uveća sopstveni prestiž činila je jakom neku konkretnu cjelinu u organizacionom, privrednom ili vojnom pogledu. Embrion prvih država dao je ton cjelokupnoj razvojnoj liniji čovječanstva. Države su na taj način postale konstituenti mnogih regionalnih i svjetskih saveza, i na kraju globalne vladavine oličene u institucijama Novog svjetskog poretka. Stoga ono što smo nazivali progresom u smislu usavršavanja nekog posebnog državnog ili nacionalnog korpusa, pred budućnošću izgubiće smisao. Zrelost čovječanstva biće drugačija od njegove mladosti pa će i svjetska vladavina nad ljudima i narodima imati samo globalne a nikako parcijalno–institucionalne karakteristike. Postaće nezamislivo ozbiljnije suprotstavljanje dijelova ili regija cjelini. Čak neće postojati ni pravih političkih motiva koji bi postali dovoljan razlog ovom suprotstavljanju. Ogromna svjetska pijaca lišena intervencije čvrstog državnog mehanizma stvoriće najvažnije preduslove da se nijedan dio velike cjeline ne može isključiti, odnosno suprotstaviti planetarnoj zajednici bez rizika da sebe unazadi. Ostvarenje svjetske države dogodiće se nezavisno od njenih klasičnih funkcija, označavajući na taj način faktičku smrt istorijski poznatih državnih zajednica. Deetatizacija se neće dogoditi tako što će svojina biti podruštvljena u smislu Marksova učenja nego će stvari teći suprotnim smjerom. Klasične državne funkcije postepeno će se gubiti pred trijumfom slobodne razmjene materijalnih dobara, privatnog vlasništva i tržišnih zakona i to na nivou cjeline. Za odbranu tako koncipirane svjetske države neće biti potrebne klasične vojne snage pošto će jedini stvarni neprijatelj zajedničkog života ljudi postati terorizam i kriminal. Za ovo će biti dovoljne obične policijske formacije. Ni političke stranke u sadašnjem obliku neće imati razlog da postoje. Bilo koji uži partijski program od planetarno–razvojnog strateškog projekta izgubiće smisao. Globalni razvojni ciljevi čovječanstva neće zavisiti od konkretnih političkih programa već od cjelovitog projekta koji će biti koncipiran u najužim krugovima tajnih centara i moćnih privredno–finansijskih korporacija. Nova politička deviza neće biti altruizam ni egoizam, već pragmatizam, dakle, lični uspjeh, poboljšanje životnih prilika, nivo zarada, uloga i mjesto na poslovnoj hijerarhiji i sl.
Čovjekova prava biće neograničeno proširena na mnoga područja sa razlogom ili bez njega. Ali ova mnogobrojna prava neće značiti njihov proporcionalni uticaj na bilo koje značajno područje superorganizovanog i supercivilizovanog društva. Iz pojedinačne perspektive neće biti moguće mijenjati bilo šta od suštinske važnosti za život zajednice kao što su poslovna pravila, kreiranje proizvodnih tokova ili smjer kretanja mase bankovnog kapitala. Upravo će ova usitnjenost, mnogobrojnost primarnih i sekundarnih ličnih prava u izvjesnom smislu doprinijeti ograničenju i kompromitaciji najvažnijih prava koja izviru iz suštine čovjekove slobode. To je npr. pravo da se mijenja osnova svjetskog poretka ili da se duhovne potrebe izdignu iznad materijalnih. U smislu mogućeg pojedinačnog ili udruženog djelovanja, upliva ljudi na osnovne svjetske procese, na promjenu njihova karaktera, ova prava neće značiti mnogo ili gotovo ništa.
Planetarni Levijatan je novo čudovište u obliku elektronskog pritiska na svačiju privatnost. Biće ostvarena potpuna kontrola savjesti i ponašanja. Njime će se u apsolutnom smislu postići usmjeravanje htjenja i odluka, uprkos garantovanim pravima svestranog slobodnog ispoljavanja ličnosti. U principu, svi će ljudi biti slobodni ali će se sasvim malo koristiti ovom slobodom. Čak i ravnopravnost će važiti samo deklarativno. Genetska nejednakost ljudi na osnovama lične spretnosti, poslovne umješnosti, inteligencije i prilagodljivosti učiniće nemogućom primjenu pravične raspodjele materijalnih dobara, upravo u skladu sa principima demokratije.
Elektronski Levijatan obuhvatiće čovjeka spolja i iznutra. U njegovom zagrljaju biće moguća relativno podnošljiva egzistencija čak i pravno osigurana lična bezbjednost. S druge strane povećaće se moralna i intelektualna degradacija, kompletna duhovna bijeda. Sve dosadašnje teorije razvoja nestaće na prirodan način. Njihova vrijednost biće nivelisana i prema tome neupotrebljiva. Svaki teorijski problem koji je u prošlosti imao neko fiksirano značenje, za ljude budućih generacija pokazaće se kao ništavan. Već u naše vrijeme dominiraju teorijski stavovi po kojima nema središta, centra od koga bi se moglo krenuti ciljno usmjeravajući duhovne napore. S pravom se govori o bezbroj središta u korijenu svakog pitanja i prema tome o bezbroj različitih interpretacija ishodišta istoga. Nekada cijenjene socijal–utopističke ideje izgubiće stvarni značaj i praktični uticaj na buduće čovječanstvo. Krajnje racionalni pristup i metod rješavanja brojnih svjetskih problema odbaciće sve ideje koje opterećuju ili sputavaju pragmatična rješenja. Biće poništen smisao dosadašnjih rezultata kojima se htjelo odrediti primarno čovjekovo dostojanstvo u vaseljenskom poretku. Na taj način postaće devalvirano sve što se u prošlosti uzimalo kao razlog nadanja, vjerovanja, važenja, mišljenja i življenja. Izgubiće se čak i realna potreba da se iznova začne život i otvori perspektiva velikih istorijskih ideala. Takvi ideali više neće imati razloga da postoje.
Čovječanstvo je iscrpjelo duhovne zalihe mogućih velikih uvjerenja odnosno pravaca meritornog rasuđivanja. Jedini stvarni motiv koji će čovjek budućnosti zadržati i njegovati biće ideal lične udobnosti i materijalne sigurnosti. U principu to nije loša pobuda, ali ako se i dogodi da većina čovječanstva bude zadovoljna stečenim dobrima i minimalnom egzistencijalnom sigurnošću, može se sa dosta osnova pretpostaviti da će tek tada nastati pravi duševni pakao, unutarnja praznina i rezignacija. Takođe, postoji bojazan da će eventualnim ostvarenjem davnašnjega čovjekova sna o materijalnom blagostanju, najednom postati sve besciljno, indiferentno i u vrijednosnom smislu pogrešno. Udoban život ma koliko bio značajan ne može biti vrhunski smisao čovjekovih napora, niti samom sebi svrha. Ukoliko bi se i moglo govoriti o njegovom relativnom ostvarenju, udobnost će biti samo povod za nove probleme i traganje za Smislom. Nezadovoljstvo će biti konstantno.
Razvijeni i relativno situirani svijet, ako ikada do toga stanja dođe, jednom će možda zažaliti za osvajačima, diktatorima i tiranima prošlih doba. U tim vremenima bilo je makar oslobodilačkih ideala, moralno–psihološke egzaltacije motivisane potrebom da se ukine tiranija. Gledano unaprijed, neće više biti tirana klasičnog profila. Ali će svi građani jedni druge tiranisati pod izgovorom beskonačno proširenih prava ličnosti i vjerovanja u neuslovljeni izbor. Od ovog oblika tiranije neće biti moguće zamisliti strašniji niti suroviji. Ova tiranija je sastavni dio čovjekovog karaktera i sprovodiće se na svakom mjestu i u svakoj prilici, u radnoj ustanovi, gradu, naselju, porodici itd. Ljudi će ne samo jedni druge već i sami sebe tiranisati, zaklanjajući se garantovanim opštim pravima i demokratskim institucijama. Dokolica i dosada, tj. slobodno ničim neispunjeno vrijeme, doprinijeće napredovanju ovog procesa iz koga se ne vidi izlaz. Rezignacija, masovna depresija, čak i mizantropija postaće normalan rezultat stanja u kome će svi gotovo na sve imati pravo pod izgovorima i pogodbom ostvarenja ideala čovjekove slobode. U stvari novo duhovno ropstvo zvaće se sloboda izbora u svim njenim krajnostima i genetski naslijeđenim lošim sklonostima.
Da li će se desiti pobuna uma protiv elektronskog planetarnog čudovišta i garantovanih sveopštih prava, pitanje je koje zahtijeva odgovor. U principu, pobuna uma je uvijek moguća. Ali, hoće li biti takvog uma koji je u stanju da se suprotstavi tiraniji sopstvene slobode koju neće biti moguće ograničiti na časne i pozitivne namjere? Pokazalo se i u prošlosti da je od ljudi moguće napraviti pokorno stado robova bez većih zahtjeva. Mislim da će to sa više uspjeha ostvariti globalna civilizacija. Njoj će poći za rukom da stvori nivelisano duhovno stanje u kome ne može biti znakova individualne pobune uma, uprkos proklamovanoj slobodi. Ili može, ali to neće imati dejstva na ukupne prilike.
Sve što se smatralo osnovom morala u prošlosti, što je oduševljavalo brojne generacije i davalo pozitivnu energiju ne može biti na cijeni u civilizaciji koja će svačiju vrijednost određivati standardima poslovnog života i materijalnog blagostanja. Iz takve orijentacije može se roditi samo intelektualni skepticizam koji će prožimati većinu ljudi i možda vremenom postati dominantno raspoloženje. Čovjekom će ovladati visoka doza apatije, zbunjenosti i besmisla. Kod onih koji ostvare najviša materijalna dobra i višak lične udobnosti pojaviće se najveći stepen rezignacije. I kao što je Euklidov stabilni sistem relativizovan Hilbertovim novim geometrijskim poretkom u kojemu je kroz jednu tačku moguće provući bezbroj paralelnih pravih linija, tako će i čovjekov egzistencijalni sistem biti krajnje ugrožen materijalnim dostignućima bez moralnoga pravca, tj. sa mnogo paralelnih pravaca.
Čovječanstvo će bar u prvim fazama dominacije elektronske nemani imati pred sobom da riješi samo jedan ozbiljan problem. To je pitanje ponovnog iznalaženja vrijednosnog kriterijuma za život ljudi, za koji se ne može naći odgovor u praksi materijalnog blagostanja ili socijalne pravde. To je problem Boga, tačnije smisla života ukoliko su Bog i Smisao sinonimi. Može se očekivati da čovjek neće pristati na život poput biljaka, bar ne na duži rok. Tada će ponovo u religijama potražiti izlaz. Možda je to ono što je Tvorac htio, stvarajući čovjeka po svome podobiju. Možda ga je vodio kroz cijelu protivurječnu istoriju razvitka, učinivši najzad sve zemaljsko besmislenim, da bi na taj način pokazao Smisao vječnog i pravednog postojanja.

POSTKOMUNIZAM I TRANZICIJA

Osamdesetih godina našega vijeka nastao je novi termin – kovanica, postkomunizam. Njega nijesu stvorili neprijatelji komunizma. Proistekao je iz logike dubokih i suštinskih promjena u biću komunističkog sistema. Pred licem zatečenog i iznenađenog čovječanstva, sãm od sebe urušio se jedan način vladanja koji je bio teorijski koncipiran za vječnost. U njega su bile ugrađene nade potlačenih i poniženih slojeva mnogih prethodnih vjekova. Ovaj sistem je bio predviđen da ostvari socijalnu pravdu do nivoa eshatološke vizije. Planiran je da u cjelini skrene dosadašnje tokove istorije sasvim novim pravcem. To se moglo ostvariti jedino mačem klasne revolucije, kako je teorijski objašnjeno, a nakon pobjede zadržati edukativno–psihološkom i policijskom torturom kojoj nedostaje presedan u prošlosti čovječanstva.
Prvi praktični uspjeh komunističkog pokreta ostvaren je u Rusiji, Oktobarskom revolucijom 1917. godine. Od tada je komunizam bio u neprekidnoj doktrinarnoj i realnoj ekspanziji. Sticajem međunarodnih okolnosti poslije Drugog svjetskog rata vlast Sovjetske Rusije proširena je gotovo na trećinu planete. Oko trideset samostalnih država dospjelo je posredno ili neposredno pod vlast i uticaj komunističko–boljševičke teorije i prakse. Stvorena je imperija moćnija nego ijedna druga u prošlosti sa perspektivom da zavlada cjelinom čovječanstva. Ali dogodilo se čudo. Gotovo odjednom, bez spoljnih znakova slabljenja, pala je imperija, raspala se i raslojila na prethodne istorijski formirane sastojke. Njeni vođi priznali su krah jednog pogrešnog, gotovo cjelovjekovnog eksperimenta.
Analitički gledano, propast crvene imperije nije se dogodila bez razloga. Sistem je satrven unutrašnjom logikom sopstvenog razvitka. Dostignuta je krajnja tačka apsurda jedne vještačke i nasilne tvorevine koja se sama od sebe sjurila u ambis. U toku višedecenijske sovjetske vlasti u Rusiji i izvan Rusije nije se nazirala nijedna svijetla stranica razvoja koja bi odgovarala pretpostavljenim komunističkim idealima o jednakosti, pravdi i slobodi, još manje obećanom materijalnom blagostanju. Uzaludno su potrošena sva iskustva prethodnih civilizacija. Život ljudi je zaleđen, izolovan i zaštićen od uticaja demokratskog okruženja. Sa ogromnim ljudskim masama izvršen je eksperimenat uživo po teoriji Karla Marksa. Upropašteno je veliko vrijeme neophodno za razvoj savremene civilizacije na uzaludnostima koje su se nazivale izgradnjom socijalizma. Stotine miliona ljudi izgubili su živote, slijedeći komunističke ideale ili se njima suprotstavljajući.
Mnogobrojne reforme i prepravke sistema nijesu dale rezultate. Komunistički poredak se razišao sa istorijom u ključnim pitanjima egzistencije kao što su svojina, kodeks ljudskih prava i političkih sloboda. Postalo je dakle neophodno porušiti iznutra cijelu građevinu bez ostatka, ako se računalo ići uporedo sa demokratskim i slobodnim narodima. Nove generacije komunističke nomenklature razumjele su ovu neminovnost i prišle urušavanju sopstvenog sistema. Poljuljane su osnove društvene, odnosno ničije svojine, i uglavnom ukinuta jednopartijska država i neograničena vlast uske partijske oligarhije. Sve se naravno desilo u zadnjem času ali i posljednji čas bio je bolji od nijednog.
Ustanovljen je i novi pravac kretanja bivših komunističkih zemalja prema obrascu zapadnih demokratija protiv kojih je vođena bespoštedna borba. Došlo je do snažnog zaokreta od komunizma ka demokratiji, jednopartijskog sistema ka višepartijskom, socijalizma prema kapitalizmu. Ovo se naziva postkomunizam, odnosno postsocijalizam.
Upoređena sa velikom Francuskom revolucijom, ruska, Oktobarska, po žestini i maniru krvoločnosti ima značajne sličnosti. Shodno posljedicama za čovječanstvo i njegov napredak, izrazito se razlikuje. Obje revolucije započele su pobunom donjih slojeva protiv zatečenog poretka i privilegovanih staleža. Na sličan način istakle su atraktivna načela jednakosti i slobode koja su skrenula pažnju nezadovoljnih i ugroženih kategorija stanovništva. Ruska revolucija je izbila gotovo vijek i po poslije Francuske. Za to vrijeme prilike su se u svijetu bitno promijenile. U relativno razvijenoj industrijskoj Evropi početkom DžDž vijeka kada se dogodila Ruska revolucija, klasne tenzije su znatno splasnule do mjere koja isključuje snažnije socijalne potrese. U Rusiji su naprotiv ove tenzije ojačale, posebno izbijanjem Prvog svjetskog rata i velikim angažovanjem ruske vojne sile na Istočnom ratištu. Tu okolnost iskoristila je jedna u početku neznatna ekstremno orijentisana partija pod nazivom boljševička. U prestonici je izvršen prevrat i zaveden državno–partijski teror sličan jakobinskom u 1793/94. godini. I pored ove sličnosti, jakobinski diktatorski režim trajao je svega nekoliko mjeseci, a boljšvički nekoliko decenija, sa rđavim posljedicama koje se ne mogu upoređivati.
Velika Francuska revolucija kao i niz narednih unutrašnjih potresa u DžIDž vijeku, utrla je put modernoj evropskoj demokratiji, nacionalnoj državi, građanskim pravima, privatnom vlasništvu, jednakosti i slobodi. Ono što u naše vrijeme poznaje evropska civilizacija vuče korijen iz promjena za koje je najviše zaslužan duh francuske nacije. Od svega toga Rusima nije ništa pošlo za rukom. Ruska boljševička revolucija praktično je realizovala samo ono što je suprotno pravima građanina i čovjeka, interesima cijeloga naroda. Zabranila je privatnu svojinu, poništila građanske slobode, isključila parlamenat, uvela jednopartijski sistem, pretpostavila samovolju zakonima i bezlični kolektivitet dostojanstvu pojedinca.
Ako je riječ o metodama jedne i druge revolucije, nije moguće zanemarti njihove sličnosti. Nijedan rat među različitim narodima ili vjerama ne poznaje strahote građanskog bratoubilačkog rata. Ovaj posljednji isključuje pravila viteškog ratovanja. Upotreba giljotine otvorila je Pandorinu kutiju svih kasnijih užasa revolucionarne logike u Francuskoj i izvan nje. Boljševički teror bio je samo uspješna kopija jakobinskog iskustva ojačanog žestinom azijatskog temperamenta. Ipak racionalni Francuzi, Dekartovi sunarodnici relativno su se brzo oporavili od revolucionarnog fanatizma. Sagradili su moderne institucije parlamentarnog života i do perfekcije doveli prava građanina i čovjeka. Inertnost slovenske populacije učinila je da se revolucija ne iskoristi kao potisna sila progresa, već kao samosvrha i samoj sebi zadatak. Stoga je shodno Marksovoj doktrini klasne borbe stvorena teza o neprekidnom zaoštravanju društvenih odnosa, jačanju terora radi ukidanja klasične države i njenih funkcija. To je dovelo do produžavanja nasilja u nekoliko generacija. Sa ovim kapitalom išlo se u susret DžDžI vijeku.
Države koje su se do skora nalazile pod patronatom boljševičke Rusije podijelile su njenu sudbinu. Pred kraj DžDž vijeka komunističke države i u prvom redu Rusija došle su na ideju da ukinu sopstveni režim i preuzmu zapadni model života. Stasalo je saznanje o potrebi da se definitivno napusti klasna iluzija koja je unazadila veliki dio čovječanstva. Prodrle su nove ideje, odnosno stare za zapadni svijet, kao što su: privatizacija vlasništva, jačanje zakonitosti, uspostavljanje ličnih sloboda i sl. Jedan termin izražava veliki preokret koji se zbiva u postkomunizmu i to riječ tranzicija. Transformacija ili tranzicija eufemistično upućuje na stanje totalnog kolapsa prethodnog oblika života, mišljenja, vjerovanja, organizovanja i privređivanja. Ne radi se o popravci i unapređenju komunističkog sistema, već o njegovom definitivnom napuštanju i prelasku u kapitalistički ili zapadni način egzistencije. Iako riječ tranzicija, stidljivo prikriva neuspjeh boljševičkog eksperimenta, ista ukazuje na neminovnost njegovog napuštanja u korist načela zapadne građanske civilizacije.
Ali htjeti i moći napustiti jedan zaokružen politički sistem, koji decenijama traje, nije ista stvar. Dilema je teško rješiva. Najškodljivije navike kad se ukorijene unutar neke populacije ne mogu se lako odbaciti i prevazići, uprkos očiglednom posrtanju i gubitku koraka sa civilizacijom. Živi dokaz za to pruža afrički kanibalizam ili masovne ljudske žrtve bogovima u praksi surovih Maja. Neophodno je bilo primijeniti stroge mjere od civilizovanih kolonizatora kako bi ova praksa nestala.
Sovjetski sistem je bio duboko utisnut u način vjerovanja širokih ljudskih masa. Milioni propagandista Lenjinove avangardne škole bili su zaposleni oko širenja ideološkog uticaja glorifikacijom komunističkog poretka. Na taj način postali su vlasnici savjesti ljudi i njihove imovine. Stoga je teško zamisliti stanje u kome se jedan apsolutni vlasnik svega postojećeg odriče toga vlasništva. Ipak, dogodilo se da, navodno, prva zemlja socijalizma, Sovjetski Savez, učini takav korak. Tamo je stasala svijest o dramatičnom zaostajanju za demokratskim državama, zahvaljujući neefikasnom političko–privrednom sistemu. Došlo se do saznanja da je neophodno promijeniti osnovu, tj. ukupni istorijski pravac dotadašnjeg razvoja i vratiti se na poredak koji odgovara ljudskoj prirodi i zakonima istorijske evolucije. Dovoljno je bilo da na čelo Rusije slučajno i zakonito izbiju ljudi modernijeg duha pa da se prethodni vještački, ideološki obojeni sovjetski sistem, nađe na rubu provalije.
Kada su se u Rusiji dogodile radikalne promjene, bivše sovjetske kolonije u Istočnoj Evropi automatski su slijedile njen primjer. Njima je komunistički poredak bio nametnut vojnom ekspanzijom Crvene armije i one ga u suštini nikada nijesu prihvatile. O tome svjedoči više antisovjetskih pobuna, protesta i pokreta poslije Drugog svjetskog rata koji su u krvi ugušeni od okupatorske Sovjetske armije. Primjeri Mađara, Čeha, Poljaka i njihov otpor sovjetizaciji, svjedoče o tome da komunistički sistem u Istočnoj Evropi nikada nije sasvim zaživio. Stoga je u kolonijama propast komunizma u Sovjetskom Savezu doživljena kao stvarno oslobođenje ili tačnije mogućnost da se države Istočne Evrope priključe porodici naprednijih zapadnih naroda. Jedino u Jugoslaviji nije izvršena intervencija Crvene armije poslije raskida režima sa Sovjetima 1948. godine. Ostaje otvoreno pitanje da li je Rusima bila potrebna ova intervencija s obzirom da je autentični sovjetski model i poslije raskida, u vrijeme režima Josipa Broza stalno jačao, dograđivan i usavršavan. Time se tumači žilavi otpor savremenim demokratskim promjenama gotovo u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Problem se ipak ne ograničava na prethodnu ili sadašnju Jugoslaviju. Ogromne teškoće prate transformaciju bivšeg komunističkog sistema u svim dijelovima svijeta. Postoje samo modalne razlike u stepenu prilagodljivosti određenih područja na nove demokratske procese.
Suštinski gledano problem napuštanja socijalizma i njegovog prerastanja u građansko društvo nije nimalo jednostavan. Decenijama su se ove države udaljavale od osnovnih parametara razvoja zapadnih naroda. Stoga je potpuno razumljiv otpor društvenih snaga koje i dalje zadržavaju sentiment prema starome načinu vladanja ili kolektivističkim diktatorskim idealima. Građanska demokratija je satanizovana kao društveni sistem u propagandnoj literaturi i vaspitnim ustanovama svih socijalističkih zemalja. Model privatne svojine ili kapitalizam bio je sinonim za sve što je trulo, nazadno, osuđeno na propast, čak i neljudsko. Shodno teoriji Marksa, Engelsa i Lenjina, socijalizam je smatran višom razvojnom fazom koja treba cjelokupno čovječanstvo da uvede u neku vrstu zemaljskog raja. To je navodno život u izobilju, davanje svakome prema potrebama, uglavnom bez ličnoga rada, uživanja za koje ne postoje ograničenja. Najednom, sve se preokrenulo u svoju suprotnost. Komunistička doktrina nije u praksi zaživjela. A upravo Marks je objavio društvenu praksu kao kriterijum istine i pojam koji će garantovati uspješnost novog načina života. Dogodilo se da na samoj marksističkoj praksi bude opovrgnuta Marksova teorija Prakse bez izgleda da se može bilo šta u njenu korist učiniti.
Desetine a možda i stotine hiljada doktorata, instituta, katedri, akademskih titula u svijetu sagrađenih na temeljima Marksove nestvarne vizije svijeta otišlo je na smetlište istorije. Milionski tiraži apologetskih knjiga u slavu socijalizma i komunizma izgubili su svaku privlačnost. Stoga je shvatljivo da ljude koji su ličnu egzistenciju i sav društveni ugled zasnovali na marksističkim idealima nije lako otrgnuti od tipiziranog načina mišljenja i ubijediti ih u propast sopstvene pseudodoktrine. Prije svega riječ je o ljudima prosječne umske strukture i svijesti odgajene po mjeri marksizma pa je promjena iz ovih razloga nezamisliva. Marksizam se pretvorio u religiju koja obuhvata srce a umu daje marginalno mjesto. Ako se tome dodaju privilegije koje su u stopu pratile stepen svačije političko–ideološke podobnosti u državama socijalizma onda su sasvim opravdane jake emocionalne reakcije u odbranu komunističkih načela. One bitno usporavaju željenu i proklamovanu tranziciju.
Ostaje otvoreno pitanje da li je radikalna promjena komunističkog poretka u principu moguća. Prigovor se odnosi na činjenicu da su stečene čvrste navike na odgovarajuće stanje stvari u bivšim komunističkim državnim zajednicama i da će se one teško mijenjati ili možda nikako. Stvoren je jedan potpuno uobličen i jednosmjeran pravac rasuđivanja u svim pitanjima od vitalnog značaja za čovjeka pa se ovaj režim smatrao dovršenim i konačnim, gotovo neuništivim u daljoj perspektivi. Držalo se da mu vrijeme ne može nauditi niti dovesti u sumnju njegove političko planetarne paradigme. Međutim, praksa ga je po temelju uništila, kao što to čini sa svakom teorijskom utopijom. U doba ubrzanog tehnološkog progresa, čak i najmanje zaostajanje za razvijenim narodima, poprima velike razmjere. Ukoliko neki društveni poredak ne više od pet godina kasni za dometima civilizacije, to je vrijeme koje odgovara pedeset u bližoj, ili pet stotina godina u daljoj prošlosti. Ovo je bio i suviše neprimjeren rizik čak i za tako konzistentan, uporan i ambiciozan sistem poput socijalističkog, tačnije komunističkog. Došlo je do stanja u kome su emocije žrtvovane razumu pa je njime samim započeo njegov unutrašnji slom. Ne radi se dakle o poboljšanju u kontinuitetu već radikalnom istorijskom zaokretu. Pokušaj sa „perestrojkom” doživio je krah.
Ipak, porušiti nešto nije isto što i sagraditi novo, pogotovo takvo novo – staro, protiv čega je vođena dugogodišnja iscrpljujuća i bezpoštedna idejna i praktična borba u prethodnoj etapi. Zato su možda potrebne decenije uklapanja u savremene svjetske procese. Otuđenje je bilo u toj mjeri drastično da se ne mogu ni u toku dužeg perioda očekivati „spektakularni” rezultati.
Poređenje sa relativno brzim uklanjanjem posljedica nacizma nije osnovano. Poslije Drugog svjetskog rata sile pobjednice su sprovele aktivan proces denacifikacije u fašističkoj Njemačkoj i militarističkom Japanu. Mjere su u cjelini, relativno brzo uspjele. Savremena Njemačka, takođe i Japan, izgradile su demokratske institucije koje ne zaostaju za Francuzima ili Anglosaksoncima. Deboljševizaciju nije moguće izvoditi po tome scenariju. Ovo treba da urade domaće političke snage kojima nedostaje elemenat prinude a često i volja i znanje, koji su sile pobjednice sprovele nad pobijeđenima. Stoga je osnovano pretpostaviti da će proces deboljševizacije biti znatno duži, skuplji i manje uspješan od postupka denacifikacije. Biće neophodno angažovati ogroman svjetski kapital kako bi se sprovela izvjesna društvena i privredna rehabilitacija u državama postkomunizma. Prije svega, potrebno je stvoriti neophodne demokratske institucije osposobljene, po ugledu na razvijene demokratske države, da preuzmu proces deboljševizacije.
Države sovjetskog tipa više decenija su institucionalno ukinule izborni sistem, jednu od najvećih tekovina demokratije. Nije bilo nikavih izbora, čak ni onih neslobodnih koji se pripisuju diktatorskim vladama. Bilo je doduše glasanja ali nikako biranja. Glasalo se po automatizmu za kandidata jedine vladajuće partije ali i taj je bio još prije glasanja izabran od svoje nomenklature na određenu funkciju pa je u tom smislu glasanje bilo puka formalnost, zamajavanje neupućenih. U komunističkom poretku naprosto nije bilo slobodnih ni neslobodnih izbora, pa se ne može reći ni to da izbori nijesu bili slobodni. Građanin je unižen, izigran, obmanut u pogledu svojih osnovnih prava da bira i da bude biran na određenu funkciju. Javne su funkcije dodjeljivane s vrha kao nagrada za privrženost i podobnost. Postavlja se razložno pitanje da li će faktor vremena povratiti izgubljenu svijest o potrebi demokratskog biranja kao i dodjele javnih funkcija na temelju slobodno izražene građanske volje. Prvi koraci u ovom pogledu ohrabruju, ali čini se da je u svim postkomunističkim državama problem još akutan. Formalno postoje višepartijski sistemi, parlamenat, sloboda štampe, govora, izbora, ali za sada sve se ovo nalazi pod dubokim retrogradnim pritiskom prethodnog režima.
Višepartijski sistemi u postkomunističkim državama nastali su odjednom, sasvim dirigovano kao što su se decenijama čitav život i svi društveni tokovi odvijali po nekom centralnom nalogu dakle, nalogodavno. Čin prelaska od diktatorskog u slobodno društvo, vjerovatno se dogodio po direktivi iz nekog za sada neidentifikovanog svjetskog centra. Stoga komunističko državno ustrojstvo nije spremno dočekalo ovakav obrt. Najmanje se moglo očekivati da se dogodi radikalan zaokret sličan ovome. Sve što je činjeno u dugogodišnjoj vladavini komunista bilo je usmjereno na to da isključi teorijsku i praktičnu mogućnost za pojavu višepartijskog, odnosno demokratskog sistema. Pežorativno se govorilo i pisalo o zemljama zapadne demokratije. U cjelokupni vaspitni sistem bilo je ugrađeno shvatanje da se na Zapadu radi o formalnoj a ne suštinskoj demokratiji koja se tobože ostvaruje u socijalističkim zemljama kroz diktaturu radničke klase. S obzirom da je ukinut svaki oblik privatnog vlasništva, isključene su bile sve pretpostavke za formiranje klasičnog višepartijskog političkog uređenja.
U socijalizmu nije bilo nikakvih uslova prema kojima bi različite stranke izražavale interese odgovarajućih ekonomsko–socijalnih slojeva ili kategorija stanovništva. Upravo stoga stranke su se u postkomunizmu javile u jednoj sasvim nedefinisanoj formi da bi mogle izražavati različite interesne grupe u društvu. Takvih grupa, slojeva nije bilo u smislu privatnog imovinskog cenzusa ili ekonomski suprotstavljenih ciljeva određenih kategorija. Sve je bilo monolitno od vrha do osnove. Privilegije vrha nijesu se izvršavale kroz privatnu svojinu, već isključivo kroz partijsku i političku svemoć. Otuda se dogodilo da novoformirane i na brzinu sklepane stranke, partije, pokreti u postkomunizmu, nastupe sa gotovo identičnim programima, i samo su se međusobno po imenu razlikovale. U svakom stranačkom programu figurirala su gotovo istovjetna načela: privatizacija, podjela i kontrola vlasti, pravna država, sloboda javne riječi itd. Konačno, iako su stvoreni uslovi za relativno slobodne izbore u svim državama bivšeg socijalizma nije bilo materijalnih vlasničkih uslova po kojima bi se stranke mogle razlikovati prema svojim socijalno–ekonomskim ciljevima i programima. Političke stranke država u tranziciji ostale su bez specifične političke težine. Nijesu imale niti su mogle imati sopstveni politički angažovani projekat. Nijesu zastupale nijedan društveni sloj zato što takvi slojevi, bar u početnoj fazi tranzicije, nijesu postojali.
Međutim, da bi se isključila svaka zabuna u pogledu profila političkih stranaka u postkomunizmu, vođstvo tih stranaka se potrudilo da istakne ako ne ekonomsko–socijalne, a ono nacionalno–regionalne ciljeve. Time su se stranke i partije država u tzv. tranziciji počele međusobno snažno razlikovati i udaljavati jedna od druge. Stanovništvo je umjesto građanskih dobilo stranke različitih nacionalnih usmjerenja i profila. Manje ili više u svim državama postkomunizma pojavile su se partije sa programima i zastavama preuzetih iz dubljih istorijskih slojeva strogo nacionalne provenijencije. Tako su nacionalni ciljevi dobili neviđenu težinu i postali opasnost za miran i skladan razvitak. Posebno u višenacionalnim državama stvoreni su uslovi za otvoreni sukob, češće i oružani konflikt kao što je slučaj sa bivšim Sovjetskim Savezom, i posebno SFRJ.
Postkomunistički nacionalizam može se jedino objasniti snažnim djelovanjem i uplivom Lenjinove i Staljinove škole tj. njihovim angažovanim rješavanjem nacionalnog pitanja. U vrijeme boljševičke vlasti nacionalnom pitanju pridavana je osobita važnost. Da bi isključio demokratske institucije građanskog društva, Lenjin se sav posvetio stvaranju nacionalne svijesti i nacionalnih država. Stvorene su nacionalne države i od sasvim nedefinisanih u istorijskom smislu populacija. One su postale temelj boljševičke diktature iz dva razloga. Prvi je što se pomoću ovih novih i najčešće isforsiranih nacionalnih država udaralo na temelje istorijski verifikovanih nacija koje su proglašene hegemonima i koje je trebalo podrivati pomoću patuljastih i nepostojećih nacija. S druge strane, nedostatak građanskih političkih sloboda nadoknađivan je nacionalnim iskazivanjem. Na taj način je jednopartijska boljševička vlast stvarala čvrste osnove svoje diktature. Nije mogla biti srušena pošto nije bilo građanskih partija i s druge strane nije mogla pasti pod uticaj kakve vodeće istorijske nacije, jer su one bile potkopane umnoženim patuljastim i fiktivnim nacijama čija su prava garantovana formom jednopartijske države.
Ovakvo rješenje nacionalnog pitanja u vrijeme komunizma prelazom na demokratske ustanove dovelo je do otvorene konflagracije pa i žestokog oružanog sukoba. Novostvorene nacije u komunizmu tražile su svoj prostor u okvirima građanskog uređenja koje nije bilo njima primjereno. Time je narušena stabilnost i mir u postkomunističkim državama. Raspad Sovjetskog Saveza i SFRJ po šavovima nacionalnih država potpuno je razumljiv s obzirom da je u prethodnom sistemu sve učinjeno da ojača nacionalna svijest i supstituiše nekadašnje građanske slobode. Komunisti su u to vrijeme smatrali da će pomoću ravnoteže i balansa međusobno suprotstavljene nacionalno–istorijske svijesti, amalgamirane jednopartijskom diktaturom, bezgranično održavati poredak. Ali prelaskom na višepartijski sistem, ova logika je dala porazne rezultate. Došlo je do erozije višenacionalnih socijalističkih država. Stvarne ali i one politički konstituisane nacije međusobno su se žestoko antagonizirale, stvarajući uslove za pojavu usitnjenih sasvim novih ekskluzivno nacionalnih država. Neobično je to što je i svjetski komunistički pokret sa početnih internacionalnih pozicija, čiji je cilj bio formiranje univerzalne proleterske zajednice, dospio u situaciju da se održava pomoću nacionalne euforije i lokalnih naciokratija. Više decenija komunističke partije u zemljama Istočne Evrope iskazuju se kao nacionalno komunističke navodno sa svim kulturno–istorijskim tradicionalističkim i patriotskim imidžom. Tako je ekstremni boljševički internacionalizam prešao u ekstremni komunistički nacionalizam–tradicionalizam i na toj osnovi pokušao da utemelji svoje buduće istorijsko svjetsko postojanje.
Raspad Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke Republike, po nacionalnom ključu, ne može se drugačije objasniti već potpunom ideološkom pripremom, akumulacijom nacionalističke svijesti, tačnije mržnje i netrpeljivosti u prethodnom komunističkom poretku. Ova mizantropsko–euforična neonacionalna komunistička ideologija dobila je na besprimjernom važenju u svim zemljama bivših socijalističkih država. Tamo su logikom sistema stvoreni psihološki i ekonomski–preduslovi za međusobno antagoniziranje različitih naroda, etničkih grupa, populacija. Formirana je dominantna svijest o nemogućnosti zajedničkog života.
U vrijeme jednopartijske diktature ovo nije nosilo opasnost od raspada državnih cjelina. Komunistička vlast se upravo održavala na međunacionalnim sukobima i konfliktima i pomoću njih. Ona ih je povremeno i dozirano sama stvarala, izazivala ih da bi ih zatim autoritetom jednopartijske logike uklanjala i smirivala. To se permanentno činilo sve do trenutka kad su stvari izašle ispod jednopartijske kontrole. Tada je nastala eksplozija međunacionalne, međuvjerske ili čak regionalne netrpeljivosti. Stoga isključivu odgovornost za raspad bivših višenacionalnih komunističkih država i građanske ratove snosi stari poredak tj. lenjinsko–staljinsko rješavanje nacionalnog pitanja.
Transformacija bivših komunističkih država u demokratska i kapitalistička društva pretpostavlja mnoge smetnje, češće i ozbiljne prepreke. Proces transformacije jednog cjelovitog načina mišljenja posjedovanja i življenja u drugi, njemu sasvim suprotan smjer morao bi biti veoma dug a moguće i ne sasvim uspješan. Od glavnih smetnji ovom procesu navešću neke koje se naglašeno ističu.
Preobražaj kolektivne imovine u privatno vlasništvo je jedan od ključnih problema postkomunističkih država. U vrijeme socijalizma akumulirana je značajna privredna moć. Stvoreni su proizvodni kapaciteti impozantnih razmjera. Države su planski gradile krupne privredne objekte izvan logike ekonomskih i tržišnih zakona. Ovim objektima formalno je upravljala radnička klasa, a stvarno, partijski povjerenici vladajuće nomenklature. Istorijskim opozivom režima, istovremeno je doživio kolaps i dirigovani privredni sistem. Međutim, urušavanje privrednog kolektivističkog sistema upravljanja nije spremno dočekano. Nijesu postojale finansijske i ekonomske sile koje su mogle da preuzmu odgovornost za funkcionisanje krupnih privrednih objekata, tj. da ih dovedu u stanje uspješnog tržišnog poslovanja. S obzirom da je ukupna planska kolektivističko–socijalistička privreda stvorena radi kvantitativne proizvodnje materijalnih dobara i njihove raspodjele, a ne zbog kvalitativnog razvoja na osnovama profita i tržišta, trebalo je unijeti novi princip kako bi se izvršila valjana transformacija zatečenih privrednih kapaciteta. U ovakvoj situaciji bilo je teško, gotovo nemoguće, odjednom stvoriti nove vlasničke odnose osim po cijenu definitivnog poništenja prethodne materijalne osnove, što je nezamislivo.
Da bi se ostvarila nužna transformacija kolektivnog, tj. ničijeg vlasništva, u svojinu sa poznatim titularom, nije bila dovoljna zakonska regulativa. Nužna su dodatna enormna finansijska sredstva, kojih u zemljama u tranziciji nije bilo, kako bi proces preseljenja svojinskih prava relativno uspio. Neophodno je da nekadašnji socijalistički privredni sektor ugradi u sebe mehanizme koji bi mu omogućili funkcionisanje prema svjetskim tržišnim standardima na principu privatnog vlasništva. Ovakav tok stvari je veoma otežan usljed stečenih navika u neefikasnom mamutskom sistemu zajedničke svojine. Stoga dolazi do znatnog usporavanja čak i neuspjeha mnogobrojnih modela vlasničke tranzicije u Istočnoj Evropi. Sve podsjeća na vrijeme dinosaurusa hladne krvi koji se nijesu mogli adaptirati u naglim termičkim promjenama na Zemlji, zbog čega su vjerovatno izumrli.
Pored transformacije cjelokupnog privrednog sistema najvažnija stvar u lancu preobražaja socijalizma je uspostavljanje čvrstog pravnog poretka. U dugom periodu komunističke vladavine izostala je pravna sigurnost. Doduše, postojali su Ustav, Zakon, propisi, uredbe ali bez stvarnog dejstva. Umjesto pravosuđa vladao je sistem partijsko–političke direktive. Pravosudni organi izvršavali su partijske naloge. U državama u tranziciji na ovom planu ipak je nešto učinjeno. Izvršena je podjela vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, što je u komunizmu bilo nedozvoljeno. To je početni korak u pravcu usavršavanja ustavno–pravnog poretka kako bi se otklonile rđave posljedice višegodišnjeg partijskog voluntarizma.
Treba takođe očekivati izvođenje najdubljih promjena u prosvjetno–pedagoškom sistemu. Cjelokupni vaspitni i obrazovni odgoj mnogih generacija u socijalizmu imao je za cilj da posluži ne toliko znanju i nauci već ideološko–propagandnom prevaspitavanju omladine. U sadržaje svih obrazovnih predmeta, čak i onih koji se odnose na prirodne oblasti ugrađen je ateističko–materijalistički pogled na svijet i dijalektička sofistika. Režimi su imali zadatak da formiraju novog čovjeka egzaltiranog revolucionarnim ciljevima socijalizma–komunizma. Ovdje je svakako najmanje urađeno u smislu pozitivne transformacije. „Zarobljeni um” teško se oslobađa okova pedagoško–edukativne prisile na duh, koja je usljed dugotrajne upotrebe postala navika, prije svega školovanih ljudi.
Uglavnom, sve bitne oblasti života u postkomunističkim državama nalaze se sa manje ili više uspjeha u preobražaju ili pozitivnoj tranziciji. Izvjesno je da će se ovaj proces znatno prolongirati ali njegov uspjeh garantuje činjenica da je on po sebi neizbježan i zakonit. Od prethodnog sistema vremenom neće preteći nijedno valjano iskustvo osim možda zastrašujućeg primjera jednoumlja koji će kroz vjekove opominjati savjest čovječanstva.
U postsocijalističkim državama tranzicija nema alternative. Riječ je o potpunom ili djelimičnom prilagođavanju ukupnog načina života demokratskim i parlamentarnim normama. Svaka neprilagođenost ovom procesu biće kažnjena odgovarajućim zaostajanjem u razvoju, čak skretanjem sa magistralnih puteva buduće civilizacije. Podrazumijevajući institucionalne i psihološke teškoće koje prate ovaj do sada neviđeni obrt u društvu, ipak se stvaraju pogodnosti da on sasvim ili približno uspije. Neprekidno nadolazi svijest o neophodnosti radikalnog preobražaja diktatorskog u slobodno demokratsko društvo. Najnovije generacije, uprkos pogrešnoj edukaciji revolucionarnim marksizmom, klasnom sviješću i borbenim ateizmom shvataju njenu anahronost. Čine posebne napore da svoju djelatnost i način mišljenja prilagode prirodnim čovjekovim zahtjevima i potrebama. Demokratski svijet nije pobijedio komunistički silom oružja, već isključivo putem načela privatnog vlasništva i parlamentarnog slobodnog života.
Za bivše komunističke države u tranziciji slijediti parlamentarnu građansku demokratiju nije stvar prisile već čista nužnost jednog izbora koji nema zamjenu. Ali i u tom nesumnjivo pozitivnom kretanju, potrebna je mudrost, opreznost i taktičnost koja ne bi proizvela lomove kako u društvu, tako i u dušama ljudi priviklih na jednosmjerni i pogrešan način mišljenja. Napuštajući u cjelini jedan fatalni svjetski eksperimenat u licu boljševizma, države u tranziciji imaju istorijsku dužnost da afirmišu zaboravljene moralne i duhovne vrijednosti.
Što se tiče brzine i tempa transformacije u pojedinim postkomunističkim zajednicama, on će se razlikovati od jedne do druge države bivšeg socijalističkog lagera. Zemlje sa jačom demokratskom tradicijom prije boljševizacije, u znatno su povoljnijoj poziciji. To je slučaj sa Češkom, Poljskom i Mađarskom. One će se vjerovatno prije drugih adaptirati na građanske slobode, dijelom i zbog činjenice da one u ovim državama nikada nijesu bile sasvim ugašene, uprkos okupacionim trupama Sovjetske Rusije. Snažne tradicionalne veze sa državama Zapadne Evrope čine ih bolje pripremljenim za suštinski a ne formalni preobražaj.
Okolnost da je bivša SFRJ napustila Istočni lager ili logor relativno rano, nije njoj donijela nikakvu bitnu prednost. Naprotiv, ovo iskliznuće je još jače učvrstilo boljševičko–marksistički poredak. Radilo se samo o sukobu dva jednako ambiciozna diktatora bez odraza na već prihvaćenu klasnu ideologiju. Moguće je, da to i nije bio pravi spor, već zajednička uspješna prevara namijenjena slobodnom dijelu čovječanstva.
Kad govorim o transformaciji boljševizma ili komunizma u slobodno društvo, pod tim razumijem isključivo političke i ekonomske standarde. Ovo se ne odnosi na duh naroda, njegovu religiju, kulturu, istoriju i tradiciju. Ma koliko da je globalizacija čovječanstva neminovna, ona neće moći bar u dogledno vrijeme da niveliše, poništi rodoslovlje ili izmijeni dušu konkretnih istorijskih nacija. Neshvatljivo je da će narodi sa dugim i značajnim duhovnim nasljeđem izgubiti osjećaj za vlasništvo nad njime, tačnije za sopstvene vrijednosti. Najzad, sistem političko–ekonomske globalizacije ne nosi u sebi opasnost, bar ne odmah, od lišavanja naroda njihovih istorijskih prava, običaja, vjerovanja i tradicije. Dvadeset i prvi vijek vjerovatno će proticati u nekoj vrsti saradnje možda i dubljeg prožimanja jedinstvenog pravno–ekonomskog i političkog uređenja svijeta sa korijenima duhovne i rodoslovne različitosti naroda koji ga sačinjavaju.

AUTODISKURS

A: Iz tvojih prethodnih sudova da je istorija velikih planetarnih ratova završena, slijedi zaključak o nastajanju sasvim drugačije istorije. Ili je to samo predznak za novu istorijsku etapu i perspektivu naprednijeg čovječanstva, ali usaglašenu sa prethodnim epohama. U prvom slučaju ništa neće biti kao ranije. U drugom, budućnost i prošlost čovječanstva razlikovaće se jedino po stepenu razvijenosti i kvalitetu življenja.
B: Nemogućnost vođenja opštih planetarnih ratova usljed hiperrazvijenosti borbenih sredstava, informativnih sistema i saobraćajnih komunikacija sama po sebi donosi totalne promjene u životu država i naroda. Sva dosadašnja istorija u tom kontekstu ima se smatrati predistorijom, gotovo na isti način kao što se alhemija i astrologija odnose prema savremenoj hemiji i astronomiji. Riječ je o kontinuitetu koji je u suštini diskontinuitet.

A: Ako te dobro tumačim, buduća istorija svijeta ličiće na obrnuto kretanje skazaljke na časovniku ili na promjenu smjera zemljine rotacije. U tom slučaju ništa neće biti isto. Preciznije rečeno, biće sve na svome mjestu ali temeljno izokrenuto u odnosu na dosadašnje smjerove kretanja. Što je do sada važilo za pravilo postaće antipravilo, sopstvena negacija i antiteza.
B: Nije sasvim tako. Ja govorim o svijetu koji će se nužnim načinom adaptirati na izmijenjene istorijske uslove i tokove. To će biti unutrašnja revolucija čovječanstva ali ne proizvedena klasnim nasiljem već jednim prinudnim stanjem koje je proisteklo iz sopstvenog naučno–tehničkog progresa. Svaka je dobrovoljnost ovdje isključena. Riječ je o stavljanju u dejstvo elementarnih odbrambenih mehanizama koji moraju sadržavati jačinu prilagodljivosti istog stepena kao što pokazuje flora i fauna poslije uzastopne smjene tropskih i glacijalnih doba. To neće biti istorija ispočetka, niti kretanje skazaljke sa desna na lijevo, već epoha inkompatibilna prethodnoj istoriji ukoliko pod njom računamo događaje koji znače masovne osvajačke pohode i velike potrese.

A: Možemo li se u tom slučaju nadati opštemu blagostanju ili nečemu što liči na Morovu Utopiju. Ako je istorija generalnog nasilja okončana nije li to razlog za ulazak u neku vrstu utopije beskonfliktnog stanja.
B: Beskonfliktna planetarna stvarnost u principu nije zamisliva. Ovo bi bilo potpuno ukinuće života. Činjenica da globalni ratovi neće biti mogući nije poništila biološke, psihološke niti socijalne motive za međusobne konflikte ljudi. Reklo bi se, svi su ovi motivi ojačani i možda umnogostručeni prinudnim ukinućem ili bolje reći pounutrašnjenjem osvajačke čovjekove prirode. Ako ono što je bilo spolja dolazi iznutra time se ne mijenja struktura materijala. Na iznošenom, a zatim izokrenutom odijelu kvalitet štofa ostaje isti samo se mijenja redoslijed vrijednosti u pogledu lica i naličja.

A: Ne shvatam u kom smislu bi se mogli odvijati budući konflikti među narodima ukoliko isključimo osvajanja i osvajačke pohode. U odsustvu velikih ratova, priroda ljudi će se pod uplivom jednog politički indiferentnog stanja sasvim promijeniti. U tom svojstvu čak i beznačajni konflikti izgubiće smisao i razloge. Čovječanstvo će stagnirati postajući jedna nediferencirana amorfna masa lišena energije ideala a time i progresa.
B: Stotine hiljada, a možda i miliona godina psihosomatska struktura ljudi je ostala u glavnim crtama nepromijenjena. To je slučaj i sa ostalim živim vrstama. Čovjek ima razum, ali razum je samo funkcija njegove somatske strukture. Što više stiče znanja o stvarima u svom okruženju, to moćnije slijedi nagon iz svoje pećinske prvobitnosti. Do isteka vremena, čovjek će u pogledu psiho–fizičke organizacije ostati isti, ali zahvaljujući iskustvu i enormno proširenim znanjima mijenjaće forme i taktiku agresivnog ispoljavanja. Umjesto globalnih tj. planetarnih sukoba ratovaće se u mikrosistemima. Lokalni ratovi neće biti isključeni već umnoženi. Štaviše, oni će biti podmukliji, suroviji i organizovaniji od onih koje poznajemo. Povodi za takve ratove možda će se udesetostručiti, ali nijedan od njih neće moći da dosegne razmjere velikog i masovnog spektakla. Iskustva poslije II svjetskog rata u tom pogledu su rječita.

A: Postoji li kakva dublja garancija za budući svijet bez sukoba na makro planu osim svijesti o neminovnom samouništenju u slučaju globalnog rata. Čini se kad dođe vrijeme rata o tome se racionalno ne razmišlja, niti odlučuje. Strasti govore a razum izgubi prvenstvo. Stoga mogućnost apokalipse nije isključena uprkos očevidnom interesu ljudi da život pretpostave umiranju. Ako je sudbinski određeno da svijet totalno nestane, i to od čovjekove ruke, zbog čega se to ipak ne bi dogodilo. Strah od smrti je preslaba kočnica da bi zadržala supremaciju iracionalnih pobuda koje su vodile ljude kroz vjekove u zagrljaj ništavila, najčešće pod izgovorom borbe za pravičnost, slobodu ili istinu, onako kako ih je tumačila neka strana. Ukoliko se čovjek ne plaši smrti, već joj najčešće ide u susret u smislu Frojdovog učenja o tanatosu, manje ima razloga da se boji nekog pretpostavljenog kosmičkog uništenja cjeline života.
B: Ne vjerujem u nagon umiranja koji bi bio komparativan nagonu za životom osim u patološkim slučajevima. Bog je usadio ljudima silu nadahnuća kojom su u stanju da nadvladaju najsloženija iskušenja. Želja da se živi i preživi nalazi se u osnovi cjelokupnog biološkog materijala koga izvorno nema na drugom mjestu u svemiru. Ratovi nijesu vođeni da bi čovječanstvo bilo uništeno, već osvojeno, dakle radi života i obnove, samo na nekim drugačijim osnovama. Vjerujem u sudbinski smisao ratova, ali ne vidim razlog da je smjer sudbine skrenut u pravcu samouništenja ili degeneracije ljudi, odnosno cjelokupnog živog sistema u slučaju upotrebe razornih energija beskrajne jačine i snažnih hemijskih sredstava. Nikakav džentlmenski dogovor zaraćenih strana u smislu ograničene upotrebe razornog oružja ne bi mogao biti valjan. Ova činjenica isključuje i samu pomisao na mogućnost vođenja novog svjetskog rata.
Osim toga, opšti tehnički ili tehnološki progres temeljno je izmijenio pojmove o rastojanjima i geografskim daljinama. Ovo je presudno pa da se mali svijet kakav je naša planeta u budućnosti nađe na okupu, i to u relativno podnošljivoj, ali ne beskonfliktnoj zajednici.

A: Ne slažem se sasvim! Upravo to umanjenje prostorno vremenske udaljenosti između država i naroda čini razlog za snaženje ideje svjetskog sukoba. Posljednji svjetski rat je bio suroviji i masovniji od svih prethodnih upravo zbog unaprijeđenog tehničkog razvoja, ojačanih i umnoženih saobraćajnih veza. Naučni progres je donio novu geografiju, fantastična skraćenja udaljenosti. Ona su zapravo omogućila obrazovanje velikih frontova i masovnu koncentraciju trupa, zavisno od bitno smanjenih rokova za njihovu efikasnu dislokaciju i upotrebu. Tehničko poboljšanje: brodova, aviona, tenkova, vozova i drugih sredstava, dalo je impuls Drugom svjetskom ratu. Analogija upućuje na povećanu mogućnost Trećeg svjetskog rata ako je riječ samo o prostorno–vremenskom skraćenju oružanog kontakta potencijalnih protivnika.
B: Plovne jedinice, vazdušne letilice ili trupe na kopnu upotrijebljene u II svjetskom ratu još su imale klasičan karakter. Brzine kojima su ostvarivana široka ratna dejstva bile su još dovoljno podnošljive. Glavna ograničenja nastala su posljednjih decenija. Ono što su nekada značile godine i mjeseci, danas se mjeri minutama i sekundama. U informativnom smislu milioniti dijelovi sekunde čine značajno vrijeme. Saobraćajne veze skraćuju međunarodne komunikacije nepojmljivom brzinom. Centri vojne moći, koji bi eventualno mogli biti izazivači generalnog konflikta, postali su ravnopravni. Svi mogu imati sve gotovo u bezvremenom trenutku. Nestale su vojne tajne pod okom svevideće elektronike. Raketni sistemi namijenjeni ratnoj upotrebi dostigli su tačku razvoja u kojoj njihova dejstva ne bi mogla nikoga iznenaditi kako u vremenskom, tako ni u prostornom smislu. Potencijalni agresori bili bi zaustavljeni pri samom pokušaju njihova aktiviranja. Šahovskim terminima kazano, u svijetu je nastala pat situacija. Ako su vrijeme i rastojanje za sve narode i države izgubili smisao realne veličine, onda budući svjetski rat istinski nije moguć. Iščezle su vremensko–prostorne koordinate u kojima su klasični frontovi među sukobljenim državama mogli razviti dejstva a da istovremeno sami sebe ne ukinu.
A: Iz ovoga što si kazao proističe izvjesnost jednog novog čovječanstva ali ne slobodno udruženog ili ujedinjenog, već zbijenog, integrisanog silom zakona tehnološkog razvitka. To ne bi mogao biti Kampanelin Grad Sunca, još manje mitološka Atlantida. Biće to planeta selo u odnosu na nekadašnju planetu svemir. U tom slučaju prestaće da važe dosadašnje najviše vrijednosti, država, nacija, religija. Izgubiće se otadžbinsko osjećanje, rodoljublje, nacionalna svijest, religiozni zanos, jezičke i kulturne osobenosti naroda. Čovjek će zavapiti za starim bogovima kako bi rekao jedan od junaka literature Dostojevskog. Sve će se pretumbati u mjeri u kojoj bi bilo potrebno iznova postaviti filozofsko pitanje prvih principa, smisla života i konačno razloga da se takav život produži.
B: Za dalji razvoj čovječanstva smatram neće biti od uticaja naša pesimistička ili optimistička prognoza. Sve će se zbivati zakonito i sasvim nužno. Čak i slobodni pristanak grupa, pojedinaca, naroda i sl. biće uslovljen opštim stanjem stvari u svijetu. Važiće neka vrsta Hobsovog društvenog ugovora među državama i narodima. Svako će svoj egzistencijalni interes pronaći u velikoj planetarnoj porodici. Naravno, život u familiji naroda neće izgubiti od svoje problematike i težine u odnosu na prošlost, neće biti nimalo ružičast, štaviše ni lijep, ali izvan toga kruga postaće nemoguć. Robno–novčana, energetska, informativna, kulturna, normativna i tehnološka međuzavisnost svih segmenata čovječanstva ostvariće silno koheziono dejstvo. Cjelina i njeni dijelovi postaće neraskidivo jedno. Svako centrifugalno djelovanje odraziće se na štetu pojedinačnog i usamljenog smjera. Klasične vrijednosti o kojima govoriš neće iščeznuti ali će sve poznate veličine promijeniti smjer. Država neće izgubiti glavne funkcije u slučaju formiranja kosmopolitske naddržave. Narodi ne mogu sasvim izgubiti svoje psihofizičke, kulturne ili lingvističke karakteristike, time što će se zbiti pod jednom planetarnom kapom. Tehnički razvoj čovječanstva neće uticati na odnos Boga i čovjeka stoga će religija zadržati svoju funkciju. Promjene se mogu očekivati u načelima vjerovanja. Integrisano čovječanstvo nije isto što i ujedinjeno čovječanstvo. Ujedinjenje pretpostavlja slobodno povezivanje interesa koji se uvijek mogu razdružiti kad se za to steknu uslovi. Integrisani svijet silinom tehnološkog razvoja i nastanka kvalitetno novog stanja opšte nemoći za planetarnim osvajanjima, neće imati ovu šansu.

A: Ukoliko te dobro tumačim, budućnost neće pripadati slobodnim državama. Svi će jednako biti porobljeni a izgledaće da su slobodni. Ako države ne budu vršile svoje suverene funkcije na šta bi ličio njihov opstanak. Na individualnim i suverenim državama počivao je sav teret obaveza u dosadašnjem razvoju čovječanstva. U odsustvu nezavisno organizovanih država ljudi će predstavljati krdo samovoljnih zvijeri, makar koliko bila jaka neka buduća svjetska zajednica oličena u naddržavi. Ograničeni suverenitet klasičnih država mogao bi postati razlog ili povod za unutrašnju anarhiju svake od njih. To bi bila cijena njihove podređenosti univerzalnom establišmentu. Nikakva svjetska organizacija pa čak i takva sa neograničenim pravima ne bi mogla imati kontrolu nad svakim fragmentom cjeline. Tako integrisani svijet biće bliži unutrašnjem haosu i neredu, nego poretku.
B: Ograničeni ili podređeni suverenitet budućih država institucijama svjetske zajednice koji u izvjesnom smislu i danas postoji ne znači negaciju pojma i smisla države. Dok bude svijeta zadržaće se model svrsishodne regionalne organizacije, administracije, sudstva, prosvjete, vojske, javne bezbjednosti i sl. koji se zove država. Vjerovatno će ovaj model biti u velikoj mjeri unificiran i korigovan radi jednostavnije komunikacije dijelova sa cjelinom. Ovo se već rapidno događa pred našim očima. U budućnosti će se nametnuti još strožija, opštija i obaveznija pravila. Svjetska država koja bi sasvim lišila subjektiviteta regionalne države neće biti potrebna. Takva univerzalna vlast nad cjelokupnom planetom čak ni u administrativnom smislu, ne bi bila funkcionalna. Međutim, sve posebne regionalne države, vjerujem, steći će i to na obavezujući način svjetski karatker, kako bi mogle opstati u krajnje zgusnutom i međuzavisnom svijetu. Može se osnovano pretpostaviti da će se broj država kao regionalnih organizacija ili naprosto geografskih cjelina enormno povećati i umnožiti, ali će sistem njihova funkcionisanja biti unificiran. Buduće države, svakako, postupno će gubiti nacionalni dignitet čak i one sa najdužom tradicijom. Svijet će biti pretežno geografski organizovan poput današnjih okruga i srezova u već postojećim državama. Ovim činom suština države neće izgubiti na snazi unutrašnjeg jedinstvenog funkcionisanja, ali istovremeno nijedna buduća regija – država neće biti vlasnik nikakve političke inicijative koja bi narušavala opšti sklad. Ovo posljednje će isključivo zavisiti od centara svjetske moći i pratećih međunarodnih foruma. Tokovi roba i kapitala ukloniće sve barijere među kontinentima. Njihov put pratiće odgovarajuća međunarodna specijalizovana vojna sila, kadra da automatski uspostavi protok u eventualno pokidanoj i narušenoj ekonomsko–finansijskoj komunikaciji.

A: U tome se krije vanredna opasnost. Moguće je da model velesila, koje već diktiraju elektronsku civilizaciju, postane obavezujući za čitavu planetu. To bi značilo da neke od ovih mamutskih država koje danas postoje, pretpostave vlastite interese čitavom svijetu. Pod vidom autoriteta međunarodne zajednice, moguća je takva manipulacija narodima i ljudima da će se čitav budući razvoj čovječanstva dešavati po konceptu koji nam nudi neka od današnjih super sila, odnosno alijansa najrazvijenijih naroda. U tom slučaju svijet ne bi bio pokoren od nekog osvajača na klasičan način, već posredovanjem međunarodnih institucija, udruženja, banaka, ekonomskih i političkih koterija itd. A to bi značilo da će cjelokupno čovječanstvo jednoga dana postati ekonomski, kulturno, čak i vojno porobljeno a da se nijednim poznatim načinom ne može od toga odbraniti. Mogućnost otpora za taj vid modernog ropstva kao da ne postoji. Eksploatator svih planetarnih dobara javno bi izgledao kao dobročinitelj svima. Integrisano čovječanstvo u tom slučaju ovjekovječilo bi zakon nepravde. Jedan njegov dio trajno bi iskoračio ispred drugih. Veća podvala progresu je teško zamisliva.
B: Iz sadašnje perspektive moglo bi sve tako izgledati. Osnovano je pretpostaviti da će naredni vijek pripasti nekoj od konkretnih supersila ili pak njihovoj sprezi, alijansi, trustu razvijenih i jakih država. Ali istorija nas je naučila da se centri civilizacija njihove ekonomske i kulturne moći neprekidno pomjeraju i zakonito mijenjaju. U Špenglerovom smislu može se pratiti zametak, razvoj i prirodna smrt svake od minulih civilizacija. Sve su civilizacije izumrle ne iz sopstvene slabosti, već od prekomjerne snage i veličine poput nekadašnjih dinosaurusa. Svemu što na zemlji živi dolaze mu glave pretjerana moć i neka vrsta perfekcije u jednom pravcu. Priroda ne voli monokulture, još manje Ničeove nadljude. Sve što štrči izgubi jednom mjeru i mora biti potkresano. Za čovjekova života uticaj moćnih dugo traje, ali Bog ne misli našim kategorijama. U životu naroda kao i pojedinaca smanjuje se upliv jednih a na njihovo mjesto stupaju drugi za koje se pretpostavljalo da manje vrijede. Život je vjerovatno satkan na nepravdama, ali nepravda biva opozvana svaki put u slučajevima kad se onima koji nijesu imali priliku, dodijeli perspektiva. Smjena moći i uticaja zadesiće i one države i narode koji nam danas izgledaju spektakularno neranjivi. To se redovno događalo u prošlosti, nema izgleda da istorija u ovom smislu promijeni ćud.

A: Dopustimo još jednu digresiju. Nikada u prošlosti nije bilo vremena u kome se ljudski rod nije raslojavao na bogate i siromašne, one koji privređuju i druge koji se koriste njihovim trudom. Sila i moć su oduvijek sudile u stvarima vlasništva i posjeda. Neće li ovaj princip zadržati važnost u okviru budućeg integrisanog čovječanstva. Neke će oblasti, pa čak i kontinenti, relativno osiromašiti, drugi će se spokojno razvijati na njihov račun i enormno bogatiti, zahvaljujući savremenim modelima bankarskih sistema ili zakonitostima robno–novčanih tokova. Princip eksploatacije tuđega rada promijenio je samo težište ali još je uvijek na važnosti. Doduše, u naše vrijeme ne osjeća se njegova grubost iz prve industrijske etape. Ali ni u čemu nije umanjeno njegovo dejstvo i posljedice ostvarene različitim finansijskim i bankarskim transakcijama. Najrazvijenije države uvijek su u stanju da monopolišu i kontrolišu gotovo sva zemaljska dobra. Služeći se analogijama moglo bi se pretpostaviti da osiromašeni i opljačkani dio Planete, u bližoj ili daljoj budućnosti, udruženim snagama ustane protiv tekovina postojeće civilizacije. Možda bi to bio kraj svake civilizacije u slučaju da se izgubi globalna ravnoteža u podjeli i korišćenju materijalnih dobara. Teško je povjerovati u nesebičnost ljudskih skupina koje su, ne uvijek, svojom zaslugom jednostrano postajale centri ekonomske i političke moći.
B: Dopustimo da je moguća osjetna diskrepancija u pogledu neravnomjernog razvoja različitih kontinenata ili dijelova Planete. Ovo je u velikoj mjeri stvarnost sadašnjeg čovječanstva. Ali eventualni oružani sukob razvijenih i nerazvijenih oblasti svijeta predstavljao bi in flagranti svjetsku revoluciju o kojoj je maštao Karl Marks. Takva se revolucija neće nikada dogoditi. Nerazvijeni narodi su bez šanse da odnesu pobjedu iz razloga kojima smo isključili buduće svjetske ratove. Osim toga, neće biti ni stvarne potrebe za nasilnom raspodjelom i preusmjeravanjem svjetskih dobara. Pauperizacija bilo kojeg dijela svijeta ne može ići u beskonačnost a da se to štetno ne odrazi na razvijene, uslovno rečeno izrabljivačke regije. Marks je imao pogrešnu sliku u pogledu beskonačne pauperizacije industrijskih radnika i gomilanja viška vrijednosti u ruke „šačice” kapitalista. Istorijski gledano desilo se sve obrnuto od Marksovog predviđanja. Vlasnici sredstava rada a time u velikoj mjeri i materijalnih dobara pronašli su sopstveni račun u ograničavanju ili zaustavljanju pauperizacije. Sve veće osiromašenje industrijskih radnika štetno se odražavalo na opštu produktivnost pa je indirektno pogađalo i vlasnike i proizvodnju. Nije, dakle, došlo do stanja opšte pauperizacije iz čisto praktičnih razloga. Sami vlasnici su stvorili relativno zadovoljnu radničku klasu, posebno u razvijenim državama, načinom raspodjele, organizacijom rada i njegove zaštite. Lično ne vjerujem u sentimente grabljivih vlasnika finansijskog i industrijskog svjetskog kapitala, ali vjerujem u logiku praktičnog interesa koji nepogrešivo vodi relativnoj stabilnosti i ravnomjernosti ekonomskih procesa u svijetu. Zakoni ekonomije su isti pod svim uslovima. Robnonovčani tokovi teže univerzalnosti a nikako regionalizaciji. Princip na kome su zasnovani spojeni sudovi odgovara logici ekonomskih zakonitosti. Razvijeni dijelovi svijeta neće težiti ujednačavanju procesa rada u svim krajevima Planete nastojeći da iz nekih oblasti izvuku maksimum dobara uz minimalan utrošak korišćenjem jeftine radne snage. Ali će sve učiniti da se suzi ekonomski rascjep među kontinetima. To je isti rezon koji je silio industrijske vlasnike da prave koncesije radnicima u proizvodnji. Neće, dakle, biti svjetske revolucije na ovoj osnovi, već samo beskonačno pogađanje, uslovljavanje, manevrisanje, iz čega će na određeni način svi izvlačiti manju ili veću korist.

A: Ako bih se sa tobom složio da svjetski sukob odnosno planetarna revolucija više nijesu mogući ali ni neophodni za budući razvoj čovječanstva, preostaje samo jedan zaključak. Svijet će biti prepušten drugoj krajnosti, opštem totalitarnom sistemu koji neće biti manje nasilan i brutalan od najljućeg krvoprolića u prošlosti. Nedostajaće onaj prirodni ventil čovjekovoj urođenoj agresivnosti koji je održavao narode u zdravoj kondiciji sirovih instinkata neophodnih za pokret ili promjene. Stoga će se ova neiskazana agresivnost ispoljavati u naročitom obliku nasilja nad ljudima, totalitarnim sistemima ideološke, vojne ili vjerske prirode. Ono što danas nazivamo demokratijom postaće pusta želja i pravno–politička retorika. Ružniju perspektivu ni košmarni san nije u stanju da naznači.
B: Naprotiv, demokratija će u parlamentarnom obliku trijumfovati nad cjelokupnom planetom. Međunarodni dokumenti institucionalizovaće relativno jednoobrazan sistem demokratske političke vladavine. To neće biti totalitarna vlast oličena u nepogrešivim vođama, jednopartijskom sistemu ili zajedničkom vlasništvu nad prirodnim dobrima i proizvodnjom. Taj poredak razumijem kao apsolutnu dominaciju privatnog vlasništva, prohodnost i prosperitetnost svih energija i inicijativa koje ne mogu imati alternativu. Neizbježni saputnik privatnog vlasništva je višepartijski a nikako totalitarni sistem. Jedino privatno vlasništvo odražava slojevitost interesnih grupa formiranih u krugu beskrajnog lanca stepenovane ekonomske moći grupa i pojedinaca. Stoga čovječanstvom u budućnosti neće upravljati nikakvi diktatori i tirani, pošto bi takav red stvari spriječio prohodnost i transparentnost robonovčanih tokova a time zaustavio prosperitet i produktivnost. Umjesto apsolutnih vladara, monarha ili vojnih hunti nacionalnog tipa, budućnost će pripasti međunarodnim forumima. Dokumenti ovih foruma činiće Ustav za cjelokupno čovječanstvo. To je upravo demokratija na djelu u svojstvu kakvom je djelimično i danas poznajemo. Ipak, demokratiju ne treba rangirati kao najsrećnije dostignuće u političkoj istoriji ljudi, već isključivo kao nužan oblik djelovanja i postojanja integrisanog čovječanstva.

A: Ne mogu a da ne pretpostavim žestok otpor eventualnom svjetskom Ustavu o kome govoriš. Ljudi će spontano pokušati da štite svoje nacionalne korijene, istorijsku svijest, kulturnu osobenost, interese u cjelini. Stoga će u budućnosti nicati diktatorski režimi, vjerovatno još u većoj mjeri nego do sada. To će biti vid otpora političko–pravnoj nivelaciji i prinudnoj integraciji čovječanstva.
B: Niko ne isključuje spontani otpor parcijalnih struktura ili nekih posebnih ekonomsko–regionalnih i nacionalnih interesa budućoj svjetskoj zajednici. Može se sa dosta osnova pretpostaviti da će ovaj otpor povremeno biti žestok. U krajnjoj liniji niko neće imati alternativu osim da prihvati svjetsko istorijski put trasiran interesima većine. Svaki autohtoni razvoj biće prije ili kasnije osujećen. Put u budućnost je obavezno zajednički, makar u glavnim crtama. To se neće dogoditi pod uplivom nijedne ideologije, već istorijsko–ekonomske i tehnološko–razvojne nužnosti inspirisane opštim kretanjima. Stoga niko neće steći pravo da naruši standarde buduće svjetske zajednice, njene dokumente, drugim riječima njen Ustav. Svako ko to počini biće podvrgnut moćnim sankcijama zajednice od ekonomije i kulture pa sve do vojnog rješenja nekog lokalnog nesporazuma i konflikta. Međunarodna žandarmerija automatski će obavljati svoj posao gašenja, a moguće i izazivanja požara na nekoj strani. Biće to svakako do sada nepoznata prinuda ali prinuda takve vrste koja će se slivati sa životnim interesom prinuđivača i prinuđenog istovremeno. Svaki otpor ovoj vrsti prinude postaće neka vrsta autodestrukcije. Svjetski poredak će konačno zaživjeti kao globalni i parcijalni interesi, makar povremeno bili suprotstavljeni, tonu jedni u drugima.

A: Veoma slikovito rečeno. Ali šta će biti sa dosadašnjim najbitnijim kategorijama života. Rodoljublje će u tom slučaju izgubiti smisao. Svjetski poredak će učiniti da nacionalni ponos i osjećaj postanu prevaziđene kategorije, gotovo obmana. Istorijske težnje pojedinih naroda, čak i onih sa najslavnijom prošlošću ličiće na mitološku praznovjericu. Sve što je nekada imalo mjesto u skali vrijednosti: slava, dostojanstvo, lična žrtva, uvjerenja, čak i klasično shvaćena sloboda, poći će na smetlište istorije. Može li čovjek u sadašnjem psihosomatskom obliku da izdrži takav gubitak. Koja će buduća svojstva čovjeka moći da mu nadomjeste ljepotu ispoljene hrabrosti na bojnom polju u odbrani domovine ili slavu koja prati takav čin. Oduzmite čovjeku sadržaj ljubavi za domovinu, patriotski zanos i dobićemo radno osposobljenog, inteligentnog robota bez srca i duše lišenog svake odgovornosti za svoje bližnje. Hoćemo li živjeti samo zato da bismo se bolje i kvalitetnije hranili, udobnije spavali, liječili se efikasnijim lijekovima, uživali u beskorisnim za duh poslovnim informacijama, budući zagledani u sveznajuće ekrane. Kakav će to biti poredak ako narodi i pojedinci izgube potrebu za multikulturnom komunikacijom i učlane se u jednoobraznu šemu elektronskih medija lišenih duha i kvaliteta. Taj novi svjetski poredak sa jedinstvenim Ustavom nivelisaće istorijski dobijene vrijednosti tako da će slom civilizacije postati gotovo neizbježan.
B: U jednome se ipak slažemo. Čovjek budućnosti kao i ovaj sadašnji neće moći da izdrži život lišen vrijednosnih načela i potrebe za zadovoljenjem emocionalnih i intelektualnih zahtjeva. Ali ga niko praktično neće ometati da ove potrebe upražnjava. Pitanje je samo da li će i budućem čovječanstvu biti važno ono što je bilo značajno prethodnim vjekovima ili nama danas. Bolje sagledavanje istorijskog puta ljudi ukazuje na to da su se duhovne vrijednosti bezbroj puta mijenjale, ili tačnije odnos prema tim vrijednostima. Ovo se događalo bez rizika da se izgubi unutrašnja podloga na kojoj se formira neki sveljudski ideal. Za srednjovjekovnog viteza pitanje časti i služba Suverenu predstavljalo je obavezu pred kojom je lični život gubio svaki značaj. Čovjek građanske epohe glorifikuje druge vrijednosti: opšte pravo glasa, jednakost pred zakonom, lične slobode itd. Pripadnik plemenske zajednice vezao je osjećanje rodoljublja za konkretan rod i pleme. Stanovnik kasnije nastale države širio je svoj emocionalni i umni horizont rodoljublja prema teritoriji i ljudima koji su se nalazili u obavezi zajedničkog života. Kako su se plemena udruživala u narodnu cjelinu i odgovarajuće državne granice, mijenjao se karakter rodoljublja prerastajući u nacionalni odnosno državni patriotizam. Ovim se nije gubio intenzitet niti emocionalna suština pripadanja. Rodoljublje, nacionalni, osjećaj, ali i njima suprotstavljene kategorije kosmopolitizam, internacionalizam, i sl. veoma su fleksibilna svojstva ljudi. Ovim niko ne poriče snagu osjećaja i spremnost pojedinca da se žrtvuje za neki od ovih ciljeva. Nekada je postojala dužnost da se položi život za kralja, drugi put za narod, klasu ili neki internacionalni cilj. Ali su se ove dužnosti vremenom tako bitno mijenjale kako se mijenjao karakter nacionalnih struktura ili državnih granica. Istorija nas uči da je predmet rodoljublja, u širokom smislu čovjekoljublja moglo biti sve i svašta. Čovjeku prema njegovu mentalnom sklopu može postati jednako sveto ono što je u nekom trenutku zajednički aktuelno, a ne što je po sebi sveto. Kad se jedne svetinje izgube na njihovo mjesto obavezno stupaju nove. Ljudi nikad neće potrošiti potrebu da nešto ili nekoga obožavaju. Mijenjaće se samo predmet i pojam u kome se neki cilj smatra savršenim, dakle, aktuelnim. Stoga ne treba strahovati da će budući svjetski poredak ukinuti razloge za nove ciljeve. Svakako to neće biti patriotizam još manje kosmopolitizam, glorifikacija nacija ili klasa. Biće to osjećanja koja će se vezati za drugačije vrijednosti primjerene elektronskoj civilizaciji. Nezamislivo je vrijeme u kome čovjek ne bi mogao pronaći objekat svoga uvjerenja i ovim nužnim načinom prateće emocije tome uvjerenju. Stare vrijednosti će svakako nestati ili će bar biti reduciran njihov sadržaj. U budućem svjetskom poretku na pomolu su novi umni i emocionalni horizonti koji neće biti manje zanimljivi od onih u prošlosti. Ne tvrdim da će ovim svijet postati bolji, ali će imati drugi prilaz svemu što danas držimo osnovicom moralnog poredka. Ovo ne znači izmjenu duševnog sklopa ljudi, već promjenu predmeta u kome se taj sklop projektuje i realizuje.

A: Sudeći po tvojim tvrdnjama buduća svjetska porodica, proistekla iz prinude ubrzanog tehnološkog razvitka i ekonomske nužnosti ne bi mogla biti porodica skladne organizovanosti, još manje ljubavi o kojoj su maštali socijalutopisti i neki religiozni mislioci. Umjesto Avgustinove Božije države svijet će postati neka vrsta sabirnog logora osuđenih lica za različite krivice. Po zakonu samoodržanja prisilno udruženi narodi i pojedinci sarađivaće u mjeri opstanka, ali po zakonima sopstvene prirode uzajamno će podrivati jedni druge. Zbijaće se u gomilu da bi im bilo toplije, no budući da su kao ježevi naoružani bodljama do krvi će se ubadati i nanositi bol jedni drugima. Neće im biti omogućeno da se rastanu ali će se u velikoj tjeskobi međusobno satirati i gušiti do nepodnošljivosti. Pod ovom pretpostavkom moćni tehnički napredak ljudske vrste i sreća čovječanstva trajno će se razići.
Sva dosadašnja istorija ljudi podignuta je do određene visine na krilima velikih ideala, ako hoćeš zabluda i predrasuda, ali koje nikad nijesu bile lišene plemenitog požrtvovanja, heroizma i uzornih podsticaja. Ukoliko nas logika razvitka vodi prema nekom stanju u kojemu ćemo se lišiti plodova prethodnog napretka, onda će nastati sasvim novo neistorijsko vrijeme i posred njega čovjekovo biće osiromašeno i duhovno ubogaljeno. U najboljem slučaju budući ljudi biće nakljukani mnogim znanjima ali sasvim indiferentnim prema vrlinama prošlih doba. Oni će sve više ličiti na vlastite tvorevine, kompjutere i elektronske naprave. Biće osposobljeni da veoma precizno po nalogu izvode mehaničke radnje i rješavaju najsloženije zadatke, ali će živjeti bez utemeljenja u bilo kakvom moralno–vrijednosnom sistemu koji bi se zasnivao na slobodnom pristanku.
B: Nezahvalno je iz tačke sadašnjosti stvarati sud o budućem vremenu u smislu boljeg i goreg, optimističke odnosno pesimističke prognoze. Najviše što možemo sebi dopustiti to je govor u načelima. Niko ne može biti sasvim siguran kako će neka buduća praksa uticati na promišljanje i emocije novih naraštaja. Ako bi neko našemu pokoljenju naprečac oduzeo istoriju, religiju i kulturu to bi bila prava mentalna pometnja i duhovna katastrofa. Ali kada bi svi sadržaji dosadašnjeg iskustva čovječanstva doživjeli postepenu metamorfozu bez upliva nasilja a pod dejstvom promjena koje spontano nastaju u sferi organizovanog života svjetske zajednice, to ne bi bila tragedija već normalna zamjena pojmova i simbola, bar za ogromnu većinu čovječanstva. Uvjeren sam da ako samo nekoliko vjekova pomjerimo časovnik unaprijed s obzirom na enormno ubrzanje naučno–tehnološkog napretka, istorija velikih ratova i slava moćnih imperija i imperatora neće imati veći značaj od onog koji mi danas pridajemo izučavanju navika pećinskog čovjeka. Naravno uvijek će preživjeti i jedan soj fanatika, mastodonata iz daleke prošlosti koji će sa divljenjem njegovati uspomenu na Jovanku Orleanku, Garibaldija ili Staljina. Sa stanovišta opšteg reda stvari spomenici podignuti u čast heroja nacionalnog ili socijalnog oslobođenja izgledaće komično kao metalni ukrasi koje pronalazimo u grobovima starih naroda.

A: Ako je izvjesno da je naša budućnost put u neistorijsko vrijeme, iz toga se može izvesti samo jedan zaključak: istorija neće više teći linearnim hodom usavršavanja u poznatim veličinama. U tom slučaju imamo pravo na poređenje istorijskog i neistorijskog vremena. Čovjekova prošlost uprkos mnogim plemenitim podvizima ne može se nazvati sjajnom, još manje veličanstvenom. Nad njom leži sjenka permanentnog nasilja naroda nad narodom, sloja bogatih i moćnih nad onima kojima život nije bio naklonjen, sjenka stalnog zločina i dubina poroka koja prati ljudsku vrstu od njenog postanja. Istorija nije drugo, već hronologija raspeća ljudskoga roda. Tajna uspjeha plemenite Isusove nauke je u prihvatanju simbola raspeća. U njemu je oličena sva muka ljudskoga roda u duhovnom i fizičkom smislu. Ali to je samo jedna strana medalje. Istorija nam je takođe ostavila u nasljeđe podvige dostojne najvećeg poštovanja. Položeni su temelji svim duhovnim oblastima u stepenu koji samo božanska promisao može postići. Ako ničeg drugog u svijetu ne bi bilo osim Hristove nauke, ljudski rod bi se mogao dičiti pred vremenima koja dolaze. No, ako nam budućnost obećava stripovane bajke o biblijskim likovima umjesto žive Božje riječi, onda se ovo teško može uklopiti u značenje pojma napredak u ime tobožnjeg novog čovjekovog senzibiliteta. Ukoliko buduće generacije znanje o Homeru i Šekspiru budu sticale u svega nekoliko rečenica koje će na brzinu pročitati na svojim domaćim ekranima, teško da se to može nazvati kulturom, već samo površnom informacijom koja satire duh.
Kad Platon, Aristotel ili Kant ne budu izazivali više divljenja nego ma koji poslenik ekonomskog menadžmenta, biće to sumrak uma i to bez mogućnosti rehabilitacije. Ako Bah i Betoven, Vagner i Mocart postanu strani čovjekovu uhu, onda će njegova čula biti vraćena u prvobitnost kada su neartikulisani glasovi prirode bili jedina muzika. Kad djela Leonarda, Rafaela, Goje i Velaskeza stanu u isti red sa smušenim formama likovne ekspresije čija značenja treba naknadno domišljati, tada će o doživljaju lijepog i veličanstvenog prestati svaki komentar. Kad knjiga bude zamijenjena elektronskim priviđenjem mikrofilmovane informacije, tada će misleći čitalac izgubiti svaku radost i potrebu za duhovnim uzdizanjem. Kad mamutske arhitektonske građevine stave u sjenku Notrdam, katedralu u Kelnu i crkvu Vasilija Blaženog u Moskvi, onda će urbane cjeline ličiti na nužni smještaj ljudskoga stada, ne veće vrijednosti od inkubatora u kome se izleže masovni porod pernate živine. Kad patriotski osjećaj vezanosti za domovinu postane stvar izolovanih gradova, ulica ili zgrada u kojima će ljudi živjeti, odnosno navijačka strast na sportskom terenu zamijeni požrtvovanje, tada će pojam patriotizma izgubiti istorijsku podlogu, izvornost i moralnu vrijednost. Uprljana, ugrožena i kompromitovana otrovnim isparenjima i lučevinama naša planeta jednom će otkazati gostoprimstvo svojim žiteljima koji se nedomaćinski, već u našem dobu, ponašaju prema njenim ograničenim dobrima. Geometrijskom progresijom, po Maltusu, uvećano stanovništvo učiniće da glad i socijalna bijeda postanu dominantni faktor svakog djelovanja, bar ogromne većine čovječanstva. Prateći osvetnički poriv i osjećanja socijalne ugroženosti od iste su vrste kao i oni u prošlosti, samo umnoženi i ustostručeni. Probudiće se zavist i mržnja na imućne slojeve veća nego ikada u prošlosti a to će doprinijeti da sukobi među ljudima postanu dominantno raspoloženje. Veliku obnovu svijeta moguće je jedino eshatološki a nikako antropološki pojmiti. Stoga računam da je budućnost čovječanstva kosmička crna jama koja nas neodoljivo privlači da bi nas trajno zarobila.
B: Daleko sam od pomisli veličanja neminovnog u životu ljudi, ali i od kuđenja stvari koje su nam dobrim dijelom nepoznate a na koje je naš uticaj zanemarljiv. Svjestan sam da će prestati važnost velikih ciljeva i težnja za tim ciljevima. Najsuprotniji pojmovi međusobno će se približiti i relativizirati jedan drugog. Ali slom velikih ciljeva neće istovremeno označiti sumrak svakoga smisla. U prošlosti su ljudi robovali nečemu izvan sebe, autoritetu spoljašnje organizacije života: naciji, otadžbini, vjeri, rasi, kulturi. Najmanje su bili okrenuti sebi samima, egzistencijalnim pitanjima i neposrednom licu i sadržaju života. Koliko je samo bilo uzaludnih žrtava radi praznih riječi koje su svetkovane kao najviše vrijednosti. Najteža ogrešenja učinjena su u ime vrhunskih ideala označenih kao socijalna pravda, jednakost, ravnopravnost, bratstvo, humanost i progres. Ovi su zločini toliko impresivni da ih ni jedan jezički iskaz ne može pravilno prikazati. Upitajmo se je li to nesreća za svijet ako teorije i zločini učinjeni u njihovo ime izgube značaj ili njihov smisao bude oslabljen i reduciran. Naprosto, čovjek će sići na zemlju oslobođen značenja krupnih riječi, jakih pobuda i nejasnih ciljeva. Svi su se veliki ciljevi pokazali kao velike obmane. Što se veći ideal postavljao ispred ljudske vrste u praktičnoj sferi, bilo je više nasilja i terora. Rezultat je uvijek bio porazan i to sa stanovišta zamišljenoga cilja. Sve su se velike ljudske težnje vremenom preobrazile u ništa. Komunizam je bio posljednja religija opsjena idealom jednakosti. Postao je duhovno sljepilo jednog vremena da bi se u vrlo kratkom intervalu porušili svi njegovi idejni stubovi.
Budemo li se retrogradno obazirali, slika je uvijek ista. Dosadašnje najviše vrijednosti počivaju na praksi koja nije za poštovanje. Hoće li prema tome buduće čovječanstvo biti manje dostojno sebe i svoga Stvoritelja ako odbaci istorijske iluzije i posveti se isključivo sebi i u bitnim ličnim egzistencijalnim problemima. Ukoliko budući svijet ne bude imao poštovanja za Igoa ili Dostojevskog to svakako neće biti sreća ali ni velika nesreća. Biće to jedan fakticitet usklađen sa duhovnim potrebama tog svijeta i tog doba i ništa više. Najmanje je značajno hoće li to biti uzrastanje ili opadanje duhovnosti mjereno našim estetskim i moralnim sudovima. Život će se održati i bez slušanja opere Nabuko ili Seviljskog berberina. Elektronske naprave koje budu pojačavale estradne glasove do urnebesa neće dozvoliti prazninu ni u ovoj sferi. Likovne vrijednosti moći će se dobiti invencijom kompjutera i to će biti jedan fakticitet. Renoar i Van Gog imaće mjesto u muzejima ne više kao uzori, već kao rariteti prošlosti. Sve su velike teme u smislu prirode i života gotovo iscrpljene. Filozofija će se rastaviti na svoje nekadašnje sastojke i umiješati u prirodne i egzaktne nauke, literaturu, lingvistiku, psihologiju ili sociologiju, što se i danas u dobroj mjeri čini.
U budućem svijetu izvjesno neće biti ili će pak biti u vrlo oskudnoj mjeri patriotskog zanosa i velikih načela ali će sve to biti nadomješteno pripadnošću organizacijama, ili klubovima prilagođenim jednom sasvim novom doživljaju ličnih uzbuđenja. Pošto će mašine u velikoj mjeri preuzeti funkciju mozga, ni umni napor ljudi neće imati visoku cijenu. Praktično orijentisani čovjek budućnosti biće posvećen u najvećoj mjeri sticanju i trošenju i to će mu oduzimati sve raspoloživo vrijeme. Duhovne aktivnosti će ga zanimati isključivo kao sredstvo i mogućnost sticanja. Istorija nas nije dovela ni do jednog velikog cilja. Buduća antiistorija ili neistorija neće se baviti ciljevima koji izlaze iz kruga realnog i mogućeg. Živjeće se po mogućnostima a ne prema uzorima, još manje velikim idealima.

A: Složiću se sa tobom da su nekadašnji uzvišeni ciljevi izgubili razumnu podlogu. Čak ni jednoj od religija, tih nesumnjivo najpoštenijih poduhvata okupljanja čovječanstva oko zajedničke osovine nije pošlo za rukom da postane univerzalna vrijednost. Forme političke vlasti republikanskog, odnosno monarhističkog oblika smjenjivale su se bezbroj puta u prošlosti da bi praksa pokazala nesavršenstvo svake od njih. Veliki politički snovi o svijetloj budućnosti, biblijskom raju na zemlji, trošenju i uzimanju prema potrebama, razbili su se o surovu realnost života. Egoistička priroda ljudi uništila je osnovu svakog kolektiviteta i sabornosti kojom ne bi rukovodio grubi interes jedinke. Ipak, povremeno započeti kosmopolitski, sveljudski ideali religioznog ili političkog smjera držali su čovječanstvo u varljivoj nadi koja nije bila sasvim nekorisna za moralni odgoj ljudi. Mnoge nepravde učinjene radi fiksiranih zajedničkih ciljeva kompenzirane su dražima i veličinom ovih ciljeva. Ljudi su tada imali nadu, smjer i razlog za ono što čine. Na toj osnovi formirani su relativno čvrsti moralni principi čije je slijeđenje donosilo prednosti, a odstupanje od njih izolaciju i prezrenje. Ne sporeći iluzornost mnogih od ovih principa, oni su u određenoj fazi istorije bezuslovno respektovani. Svijet je održao dosadašnju duhovnu i fizičku konzistentnost zahvaljujući vjeri u velike spoljne ciljeve. Kad se oni pogase, što izgleda neminovno, ljudi će postati svoja vlastita samosvrha, okrenuti sebi i svojoj samoživosti. Neće se obzirati na činjenicu šta je pravo ili krivo, plemenito, odnosno surovo. Dobro i zlo će postati svima ravnodušne kategorije. Formalno integrisano čovječanstvo i obavezano načelima svjetske zajednice biće raslabljeno više nego ikada, atomizirano i okrenuto zadovoljenju ništavnih pobuda. Svako će se kao miš uvući u svoju rupu, tvrđavu egoizma i nihilizma. Izgubiće se moralni pravac, pošto će sticanje materijalnih dobara postati jedina autentična vrijednost. Najmoćnije države u našem vremenu već pružaju primjer karakterističan za cjelokupnu buduću svjetsku zajednicu. Pošto će nekakav poredak uvijek postojati, ljudima će se vladati iz dva sasvim suprotna pravca. Pored legalnog sistema vlasti neometano će djelovati ilegalni poredak. Granica koja ih bude dijelila postaće slaba i veoma prohodna. Ilegalni poredak poput današnje organizovane mafije u nekim dijelovima svijeta postaće planetarna realnost. Razviće se poslovi koji nikada neće biti javno odobreni, ali to ih neće sprečavati da imaju jačinu koja prevazilazi smisao svakog legaliteta. Budući upravljački slojevi biće u službi ilegalnog rukovođenja, a sami će biti legalni. Izborni sistemi i dodjeljivanje javnih funkcija vršiće se u tajnim centrima, a javno će svakoga obavezivati. Ekonomska moć pojedinih društvenih slojeva izaći će iz nadležnosti legalno formiranih organa. Tako će biti izgubljeno svako uporište za primjenu promovisanih ustavnih principa i njima saobraznih zakona. Sudije, visoki funkcioneri, činovnici buduće svjetske i regionalne vlasti biće apsolutno korumpirani ukoliko računaju na stabilnost svojih nadležnosti i funkcija. Sve će biti rađeno u ime sigurnosti i života a svačija imovina, čast i život biće stavljeni na kocku, i to svakog trenutka. Na pomolu je najveće svjetsko čudovište, pozorište koje ni Šekspir nije predvidio.
B: Prekomjerno malističko predviđanje ne uzima u obzir da je čovjek pragmatično biće. U najsloženijim okolnostima pronalazi svjetlost nade i razlog da nastavi poboljšanje kvaliteta života. Organizacija zajedničkog rada daje pravac kojim se ostvaruje neki cilj. Čak i ako se izbriše granica između dozvoljenog i nedozvoljenog, legalnog i ilegalnog čina, poredak ne može propasti. Uvijek će postojati zaštitni mehanizmi koji brane lojalnu većinu od agresivne manjine. Opšti sveljudski ciljevi stupiće na mjesto ograničenih, nacionalnih, plemenskih i državnih interesa. Javiće se osjećanje solidarnosti na bitnim pravcima ugrožene egzistencije ljudi kao što je na primjer poremećaj narušene ekološke ravnoteže. Razviće se sasvim novi povodi, emocionalni pravci, nastaće neka vrsta svemirskog patriotizma. Ljudi će zajednički nastupati u vitalnim pitanjima opstanka ili unapređenja postojećeg. Briga za zdravlje, medicina i farmacija postaće opšte dobro. Nijedan proizvod ili otkriće u tim oblastima neće biti nedostupan cjelini čovječanstva. Suzbijanje kriminaliteta koji remeti podnošljiv zajednički život neće biti ograničeno državnim ili regionalnim mjerama. Neće postojati ni krute carinske zone koje favorizuju ili diskriminišu posebne svjetske regije. Svaki tehnički pronalazak ma u kom kraju svijeta, po izvjesnom automatizmu poput spojenih sudova postaće svojina svih na planeti. Boja kože ili religiozno uvjerenje prestaće da budu prepreka za bilo čiju poziciju u zajednici. Efikasnost i radna sposobnost cijeniće se iznad teorijskih i umjetničkih dostignuća kao najveće dobro.
Može se osnovano pretpostaviti da će krajnja otvorenost društvenog života učiniti pristupačnim svima jednako relevantne informacije u ma kojoj oblasti, radi njihovog unapređenja. Javiće se novi smisao i nove vrijednosne tablice u skladu sa proširenim egzistencijalnim kulturnim i ekonomskim potrebama. Svjetska zajednica obavezno će biti parlamentarno demokratskog tipa, ne toliko zbog demokratske nastrojenosti ljudi, već radi toga što je demokratija jedina forma vlasti koja omogućuje sveobuhvatnu interakciju privrednog i duhovnog života, kao i prohodnost informativnih sistema koji su u službi ove veze.
Može se sa dosta razloga pretpostaviti da će doći vrijeme za obrazovanje zajedničkog svjetskog parlamenta. U tom parlamentu sudjelovaće ravnopravno delegati iz svih regija Planete i njegove će odluke obavezivati. Opšti i posebni ciljevi sliće se u granitnu cjelinu. Individualnost će nestati u smislu samovoljnog izbora, ali će se dobiti potpunija ličnost u pogledu garantovane vlasti nad zaposjednutim i zarađenim dobrima. Granice individualne slobode biće međusobno usklađene poretkom garantovanih jednakih prava. Neće to biti svijet po volji mnogih, naročito intelektualnih slojeva, ali će većina u njemu pronaći dovoljan razlog za podnošljiv, čak i relativno dobar život. Apsolutna međuzavisnost dijelova i cjeline postaće svemirska realnost na koju filozofske ili sociološke teorije neće imati uticaja. Ova kompaktnost nastaje logikom ubrzanog razvoja nauke i tehnologije koji ukida svako prostorno vremensko ograničenje. Klasna netrpeljivost među ekonomski različitim slojevima neće prestati, ali će biti sasvim isključena mogućnost klasne osvete u smislu Marksove teorije. Nacionalni antagonizam segregacija i šovinizam nastaviće život u mnogim zapretanim ognjištima starih civilizacija. Ali će njihovo djelovanje postati irelevantno sa stanovišta snage i upliva demokratskog svjetskog parlamenta. Regionalni ekonomski interesi razvijaće se povremeno u značajnoj opoziciji prema cjelini, no to će imati zanemarljiv uticaj na dinamiku globalnih ekonomsko–finansijskih transakcija koje će steći planetarnu važnost. Mnogi će narodi grčevito i ljubomorno braniti svoje posebno kulturno tlo, religiozna ili običajna dostignuća i dokazivati njihov primat. Ali sve će to izgubiti značaj pred krajnje uprosječenim duhovnim potrebama svjetske zajednice.

A: Ti pretpostavljaš otvoreno svjetsko društvo zatvorenom plemensko–nacionalnom i autarhičnom. Ipak provlači se greška kroz cjelokupno tvoje rasuđivanje. Otvoreno društvo prinudnog tipa koje vidljivo nastaje imaće sve karakteristike despotije iz prošlosti. Samo će ova tiranija biti potpunija i savršenija od svih prethodnih. Nećemo imati recidive fašizma i komunizma pošto neće postojati razlog za nacionalnorasističku odnosno socijalno–klasnu utopiju. Ali stvoriće se uslovi za svjetski poredak za koji će lične i građanske slobode kako tako izvojevane od trenutka izbijanja francuske revolucije postati stvar uspomene. Zamišljam taj ogromni tor čovječanstva koje će biti demografski ustostručeno. Hoće li sve to imati više smisla nego lutajuća krda bez pravoga gazde i duhovnog pastira. Ta psihoza zajedničkog disanja učiniće nemogućim svaki svježi vjetar, bilo kakvih pokreta i prodora novih ideala. Iznad čovjeka i njegovih prava uspostaviće se gusta mreža međunarodne elektronske kontrole. Svako će svačije misli, riječi i aktivnosti moći čuti, čitati, pratiti i špijunirati. To mračno oružje neće se nalaziti samo u rukama nominovanih službi, već će postati jednako stvar javne i tajne upotrebe. Svaki će pojedinac biti lišen vlastitog kutka privatnosti i to svakog trenutka. Pod pažnjom drugog čovjeka ili ustanove naći će se ćutanje i govorenje, san i java, intimni život do najbizarnijih detalja. U tom slučaju svako će svakome postati gospodar i kontrola njegovog unutarnjeg duševnog života. Svevideće elektronske naprave moći će biti zloupotrijebljene svakim povodom. Da li je onda riječ o otvorenom ili hermetički zatvorenom društvu. O kakvoj demokratiji klasičnog tipa može se ovdje govoriti. To će biti totalitarna vlast u kojoj su rđave pobude stekle pravo nadležnosti nad tuđim emocijama i rasuđivanjem. Od silne kontrole, tačnije ilegalnog ili legalnog upada u privredne tajne, bankovne račune, ili vojne planove niko se neće sačuvati, preciznije kazano sve će jednako izgubiti racionalni smisao. Nikakva međunarodna konvencija ne bi mogla suzbiti ili ograničiti razvoj tehnoloških inovacija koje dušu čovjekovu izlažu javnoj poruzi i blamaži. Šta će u tom slučaju preteći od čovjekovog prava na iskazivanje slobodne volje i savjesti. Sve će se o svemu doznati i prije samog pokušaja da neko ispolji svoj stav, uvjerenje, inicijativu ili radnju. Od kakve će koristi biti ma čiji sud o nekom značajnom problemu ako uopšte bude važnih problema. Šta će značiti saglasnost mnogih individualnih uvjerenja u prilog neke zajedničke odluke ako ta odluka ne može umaći lošoj interpretaciji još prije nego što je zamišljena i nastala. Računajući sa činjenicom uvijek suprotstavljenih interesa, bar u mikroproblemima, od demokratije će ostati farsa što je u dobroj mjeri već i sada slučaj. Budućnost će dovesti do konačnog skončanja svake individualne inicijative, savjesti i unutrašnje procjene. Svi će imati deklarativno pravo na slobodu, ali sloboda neće postojati osim kao ime i slovo unutar međunarodnih dokumenata. Najzad, čemu će služiti mnoga znanja o mnogim stvarima u svakom slučaju, veoma površna, kodirana i šifrovana i ne više riječima iskazana, ukoliko njihov primalac ne bude u stanju da donosi mjerodavne odluke. U zatvorenom plemenskom društvu, poštujući rigidne običaje, služeći nacionalnim mitovima, čovjek je bio slobodan bar u svojoj privatnosti pod uslovom da je njegovo lično uvjerenje koincidentno interesu grupe ili plemena. U budućem otvorenom svemirskom poretku nikome neće biti pružena čak ni takva privilegija.
B: S razlogom govoriš o civilizaciji u kojoj će biti moguća apsolutna auditivna i vizuelna kontrola svih od svakoga. Tajne će postati prošlost a sve zakulisne misli i radnje predmet javnoga suda. Međutim, iz sasvim pravilne premise mogli bi se izvući zaključci suprotni tvojima. Ti insistiraš na civilizaciji kojoj bi opravdano pripao atribut kriminalna. To tvrdiš s obzirom na izvjesne konstante ljudske prirode na koje će bezgranični tehnološki progres djelovati tako da će stvoriti uslove za dosada neviđeno psihičko i fizičko nasilje. Nasilje neće biti ostvareno spoljnim ratovima i sukobima među narodima, već u jednom podmuklom nevidljivom sukobu koji će voditi podzemne organizacije protiv javnih ustanova i prava na siguran i dostojanstven život. Ne zaboravi da se ova ista moćna tehnologija kontrole može obrnuti u korist stabilnog svjetskog poretka a nikako na njegovu štetu. Kad svi punktovi tajne kontrole budu zaposjednuti superkontrolom i nekim načinom i oni kontrolisani, kakav će biti učinak tih eventualno destruktivnih centara moći u smislu narušavanja javnog reda i poretka. Ljudi će uvijek smoći snage da obrazuju neki legalitet, bar tako je bilo u prošlosti, koji će ih silama vlasti štititi od snaga podzemlja. I kad kriminalno podzemlje postane sasvim dostupno oku institucija reda i poretka, onda će uticaj ovih suterenskih družina izvjesno oslabiti a možda u glavnim crtama i nestati. Sve će zavisiti od stepena zaštitnih mjera koje će se preduzimati u odbrani cjelovitog pravnog svjetskog sistema. Treba li sumnjati da egoistički instinkt ljudi neće pronaći cjelishodan način zaštite javnih interesa i opštega dobra. Ljudi su i u prošlosti udruženo živjeli ne po dobroti srca, već gonjeni nagonom samoodržanja. Ovo će činiti i u budućnosti samo sa daleko više iskustva, mogućnosti neposredne komunikacije i pune, gotovo apsolutne kontrole. To je razlog što kriminalna civilizacija neće biti moguća uprkos nekim naznakama današnjice u tom pravcu. Upravo, široko razgranata mreža interkomunikacija budućeg svjetskog poretka biće osposobljena da u najvećoj mjeri ugrozi ono što danas zovemo kriminalnom interakcijom zasnovanoj na švercu, drogi, korupciji i zločinu. Biće to vjerovatno neprekidna i ravnopravna borba džinova, no u svakom slučaju na ishod ove borbe treba sa pouzdanjem gledati. Druga loša posljedica tehnologije apsolutne kontrole odnosi se na mogućnost ukinuća svake privatnosti i zloupotrebe ličnih tajni od strane zvaničnih organa ili pak neovlašćenih lica. Ovo će zaista postati veliki problem budućih naraštaja. Ipak i ovaj fenomen ne treba vidjeti kao uvod u moralnu samoizolaciju i totalno čovjekovo otuđenje. Zamislimo ljude koji duboko vjeruju u Boga, a takvih je uvijek dovoljan broj. Zar oni nijesu živi dokaz spokojstva koje čovjek pokazuje svjestan činjenice da Gospod svakog trenutka sa svog uzvišenog trona posmatra, odobrava ili ne, njihove postupke, planove i tajne namjere. Religioznim ljudima nimalo ne smeta dostojanstvena Božja kontrola i ulazak u njihovu privatnost. Oni se, štaviše, trude da njihova privatnost uvijek bude na visini očekivanog zahtjeva od strane Stvoritelja. Na taj način čuvaju lično dostojanstvo pred Tvorcem što permanentno brinu o najdubljim duševnim pokretima i radnjama koje proističu iz ovih duševnih stanja, starajući se da ih unaprijede sljedstveno moralnom zakonu u koji vjeruju. Obrnimo sada redoslijed. Pored Boga koji savršenom jasnoćom posmatra namjere i djela ljudi, u budućoj civilizaciji i čovjek će kao Božja ikona moći da posmatra drugog čovjeka po svemu sudeći spolja i iznutra. U perspektivi svačija privatnost doći će u ozbiljno iskušenje. No hoće li to biti stvarna nesreća za ljudski rod? Nijesam siguran da se u dubokoj privatnosti i skrivenim namjerama naše ličnosti sadrže najbolja svojstva duše. Možda su tamo samo intimniji i iskreniji podaci o nama, ali etički gledano nikako bolji. Čovjek se javno trudi da istakne svoje najbolje osobine i pred drugima predstavi sebe u što povoljnijem svijetlu. Ono što je prljavo, zlonamjerno i podlo sakriveno je u dubinama privatnosti. Obično se jedno misli, drugo radi, a trećim se javno predstavljamo. Ova neusaglašenost tajnog i javnog, privatnog i zajedničkog, subjektivnog i objektivnog doći će u veliko iskušenje kad svemoćno oko elektronske civilizacije zađe po skrivenim hodnicima naše duše dakle iza javne scene ili kad se svako bude ozbiljno poplašio da onaj najprljaviji i najlošiji dio njegove privatnosti bude objelodanjen. Ukoliko svaki čovjek u manjoj ili većoj mjeri zna da razlikuje porok od vrline rijetko će kad rizikovati da mu porok bude mjera javnog predstavljanja. U većini će se ljudi potruditi, upravo kao vjerujući pred Gospodom, da ispred drugih postave sebe kao bića koja žive po pravilima morala i ne žele da bol nanesu bližnjima. U tom će slučaju, može se osnovano pretpostaviti, porasti i neka vrsta čovjekovog samodostojanstva i samoodgovornosti ma koliko to bilo naporno pa i protivno svakom subjektu, budući da niko neće moći svoje loše sklonosti, čak i one najgore prirode da sakrije od elektronskog pogleda naprava koje će osluškivati njegovu najdublju duševnu tajnu. Držim da je to dovoljan razlog da tehnologija kontrole privatnosti neće uništiti, već uspostaviti vrlinu, prilagoditi stanja ljudske duše opštoj koristi za bližnje. Nemogućnost da se sakrije privatnost, izvjesno će uticati da ljudi pod pritiskom opšte pažnje donekle promijene svoja unutarnja duševna raspoloženja i prilagode ih pravilima zajednice. Iz ovoga što je rečeno moguće je pretpostaviti da će i u ovozemaljskom životu biti relativno ostvarena biblijska objava. Kaže se: „Sve što je tajno postaće javno”. I to neće biti lična zasluga ljudi, već djelo pravilnosti kojom Bog prosvjetljuje čovjekov um darivajući mu tehnička pomagala koja služe ne samo udobnijem životu već i moralnom uzdizanju. Stoga u naučno–tehničkom progresu ne moramo vidjeti silu koja sputava um, degradira moral i od civilizacije pravi kriminalnu pozornicu. Ne pripadam soju ljudi koji vjeruje u sreću čovječanstva kao neko završno, konačno stanje, onako kako se to teorijski može definisati ili pjesnički doživjeti. Ali sam duboko uvjeren da će buduće, svakako neistorijsko vrijeme, rasteretiti ljude mnogih fatalnih zabluda kojima se do sada štitio egoizam pojedinca, etničkih zajednica, plemenskih asocijacija itd. Može se povjerovati da ulazimo u doba novih obmana ali izvjesno manje radikalnih, poštenijih pa i korisnijih za ljudski rod, jer se neće vezivati za apsolutne socijalne i nacionalne ciljeve niti stvarati vrednosne ideale na tome horizontu. Znam da u fizičkom obliku čovjek nikada neće biti sasvim zadovoljan, još manje srećan, ali izvjesno neće biti više nesrećan nego što je bio u svojoj neprekidno konfliktnoj istoriji, tj. u dobima kada su milioni i stotine miliona ljudi postajali žrtve i sredstvo za ostvarivanje interesa sumanutih vođa i ničim garantovanih ideala. Držim da će svakodnevni sitni, gotovo ništavni napori jednoga dana postati izvor unutarnje radosti bar onoliko koliko je to bilo u prošlosti kad su ostvarivane najspektakularnije pobjede. Ograničeni ciljevi koji ne sežu dalje od lične udobnosti takođe mogu biti razlog onoga što zovemo smislom i za čim željno tragamo. Dakle, budući ljudi oslobođeni predstave velikih pobjeda, sa nadom u vječni život i potrebom da se uzdignu i valjano pripreme za taj život, zadobiće pravo na svoj lični tihi kutak radosti. Više od toga ne pripada čovjeku a možda mu nije ni potrebno.

A: Politički jedinstveno uređena buduća svjetska zajednica sa unificiranim pogledima i interesovanjima ljudi ne uključuje ni jedan ozbiljan razlog zbog koga bi čovječanstvo bilo dostojno kontinuiteta i produžetka života. Kako će izgledati neko planetarno rodoljublje koje bi se eventualno javilo kao nužnost zajedničke odbrane od sila koje djeluju izvan čovjeka ili kao posljedica nesavjesnog korišćenja materijalnih dobara. Ovo ne bi moglo imati nikakvu sličnost sa osjećanjem rodoljublja iz prošlih doba koje je pokretalo ljude na nesebične žrtve i plemenita pregnuća. Rodoljublje opšteg, neodređenog tipa je sasvim bizaran osjećaj na kome nije moguće utemeljiti ni jedan uzvišeni ideal. Konačno opšte svjetsko rodoljublje je kontradikcija u pridjevu i nema veću vrijednost od eventualne ljubavi za zvijezde fanatičnih istraživača neba.
Pokušavam da zamislim svijet sa jednoobraznom monetom, tržištem, unificiranim režimom poslovanja, monolitnom edukacijom, jednim parlamentom i monopolnim obrascem vladanja i tada ne mogu da isključim predstavu da će takav svijet do temelja razgraditi sve što je do sada ostvarilo čovječanstvo u svojim najeminentnijim dostignućima. Svako će imati pravo na vlastito mišljenje ali to pravo neće nikome koristiti, jer neće postojati razlog da bi se o bilo čemu mislilo na drugačiji ili poseban način. Uprošćeno rečeno ničije posebno mišljenje neće uticati na kvalitet zajedničkog života niti biti u stanju da podigne njegov nivo. Jedna krajnje otvorena, automatizovana i racionalno vođena civilizacija doprinijeće da svi duševni pokreti postanu međusobno usaglašeni i unaprijed planirani tako da će individualnost, odnosno ličnost nestati kao činjenica i kao pojam. Dosadašnji demokratski poredak ostvaren u samo nekoliko država zasnivao se na razlikama među ljudima socijalne ili psihološke prirode. Univerzalna svjetska demokratija povezana sa monolitnim parlamentom ili centrom planetarne vladavine neće imati nikakav razlog da bilo kakve razlike respektuje niti pospješi njihovu vitalnost. Stoga će pravo na sopstveno mišljenje postati stvar za podsmijeh i bolan stid onoga ko se njime bude koristio. To pravo će svakako biti garantovano u svakom području djelovanja i mišljenja, ali neće postojati bitan povod niti unutrašnji podsticaj da se to pravo upotrijebi pošto će ono veoma malo vredjeti sa stanovišta inertne cjelovitosti čovječanstva. Zbog čega bi se neko trudio da bolje iskaže sebe ili takmičarski istakne vlastite prednosti, ukoliko mjera vrijednosti ostane neka neodređena svjetska cjelina sa još manje određenim ciljevima. U tom slučaju ničiji stvaralački doprinos ne može biti dovoljno reprezentativan, čak ni neophodan. U prošlosti su postojali pojedinci, velikani nauke, umjetnosti, religije i filozofije. Budućnost ih uopšte neće trebati. Štaviše, oni će postati bolesno mjesto na tijelu sasvim uprosječenog, pasiviziranog i prezasićenog čovječanstva. Spektakularnih naučnih otkrića poput onih u prošlosti vjerovatno više neće biti, osim aplikacije onoga što je do sada otkriveno. Osnovne zakonitosti fizičke stvarnosti postale su dovoljno poznate. Prodor u makro ili meta realnost nije ljudskom rodu namijenjena, i ovo će biti kraj velikoj radoznalosti čovjekovog duha koja je davala smisao umskim naporima.
Može se osnovano pretpostaviti da će sve vrste umjetnosti sići do najniže tačke ukusa u budućoj civilizaciji. Glavne forme umjetničkog iskazivanja, simbolike i jezika već su realizovane. Stoga su mogući jedino stereotipi u kojima će se ljudi dosađivati, intelektualno slabiti i gušiti s obzirom da su se svi stvaralački potencijali i forme umjetnosti sjajno istrošili a mogućnosti inovacije su ograničene. Smatram da će i religija izgubiti svoj oreol unutar ujedinjenog, zgusnutog i nasilno povezanog čovječanstva. Nijedna od postojećih religija neće biti u stanju da svoje dogmate nametne u cjelini, stoga će sam pojam religije biti degradiran na neku vrstu jednoobrazne magije i mitologije koja je bliža duševnim tablicama mediokritetske civilizacije. Sve će jednako i u svim pravcima potonuti u beznađe jednoznačne perspektive. Budući čovjek će se neprestano klatiti između dva suprotna stanja ispraznog života i dokolice i s druge strane stereotipnog djelovanja primanja i davanja informacija na poznat način i o poznatim predmetima. Ovo će ljude dovesti do očajanja i besmisla. Jedini meritoran način življenja postaće dosada i neurotično iscrpljivanje u tipiziranim radnim operacijama. Na vratima svake savjesti stajaće znak pitanja u pogledu istine, morala i svrhe. Usljed slabljenja religija a time moralnih standarda, porodični život izgubiće realnost. Čak ni roditeljska osjećanja neće naročito obavezivati. Svi će živjeti tako kao da je došla posljednja ura i grabiće za sebe neki oskudni tjelesni užitak da bi se istog trena shvatila njegova beznačajnost. Tako će budućim svijetom savršeno ovladati negativna osjećanja: skepsa i dosada, apatija i arogancija, nestalnost i neodređenost u svakom pogledu. Svi će živjeti od promjena bez vrijednosti koje neće donositi duševni mir, već nespokojstvo i težnju novim promjenama. Važan će biti kvantitet iskustava u jednom smjeru i to onih koja se lako prihvataju sa stanovišta retardiranog intelekta i interesovanja budućih naraštaja. Uniformisano čovječanstvo doći će do saznanja da sve stvari na svijetu imaju istu važnost i vrijednost kao što tvrdi Merso, junak Kamijevog romana Stranac. I tada kad sve postane jednako važno, istinito i dobro i kada sve bude zavisilo od ugla ličnog raspoloženja, svijet će utonuti u mrak apsolutne besperspektivnosti.
Postavlja se logično pitanje može li takvo čovječanstvo da nastavi normalnu egzistenciju ili će sasvim iščeznuti. Ozbiljno razmišljanje upućuje na zaključak da novi, neistorijski put koji je neizbježan neće donijeti odgovor na pitanje zbog čega bi se trebalo brinuti za opstanak ljudske vrste, i to po svaku cijenu. Svjesno poimanje ničega iza i ničega ispred dovešće do nihilističkog odnosa prema stvarnosti i to će biti kraj jedinstvene planetarne civilizacije. Pretpostavljam da će čovječanstvo, onako kako se bude razvijalo u jednom smjeru, izdržati egzistenciju svega nekoliko narednih vjekova. Stoga kraj nije daleko bez obzira na činjenicu da li će to biti smak civilizacije koncipiran u Božijemu umu ili spontani prekid života. Ovo se naravno neće desiti pod uticajem prirodnih sila, nego će biti neposredna posljedica totalnog urušavanja sistema vrijednosti i prelaza svijesti u novo duševno stanje nihilizma, prezasićenosti i ravnodušnosti. Ni Bog više neće moći da pomogne čovjeku koji je sopstvenim silama razvoja dospio do kraja u kome su iscrpljene energije i principi. Slobodna volja neće ništa značiti ako je nužnost tehnološkog razvitka protivna svemu što je nekada predstavljalo samjerljivu veličinu. Nužnost je iskoračila ispred slobode, iracionalnost je nadvisila logiku opstanka, ravnodušnost će ubiti ljepotu svakog zbivanja, stvaranja i pregalaštva. Monolitnost je smrt svakog živog sistema pa i čovjeka. Ispred nas je tunel koji nema kraja, prema tome ni svjetlosti na kraju tunela.
B: Ako bih se složio s tobom da će bliža i dalja budućnost donijeti poništenje cijele ličnosti u korist individualiteta, da će tada svako postati samo broj u administrativnom registru, fotografija u arhivama službi bezbjednosti, ili ime u poreskim knjigama, tako da čovjek budućnosti neće imati drugačijih osjećanja osim dosade i ravnodušnosti. U tom slučaju bih se saglasio da je čovječanstvo na pragu samouništenja. S druge strane, sve ovo u čemu ti vidiš dovoljan razlog za propast svijeta, ja nalazim osnov za novo uspravljanje u susret velikome Smislu. I kad bi sve druge vrijednosti koje su nekada važile, sasvim nestale, u čovjekovoj svijesti preostaće dovoljno prostora za neposrednu vezu sa Stvoriteljem, što nije prednost koju je mudro odbaciti. Šta znači gubitak nacionalnog ponosa, državnog legimiteta ili kulturnog identiteta pred pobudama uma koje vapiju za najvišim Smislom preko granice ovostranosti? Držim, ugroženi smisao čovjekovog života na zemlji postaće sila koja duh pokreće naviše. To se bezbroj puta u prošlosti dogodilo, gotovo kao pravilnost. Stoga pred budućim naraštajima neće biti važna ničija posebna slava u zajednici, već jedino slava i čast pred ponovo nađenim Stvoriteljem na koga je čovječanstvo u dobroj mjeri zaboravilo. Zanemarene vrijednosti monoteističkih religija ponovo će planuti nezgaslim sjajem. Čovjek će biti sopstvenim tehnološkim i umnim razvitkom uslovljen da ih nanovo pronađe ili da nestane.
Mi se krećemo prema budućnosti u nezadrživom maršu. Ubrzani razvoj čini da iz svijeta nestaje prostor i vrijeme, i od čovječanstva gradi kompaktnu cjelinu. Ovdje nije riječ samo o viziji Jovana Bogoslova u kojoj se jasno govori o iščezavanju prostora i vremena, već o njihovom faktičkom uništenju u realnoj međusobnoj komunikaciji ljudi. Fizička i temporalna rastojanja toliko će biti umanjena da će predstavljati relikt prošlosti. Stoga će se cjelokupna egzistencija ljudi sabrati, zgusnuti u monolitno gnijezdo poput pčelinjaka ili termitnjaka. Tehnologija razvitka urbanog, administrativnog i kulturnog miljea dobijaće nevjerovatno ubrzanje, možda desetinu puta veće, nego što je potrebno da se trajno stopimo i slijemo u neodređeni kolektivitet. Pošto se ne možemo u kosmičkom smislu rastati, upravo nemamo kuda ako su uslovi za opstanak života u drugim oblastima svemira minimalni ili uopšte ne postoje, to će nas naša konačnost, u naprijed prikaznim uslovima, prisiliti da se na nov način organizujemo na rodnoj planeti i to beskonačno umnoženi i sa enormno uvećanim materijalnim i duhovnim potrebama. Ljude tada neće spasavati poezija, muzika ili likovna umjetnost. Ljepota neće imati smisla unutar sadržaja života iz kojih će ona zauvijek biti povučena. Takođe nam neće poći u susret nijedna moralna vrednota koja potiče od nas samih, naših interesa i potreba. Ništa što je ljudsko ne može biti osnov ili odredište neke velike nade.
U zgusnutim redovima budućeg svjetskog kolektiviteta neće biti mjesta za ropstvo kao ni za dominaciju. Današnje velesile koje uzimaju prvenstvo i nameću se preostalom svijetu i same će vremenom izgubiti primat. Niko neće moći apsolutno da vlada cjelokupnim čovječanstvom, niti da mu nametne svoj duh i svoje vrijednosti bez obzira na trenutno važeće finansijske, ekonomske i vojnopolitičke premoći. Upravo u toj sveopštoj ekspanziji svako će istrošiti svoje najbolje snage i sami osvajači će biti iscrpljeni i osvojeni. Svijet će tada svoje sile usmjeriti po osi neke srednje vrijednosti i sve što se novo dogodi predstavljaće rezultantu opšteljudskih istorijskih iskustava svih rasa, nacija, religija i kultura. Kad se ovo dogodi svako će biti prinuđen da bira samoga sebe ili da se poništi u vrtlozima astronomski uvećanog čovječanstva i jednog kolektiviteta bez duše i smisla. Pobjeći od preorganizovanog života biće glavna deviza zemaljske lopte. Stoga smatram da će ova okolnost predstavljati nešto sasvim dobro za čovjeka budućnosti, jer niko neće moći bez Boga da izdrži samoga sebe. Najvećim dijelom biće potisnute potrebe za glorifikacijom zajedničarenja i sabiranja. Socijalna mitomanija ustupiće mjesto novim i plemenitim pobudama koje će se manifestovati ličnom vezom sa Stvoriteljem svijeta i njegovim zahtjevima. Sadašnje, relativno odsustvo Boga u nama uslovljeno je zaglušujućim i ubrzanim hodom naučnog napretka, koji je praćen racionalističkim pogledima i utopijskim hipotezama. Ali kad se neminovno shvati činjenica da se ovim načinom ne može riješiti nijedno sudbonosno pitanje povezano sa smislom života, radostima i prednostima koje donosi konačna egzistencija i bez kojih čovjek ne pristaje da živi, tada će se stvar preokrenuti u korist klasičnih religija.
Ljudi budućnosti će shvatiti ili će biti dovedeni u poziciju da shvate da je Bog davno Objavio svoje prisustvo i dao ljudima neosporna pravila čijim ispunjavanjem bivamo ono što jesmo i što treba da jesmo. Bog se objavio čovjeku ali se On svakim novim iskustvom i svjedočanstvom neprekidno objavljuje za one koji imaju dovoljno sluha i uma da povežu činjenice. Otkriti sebe, i Boga u sebi, predstavljaće najvišu tačku realnosti. To će biti ujedno i najvažniji korak čovjekove komunikacije sa drugim bićem i to onim najvažnijim i najneophodnijim Drugim. I ko suštinski prihvati ovaj poziv neće rizikovati da postane anoniman i bezličan. Ličnost će nadrasti individualnost, održati svoj etički identitet samo vjerom u Boga, urastanjem i stapanjem svoje ličnosti sa živom ličnošću Stvoritelja.

A: Najzad si shvatio da će budući geografsko–politički i ekonomski homogenizovani, a istorijski obezličeni svijet pasti u očajanje diktirano ispraznošću svojih uvjerenja i svojstvima hipostaziranog potrošačkog hedonizma. Ali iz toga izvodiš zaključak koji se u najboljem slučaju može nazvati sumnjivim. Vjeruješ u ličnosno preobraćenje koje će se zbiti pod uplivom bezduhovne kolektivnosti, zavisnosti i uzajamnosti takvog intenziteta zbog kojeg niko neće živjeti sopstveni, već pozajmljeni život. Povratak intimnom, ličnom religioznom životu, u takvoj perspektivi izgleda kao luka spasenja. Ipak, ko razmišlja o globalnoj sudbini ljudi ne može da zanemari realnost mnogih religija koje su duboko zasjekle u psihologiju i kulturu pojedinih naroda. Pravo je svake od tih religija jednako sa pravom hrišćanske kulture da postane neki opštečovječanski kanon i standard za ovu vrstu duhovnosti.
Mogli bismo se složiti u predviđanju da će sjedinjeno čovječanstvo nastojati da oformi unificiranu religioznu zajednicu kao što će se truditi da stvori jedinstvenu civilizaciju. Izgleda da se već sada među hrišćanskim konfesijama stvaraju uslovi za neke dodirne tačke kojima će se nadići hiljadugodišnji raskol. Takođe, između hrišćana i drugih monoteističkih religija radi se na premošćavanju dogmatskih razlika u interesu ekumenskih institucija. Religije Dalekog istoka sve više postaju privlačne za mnoge pripadnike monoteističkih vjera zapadne kulture. Hinduizam, budizam i dr. ne čine više prepreku za uticaj islamskih i judeohrišćanskih uvjerenja u tom dijelu svijeta. Događa se faktičko miješanje, ukrštanje, prožimanje različitih religija i kultura što donosi novinu na svakom polju djelatnosti. U principu je moguća pojava zajedničke religije koja bi neutralisala istorijski nastale dogmatske posebnosti među vjerama. Ovome ide u prilog umanjenje ili nestanak nacionalnih kulturnih osobenosti o čijoj se čistoti u prošlosti vodila posebna briga. Globalizacija načina života, od ekonomije do folklora, povući će za sobom nužnost religioznog jedinstva, vjerovatno do sada nepoznatog. Ipak, ekumenska religija neće biti ono što se njome u naše vrijeme želi. Takvom religijom svi će jednako postati nezadovoljni, čak i naporima da se ona ostvari. Jedna svjetska religija u krajnjim konsekvencama izbrisala bi tragove i tako plemenitih učenja kao što je Budino ili Hristovo. Bila bi to religija koja odgovara razumu a ne srcu, neka vrsta građanske eklektičke religije koju je Robespjer namjeravao uvesti. Dakle, religija poslovnih ljudi usmjerena na pragmatično rješavanje dnevnih zadataka a nikako usavršavanje duhovnog života. Kao takva predstavljaće savez iskustava Dalekog istoka i evropskog prosvjetiteljskog racionalizma, sa primjesama magijske svijesti crnoga kontinenta.
Ova nakaza od religije neće služiti duhovnom životu čovječanstva, već njegovim hedonističkim sklonostima. Bog će postati samo riječ ili metafora koju nije mudro izbaciti iz vokabulara s obzirom da može praktično poslužiti upravljačima u cilju sabiranja čovječanstva u veliku cjelinu kako bi bolje vladali njome. Imaće pri tom značajnu operativno pragmatičnu validnost ali ne i plemeniti cilj koji je krasio klasične religije. Nova svjetska oligarhija služiće se isključivo sinkretističkom religijom koja bi im obezbijedila svjetsku moć i stvorila osnove za njeno permanentno uvećavanje. To će ponovo biti paganska vjera u ljude – bogove, nosioce globalne zemaljske vlasti poput rimskih careva. Tako će osnove religioznog ekumenizma karakterisati više spoljni ritual nego unutarnje duhovno uzdignuće.
Osim naprijed opisanog religioznog bastarda koji će biti obavijen demokratskim frazama kao što je vjerska tolerancija, ili prožimanje iskustava zapadne i istočne civilizacije, uporedno će se razviti brojni oblici i kultovi magijskog porijekla. Oni već i sada u znatnoj mjeri postoje u svim dijelovima naše planete a posljedica su odsustva pravih religioznih vrijednosti. Nešto slično dogodilo se u doba renesanse. Ljudi koji ne budu u stanju da ispovijedaju nijednu posebnu religiju, niti pak budu spremni da prihvate ekumenska načela jedne religije, pribjeći će okultizmu i magiji, a takvih će vjerovatno biti najviše. Usljed dinamičnog razvoja sredstava koja zadovoljavaju strasti, nagone i tjelesne potrebe, ljudi će se otuđiti od Boga, istovremeno i od samih sebe. Sasvim malo će ih interesovati pojam grijeha i spasenja, krivice ili moralne odgovornosti. Njihova briga biće posvećena što dužem trajanju tjelesnih funkcija i stvaranju vještačkih sredstava i pogodnosti za pojavu praiskonskih duševnih uzbuđenja. U tom cilju imaće neodoljivu potrebu za misterijama i tajanstvenim pojavama. Nastojaće da izazovu najrazličitije biohemijske procese u okultne svrhe. Mnogi oblici indijske joge koji iznuravaju tijelo da bi se natprirodnim efektima postigao neki duhovni kontakt sa nevidljivim silama, preplaviće zemljinu loptu. Sve što je iracionalno u čovjeku sjediniće se s ciljem opitovanja astroloških, vansenzornih i mističnih iskustava.
Može se sa dosta osnova pretpostaviti da će mistika zamijeniti zdravu religiju tako da će duh biti neprekidno podstican zahtjevima tijela a nikako obrnuto. Ogromnoj većini ljudi blizak je rezon apostola Tome i želja da se čulima uvjere u realnost svojih doživljaja. Otuda potiče priziv za navodno novo iskustvo uz upotrebu neiskorišćenih tjelesnih bioenergija. Proširiće se praksa izazivanja vansenzorskih efekata povezanih sa spiritizmom i seansama u kojima dominiraju prizivi nečastivog. Astrološki kalendari i horoskopi već su i u naše vrijeme postali ozbiljna lektira koja truje duh i isključuje nadanje u vječni život. Moda korišćenja bioenergije, transcendentalne meditacije i okultnih vještina izvršiće snažniji uticaj na ljude budućnosti od bilo koje religije u prošlosti. Možda će magija postati sjedinjujuća sila čovječanstva koja će pri sniženom duhovnom stanju u velikoj mjeri zadovoljiti njegove potrebe. U svakom slučaju magija će biti korišćena različitim povodima od onih čisto zabavne prirode pa do podsticanja kriminaliteta i zločina. S obzirom da je magija povezana sa seksomanijačkim orgijama, sadomazohizmom, paganskim žrtvama u krvi ili kolektivnim samouništenjem, ona će u svojoj suštini reprezentovati jedan sasvim demonizovani svijet. Iskušavanjem Svetoga Duha, satanskim opitovanjem vlastitih bio i psiho potencijala, stvoriće se uslovi za novi neurotizovani senzibilitet ljudi koji se neće moći nazvati Božjim sinovima. Sve će se raditi u ime nevidljive sile, očekivanjem mesije izbavitelja sa paganskim oreolom. Tako će budući svijet postati „ni studen ni vruć”, po riječima Jovana Bogoslova. Stoga ima puno razloga da povjerujemo da će takav svijet Gospod Stvoritelj „izbljuvati iz svojih usta” kao sopstveni neuspjeh.
B: Religija se bitno razlikuje od svega što je do sada stvoreno naporima čovjekovog uma. Ona nije isključivo rezultat subjektivnog shvatanja Boga već Objava Božja koja u različitim uslovima života može da se u svijesti ljudi donekle različito reflektuje i tumači. To je razlog da su postale mnoge religije. Ali kad se bolje zagledamo u njihovu suštinu, prije svega monoteističkih vjera, pa i onih koje su usvojile neodređeno univerzalno božanstvo poput naroda Dalekog istoka, shvatićemo da je osnovni princip svih religija jedan. To je priznanje i prihvatanje metafizičkog realiteta u čijoj se vlasti nalazi sav svijet pojava, zakoni njihovog razvitka i najzad duhovni život ljudi. Zagledani u smisao Božje Objave postaje nam jasno da religija predstavlja naročit odnos prema višoj stvarnosti koji se ne može reducirati na običaje, moral, jezik i kulturu. Ona ih naprosto respektibilno nadilazi.
Kad govorimo o ujedinjenom čovječanstvu i novom svjetskom poretku u kome državne granice ne postoje, ili su sasvim labave, mi pri tom zamišljamo jednu zakonitost koju nije moguće izbjeći upotrebom slobodne volje. Naučno–tehnički razvitak i njegovo beskonačno ubrzanje neumitnom logikom determiniše redoslijed svake buduće pojavnosti. Ako kažemo da će se čitav svijet služiti i sporazumijevati jednim univerzalnim jezikom, iako će u internoj upotrebi ostati u važnosti dosadašnji jezici, mi time ne preferiramo monolitnu jezičku kulturu, već ukazujemo na praktičnu stranu problema i nužnost njegovog rješavanja. Jednostavno, lakše je međusobno komunicirati pomoću jednog jezika bilo da se on sastoji od dosadašnjih riječi i gramatičkih pravila, ili da je stvar u nekoj šifrovanoj komunikaciji. Ovo daje neuporedivo bolje privredne i kulturne rezultate. Savremene tehničke mogućnosti i novine pospješile su upravo način komuniciranja (INTERNET) koji je saobražen jedinstvenom udruženom svijetu. To neće biti izbor već nužnost. Što se tiče religije ona jedina u okviru čovjekovih duhovnih manifestacija odstupa od nužnosti rigoroznog determinizma, te predstavlja izraz slobodnog opredjeljenja.
Buduća religija kao i sve prethodne mora odgovarati najskrivenijim potrebama ljudi i neće biti nametnuta spoljnim autoritetom. Čak ni vladajuća svjetska oligarhija nije u stanju da čitavom čovječanstvu nametne oficijelnu religiju. Ipak, jedna religija koja bi u najvećoj mjeri zadovoljavala duhovne potrebe ljudi ili odgovarala većinskom dijelu čovječanstva nije nemoguća. Ali u tom slučaju nastaje otvoreno pitanje vrijednosti dosadašnjih religija i njihove praktične upotrebe.
Problem jedne svjetske religije, mislim, postaviće se u budućnosti kao najbitnija unutrašnja čovjekova potreba ali i sasvim slobodan lični izbor. Umoran od jednoobraznosti i prezasićenosti buduće elektronske shematizovane i zgusnute civilizacije, čovjek će postati žedan Boga više nego ikada u prošlosti. To će biti jedini stvarni lijek civilizacijskoj monotoniji, premoru i nepodnošljivoj ličnoj mučnini. Jednom kad ništa na zemlji ne bude sveto niti u stanju da pruži radost, sigurnost i utočište duhu, realna sila koja će davati smjer, smisao i nadu čovjekovim naporima postaće religija. Prenapregnuti i prezasićeni ljudi znanjima koja neće moći da nadiđu konačni i prolazni život potražiće rješenje u onome što je vanvremeno, neprolazno i beskonačno. Omeđeni život fizičkim granicama prostora i vremena stvoriće sve bitne uslove i razloge zbog kojih će uzlet izvan konačnih granica u metafizičku realnost biti nešto prirodno i potrebno. Produbljena naučno–empirijska znanja o svojstvima materijalnog svijeta dovešće ljudski um do neizbježnog zaključka da postoji Kreator i duhovni Tvorac prirode. Ovoj vrijednosti nad svim vrijednostima prikloniće se skepsom i racionalnim saznanjem ophrvani čovjekov intelekt. Sve iskustvene antropološke vrijednosti nužnim načinom biće shvaćene kao konkretne manifestacije javljanja živoga Boga. Uz to, naravno, niko i nikad neće prisiliti čovjeka da povjeruje u Boga, ali će ga svi racionalni i vanracionalni dokazi voditi u tome pravcu.
Bez želje da pretpostavim hrišćansku nauku vrijednostima drugih religija, iskreno se nadam da je u hrišćanskoj kulturi projavljena i na pravi način Objavljena suština živog personalnog Boga. Objava po kojoj je Gospod iz ljubavi stvorio svijet žrtvujući jedinorodnog i jedinosuštnog Sina radi iskupljenja ljudskih grijehova jeste nešto što samo po sebi, u apsolutnom smislu može zagrijati čovjekovu dušu vjerom u ličnu besmrtnost, učiniti shvatljivim smisao kajanja, oproštaj grijehova i spasenje. Izvan ove utjehe, izvan ovakve vjere izvjesno ne postoji bolji način personalne komunikacije sa personalnim Stvoriteljem. Nijedan motiv da bi se čovjek posvetio opštemu dobru ljudi ne može biti jači i slovesniji od motiva ljubavi prema Stvoritelju posredno drugim ljudima, čak i svim drugim stvorenjima.
Nije neophodno da buduća jedinstvena religija u svome nazivu nosi prefiks hrišćanska. Mnogo je važniji njen duhovni i moralni obrazac i domet koji ona bude ljudima ponudila. Osim toga, javio bi se otpor u drugim religijama prema imenu koje preferira neku od tradicionalnih vjeroispovijesti. Ipak, nije moguće odbiti stav prema kojem će budućem čovječanstvu biti najneophodnija ona religija koja će mu pružiti najviše nade, spokojstva, ljubavi, utjehe, topline i dobrobiti. Nezamisliv je svijet u kome će ljudi iz svoga pojmovnika izbaciti najvrednija duhovna načela koja oplemenjuju karakter. Pretpostavimo sebi čovječanstvo u kome nikada neće imati znanja o krivici ili odgovornosti, tačnije o grijehu. Nije moguć normalan čovjek koji ne bi poželio da se pokaje za učinjeni grijeh i pripremi sebi put ka vječnosti. Pokajanje i ispaštanje zbog učinjenog grijeha jeste pravi izazov za čovjekov karakter ali i jedini način spasenja u budućem vječnom životu. Ko se bude poistovjetio sa svojom konačnošću i tjelesnim ništavilom, sav njegov ovozemaljski trud postaće uzaludan a duhovni vidici svjedočiće o visokoj stupidnosti i ograničenosti. Dostojanstvo na ovome svijetu može se steći isključivo vjerom u dostojanstvo izvantjelesnog, transcendentnoga, Višega svijeta.
Ono što čovjeka odlikuje među biljnim i životinjskim vrstama jeste isključivo sposobnost transcendiranja i njegova moć da umom anticipira vantjelesnu vječnu budućnost, te rukovođen ovom mišlju postavi sebe u odnos ljubavi i samilosti prema bližnjima. Niko nema pravo da zavezanih očiju prođe mimo ključnih pojmova svake zdrave civilizacije kao što su: grijeh, pokajanje, ispaštanje, spasenje i besmrtni život. S tim povezano odnos koga karakteriše slobodna blagodarnost i ljubav prema Bogu i Njegovom djelu. Stoga držim da je Hristova nauka otvorila novi horizont vezanosti za Boga a time i za bližnje naše, čak i za neprijatelje svoje. Hristos je jedini među svim osnivačima religija i prorocima govorio mudrošću u kojoj stanuje Božji Duh.
Nijedna mudrost nije potrebnija čovjeku od poznavanja Božjega zakona. Nikakva pravičnost mjerena ljudskim sudom ne može dostići veličinu Božjega sudišta. Šta je istina života izvan istine živoga Boga? Jedino kroz samosaglasnost i identitet Stvoritelja sa pojmom najviše moći, koja iz ničega stvara svijet, moguće je govoriti o istini. Nazovimo ovo i pragmatičnim rješenjem, ali svijet neće imati drugi izbor osim da sav postane Sodoma i Gomora ili da se priključi istini Božje Objave. Lično mislim da će budući naraštaji praktično pribjeći ovom rješenju. Takođe vjerujem da će se Gospod sa svoje strane potruditi da se što više ljudi obrati njegovu Zakonu čuvajući pri tom njihovu slobodu. Ovim ne isključujem mogućnost apokalipse. Smak fizičkog svijeta mogao bi doći za račun pravednijeg i istinitijeg vječnog života. Ne odbacujem mogućnost da je Gospod završio uzgajanje čovjekove vrste, da je plan ostvaren i da su plodovi za žetvu stasali.
U krajnjoj liniji, ma koliko bio neizvjestan hod u budućnost, posebno onu dalju, u nešto možemo biti sasvim sigurni. Život ljudi neće biti ni bolji ni lošiji nego što je bio u prošlosti, već samo drugačiji. Sreću o kojoj maštamo nije moguće ostvariti u ljudskoj zajednici bez obzira na stepen zadobijenih administrativnih sloboda ili humana socijalna rješenja. Život će uvijek biti nedovoljno pravedan, ali moguće je uticati na to da ne postane sasvim nepodnošljiv i nepravedan. Tvorac koji je planirao svijet i nas u svijetu ovakvima kakvi jesmo imao je razloge koji stoje izvan naše kontrole, stoga ih ne možemo ignorisati. Ne pripada čovjeku da osuđuje pravila života. Ukoliko im treba uskratiti pohvalu, nije dostojno očajavati. Ovu izvjesnost naše jave, najčešće jedva podnošljivu, smatrajmo pozajmicom koju valja osmisliti u prihvatljivom stanju. Kad dođe za to vrijeme, vratiti je Velikome Povjeriocu.